banjalukaforum.com

pozdrav svima!

evo desilo mi se proslu sedmicu proveo u jednom manastiru.
utisci su lijepi, rekao bih divni i cudesni. rado bi ih podjelio sa svima ali ovaj put nesto bih drugo.

naime, u manastiru u kom sam ja bio, koji je star 800 godina stalno zive samo 2 monaha!
ta me je cinjenica rastuzila jer sam se istinski pobojao i za buducnost pravoslavnih manastira,za proslost i duhovno blago srpskog naroda ali mozda najvise za duhovnost u samom narodu!

godinama se niko nemonasi. sta to znaci?
znaci li to da duhovnost u nasem narodu opada?
hoce li to doci vrijeme kad ce nam manastiri biti samo turisticka atrakcija ili jos gore...arheolosko nalaziste?
znaci li to da ostajemo bez izvora duhovnosti?
znaci li to da smo nasli istok na zapadu?
znaci li to da radije pijemo prljavu i mutnu vodu sa usca od ciste i bistre izvorske vode? mozda samo zato sto je voda na uscu slatka i topla a na izvoru gorka i hladna?

jeli iko od vas razmisljao o monaskom zivotu? o potpunijem posvecenju Bogu, i sebi.

mnogo pitanja...nadam se da cemo naci neki odgovor.

veliki pozdrav!

Ne znam o kojem je manastiru rijec, ali je ocigledno, ne samo na primjeru koji si ti iznio da je, kada je u pitanju duhovnost, situacija, globalno gledano ne bas sjajna. Medjutim, smatram da postoji i nesto sto se zove monastvo u privatnom zivotu, odnosno da nije potrebno izricito bjezati u manastire da bi se vodio posvecen zivot. Ako uzmemo u obzir da oni koji se odluce za monaski zivot, uprkos teskocama s kojima se suocavaju imaju i niz prednosti, kao npr. odvojenost od svjetskih sredina, neopterecivanje o zaradjivanju za egzistenciju, vrijeme i prostor odvojen za duhovni rad..., postavlja se pitanje koliko onih koji se opredjeljuju za monastvo zive takvim, monaskim, posvecenim zivotom.
Razmisljao sam i o tome da, recimo neko ko ne zivi u manastiru, a krenuo je i ide putem duhovne izgradnje priznavajuci Oca, Sina, Duha Svetog, koliko takav covjek ima poteskoca u svakodnevnom zivotu. Uzmimo samo primjer nekoga ko iskreno slijedi, recimo Pravoslavlje. S obzirom da ce takav bez sumnje pokazivati zivot razlicit od osoba iz svog okruzenja, sigurno je i da ce nailaziti na poteskoce na svom putu.
Tako, dok sam bio u vojsci sa mnom je bio momak koji je upisao tetologiju, danas je svestenik, ali je jos dok smo bili na odsluzenju vojnog roka svojim postupcima izazivao cudjenje u sredini onih koji su "besprijekorno pravoslavni". Mislim da nema potrebe da govorim o tome kako se u nasem drustvu gledaju oni koji na duhovnost gledaju drugacije, prevashodno mislim na one koji priadaju malim vjerskim zajednicama, a koji se istinski prema svojoj vjeri trude u tome sto rade.
Sta ce biti sa duhovnosti u nasem narodu, ja ne znam, ali koliko vidim stvoren je jedan trend religioznog pomodarstva u kojem su mnoge norme i pogledi poremeceni. Danas je opsteprihvacena cinjenica da se narod vraca Crkvi. Da, ali se postavlja pitanje kako se vraca-brojcano ili srcano? Ili se ponovo ostvaruje prorocanstvo proroka Isaije koji kaze:"Ovaj me narod postuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me postuje jer sve sto rade, to su nauke i zapovijedi ljudske".

POzdrav!

slazem se "zivota", sa mnogo toga sto si napisao.

kad spominjes da nije "izricito potrebno bjezati u manastire da bi se vodio posvecen zivot", ja bih samo dodao da to zavisi od covjeka i Boga.
ako covjek u sebi osjeti (da li od Boga nadahnut ili nekako drugacije) poriv za posvecenijim zivotom, njemu nece biti dovoljno zivjeti u "svjetu".

ima i monastva razlicitog tipa...od potpuno otvorenih manastira do pustinjackog zivota u osami.
svaki covjek zivi manje ili vise posveceno Bogu.

istina da ce covjek koji krene putem posvecenja naici na mnogo nedaca.
jedan monah (od ona 2) rece mi da "od 10 djavola 9 ide u manastir da spotice monahe a samo jedan u grad...da napada svjetovne".
to bi se moglo odnositi i na sve iskusenike.sto ti vise tezis Bogu sve su vece prepreke na koje nailazis.

da, dobro si rekao..."trend religioznog pomodarstva" i citat svetog Isaije sasvim stoji.
no, nadam se da ce ovaj narod uvidjeti opasnost u kojoj je i on, sa svojom dusom, i njegova kultura i istorija.

s Bozijom pomoci...

Slazem se s tobom da onome koji krene putem posvecenog zivota na putu se pojavljuju mnoge prepreke. Ali, zato je i nas Spasitelj rekao: "Ja sam s vama u sve dane do svrsetka svijeta". Interesantno je da nije rekao "bicete bez ikakvih problema", ali je obecao pomoc i zastitu svima koji iskreno i istrajno kroce putem duhovnog zivota. Takodje u Jovanovim poslanicama stoji zapisano: "Onaj koji je u vama jaci je od onog koji je napolju", i: "Priblizite se Bogu, a oduprite se djavlu i on ce pobjeci od vas".
Ono sto sam primijetio je da je u danasnje vrijeme mnogo vaznije kako covjek izgleda po njegovoj vanjstini, nego po svojoj nutrini. Iskreno govoreci, mislim da je dosta onih koji vaze za religiske vodje, a svojim zivljenjem odslikavaju nesto sasvim drugo, dok s druge strane, cak i po gradovima zive ljudi, potpuno neprimijeceni koji itekako slijede duhovni zivot i zive posveceno. Jedna duhovna izreka kaze:"Nije uvijek najkorisniji narodu onaj covjek, koji je najvidnjeniji koga sav narod slusa. No cesto onaj, koji, skriven kao savjest moli Boga za narod, koga Bog uslisuje".
Rio, ne bih volio da budem pogresno shvacen, jer zelim reci da je sloboda svakog pojedinca da se odlucuje da li ce zivjeti i duhovno se izgradjivati u manastiru, ali mislim da koliko je god to tezak put, to je isto tako tezak put onoga koji, recimo, zivi u gradu medju svjetovnom sredinom, koga "bombarduju" neprijatnim, negativnim mislima, ogovaranjem i sl...
U svojoj prvosvestenickoj molitvi Isus kaze:"Ne molim te da ih uzmes sa svijeta, nego da ih sacuvas od zla".
Mislim da je ovdje sadrzana sustina onog sto sam htio ovdje iznijeti, a to je da su i apostoli zivjeli i djelovali u svijetu, odradili jedan izuzetno veliki posao, opet u svijetu, jer je bilo potrebno sto vise siriti evandjelje, propovijedati ljudima, a sto je, koliko vidim danas uveliko zanemareno.
Pozdrav, svako dobro!

uvidjeli ljudi da je hriscvanstvo promasena religija pa odustali od monasenja

Rio moj pozdrav. Razumijem o čemu govoriš.
Evo da i ja koju kažem.
U cjelosti se slažem sa Životom, i mislim da bi u ovom momentu bilo plodotvornije da među nama ima što više duhovnih ljudi koji ličnim primjerom pokazuju i drugima kako valja bogoljubno i čovjekoljubno živjeti. S druge strane i posvećeni molitelji su takođe neophodni za duhovno i svako zdravlje naroda, i dobro je da ima što više onih koji su svoj život posvetili toj vrsti pozitivnog duhovnog djelovanja, dokle god ima množina onih koji se ne mole nikako.
Međutim kako je činjenica da je jedna (iskrena) molitva ali iz hiljadu usta mnogo jača i djelotvornija od hiljadu molitava jednog (pa i najduhovnijeg) čovjeka, ipak mislim da je u ovom momentu mnogo dragocjeniji onaj ko će da radi sa narodom i među narodom. Ako se neko za neko vrijeme posveti duhovnoj izgradnji u osami (da "napuni baterije"), ali onda neštedimice posveti upućivanju drugih i to prije svega ličnim primjerom, onda takav pristup mislim da je dobar.
Ali ono što je realan problem u SPC je praksa da se pasivno čeka da narod dođe sam umjesto da se među narod ide, a znamo šta je od toga činio Isus i apostoli. Tek kada su oni zasukali rukave i zdušno krenuli da rade sa narodom narod je onda počeo da traži njih. Jer ako neko misli da ovom narodu ne treba propovijedanja i rada s njim, neka se osvrne oko sebe i pogleda gdje je to hrišćanstvo i gdje su ti hrišćani. Vrlo je rijetko i tim rjeđe što ih se više busa u prsa kao veliki hrišćani.
Posla misionarskog ima i te kako, čak mnogo više nego u vrijeme Isusa i apostola, jer je i broj stanovnika veći. I vremena se za pasivnost i nema baš. A izreka da od deset nečistih duhova devet napada manastirske stanovnike a jedan ide u gradove ne stoji. Tim prije što nijedan nečisti duh nije za čovjeka toliko opasan koliko njegova unutrašnja nečistota, i to je glavno sa čim se svaki čovjek ima izboriti, a u gradu je iskušenja koja napadaju unutrašnju nečistotu neuporedivo više nego u osami.

_________________
UIOSDSAHA

Slažem se sa životom i aharonom. Cijeli život sa svim njegovim vidovima, uspjesima kao i neuspjesima, je duhovna izgradnja.
Slažem se da se ne mora ići u manastir ili pustinju da bi se duhovno napredovalo iako to ima svojih prednosti ali ima i nedostataka u odnosu na duhovnu izgradnju u gradu, uz normalan i naizgled običan život.

Ni ja se ne bih složio sa izjavom da "od 10 djavola 9 ide u manastir da spotice monahe a samo jedan u grad".

Svaka čast monasima i onima koji žele da tako rade duhovnu izgradnju želim sve najbolje ali ono što je nama danas najpotrebnije je upravo ovo što je aharon pisao da među nama ima što više duhovnih ljudi koji ličnim primjerom pokazuju i drugima kako valja bogoljubno i čovjekoljubno živjeti.

Crkva bi trebala promijeniti svoj pristup ovome pa zaći među narod i propovijedati, poticati narod da se upozna sa voljom Oca Nebeskog kroz čitanje Svetog Pisma i da se onda trudi ponašati u skladu sa Njegovom voljom. Treba za promjenu poslušati Hrista kad kaže da treba tražiti onu jednu zalutalu ovcu a onih 99 koje služe Bogu će služiti i ovako i onako. Ako upotrijebimo terminologiju te poruke iz Evanđelja sada se više energije troši na 99 ovaca koje služe Bogu nego na onu jednu zalutalu.

Tako da i kad bi u manastirima bilo više istinski duhovnih ljudi i u crkve išlo ljudi koliko ih ide to opet nije to. A da ne kažem da treba prevaspitavati mnoge koji idu u crkvu samo zato što je to danas "moderno" i "in" i da ih treba učiti šta je prava unutrašnja pobožnost i duhovnost koja se onda ispoljava i u svemu što se radi, u svim aspektima života.

_________________
Blagosloven neka je onaj koji nema šta reći, a ipak ćuti.

fino!
mislim da se vecina ovde razumije i da nema vecih nesuglasica.

sto se tice rjeci monaha koje sam cuo..."o 10 djavola"...slazem se da je i zivot u gradu tezak no ima tu nesto sto mi se cini da ste previdjeli.

sjecate li se recenice "onoliko koliko ti je dato toliko ce se od tebe i traziti"?...mislim da se ona moze odnositi na monaski odnosno na svjetovni zivot. postoje ljudi kojima je dato...vise. ti su ljudi blagodatni u duhu i u bogopoznanju.vise i bolje osjecaju zivot, covjeka i Boga.
iz samog tog njihovog veceg poznanja proizilazi i njihov osjecaj da moraju vise uciniti za svog Tvorca, vise se zrtvovati i vise mu iskazati ljubav. postaje im nedovoljno zivjeti u gradu, ici svakodnevno na posao a nedeljom samo, trcati u crkvu i slaviti slavu.
oni su istovremeno i zeljni i zedni blagodati koju su dozivjeli i osjecaju da im se moze dati jos. to sve radja nezadrziv poriv...da se odvojis od svjetovnog i potpunije, 24 sata, posveti sluzenju Bogu.
zato monasi i postoje.

i onda, kad se neko odluci na takav zivot, neumitno mora sebi uskratiti mnogo toga.odrice se bracnog zivota, naprimjer.on prestaje da zivi za "sebe" a pocinje da zivi za...Sebe.
zato mislim da su iskusenja tih ljudi veca....no, priznajem tesko je tvrditi kako je negde ako se tamo nije duze zivjelo.

no, nebih zelio da ovo ispadne debata o tome gde je vece iskusenje jer vjerujem da svako ima iskusenja onoliko koliko mu i treba.mnogo mi je bitnije pitanje..."sta uciniti za obnovu duhovnosti", pogotovo ako smo svjesni da nam je duhovnost u opasnosti i da nam preti duhovna smrt.

slazem se sa zamjerkama SPC-i o neprobojnosti i nedovoljnoj angazovanosti. djelovanje licnim primjeromu svojoj neposrednoj okolini mi se necini od strateske vaznosti. za sada mi se cini da je jedini pravi nacin da vodjstvo SPC ulozi veci napor i iskoristi veci uticaj na politicke lidere i na vjernike-svoju crkvu.

recimo, zao mi je sto u nasem drustvu nepostoje debate o tome da li uopste trebamo ulaziti u evropsku uniju ili ne, vec samo kad i na koji nacin. nedovoljno se govori o opasnostima koje nam nosi zapadno drustvo, jer kako kaze dobrica eric "ako nas pozapade, gde ce nam sunce izlaziti".

trebamo se svi stisnuti i ujediniti, kad nam preti opasnost. i dati svoj glas sa nadom u boziju pomoc...

pozdrav!

Lijepo.
U onom najvažnijem se slažemo i toga se trebamo držati.
I milo mi je da smo se sreli i da se razumijemo.
Iako si rekao da ne želiš debatu (a ne želim je ni ja) , moram da naglasim nešto još jednom, jer mislim da tu leži jedan od ključeva duhovne neefikasnosti SPC.
Radi se o glorificiranju i uzdizanju monaškog i samačkog nad životom u šarolikom društvu po ljudskim naseljima. Takođe, u našem narodu je prisutno pretjerano glorificiranje žrtava i stradanja, kao da je smisao svega smrt a ne život. Jer slavno je stradati i umrijeti za pravu stvar, to je van svake sumnje, ali je mnogo slavnije i blagodatnije živjeti i raditi za pravu stvar, i širiti tu blagodat i na druge.
Jedno je ne bježati od žrtava ako su potrebne i stameno se suočiti sa iskušenjima, a sasvim drugo je srljati u žrtvu koja ne donosi plod ili taj plod biva mršav a žrtva ogromna. A još je gore iskušenja prkosno izazivati. Suviše smo mi slabi da prkosimo ikome i ičemu. Ali s druge strane sa Božijom pomoći u stanju smo da se suočimo sa svim, kada je to potrebno.
Eno primjera Davida i Golijata. Kada je je Golijat izazvao Izraelsku vojsku David mu se pouzdanjem u Boga suprotstavio i preko svake ljudske nade savladao ga. Ali da li je David išao u filistejski tabor da se junači i da on izaziva Golijata, ako i jesu Filisteji došli u njihovu zemlju da ih tlače? Ne, on to nije učinio.
To nam je dobra pouka. Ima nešto mudrosti u onoj izreci: "Živi i radi kao da će sto godina biti mir, ali budi spreman i na oprezu kao da će sutra biti rat."
Ali vratimo se monaštvu.
Ako neko misli da je uzdržavati se od žena veće iskušenje od toga da se bude dobar i vjeran muži otac, onda mu ja kažem da je u velikoj zabludi. Mnogo veći podvig često biva ovo drugo nego ono prvo. Pogotovo u smutna vremena kao ova danas.
Ako neko misli da je živjeti disciplinovanim životom u monaškoj zajednici teže nego zarađivati svaki dan svoj hljeb svagdašnji, nekad mučnije nekad lakše, i biti čestit i pošten u svemu što radiš i kada je takav tek možda jedan od hiljade, onda mu opet kažem da se vara.
Ako neko misli da se ne može svakodnevno moliti čak i kad se radi nešto drugo, da se ne može raditi na svojoj duhovnoj izgradnji i bolje i predanije kroz svakodnevni život sa svim njegovim obavezama, i da biti vjernik znači samo odrađivati propisane vjerske obaveze, onda mu svjedočim da nije u pravu.
I pogotovo, ako neko misli da se bolje za Boga svjedoči kada ti sad pa sad neko dođe po savjet (a onaj ko je u manastir po savjet kod duhovnika došao već dokazuje da mu mnogo savjeta i ne treba), nego da se svojim životom i riječju i djelom svjedoči svima sa kojima si u kontaktu, kako se živi kad se u Boga uzda, onda opet kažem da je to velika, velika greška.
Jer moglo bi se desiti da kada Bog bude pitao ljude koji su u osami dostigli visoku vjersku spoznaju s kim su tu spoznaju podijelili, i koliko su ljudi tome poučili, pa kada oni ne mognu baš da odgovore, da ih on podsjeti baš na to što i ti sam potenciraš: "kome je mnogo dato od njega se mnogo i traži."
Ili ne znaš šta znači priča o povjerenim talantima u Evanđeljima i kako je prošao sluga koji je talanat koji mu je povjeren zakopao i "sačuvao". A za koga ga je čuvao? Jer Božiji talanat spoznaje i duhovnosti gubi vrijednost dok se ne umnoži na mnoge i u mnogima.
Tako isto, ako i jeste SPC čuvar mnogovjekovne mudrosti mnogih duhovnika, ta je mudrost uglavnom zakopana bez ploda, a moglo bi se desiti da se to Gospodaru dosadi, pa da takvog slugu malo presliša.

Molim te da ne shvatiš lično ovo što pišem, jer mi se u suštini sviđa i to što govoriš i na koji način to činiš.
I pogotovo mi je milo što postavljaš pitanje da li uopšte treba bezuslovno trčkarati za "Evropom", jer se 100% slažem s tobom. Smatram da ne samo da ne treba da se za Evropom i onim što se zovu "evropske integracije" (odnosno progutacije) trči, i to pogotovo na ovakav način, nego da se ovdje treba odbaciti dosta toga što se prihvata zdravo za gotovo i postaviti novi temelj i graditi nešto drugo. A to će poslije biti ugled i za Evropu ali i šire. Pa će Evropa "doći" k nama. Ali ako odmah počne da se na tome radi. Ali o tom po tom i na nekoj drugoj temi.

_________________
UIOSDSAHA

Samo još malo o iskušenjima.
Slažem se da duhovnije osobe dobijaju veća iskušenja, shodno njihovom nivou. Ali i među ljudima u gradu ima izuzetno duhovnih ljudi čija iskušenja uopšte ne moraju biti manja od iskušenja monaha u manastirima, čak naprotiv.

Tek sad sam pročitao aharonov post

odličan post

Stvarno odlična tema i vrlo lijepa diskusija!
Mislim da nema potrebe da ova priča preraste u temu "monaštvo da ili ne", već da se zapravo diskutuje o tome šta od monaštva može proizići.
Pošto se već poteglo i pitanje šta u svemu SPC zastupa i kako je primjetna jedna inertnost Crkve, htio bih reći da sam u nekoliko navrata razgovarao sa svojim prijateljem pravoslavnim sveštenikom i da mi je otvoreno znao reći da mnogi sveštenici svoj poziv i posao shvataju čisto kao biznis, a da o svojoj vjeri malo toga znaju. Nema potrebe da govorim o tome da se sa njim u potpunosti slažem.
Slažem se i sa tim da monaštvo ima mnoge prednosti kada je u pitanju duhovna izgradnja, ali naravno da s druge strane u tom slučaju postoji i veća odgovornost onoga koji živi monaškim životom, kako Rio i reče: "...kome je mnogo dano, od njega će se i mnogo tražiti..."
Pitanje je šta da se radi?
Teško pitanje... Ali mislim da svako od nas može dati barem mali doprinos dobru. I potpuno se slažem sa Aharonom. Stvarno, ko se uopšte zapita kako je teško biti dobar roditelj i muž. Jer i Pismo veli: "Budite sveti jer sam Ja svet". Mislim da se ovo odnosi na svakidašnji život, život u svim njegovim pojedinostima, a ne samo onda kada smo u hramu, ili kada se slavi slava, mada, koliko vidim, i to je sve postalo jedna obična rutina.
Kada je Isus propovijedao, On je svim svojim bićem odslikavao slavu svog Nebeskog Oca. Zato je i zapisano ..."da ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi književnici i pismoznanci..." I kako je bilo nekad, tako je, čini mi se i sad. Mnogi koji se smatraju vođama naroda potpuno zanemaruju svoju ulogu, a budimo iskreni da se i svi mi ponekad ponašamo kao farizeji. I da ne bismo generalizovali stvari, misli da je najbolje poslušati savjet ap. Pavla kada kaže "znanje naduvava, a ljubav izgrađuje".
A vjerujem da će ta ljubav biti tim veća koliko bude veća težnja ka duhovnosti, i koliko budemo više stremili Bogu, sigurno je da ćemo biti bliži jedni drugima.
I možda je najbolje svjedočenje i poziv na duhovnost svjedočenje svim svojim življenjem.

pozdrav svima!

cini mi se da se svi slazemo oko neophodnosti duhovne izgradnje pa makar ona i nebila kroz monaski zivot...vec svetovni.

slazem se i sa ovim sto rece zivota da trebamo licnim primjerom poticati na duhovnu izgradnju no bojim se da to nece biti dovoljno. ne za nase licno spasenje vec za spas naroda u cjelini.

nebrojeno je mnogo onih koji uopste nevide potrebu a ni mogucnost duhovne nadgradnje. zbog takve vecine mislim da bi bilo neophodno organizovano djelovanje zajednice.
ja se sad pitam koja to zajednica u nasem drustvu vidi opasnost koja nam preti u duhovnom smislu i koja ima odgovor na takav izazov?

da budem potpuno otvoren, cini mi se samo da je SPC jedina sposobna da povede jednu siru i snazniju kampanju.
istina je sto zivota rece da i u SPC ima ljudi koj isu manje ili vise zainteresovani za duhovni spas svog naroda ali vjerujem da se moze naci snazno i odlucno vodjstvo. na kraju krajeva to je i njihova obaveza.

pozdravio bih i djelovanje svih drugih organizacija koje imaju za cilj promovisanje mira i ljubavi iako je njihov uticaj na drustvo u cjelini, neznantan.

evo, posto mi se cini da ovde ima forumasa koji vide slicno meni, dakle opasnost za srpsku duhovnost, pitam se moze li mala grupa ljudi dati nekakav veci doprinos od pisanja na forumu?

veliki pozdrav svima!

U istoriji nisu nepoznati slučajevi da male grupe pokreću stvari koje su daleko prevazišle ono što čine "veliki".
Ali nije brojnost ono što određuje veličinu u Božijim očima.
Bitno je da barem neko započne nešto dobro i da bude dovoljno istrajan u tome. Ako je to zaista vrijedno, već će se i drugi pridružiti.
S druge strane, zaista bi bilo mnogo dobro da SPC (barem na našem prostoru) pokrene neku pozitivnu inicijativu, ili prihvati i podrži takvu inicijativu pa makar potekla i od neke male grupe .
Jer oni imaju za to velike mogućnosti i trenutno otvorena vrata mnogih ljudi. Time je njihova odgovornost veća ako to ne učine.
A što se nas tiče, ne boj se, u svoje vrijeme daće nam se sredstva i prilika da učinimo nešto, ako to jeste naša zadaća. A dotle, nije loše lijepo razgovarati na forumu i kroz to se malo upoznati, ali i pružiti priliku drugima da o nekim stvarima razmisle, pa možda i da se na neki način i sami pridruže pozitivnoj inicijativi.
U svakom slučaju od srca te pozdravljam i podržavam tvoj konstruktivan pristup.

_________________
UIOSDSAHA

monaštov je uglavnom imalo negativan učinak na kršćansku povjest.kršćanska vjera ne nalaže da se treba izolirati od svijeta, nego živjeti sveto u ovom svijetu a ne biti od svijeta.

ok J-C....pozdrav!
zanima me kako to mislis da je monastvo imalo negativan uticaj u istoriji hriscanstva. mozes li to malo pojasniti?

Danas se prvi put ukljucujem na ovaj forum i zelim da pozdravim sve koji ovde stvaraju stvarno prijatnu atmosferu i lep podsticaj za razgovor.
Verovatno ste iznenadjeni sto se kao zena ukljucujem na temu monastva ali,sticajem okolnosti radila sam na predstavljanju nekih vaznih manastira kroz projekcije umetnickih slika kombinovanih sa pricama istoricara koji su samo ucestvovali u restauraciji blaga a i, na taj nacin, u manastirskom zivotu.
Tih godina sam imala priliku da se ushitim, postavim gomilu pitanja, razalostim i, na kraju, svedem neki utisak i oformim sliku koja za mene ima smisla u vezi zivota i opstanka takvog reda ucitelja naroda. Pricala sam i kontaktirala sa mnogim igumanima i monasima. Slusala, pitala i dobijala gomile informacija, saveta i knjiga.
Posle "cudnih" prica i mojih licnih iskustava bila sam zalosna i pitala svog prijetelja, igumana koga smatram bas "pravim" kuda to sve vodi. Reako mi je: "Ne zalosti se kceri, ljudi prolaze a manastir ostaje!"
Da. Vera je jaca od ljudi, pojedinaca koji narusavaju poredak. Pitam se nekada da li je sve lose potrebno da bi covek dobio podsticaj kroz bol, patnju i teret da stremi necemu, da se bori i da kreira ideje o uzvisenom, oslobadjajucem... (Da li je uopste moguc raj?)
Bila sam u manastirima gde nisu mogli pocetnicima da pomognu da ne ogreznu u ludilu od prividjanja djavola i sl. stvari, da se odreknu Nicea i sl. intelektualnih zamki, gde ni obrazovanja ni prostodusnosti nije bilo dovoljno....
Jedino se Decana secam kao stuba sile, zajednice. Kada se oni mole za zdravlje moje poznanice, koja ima velike probleme, stanje se popravlja na volseban nacin.
Ali, ne treba se zalostiti na sve lose primere. Uvek je tu previranje gde sile rastura guraju duse ka ceznji za unutrasnjim uredjenjem. Koliko naraste zla toliko se zametne klica buduce nesrece koja ce preobratiti coveka. Mnogi, koje poznajem su iz krajnjeg haosa preokrenuli kurs za ceo krug u cistotu. Nebeske sile vojuju, ljudi imaju samo to oruzje u sebi ako ne zele da budu kao orahova ljuska na vetru - dobrotu i okrenutost ljubavi.
U knjizi jedne americke isceliteljke sam procitala da u visim duhovnim hijerarhijama vladaju b]odnosi uzajamnog uvazavanja i divljenja[/b]. Zar nije to prekrasno? Kako bi bilo kad bi svi to radili?
Na kraju, zao mi je sto ne mogu da citiram tacno ali cula sam da je jedan mudri sveti starac dobio pitanje da li je veci podvig biti monah ili muz i otac.
Ogovor je bio da je i jedno i drugo podvig ali da je mozda i veci podvig biti muz i otac jer moras celog sebe da prelijes u drugo bice i celog drugog da primis u sebe. Izvinjavam se jos jednom ako nije bas tavno ali smisao je u ponistavanju sebe i radjanju sebe za druga bica.
Pozdrav svima, narocito Aharonu, Vaderu i Iscelitelju

Posebna srdačna dobrodošlica Milici i radost što je vidim ovdje.
Vjerujem da će njena pojava na ovom forumu značiti istinsko osvježenje, ali i da će biti dobar primjer i drugima koji iskreno tragaju za duhovnošću uvažavajući i druge koji to čine razlikovali se ili ne.

Milice, drago mi je da si se uključila na ovu temu jer imaš neposredna iskustva koja možeš i drugima da preneseš, a to je istinska dragocjenost.
Svako dobro i blagoslov i bratski pozdrav svim dobronamjernim ljudima.

_________________
UIOSDSAHA

pridruzujem se pozdravu za milicu...sa malim zakasnjenjem.

Neka među vama bude jedna skupina ljudi koji će pozivati na dobro u vjeru, i naređivati lijepa a zabranjivati ružna djela! (Kur'an)

Mala grupa ljudi može dati doprinos ako je to volja Oca Nebeskog, On je često pozitivno djelovao i vršio svoje Poslove baš preko malih i brojčano slabijih. Za to imamo mnoge primjere u Svetom Pismu.

aharon je to lijepo rekao:



Sve u svoje vrijeme.
Mada jasno je da bismo svi mi željeli da do pozitivnih duhovnih promjena na globalnom planu (u našem narodu) dođe što prije jer bi se tada i tek tada mogla popravljati i ekonomsko/finansijska i svaka druga situacija koja je ovih godina poslije rata sve gora, a iz određenih razloga koji su u nekim detaljnijim crtama poznati nekolicini iz naroda. U grubljim crtama loše stanje je zbog pada opšte duhovnosti, porasta prividne i lažne "duhovnosti", izvrtanja sistema vrijednosti...

Pravoslavna crkva bi mogla mnogo uraditi na poboljšanju situacije ali ne vidim da to rade. Oni su izgleda zadovoljni situacijom kakva je, ne svi iz SPC ali oni koji odlučuju izgleda da jesu. Da nije tako mogli bi u vrlo kratkom periodu organizovati i sprovesti taktiku ponašanja sa ciljem istinskog produhovljavanja naroda, između ostalog putem javnih i učestalih nastupa i predavanja u kojima bi potencirali svačiju ličnu duhovnu izgradnju kroz čitanje i proučavanje Svetog Pisma a radi upoznavanja i ispunjavanja Božije volje, a ne da u tim predavanjima pričaju o paljenju svijeća, molitvi svetiteljima, slavskim običajima, bojenju jaja, navodnoj neophodnosti krštenja na način na koji ga obavlja crkva i sličnim temama koje ne samo da nemaju mnogo veze sa učenjem Svetog Pisma već se mogu i pobiti Svetim Pismom.

Ja bih zaista volio da SPC poduzme neke ovakve korake. Ali ti koraci možda podrazumjevaju i promjenu u samoj crkvi a to je upravo ono što crkva ne želi dozvoliti. U zadnjoj uskršnjoj poslanici patrijarha Pavla stoji nešto u smislu da se neće dozvoliti promjene i da sve mora ostati kako je sada. Izgleda da su neki tražili promjene, no to je ugušeno.

SPC ima odgovornost pred Ocem Nebeskim i siguran sam da nisu svjesni koliku odgovornost imaju. Ako ne zadovolje očekivanja onda će Posao koji treba raditi preći iz njihovih ruku u nečije druge, možda baš u ruke nekih "malih grupa".

Veoma je zanimljivo 34. poglavlje proroka Ezekijela. Treba ga uporediti sa sadašnjom situacijom.


I ja sa zakašnjenjem želim dobrodošlicu Milici

_________________
Blagosloven neka je onaj koji nema šta reći, a ipak ćuti.