banjalukaforum.com

U postdejtonskom bosanskohercegovačkom društvu, traljavo i nespretno uključenom u tranziciju i sve društveno-političke procese koje ona nosi – pod tim prije svega podrazumijvamo zakoračenje na do tada nepoznat teren koji čine fuzija demokratije i kapitalizma, a u obliku koji je nametnuo zapadni liberalini kapitalizam (u slučaju Bosne i Hercegovine ga možemo imenovati kao etnokapitalizam) - pitanje kulturnog identiteta, te pored toga ono što podrazumijevamo pod kulturnom baštinom, usljed raznih negativnih strujanja i procesa, pretrpjelo je mnogo štete i zloupotrebe.

Te je postalo jedno od najmanipulativnijih pitanja koje se umnogome koristi u cilju sprovođenja nakana bh. etnonacionalističkih elita u obliku nastavka rata mirnim sredstvima, s krajnjim ciljem stvaranja na teritoriji BiH tri potpuno kulturno i duhovno odvojena etnička geta.

Ovdje ćemo zbog ograničenosti prostora i teme kojom se bavimo dati samo kratku hronologiju procesa zloupotrebe srpsko-bosanskog kulturnog identiteta koji je u krajnjoj liniji doveo do skoro potpunog odbacivanja ovog identiteta od strane bh. Srba. Kao kritičnu tačku od koje ova proces odpočinje možemo uzeti prije svega Memorandum SANU-a, koji je dao presudan pečat svim društveno-političkim i kulturnim promišljanjima Srba od sredine osamdesetih naovamo, a kao ključni događaj koji je bitno odredio budući put svih Srba, a prije svega onih u BiH, gazimestanski govor Slobodana Miloševića.

Oba ova događaja ili momenta su doprinjela da se kao hegemonijski uspostavi mitomanski narativ o Kosovu kao jedinom istinskom izvoru srpske kulture, duhovnosti i identiteta. Uspostavljanje kosovskog mita kao neprikosnovenog obilježja i početka svega srpskog, ujedinjeno sa ratom koji je početkom devedesetih uslijedio, te poratnim, pa sve do danas prisutnim, negiranjem svakog drugog srpskog identiteta, sem kosovskog, je doveo do obacivanja drugih srpskih kulturnih identiteta tamo gdje su oni vijekovima bili prisutni.

Ovakvi pogledi su direktno uticali na kulturni identitet Srba u BiH i doveli do njegove marginalizacije, uticajem spoljnjih, kao i potporom unutrašnjih, faktora te unižavanja njegove vrijednosti u odnosu na druge koji su tretirani, i još uvijek se tretiraju kao neprikosnoveni.
Iz tog razloga danas se skoro potpuno zaboravljaju kako srpski spomenici, tako i veliki tragovi srpske kulture u gradovima koji gledano iz nacionalističke perspektive nisu više važni, jer u njima Srbi danas nisu većinsko stanovništvo.

Stoga, u cilju očuvanja i ponovne afirmacije srpsko-bosanskog identiteta, prije svega kulturnog, a nakon njega i svakog drugog donosimo u narednom periodu feljton koji će se baviti časopisom "Bosanska vila". Ovaj časopis je uzet kao predmet našeg bavljenja iz nekoliko razloga. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih, dok će ostali biti vidljivi u našem izlaganju u narednom periodu.

Naime, Bosanska vila nastala je i opstajala u kritičnim periodima kreiranja srpskog nacionalnog i kulturnog identiteta, kako u Bosni i Hercegovini tako i u drugim krajevima.

Ona je kao časopis za književnost i zabavu bila pionirski poduhvat na prostoru BiH, te je kao takva odigrala veliku prosvjetiteljsku ulogu u opismenjavanju, do tada skoro potpuno kulturno i književno nepismenog, naroda te stvaranju prvih generacija domaćih pisaca. Sa druge strane, u mnogome je rad ovog časopisa uticao na formiranje nacionalne svijesti Srba u Bosni i Hercegovini, ali ne nacionalne svijesti shvaćene u današnjem poimanju iste, kada se ona usko veže za nacionalizam i nacionalističke težnje.

"Bosanska vila" je naprotiv nudila model nacionalne emancipacije koja ni na koji način nije bio nasilan, niti je u bilo kom slučaju insistirao na poništavanju i negiranju drugosti. Vila je kroz svoj rad pokazivala potpunu svjesnost i razumijevanje spram svog okruženja te je pored isticanja i rada na afirmaciji srpskog etnikuma umnogome doprinjela i emancipaciji kulture i književnosti drugih etničkih grupa u našoj zemlji.

Na kraju, kao najvažniji razlog za pokretanje ovog feljtona možemo navesti potrebu da se ukaže na potpuno pogrešne postavke kojima se danas rukovode srpske kulturne i političke elite u Bosni i Hercegovini, koje usljed svojih niskih ciljeva i potpunog sljepila žele potpuno uništiti i odbaciti viševijekovni identitet Srba u ovoj zemlji.

List za zabavu, pouku i književnost - pokrenut u Sarajevu 1885. kao organ Učiteljskog udruženja. Osnivači su bili Nikola Šumonja, Božidar Nikašinović, Stevo Kaluđerić i Nikola Kašiković. 'Bosanska vila' je izlazila dva do tri puta mjesečno i štampana je ćirilicom. Do 1895. bila je jedini književni list u BiH, koji je prestao da izlazi 15. juna 1914. uoči Prvog svjetskog rata, a zbog zabrane od strane austrougarskih vlasti.(1)


Bosanska vila
Opšti pogled na društveno-političku i kulturno-prosvjetnu situaciju u Bosni i Hercegovini neposredno pred austrougarsku okupaciju

U prvom poglavlju našeg feljtona o časopisu Bosanska vila pokušaćemo ukratko osvijetliti stanje koje je vladalo u Bosni i Hercegovini neposredno pred austougarsku okupaciju. Tačnije, izložićemo stanje u kojem se nalazila kulturno-prosvjetna djelatnost u Bosni pred konačni slom osmanske vladavine. Kada kažemo slom osmanske vladavine mislimo prije svega na dolazak austorugarske monarhije na ove prostore, te prevlast koju je ona odnijela u odnosu na dotadašnju osmansku vlast. Ovaj dio, iako na prvi pogled nema direktnog dodira sa predmetom našeg bavljenja (časopisom Bosanska vila), važan nam je kako bi smo na osnovu njega prikazali neke od glavnih odlika i strujanja predaustorugarskog perioda što će nam u krajnjoj instanci omogućiti da jasnije pokažemo stvarni značaj Vile u prosvjećivanju i opismenjavanju naroda, te njenu ogromnu ulogu u podizanju kulturne svijesti do tada, pod uticajem stranog osvajača, potpuno ugušene i slomljene.

Pad Bosne i Hercegovine pod tursku vlast (2) usljed brojnih nepovoljnih društveno-političkih prilika donosi vijekove gotovo potpune kulturne i prosvjetne stagnacije, te vijekove nazadovanja na svim poljima koji imaju bilo kakve veze sa pitanjima narodnog prosvjećivanja, obrazovanja i kulturnog stvaranja. Koliko se tursko osvajanje Bosne nepovoljno odrazilo u prosvjetno-kulturnoj oblasti, te koliko je ono uticalo na stagniranje i nazadovanje u svakom pogledu, a kako u svom djelu Bosanskohercegovački listovi u 19. vijeku piše Todor Kruševac, najbolje ilustruje podatak da poslije gašenja goraždanske štamparije, koja je djelovala pri hramu Sv. Velikomučenika Georgija u Goraždu, 1531. godine nije na bosanskom tlu više od tri stotine godina nikakva štamparija postojala ni radila. Turska invazija, kako dalje navodi Kruševac, je djelovala nepovoljno na sve životne tokove i umrtvila društvo u toj mjeri da se u njemu dugo nije ni osjećala potreba za sličnim poduhvatom. Nepostojanje štamparija, te samim tim i nepostojanje veće književne i stvaralačke produkcije direktno je uticalo i na nepostojanje obrazovnih ustanova koje bi radile na opismenjavanju naroda, što je dovelo do toga da Bosna, kao turska provincija, vijekovima ostane u odnosu na svoje susjedstvo, a u još većoj mjeri u odnosu na druge zemlje van Turske imperije, izolovana i nerazvijena u svakom pogledu. To će u vidu kulturološkog kašnjenja ostaviti duboke posljedice u razvoju svih kasnijih generacija na ovim prostorima, pa slobodno možemo reći da se one u određenoj mjeri osjećaju i danas prisutne.

"Narodne mase, neprosvećene i praznoverne, živele su primitivno pod feudalno-esnafskom stegom, izložene eksploataciji, pritisku i samovolji s raznih strana. Kakva je zaostalost vladala vidi se i po tome što u celoj zemlji, osim ponekog vakufa i nazovi škole, nema ni jedne ustanove koja se bavi prosvetno-kulturnim ciljevima. Političke prilike bile su vrlo nesređene i narodu nepodnošljive".(3)

Promjene u položaju do tada potpuno obespravljene i potlačene hrišćanske raje unekoliko dolaze sa razdobljem reformi koje je trajalo od 1851. do 1878. godine. To vrijeme se odlikovalo stalnim previranjima i borbama domaćih feudalnih snaga sa centralnom vladom, a ticala se opiranja domaćih feudalaca reformama, koje su u konačnici uspjele za vrijeme valije Tahir-paše da potvrde zatečene agrarne odnose, pa uz to čak i da silom nametnu kmetovima trećinu. U to vrijeme pod uticajem nadolazećih prosvjetiteljskih ideja iz vanjskog svijeta, te reformama koje je sultan obećao, a koje su se odnosile na položaj raje, hatišerifom još 1839. a potvrdio hatihumajumom 1856. godine raja počinje aktivnije da se interesuje za promjenu svog položaja. Ipak, ono što je sultan obećao bilo je samo djelimično sprovedeno, tako da se, na kraju, položaj raje nije umnogome promjenio. Određeni ustupci raji su, naprotiv, doveli do pogoršanja odnosa između lokalnog muslimanskog stanovništva i hrišćanske raje. Lokalno muslimansko stanovništvo je ustupke koji su pruženi raji doživjelo kao prijetnju koja je ugrožavala njihova dotadašnja prava.

U tom razdoblju dolazi do radikalizacije odnosa između pripadnika različitih bosanskih konfesija koja će trajati sve do autrougarske aneksije kada dolazi do relaksacije zategnutih odnosa i djelimičnog otvaranja i međusobne saradnje među etničkim grupama u čemu je Bosanska vila kao posrednik takođe odigrala značajnu ulogu.

Konačno, kada su Turci ugušili pobunu protiv reformi dolazi do zavođenja upravnog centralizma što je značilo da se na sva važnija mjesta u Bosni postavljaju za vladaoce službenici Osmanlije. Osmanlije su vjerovale da će time uspostaviti red u Bosanskom vilajetu, obrazovanom 1865. godine, i uspjeti sprovođenjem reformi popraviti situaciju u njemu. „Privreda, međutim, nije bila osposobljena za veće finansijske terete kakve zahteva moderna organizacija države, pa se u novim prilikama njeno stanje čak i pogoršalo: administracija je uvećavala poreze, ne oslobađajući narod starih metoda nasilja i korupcije, dok je ubiranje nameta putem zakupnika pružilo idealne mogućnosti za mnogobrojne zloupotrebe.“ ...“Na samovolju i korumpiranost stambolske birokratije čule su se uskoro pritužbe s raznih strana, u kojima se tvrdilo da je ta birokratij, umesto da smiri zemlju i modernizuje upravu, nadmašila svoje prethodnike u samovolji i pritisku nad narodom.“ (4)

Ipak, ovakvo i dalje jako loše stanje nije obeshrabrilo raju u traženju načina i sredstva kako izaći iz potpuno podređenog položaja i kulturne zaostalosti. Ta nastojanja će u narednom periodu dovesti do javljanja prvih prosvjetiteljskih ideja i prvih inicjativa za otvaranje škola i pokretanja štamparija.

BOSANSKA VILA 1885.-1914.: Otvaranje prvih štamparija i pokretanje listova


Prve težnje bosanskohercegovačkog stanovništva, vijekovima porobljenog i kulturno potpuno zaostalog, za otvaranjem štamparija i pokretanjem štamparske djelatnosti, poslije tristogodišnjeg njihovog odsustva sa ovih prostora, javile su se u periodu između 1847. i 1857. godine.

Kao najznačajnije možemo prije svega izdvojiti one koje su potekle kao inicjative Ivana Franje Jukića 1847. i 1850. godine, zatim pokušaj Starešinstva franjevačkog reda 1853., te nastojanja tipografa Ante Kajića iz 1857. godine. Svi ovi pokušaji osnivanja štamparija, te nastojanja da se bar unekoliko pokuša širenjem pisane riječi izmijeniti slika kulturne zaostalosti, na prostoru Bosne i Hercegovine ostali su, usljed negativnog odnosa prema njima, te oglušivanja o ranije data obećanja o poboljšanju položaja obespravljene raje od strane osmanske vlasti, neostvareni.

„Do otvaranja jedne moderne štamparije u Sarajevu došlo je tek po proglašenju fermana o Ustavnom zakonu za Vilajet bosanski (1865), prema kome je Bosna podeljena na okružne oblasti i umesto ajaleta postala vilajet, s vilajetskim upravnim ustanovama. U članu 9. pomenutog Ustavnog zakona predviđeno je postojanje štamparije u vilajetskom centralnom mestu...“(1)

Konačno u proljeće 1866. godine u Sarajevo na poziv valije Osman-paše iz Zemuna dolazi njemački štampar Ignjat Sopran koji otvara prvu štampariju u Bosni poslje više od tri vijeka nepostojanja jedne ovakve institucije, tačnije prvu štampariju poslije gašenja Goraždanske 1531. godine. Prvobitno štamparija je nosila naziv Sopranova pečatnija da bi pošto je vlasništvo nad njom preuzela Pokrajinska uprava, u oktobru 1866., bila preimenovana u Vilajetsku pečatniju, a potom u Vilajetsku štampariju. Što se tiče štamparija u drugim krajevima Bosne i Hercegovine poznato je još da su u tom periodu, tačnije nekih deset godina po osnivanju sarajevske, otvorene još dvije štamparije u Mostaru. Prva od njih osnovana je po formiranju Hercegovačkog vilajeta 1876. po istom modelu kao i sarajevska, a druga, privatna, dvije godine kasnije zauzimanjem fra Franje Milićevića.

Štamparije su međutim po svom osnivanju, iako kao pionirske veoma značajne za budući razvoj štampe i širenja pisane riječi, bile od veoma male, pa skoro nikakve, koristi za domaće stanovništvo jer su imale strogo državnu funkciju. Pod time prije svega podrazumijevamo da su služile uglavnom za štampanje zvaničnih vilajetskih listova u kojima su isključivo bili objavljivani zakonski tekstovi koje je izdavala tadašnja vlast. Dakle, budući da su štamparije bile pod direktnim nadzorom Turaka nije moglo biti govora o bilo kakvim njihovim djelatnostima van onoga što je akuelna vlast propisivala.

Istina, štamparije su pored štampanja zvaničnih listova imale zadatak da štampaju i školske udžbenike za konfesionalne škole. Ali ukoliko malo pažljivije promotrimo dati period onda možemo lako zaključiti da su Turci nalagali štampanje udžbenika u domaćim štamparijama iz samo jednog razloga. Taj razlog jeste onemogućavanje, putem štampanja udžbenika u štamparijama pod vlastitom kontrolom, da u zemlju uđu knjige iz susjednih zemalja. Na taj način vlasti su pokušale spriječiti domaće nemuslimansko stanovništvo da dođe u dodir sa prosvjetiteljskim idejama svojih sunarodnika iz tih zemalja, ne bi li tako zadržale svoju apsolutnu nadmoć i ostavile domaće stanovništvo van dometa buna sa oslobodilačkom težnjom koje su već uveliko hučale u neposrednoj blizini Bosne.

Po podacima koji nam stoje na raspolaganju, a koji se odnose na broj listova i časopisa koji su objavljivani u datom periodu, poznato je da su na prostoru Bosne i Hercegovine za osmanske vladavine štampana svega četiri lista. Od toga tri u Sarajevu: Bosanski vjesnik, Bosna i Sarajevski cvjetnik, i jedan u Mostaru: Neretva. Uz ova četiri lista možemo takođe dodati i jedan koji je štampan van BiH ali se na nju odnosio, njegovo ime je bilo Bosanski prijatelj a pokrenuo ga je i štampao u Zagrebu od 1850. godine Ivan Franjo Jukić.

BOSANSKA VILA 1885.-1914.: Austrougarska okupacija i njen uticaj na razvoj društvenih i kulturnih prilika u BiH

Vijećanjem velikih sila na Berlinskom kongresu održanom 1878. godine donijeta je odluka da se Austrougarskoj monarhiji, tada sili u punoj snazi i usponu, dodijeli uprava nad, dotadašnjim turskim Vilajetom, Bosnom i Hercegovinom. Turska carevina već potpuno oslabila i skoro na umoru nije više mogla upravljati i kontrolisati prilike u Bosni, te joj nije preostalo ništa drugo nego da ustukne pred nadolazećom silom i ustupi joj na upravu i tutorstvo svoju provinciju. Austorugarska je iz današnje perspektive gledano bila neka vrsta međunarodnog Visokog predstavnika koji je trebao izvršiti svojevrsne reforme i pokrenuti tranziciju bosanskohercegovačkog društva iz turskog feudalnog u evropski industrijsko-kapitalistički sistem.

Najavljivana kao sila koja dolazi u civilizatorsku misiju, na ove prostore, Austrougarska je u prvi mah, budući da je bila hrišćanska zemlja, doživljavana od strane domaćeg hrišćanskog stanovništva kao olakšanje koje je trebalo donijeti velike promjene i poboljšati položaj vijekovima, pod osmanlijskim osvajačem, potlačenog i obespravljenog naroda. S druge strane ona je kao takva kod domaćeg muslimanskog življa budila strah, jer je predstavljala direktnu opasnost koja je mogla dovesti do ugrožavanja njihovog do tada, za razliku od hrišćanske raje, povoljnijeg položaja. U konačnici i za jedne i za druge ona je predstavljala enigmu jer je svojim modernim administrativnim metodama (1) djelovala potpuno zbunjujuće na, na takav način upravljanja nenaviknuto, stanovništvo.

“Dolazak Austro-Ugarske doveo je do radikalnih promjena u ovim zabačenim, inertnim krajevima, uspavanim višestoljetnom letargijom turskog feudalnog sistema. Zemlju je, doduše, poslije okupacije, zahvatio nov, moderan ritam života, koji je nesumnjivo inicirala i stimulisala nova vlast, ali prvenstveno u svom sopstvenom interesu.” (2) Naime, nepobitna je činjenica da je Austrougarska kao jedna zapadna sila sa svojim dolaskom u Bosnu i Hercegovinu umnogome promijenila njen dotadašnji izgled. Prije svega započela je infrastrukturalnu modernizaciju bosanskohercegovačkih gradova, te je izgradnjom puteva i željezničkih pruga doprinijela boljem povezivanju udaljenih krajeva naše zemlje. Zatim, podizanjem škola i drugih obrazovno-kulturnih ustanova uvela je u jednu do tada skoro potpuno primitivnu sredinu duh modernog evropskog načina življenja. Ipak, sve to Austorugarska je radila kako bi što bolje učvrstila svoj položaj u BiH, te umirila tada već uveliko buntom i nezadovoljstvom zahvaćeno stanovništvo. Kada se govori o doprinosima koje je ova monarhija dala BiH prije svega treba imati na umu da je ona imala na ovim prostorima, u potekstu one civilizatorske misije, eksploatatorsko-kolonizatorsku misiju, pa je iz tog razloga, budući da je imala dugoročne planove po pitanju iskorištavanja prirodnih resursa, potpuno razumljivo zašto je ulagala i radila na razvoju pojedinih segmenata bh. društva.

No, da je i pored rada na društvenoj i kulturnoj emancipaciji Austorugarska po svaku cijenu željela Bosnu i Hercegovinu i njeno stanovništvo zadržati u infantilnosti najbolje ilustruje činjenica da je “i pored obaveza primljenih na Berlinskom kongresu – da će podići prosvjetu i uopšte civilizovati jednu teško zaostalu zemlju – ona se nije naročito žurila da svoje obaveze ispuni. Naprotiv, ona je dobro znala da bi ispunjenje tih obaveza njoj išlo na štetu i da bi prosvjećivanje naroda samo otežalo sprovođenje njenih kolonijalnih planova i značilo potkopavanje njene političke sigurnosti.” (3)

Podstaknuti teškim položajem i pritiskom koji im je nametnuo strani okupator bosanskohercegovački narodi su pokazivali svoje sve veće nezadovoljstvo postojećim stanjem stvari. Vlast je pokušala, igrom na kartu bh višenacionalne strukture, unijeti sukobe i razdor među narodima, te je, kako bi sačuvala svoj položaj, proizvodila nacionalne čarke i netrpeljivosti. Ipak, ovi pokušaji su samo doprinjeli zbližavanju domaćeg stanovništva protiv okupatorske vlasti, te doprinjeli sve jačim težnjama za slobodom i buđenjem nacionalne svijesti Srba, Hrvata i muslimana. Tome je posebno, u kasnijim godinama, doprinjeo projekat Benjamina Kalaja u čijoj je osnovi stajalo poništavanje i brisanje nacionalnih identiteta, te težnja da se stvori jedinstvena bosanska nacija. Usljed toga bosanskohercegovački narodi su uvidjevši svoju lošu poziciju, koja se prije svega ogledala u kulturnoj zaostalosti i inferiornosti vlastite sredine, te svjesni opasnosti koja im je prijetila, započeli intezivniji i predaniji rad na podizanju kulturne i prosvjetne djelatnosti kako bi se odbranili od austrougarskih nasrtaja i sačuvali svoj nacionalni i kulturni identitete.

“…bosanskohercegovački Srbi isticali su geslo razvijanja prosvjete i kulture kao snažnog sredstva razvijanja i jačanja svoga nacionalnog života, a preko toga i svoga nacionalnog oslobođenja i izlaska na široke i svijetle vidike nesmetanog i razgranatog razvoja svih kvaliteta svoga nacionalnog bića.” (4) Iz ovoga se kao glavni medijum i podstrekač razvoja i očuvanja srpske kulturne i nacinalne svijesti rodila i razvijala Bosanska vila.

U nastavku donosimo dio teksta onovremenog socijaliste Vase Pelagića, objavljenog u listu Straža, u kojem on izražava svoju sumnju u austrougarsku vlast i njene dobre namjere:
“Austrija je ušla u Bosnu i Hercegovinu pod izgovorom da uvede red, građansku ravnopravnost i slobodu, uopšte da posluži djelu civilizacije u ovim zabataljenim pokrajinama. A je li Austrija, ovakva kakva je danas, sposobna da izvrši ovu civilizatorsku ulogu? Da se ne nalaze u onom poretku i onoj civilizaciji koju Austrija hoće da uvede u Bosnu i Hercegovinu one iste mane, ista nasilja i isti uslovi za narodnu patnju i propadanje od kojih je patio i turski mporedak i turska državna sistema? Da se neće pod austrijskom vladavinom produžiti ona ista turska nejednakost, one iste globe i nasilje, samo možda u blažijoj formi i pod sankcijom zakona? (…) Ima ljudi koji vjeruju da će Austrija donijeti bosansko-hercegovačkom stanovništvu i neke stvarne olakšice i napredak, a ne samo monopole, štemplarine i egzekucije. Ne znamo, vidjećemo, imamo još vremena, ali veći dio bosansko-hercegovačkog stanovništva niti je vjerovao, niti danas vjeruje u to. Štaviše, ono sluti da će ga snaći još veći tereti no što ih je trpio dosad (…)” (5)

BOSANSKA VILA 1885.-1914.: Rad na pokretanju časopisa

“Tokom 19. vijeka svi južnoslavenski narodi doživljavali su svoj nacionalni preporod. A upravo je književnost predstavljala ono djelatno područje u kojem se ta probuđena nacionalna svijest najpotpunije i najdosljednije izražavala. Jer u uvjetima borbe za nacionalno oslobođenje i političku nezavisnost ona je jedina mogla afirmirati duhovne težnje i stvaralačke mogućnosti naroda, njegov jezik i tradiciju, a time i njegovo prisustvo u savremenom svijetu. Zato je književnost tada - više nego ikada ranije - predstavljala oblik borbe za očuvanje i potvrdivanje nacionalnog identiteta naroda. I ona je to bila utoliko više što je u to vrijeme kod svih južnoslavenskih naroda predstavljala i osnovni oblik borbe za narodni jezik i njegovu afirmaciju. Jer, jezik je uvijek - a posebno u vremenima nacionalne ugroženosti - jedna od najznačajnijih oznaka nacionalnog identiteta.”(1)

Upravo iz gore navedenih razloga i tendencija (a kako ih je ukratko izložio Zdenko Lešić), tačnije iz pogodnosti književnosti kao medijuma kroz koji se mogla izvršiti afirmacija kulturnog i nacionalnog identita jednog naroda, a uz to i sprovedba jezičkih reformi te kroz njih uvođenje u kulturu ovih krajeva jednog novog diskursa, javila se potreba za pokretanjem časopisa Bosanska vila.

Bosansku vilu osmislili su i pokrenuli u Sarajevu, 1885. godine, četiri učitelja sarajevske Srpske škole: Božidar Nikašinović, Nikola Šumonja, Nikola Kašiković i Stevo Kaluđerčić. “Sva četvorica su, za ono vrijeme, bili ljudi visokog obrazovanja, živog interesovanja za književni i kulturni život, tim više što su sva četvorica i sami imali književnih ambicija i već tada i sarađivali u raznim listovima i časopisima.”(2) (Na ovom mjestu, a da bi smo izbjegli zabunu, moramo naglasiti da Đuričković kada govori o saradnji pokretača Bosanske vile “u raznim listovima i časopisima” misli prije svega na one listove i časopise koji su izlazili van Bosne i Hercegovine, tačnije u Srbiji i Hrvatskoj, budući da u BiH do pokretanja Vile nisu postojali časopisi koji su se bavili književnim i kulturnim pitanjima. “… oni su kao učitelji došli na misao da, radi popularisanja knjige i književnosti, u samom Sarajevu pokrenu i izdaju jedan list zabavno-poučnog sadržaja namjenjen širim narodnim slojevima.” (3)

A koliko je bila velika potreba za časopisom kakav je bio Bosanska vila, te koliko je značajan korak koji su poduzeli učitelji Srpske škole, najbolje ilustruje činjenica da u zaostaloj i konzervativnoj sredini kakva je bila ona u kojoj je Vila pokrenuta nije postojao ni jedan sličan projekat koji je za cilj imao rad na popularizaciji pisane riječi i kulture uopšte. U uslovima gdje skoro nisu postojale ni naznake književnosti i književnog rada ona je gotovo cijelu deceniju, prije pojave drugih časopisa sličnog sadržaja i karaktera, obavljala “pionirski posao na književnom i uopšte kulturnom polju.” (4)

Pokretači ovog časopisa su svojim upornim i predanim radom nastojala, gotovo potpuno nepismenom ili polupismenom, bosanskohercegovačkom stanovništvu na što jednostavniji način približiti knjigu i književnost. Da su u tom naumu uspjeli, te da su uz to ostvarili čvrstu vezu sa svojim čitaocima, najbolje pokazuje podatak da je Bosanska vila, u velikoj mjeri zahvaljujući pomoći svojih čitalaca, uspjela opstati skoro tri decenije.

Nakon što su obavili neke formalne pripreme, te okvirno usaglasili izgled časopisa, osnivači Bosanske vile su poduzeli i prve korake ka dobijanju koncesije za štampanje časopisa, a koja se morala dobiti od tadašnje austorugarske vlasti. Nikola Kašiković, jedan od Vilinih osnivača, je 13. juna. 1885. godine uputio molbu Zemaljskoj vladi u kojoj je tražio odobrenje za izdavanje lista pod imenom “Vrelo Bosne”. U molbi je između ostalog stajalo: da bi list trebao biti petnaestodnevni, da će funkciju glavnog urednika obavljati Kašiković, dok bi izdavač i vlasnik časopisa trebao biti Učiteljski zbor Srpske škole u Sarajevu. U opisu opsega kojima bi se časopis trebao baviti je stajalo: “časopis bi imao objavljivati samo članke zabavnog i poučnog sadržaja, kako u prozi, tako i u stihovima, a svoju građu uzimao bi iz narodnog života okupiranih zemalja.”(5) Iako se nije protivila izdavanju jednog ovakvog časopisa, to joj je čak išlo na ruku kako bi se stvorila slika da podstiče kulturni razvoj okupirane zemlje, Zemaljska vlada je ipak odbila molbu. Kao razlog odbijanja naveden je problem izdavača. Tačije, Učiteljski zbor Srpske škole kao javna ustanova nije bio kvalifikovan da obavlja tu funkciju, nju je moralo preuzeti i obavljati konkretno lice.

Poslije kraćeg dogovora među osnivačima koji se odnosio na preuzimanje navedene funkcije, Božidar Nikašinović na sebe preuzima ulogu izdavača i urednika, te 23. septembra. 1885. Zemaljskoj vladi predaje molbu za osnivanje beletrističkog lista pod imenom Bosanska vila.

Zajedničko ministarstvo finansija, u Beču, je 19. oktobra. Zemaljskoj vladi dostavilo odluku kojom se odobrava koncesija za štampanje lista Bosanska vila. Međutim, Ministarstvo je u svom odobrenju navelo i određene uslove kojih se izdavač mora pridržavati ukoliko želi zadržati koncesiju, jer se ona, kako je izričito bilo navedeno, može “oduzeti u svako doba bez navoda uzroka.” (6) Navedeni uslovi su podrazumijevali da časopis mora biti podvrgavan preventivnoj cenzuri, te da ne smije biti štampan izvan Sarajeva. Austorugarske vlasti su sprovođenjem preventivne cenzure željele, što je takođe bilo sugerisano kao pravilo kojeg se izdavač mora pridržavati, spriječiti osnivače da se kroz časopis bave političkim i konfesionalnim pitanjima, te da kroz njega “ u sastavima zabavnog i poučnog sadržaja ne bude suviše naglašen srpski nacionalni element.” (7)

Po odobrenju koncesije Vilino uredništvo je ubrzano počelo raditi na pripremanju prvog broja časopisa. No i tu su ih sačekali brojni problemi i nepoznanice. Oni su se prije svega odnosili na problem finansiranja časopisa, te određen strah od njegove recepcije u tadašnjoj književno neobrazovanoj zajednici. Ipak, predanim radom i zalaganjem, a koje je, važno je istaći, bilo potpuno, današnjim rječnikom rečeno, volonterski, uredništvo Bosanske vile je u veoma kratkom roku uspjelo obezbijediti sva sredstva i materijale neopdhone za štampanje prvog broja. Kada je u pitanju recepcija javnosti spram časopisa može se konstatovati da je ona bila veoma pozitivna. Tome svjedoči činjenica da je, putem “Poziva na pretplatu”(8), uredništvo Vile prije samog izlaska prvog broja uspjelo obezbijediti solidan broj pretplatnika uz čiju finansijsku pomoć je on i štampan.

U nastavku donosimo “Poziv na pretplatu” štampan uz prvi broj časopisa Bosanska vila:
“Mi se nadamo, da će se svaki pravi Srbin odazvati, a naročito Bosanci i Hercegovci. Ne možemo da govorimo o značaju srpske knjige ovdje u Bosni, ali se svi živo sjećamo, šta je srpska knjiga u preko-savske braće Srba učinila, samo za po vijeka! – U Bosni i Hercegovini još je neobrađeno polje, a naša djeca, - ne imajući svoje knjige, - neće ni znati, kakvi zlatni izvori leže međ gudurama ponosne Bosne i kršne Hercegovine.

Osim tog, obraćamo se i na preko-savsku braću Srbe. Bosna i Hercegovina je njih zadužila, jer i ovi su bili jedan od glavnijih faktora za izdržavanje srpske književnosti.

Mi smo učinili sve ono, što se od nas zahtijevati moglo, a sad stoji do vas, da pokažete, koliko ste svjesni Srbi i koliko svoju knjigu ljubite, - padne li Bosanska Vila, kao srpski jedini put u ovim zemljama, onda nemojte nikoga kriviti, - sami nosite grijeh na svojoj duši.” (9)

BOSANSKA VILA 1885.-1914.: Prvi broj Bosanske vile (koncept i sadržaj)



Prvi broj Bosanske vile, poslije dvomjesečnog marljivog rada i priprema njenog uredništva, pojavio se 16. decembra 1885. godine. "Izrađen u novoj Štampariji Špindlera i Lešnera, tehnički lepo opremljen, list je imao 16 stranica kvart-formata i po obimu bio dvostruko veći od negdašnjeg 'Trebevića'. Nalovnu glavu izradio je Stevo Kaluđerčić, slikar amater sa razvijenim smislom za dekorativno, i u njoj pokušao figurativno da predstavi ideju lista: nad delom Sarajeva pored Miljacke lebdi devojka vila s plamtećom zubljom u levoj ruci, dok desnom pridržava razastrtu traku na kojoj se leprša krupan natpis: Bosanska vila."(1) Naslovna stranica prvog Vilinog broja predstavlja jedan od najboljih dokaza na koji način su njeni poketači doživljavali Sarajevo, kao svoje kulturno središte, a samim tim i cjelokupnu zemlju Bosnu i Hercegovinu. Ne možemo a da ne primjetimo da je Stevo Kaluđerčić izrađujući naslovnu stranicu, koja je bila Vilino obilježje prvih dvanaest brojeva, u potpunosti bio svjestan, kao u suštini i cjelokupno uredništvo, sredine u kojoj živi. On je obuhvatajući panoramu Sarajeva iznad koje lebdi vila prikazao, slikajući jedne pored drugih crkve i džamije, svu šarolikost ovih strana zamagljenih. Posmatrajući iz današnje perspektive, mogli bi smo zaključiti da su onomad, prije više od stotinu godina, intelektualci i književni radnici neuporedivo više nosili u sebi ideju pravednosti i kulturne svjesnosti negoli je to slučaj danas.

"Mada se pojavio bez ikakvog objašnjenja o svrsi i koncepciji novopokrenutog časopisa, kako je to uobičajeno prilikom pokretanja novog glasila, prvi broj Bosanske vile je samim svojim sadržajem bio dovoljno rječit i jasno naznačio fizionomiju časopisa, koja će se, u svojim bitnim crtama, sačuvati sve do nekoliko godina pred kraj njegovog izlaženja."(2) Prvi broj Bosanske vile štampan je u hiljadu primjeraka, što je za to vrijeme bio jako veliki tiraž. Da je časopis pobudio i zaokupio pažnju domaćeg stanovništva najbolje pokazuje to što je svih hiljadu brojeva u veoma kratkom roku bilo rasprodato. Čak je nekoliko mjeseci kasnije od strane čitalačke publike zahtijevano doštampavanje prvog broja. Vila se, kao što se iz navedenog može vidjeti, veoma brzo uspjela svojim konceptom i sadržajem približiti domaćoj publici. "Taj prvi broj časopisa, dakle, pokazuje kako su njegovi pokretači već u samom početku pogodili šta on treba da predstavlja i u kojoj formi, kako treba da se odnosi prema svojoj sredini, njenim problemima, čitaocima, prema svome vremenu."(3)

Neposredno ispod zaglavlja koje je naslikao Stevo Kaluđerčić u prvom broju nalazila se i slika mitropolita Save Kosanovića. On je bio "narodni tribun i čovjek velikog ugleda među bosanskohercegovačkim Srbima, koji je upravo te godine", kada je objavljen prvi broj Bosanske vile (op.a) "braneći pravoslavlje i srpske interese, došao u sukob sa ministrom Kalajem i bio penzionisan."(4) Objavljivanjem slike, a u unutrašnjosti časopisa i članka, čovjeka koji je u sukobu s vlašću značilo je diskretan, ali nedvosmislen, protest kojim je Vilino uredništvo željelo iskazati svoje nezadovoljstvo postupcima austrougaske vlasti. To je ujedno bio pokazatelj da i pored strogih propisa, navedenih u koncesiji, Bosanska vila neće ostati u okvirima koji su koncesijom propisani, te da će dolaziti u stalni konflikt s vlastima i cenzurom. Časopis je "morao da dođe u konfilikt, osjećajući neodoljiv unutrašnji nagon da se, kao jedino srpsko glasilo u Bosni i Hercegovini, angažuje ne samo u kulturno-prosvjetnom već i u društveno-političkom životu zemlje i da brani narodne interese od okupatora."(5)

Što se tiče sadržaja prvog Vilinog broja, može se reći da je bio šarolik. Tačnije, donosio je za svakoga po nešto.Kako priloge umjetničke, tako priloge narodne književnosti. Zatim su se tu nalazi poučni članci i prijevod, te hronika iz književnog i kulturnog života. Raznolikošću svog časopisa uredništvo Vilino je nastojalo časopis približiti prostom puku, te posredstvom njega popularizovati knjigu i književnost, a uz to ujedno izvršiti i stimulisati domaće književnosti. S posebnom pažnjom se, tokom svih godina Vilinog trajanja, radilo na sakupljanju i objavjivanju narodne, ili usmene, književnosti iz bosanskohercegovačkih krajeva. Narodna književnost je bila veoma podogna, po sadržaju i formi, domaćem stanovništvu, te se iz tog razloga veoma pažljivo radilo na njoj. Ona je međutim imala i još jednu namjenu. Kroz objavljivanje narodnih epskih pjesama i pripovijedaka mogla se isticati, a da ne bude cenzurisana od strane vlasti, srpska narodna tradicija, a kroz nju izvršiti podizanje nacionalne svijesti srpskog naroda u BiH.

"Već u prvom broju Bosanske vile, dakle, istaknuta je jedna od osnovnih ideja vodilja časopisa, koja se tiče odnosa između društvenog i književnog života, ideja o neodvojivoj povezanosti i međusobnoj uslovljenosti jednog i drugog i o nužnosti da književni stvaralac ličnim angažmanom i uključivanjem u tokove društveno-političkog života postane aktivan sudionik u njihovom određivanju. Taj, više diskretno, implicite, između redova, nego jasno, deklarativno izneseni stav u prvom broju Bosanske vile dominiraće tokom čitavog njenog izlaženja i određivati njenu kulturno-prosvjetnu i društveno-političku misiju".(6)

Može se reći da je „Bosanska vila“ od prvih dana stekla glas ozbiljnog lista i bila u javnosti dobro primljena.“(1) Nakon početnih problema i priprema za izlazak prvog broja, te njegove i više nego uspješne recepcije u tada veoma uskom krugu čitalačke publike, Vilino uredništvo je, uvidjevši da postoji plodno tlo za razvoj kulturne i književe djelatnosti, s još većim žarom i intezitetom nastavilo rad na poboljšanju uslova i postavljanju što boljih osnova za njen daljnji razvoj. Pod tim se prije svega podrazumijevalo proširivanje broja spoljnjih saradnika, te sticanje što većeg broja pretplatnika kako bi časopis mogao, zahvaljujući materijalnoj pomoći čitalaca, nesmetano i redovno izlaziti.


Tokom prvih deset brojeva, koje je uređivao Božidar Nikašinović, Bosanska vila je držala kurs i koncepciju koja je postavljena u prvom broju. Tačnije, u vrijeme Nikašinovićevog uređivanja postavljene su temeljne smijernice kojih se Bosanska vila nije odrekla do samog svoj kraja. Pored ustaljenih rubrika, (Iz srpskog života, Istorijska crtica, Nove knjige, te narodnih umotvorina, pjesama i pripovijedaka), koje su koncipirane u prvom broju, možemo izdvojiti još, počevši od trećeg Vilinog broja, rubriku pod nazivom „Iz prošlosti Sarajevske i Bosanske“ čiji je autor bio Stari Jovo Hadži N. Besarović. Ova rubrika donosila je priče i anegdote iz starijih vremena, tačnije vremena kada je Bosna i Hercegovina bila pod Turskom vlašću. Kada je u pitanju autorska proza i poezija brojevi koje je uređivao Nikašinović donose nekoliko skromnih priloga, čiji kvaliteti su u mnogome bili manjkavi, budući da je bila riječ o piscima početnicima s ograničenim književnim dometima. Nedostatke domaće autorske književnosti Vilino uredništvo nadomještalo je prijevodima s ruskog, njemačkog, francuskog, češkog i slovenačkog jezika.(2) Vilina prevodilačka djelatnost samo je još jedan od dokaza velike književne i umjetničke požrtvovanosti i svjesnosti njenog uredništva o značaju knjige i književnosti u podizanju kulturne svijesti nepismenog ili polupismenog naroda. Činjenici da je svaki broj Bosanske vile donosio po jedan prijevod mogu danas pozavidjeti i mnogi savremeni književni listovi.

Međutim, najviše domete u prvih pola godine svog postojanja Vila je ostavarila u prilozima koji su se odnosili na sakupljanje narodne/usmene književnosti iz svih bosanskohercegovačkih krajeva. U tom periodu Vila je ostvarila značajne rezultate, te je u prvih deset brojeva donijela trideset tekstova (22 pjesme i 8 pripovijedaka) i jednu zbirku poslovica. U kasnijijm će periodima ova produkcija biti mnogo obimnija, pa će čak u jednom periodu uredništvo morati pozivati sakupljače na strpljenje, jer zbog količine pristiglog materijala nisu u mogućnosti sve tako brzo objaviti.

„Pored toga, ona je - Bosanska vila (op.a) - posebnu pažnju posvećivala raznim poučnim člancima, iz raznih oblasti (medicine, vaspitanja, domaćinstva, opšte kulture, i dr.), i skoro u svakom broju donosila po jedan. Sredini u kojoj je izlazila Bosanska vila ovi članci su bili od velike koristi i mnogo su doprinosili podizanju njenog opšteg nivoa znanja, do čega je redakciji časopisa bilo posebno stalo, jer je bila svjesna da će jedino podizanjem tog nivoa svojih čitalaca moći uspješno da ostvaruje svoj nacionalno-kulturni zadatak.“(3) Dakle, iz navedenog možemo zaključiti da je rad Bosanske vile imao više pravaca. Ona je pored aktivnosti koje su bile usmjerene na stvaranju domaćih književnih imena, te popularizovanja književnosti i književne djelatnosti, radila, kroz svoje poučne kulturno-obrazovne članke, i na povećavanju kulturne plodnosti čitalačkog tla, odnosno stvaranju nove publike, u koje je kasnije trebalo posijati književno-prosvjetiteljsku misao.

Pored navedenog, Bosanska vila „je bila vrlo živ i agilan pratilac svih društveno-političkih događaja, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Srbiji (naročito) i Hrvatskoj, pa i u svijetu uopšte, naročito ako su ti događaji imali veze sa Bosnom i Hercegovinom. Ona, dakle, čitaocima nije služila samo kao puki informator, već i kao sredstvo poređenja stanja u njihovoj zemlji sa stanjem u drugim, bližim i daljim zemljama.“(4) Vila i u ovom segmentu svoga rada pokazuje, za to vrijeme, visok stepen svjesnosti i modernosti. Rad na otvaranju Bosne i Hercegovine ka svijetu i praćenju svjetskih kulturnih i političkih stujanja i danas je jedno od ključnih pitanja u kome ova zemlja kaska za ostatkom svijeta. Drukčije rečeno, model interkulturalne i interliterarne saradnje koji je njegovala, onomad, Bosanska vila, danas je, u XXI. vijeku, u Bosni i Hercegovini zatvorenoj u monoetničkim kulturnim obrascima skoro pa nepostojeći.

Na kraju, „kao što se vidi, časopis je tematski bio vrlo raznovrstan i svaki čitalac mogao je u njemu da nađe nešto što mu je bilo blisko i korisno, a što je istovremeno pobuđivalo i razvijalo njegov interes za knjigu.“(5)

Nakon što je uspješno uredio i izdao prvih deset brojeva Bosanske vile, te postavio u tom periodu neke od temeljnih smjernica kojima će se časopis kretati u budućnosti, Božidar Nikašinović napušta mjesto Vilinog glavnog urednika. Položivši pedagoški ispit u Zagrebu on odlazi iz Sarajeva da obavlja učiteljsku službu u Mostaru, a kasnije i u drugim mjestima.

Po Nikašinovićevom odlasku mjesto urednika i izdavača časopisa, nakon ustaljene birokratske procedure i čekanja na koncesiono odobrenje prenosa funkcije urednika i izdavača na drugo lice, zauzima Nikola Šumonja. Jedan od Vilinih osnivača i dotadašnjih stalnih saradnika. "U času kad Šumonja preuzima uredništvo, list je kasnio skoro dva mjeseca, delom zbog pretrpanosti štamparije i, još više, zbog odlaska starog urednika. Mlad i preduzmljiv, Šumonja je pregao da izdavanjem pojedinih brojeva svakih osam dana nadoknadi zaostalo i izlaženje lista što pre u red dovede."(1)

Da je Nikola Šumonja dostojno preuzeo ulogu glavnog urednika Bosanske vile pokazaće se veoma brzo. Naime, već u prvim mjesecima po njegovom preuzimanju časopis bilježi nove značajne uspjehe. Oni se prije svega ogledaju u činjenici da on postaje sve više materijalno osiguran što je značilo njegov siguran opstanak bar još godinu dana. Razlog većoj materijalnoj sigurnosti časopisa jeste sve veće interesovanje čitalačke publike, što je automatski značilo i sve veći broj pretplatnika od čije je pretplate i drugih vidova pomoći ovisilo Vilino izlaženje i opstanak. U tom periodu broj stalnih pretplatnika iz mnogih krajeva Bosne i Hercegovine i susjednih zemalja narastao je na 800. Urednik Šumonja je to ovako prokomentarisao: "Na pohvalu služi bosanskim Srbima što je broj Vilinih pretplatnika do kraja godine narastao na 800 – pa se tako list uza sve velike troškove mogao eto cijelu godinu održati."(2)

Stalni rast broja zainteresovanih pretplatnika ukazivao je koliko je zaista bila velika potreba za časopisom kakav je Bosanska vila. Pored toga što je doživljavao sve bolji prijem kod domaće, bosanskohercegovačke publike časopis je počeo dopirati van okvira Bosne i Hercegovine, te sticati publiku i poštovaoce u susjednim zemljama. Povodom toga urednišvo Bosanske vile je u jednoj svojoj bilješci ovako izrazilo svoje zadovoljstvo činjenicom da časopis ima stalni napredak: "Do sada je srpska čitalačka publika najljepše pozdravila ovo poduzeće, ne samo iz Bosne i Hercegovine, već iz sviju srpskih krajeva javio se lijep broj pretplatnika. (...) mnogi srpski i strani (slovenački, hrvatski i češki) istakli su ne jedared sadržinu i raznovrsnost ovoga lista. Sve je to samo znak, da je takav list u ovim krajevima nužan."(3)

Za svog uređivanja Bosanske vile, koje je bilo kraće od godine dana, Nikola Šumonja je izdao sedamnaest brojeva. U tom periodu, s tehničke strane, došlo je do promjene zaglavlja lista. Ranije zaglavlje na kome je bila prikazana vila koja iznad panorame Sarajeva drži u ruci natpis 'Bosanska vila' zamijenjen je običnim uokvirenim natpisom sa istim sadržajem. Uz to, od trinaestog broja dodat je podnaslov 'list za zabavu, pouku i književnost' koji će Vila nositi do samog svog kraja. Šumonja je, kao i svi ostali Vilini tvorci, shvatajući važnost opstanka ovog časopisa požrtvovano i predano radio na poboljšanju kvaliteta časopisa. To je prije svega podrazumijevalo širenje kruga saradnika, te insistiranje da se u časopis unosi što veći broj autorskih književnih priloga. "Iako je časopisom (...) i dalje dominirala narodna književnost, on je sada, pod Šumonjinim uredništvom, sve veću pažnju poklanjao umjetničkoj književnosti, individualnom stvaralaštvu, nastojeći da otkrije, stimuliše i veže uz sebe one povučene i rasute ljude koji su svoje književne ambicije i pokušaje stidljivo skrivali, svjesni da se, u sredini u kojoj su živjeli, bave nesvakidašnjim poslom."(4)

Pored Vilinog uredništva, koje je neprestano i marljivo radilo na upotpunavanju i sadržajnom obogaćivanju časopisa, u brojevima koje je uređivao Nikola Šumonja pojavljuju se i standardni njeni saradnici Stari Jovo Besarović sa svojim putopisima, te Sava Kosanović sa svojim memoarskim zabilješkama. Pored njih u tom periodu se pojavljuje na Vilinim stranicama više novih imena, uglavnom pisaca početnika, ali i nekih pisaca koji su uživali književni ugled tog vremena.

U trinaestom broju Bosanske vile objavljen je i jedan opis ramazanske večeri čiji je autor bio Mustafa Hilmija (Muhibić). Vila je u tom slučaju, kao i mnogo puta kasnije, jasno pokazala da, i pored toga što je srpski časopis, ni u kom slučaju nije konzervativna i zatvorena, te da bez imalo zazora ostavlja mogućnost i daje priliku da se na njenim stranicama predstave, u svom književnom umijeću, njeni sunarodnici drugih etničkih i konfesionalnih grupa. Na taj način Vilino uredništvo je doprinosilo izgradnji suživota i rušenju, putem upoznavanja kulture i tradicije drugoga, svih vjerskih, nacionalnih i etničkih predrasuda i stereotipa u tadašnjem Sarajevu i Bosni i Hercegovini.

Uz stalni rad na podsticanju sakupljanja narodne/usmene književnosti Šumonja radi i na podsticanju potencijalnih a dovoljno neodvažnih stvaralaca, u glavnom sveštenika, učitelja i trgovaca, da opisuju svoje krajeve i običaje u njima, kako bi se na osnovu tih etnografskih i folklornih zabilješki mogao izučavati život naroda u svim krajevima bosanskim. Vila je sve te radove uredno sređivala i objavljivala čuvajući tako dragocijene starine od zaborava.

"S 1. februarom 1887. odstupio je Šumonja i prestao uređivati 'Bosansku vilu' pošto se morao odazvati iznenadnom pozivu za odsluženje trogodišnjeg vojnog roka. (...) Kako su učitelji, prema Privremenom vojnom zakonu za Bosnu i Hercegovinu, bili oslobođeni trogodišnje vojne dužnosti, i samo o ferijama odlazili na vežbu, a bezuspešno ostalo zauzimanje grupe sarajevskih građana s mitropolitom Nikolajevićem na čelu kod poglavara Apela, jasno je da se korektni učitelj Šumonja zamerio vlastima jedino kao urednik 'Bosanske vile'."(5)

Zbog iznenadnog poziva na trogodišnje odsluženje vojnog roka Nikola Šumonja je morao napustiti mjesto glavnog urednika i izdavača Bosanske vile. To mjesto, nakon uobičajne procedure s prenosom koncesije, umjesto njega, počev od sredine februara 1887. godine, zauzima Nikola T. Kašiković, dotadašnji stalni saradnik i jedan od osnivača časopisa.

Prisutan od samog početka Kašiković je jasno znao koje obaveze i odgovornost preuzima prihvatanjem uloge glavnog urednika, te ni jednog trenutka nije pokazivao bilo kakve slabosti i dileme u tom poslu. Shvativši potpuno važnost svog posla i njegov značaj za očuvanje srpskog kulturnog i nacionalnog identiteta koji je u tom periodu, pod stalnim pritiskom okupatorske austrougarske vlasti, bio ozbiljno ugrožavan, te imajući u vidu prosvjetiteljsku i kulturno-emacipatorsku misiju koju je Vila imala, Kašiković je svjesno i odgovorno pristupio uređivanju Bosanske vile i brizi o njenom opstanku i unaprjeđenju. "I prije nego što je preuzeo njegovo uređivanje, dakle, orijentacija i problemi časopisa bili su mu veoma bliski, on je učestvovao u njihovom rješavanju i bio se sa njima potpuno saživio."(1)

U periodu kada Nikola Kašiković preuzima ulogu urednika i izdavača Bosanske vile dolazi do rasipanja zajednice njenih osnivača. Naime, zajednica osnivača je bila ustrojena po sistemu beznaknadnog, dobrovoljnog rada na podizanju časopisa i njegovog održavanja u životu. Takav odnos osnivača, u prvom periodu, kada je za časopis trebalo postaviti čvrste temelje bio je od velikog značaja. Tačnije, u njemu se ogledala ogromna požrtvovanost i želja osnivača da Bosanskoj vili osiguraju postojanost i udahnu dugovječnost.

Promjene u organizacionoj, uredničkoj strukturi Vile počele su se odvijati još u vrijeme kada je njen prvi urednik Božidar Nikašinović, odlazeći obavljati učiteljsku dužnost van Sarajeva, napustio mjesto glavnog urednika i izdavača. Nikašinović se, iako je ostao još neko vrijeme saradnik časopisa, više nikada nije vratio u redakciju. Potom je, zbog trogodišnje obaveze služenja vojnog roka, uredničko mjesto napustio i drugi urednik Nikola Šumonja. Šumonja se, i pored ranije potpisanog ugovora sa ostalim osnivačima da će se po odsluženju vojnog roka vratiti na uredničko mjesto, više nikada nije pojavljivao ni kao saradnik ni kao član redakcije Bosanske vile. On je, međutim, Kašikovića tokom svih godina rada na uređivanju Vile podržavao i podsticao da istraje u tom poslu. "Konačno je zajednica osnivača Bosanske vile, zasnovana s toliko poleta i mladalačke preduzmljivosti, doživela rasulo, kraj, kada je i administraciju, posle trogodišnjeg besplatnog rada, napustio Stevo Kaluđerčić, koji će, istina, u listu i dalje sarađivati, takođe i pomagati u raznim, naročito kritičnim prilikama."(2) Prestankom postojanja zajednice osnivača, Bosanska vila prelazi u ruke Nikole T. Kašikovića. On se počev od 1889. godine potpisuje kao vlasnik, urednik i izdavač lista. Na toj funkciji ostaće, uz određene promjene u kasnijim godinama, do samog njenog kraja.

"Zajedničko delo, za koje su ponela odgovornost dvojica prvih urednika, postavljeno je na solidnu osnovu, učvršćeno i usmjereno u određenom pravcu, što ohrabruje Kašikovića da i pod nepovoljnim prilikama održava i izdaje list i da svojim dugogodišnjim djelovanjem, odolevajući svim burama i navalama, stekne krupne zasluge za razvitak modernog književnog rada u Bosni i Hercegovini."(3) Do koje je mjere Nikola Kašiković bio, pa slobodno možemo reći, očinski brižan prema Bosanskoj vili najbolje se vidjelo već 1891. godine kada on napušta učiteljsku službu, koju je do tada obavljao, i svu svoju pažnju i intelektualni rad usmjerava na brigu o Vilinom opstanku, redovnom izlaženju, unaprjeđivanju i uređivanju.

"Ovim istupanjem stanje se u bitnosti izmenilo, list se odjednom našao u rukama čoveka potpuno slobodna, nezavisna ma od kakve ustanove ili vlasti. Opterećenje koje se tim u materijalnom pogledu nametalo samo od sebe, a koje je po svom učinku moralo u prvo vreme zabrinjavati, imalo je biti kompenzirano pojačanim urednikovim trudom oko unaprijeđenja lista."(4)

Raspadom zajednice osnivača Bosanske vile Nikola T. Kašiković (1) preuzima na sebe ulogu vlasnika, izdavača i urednika časopisa. Preuzevši tu zahtjevnu poziciju Kašiković postaje jedna od centralnih figura srpskog kulturnog i političkog života u Sarajevu, a i šire. Kako je Vila, poslije napuštanja učiteljske službe, postala sada njegova jedina preokupacija Kašiković je svu svoju intelektualnu i društvenu snagu usmjerio na njen daljnji razvoj i učvršćivanje njenog, na samom početku, uspostavljenog pravca kretanja. "Taj pravac, kojim je 'Vila' od početka išla i do kraja mu verna ostala, formulisan je već krajem prve godine ovim rečima: 'Uredništvo se trudilo da joj ('Vili') dade – koliko je više moguće – tip srpsko-bosanski, ali nije uz to zaboravilo da valja održavati zajednicu i jedinstvo sa ostalim Srpstvom. Otuđivanje je svagdje šteta, pa bi bilo i ovdje'."(2)

Od trenutka kada je preuzeo brigu o časopisu Kašiković je na sve načine radio na uspostavljanju što čvršće veze sa Srbijom, njenim političkim i kulturnim krugovima.(3) To je bila i sasvim razumljivo uzmemo li u obzir poziciju srpskog naroda, pod austrougarskim okupatorom, koji nije imao drugog saveznika do Srbije. Napustivši mjesto u učiteljskoj školi Vilin urednik je bio svjestan da, pored sticanja što većeg broja pretplatnika, opstanak časopisa može obezbijediti jedino uspostavljanjem veza izvan Bosne i Hercegovine. U tome je veoma brzo i uspio zahvaljujući činjenici da je Bosanska vila bila prihvaćena, kako unutar zemlje, tako i van nje, kao časopis sa jasno istaknutom misiom očuvanja identiteta Srba u BiH, te njihovom kulturnim i prosvjetnom emancipacijom. Tačnije, Vila je bila stožer srpskog kulturno-političkog života u Bosni i Hercegovini, oko nje su se u kritičnim trenucima, ugroženosti opstanka srpskog identiteta, okupljali svi značajniji kulturni radnici, dok je prosti puk u njoj vidio vodilju iz mraka neukosti i nepismenosti.

"U sredini gde prave književnosti još nema, gde je čitalačku publiku tek trebalo stvarati, postepeno vaspitati, književna misao nije u svom razvoju uvek slobodna, pa ni usmerena ka određenim umetničkim načelima. Ona pre svega ide za tim da podstakne nacionalno-političke težnje i da na narod politički deluje. Na ovaj način 'Bosanska vila', iako bez razrađenog pisanog programa, nacionalno usmerena protivno političkim ciljevima vlastodržaca, čime je upravo ugađala srpskom javnom mnenju, naročito u Bosni i Hercegovini, i od njega bila lepo dočekana, prihvaćena.“(4)

Upravo zbog izražavanja ovakvog stava i težnji Nikola T. Kašiković je od samog početka uređivanja časopisa bio na meti austorugarskih vlasti. On će tokom svih godina Vilinog postojanja voditi veliku borbu sa vlastima, te im se na razne načine suprostavljati i raditi predano na njihovom podrijevanju i rušenju. U kasnijim godinama, a posebno nakon što je od turskog sultana 1896. godine dobio orden Medžidije pritisak vlasti je postao sve snažniji. Naime, iako je u krugovima bliskim Kašikoviću preovladavalo mišljenje da je sultanov orden dobio iz razloga što je u svom pisanju u više navrata zastupao interese bosanskih muslimana, mišljenje vlasti je bilo potpuno oprečno. Vladin povjerenik za grad Sarajevo je u svom izvještaju iznio tvrdnju da je Kašiković orden dobio zbog svojih antirežimskih aktivnosti i neprijateljstva prema Austrougarskoj monarhiji.

"S obzirom na to da je ovo odlikovanje izazvalo žive komentare u javnosti i da je ono 'bosansko-hercegovačko stanovništvo podsjećalo na samostalnost sultana u ovim zemljama', predstavnici austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini poduzeli su mjere da ublaže utisak koji je taj čin ostavio i da potvrde svoj vlastiti autoritet, pa su upozorili Kašikovića da pomenuti orden ne smije nositi bez najvišeg odobrenja vlasti i da će, u protivnom, biti kažnjen."(5) Tim činom vlasti su htjele dati do znanja, kako kulturnim radnicima, tako i običnom stanovništvu, da će sve aktivnosti koje budu protivne njenom vladanju biti spriječene i kažnjene.

No, pooštrena kontrola, te sve veći pritisak na rad Nikole T. Kašikovića, od strane austrougarskih vlasti, nisu ni jednog trenutka narušile pravac kojim se Bosanska vila kretala. Naprotiv, Kašiković je s još većim žarom radio na promovisanju srpskog kursa časopisa, te pored stalnih kulturnih i političkih veza sa Srbijom i predočavanja aktivnosti Srba u toj zemlji, obavještavao je na Vilinim stranicama čitatelje o raznim kulturno-prosvjetnim aktivnostima Srba širom Bosne i Hercegovine. Prije svega pohvaljivao je i davao podršku otvaranju srpskih škola, kulturno-umjetničkih društava, štamparija i svih drugih ustanova koje su mogle doprinijeti prosvjetno-obrazovnoj emancipaciji srpskog stanovništva.

"Obavještavajući čitaoce o svemu važnijem što se kod Srba događalo, 'Bosanska vila' je uz to posebnim svečanim brojevima propraćala značajnije događaje, proslave, pri čemu je nacionalni momenat još jače izražavan."(6) Između ostalog Bosanska vila je obilježila stogodišnjicu rođenja Vuka Stefanovića Karadžića, zatim stogodišnjicu rođenja Sime Milutinovića Sarajlije, petstogodišnjicu Bitke na Kosovu, te razne druge značajne svečanosti. Takođe, Vila je bila aktivan sudionik u raznim društvenim akcijama koje su se ticale organizovanja i podsticanja kulturne aktivnosti Srba u Bosni i Hercegovini.

"Kao što se vidi, Kašiković je, kao društveni radnik, svim svojim bićem, zdušno i bezrezervno, bio predan borbi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini protiv okupacinog režima, koji je nastojao da uguši srpsku nacionalnu misao (...) Kao jedan od srpskih vođa u Bosni i Hercegovini, Kašiković je bio veoma važna spona između Srbije i Srba u Bosni i Hercegovini i njegova društveno-politička djelatnost nerazdvojiva je od kulturno-prosvjetne, koju je vršio kao urednik Bosanske vile. Taj spoj društveno-političkog borca i kulturno-prosvjetnog radnika u ličnosti Nikole Kašikovića učinio je njihov časopis glasilom strasno angažovanim u borbi za narodna prava i očuvanje srpske nacionalne misli u Bosni i Hercegovini i udarnom pesnicom protiv okupatorskog austrougarskog režima."(7)

Austrougarske vlasti su posebno podozrijevale od Kašikovićevih odlazaka van Bosne i Hercegovine, a posebno su pratili njegove odlaske u Srbiju i aktivnost koje je tokom boravka u Srbiji Vilin urednik sprovodio.



Budući da su, u vrijeme kada je Nikola T. Kašiković preuzeo ulogu vlasnika i glavnog urednika Bosanske vile, u Bosni i Hercegovini prilike za kulturni rad sa naglašenim, srpskim, nacionalnim tonom bile jako teške, Vilin urednik je bio prinuđen za svoj rad potražiti podršku van zemlje. „Stoga je on, odmah po preuzimanju uredničke dužnosti, nastojao da nađe čvršće i trajnije uporište, gdje bi mogao, u slučaju potrebe (a nju je, u većoj ili manjoj mjeri uvijek osjećao), da traži pomoć. A takvu pomoć mogao je da nađe jedino u Srbiji.“(1)



Veze koje je Kašiković ostvarivao sa srpskim intelektualnim i političkim krugovima u Beogradu i drugim srpskim gradovima u velikoj mjeri su uticale, kako na uređivačku politiku tako i opšti kurs časopisa. Međutim, jednako uz pozitivne efekte Kašikovićeve veze sa Srbijom su imale i negativne posljedice. Prije svega uticale su na odnos austorugarskih vlasti prema Vili i njenom uredniku. Austrougarske vlasti su, kao što se u prošlom nastavku našeg feljtona moglo vidjeti, imale negativan otklon prema Kašikoviću i njegovom kulturnom angažmanu od samog početka, te su stoga budno pratile svaki njegov potez i korak.

Austrougarske vlasti su posebno podozrijevale od Kašikovićevih odlazaka van Bosne i Hercegovine, a posebno su pratili njegove odlaske u Srbiju i aktivnost koje je tokom boravka u Srbiji Vilin urednik sprovodio.

Koliko su tadašnje okupatorske vlasti bile oprezne i sumnjičave po pitanju Kašikovića, kako u svojoj opsežnoj studiji o Bosanskoj vili navodi Nikola Đuričković, najbolje se da uočiti iz izvještaja Zajedničkog ministarstva finansija Zemaljske vlade o putovanju Nikole Kašikovića i gimnazijalca Sime Jeremića u Beograd na proslavu stogodišnjice rođenja Vuka Karadžića 1888. godine. U tom izvještaju između ostalog stoji: „Pošto Nikola Kašiković nije politički pouzdan i pošto se, prema sadašnjim zapažanjima, čini da on čvrsto stoji uz ultrasrpske elemente u Mađarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji, zatim u kraljevini Srbiji i kneževini Crnoj Gori, obavijestila je Zemaljska vlada poslanstvo u Beogradu o dolasku obojice u Beograd i zamolila poslanstvo da nadgleda obojicu u beogradu i da na osnovu svojih zapažanja pobliže izvjesti Zemaljsku vladu.“(2)



Opreznost austrougarskih vlasti postala je još veća nakon što je Vilin urednik počeo na stranicama časopisa sve učestalije donositi prikaze knjiga čiji su autori bili pisci iz Srbije. U više navrata oni su pokušali osujetiti mogućnost dobavljanja tih knjiga u Bosnu i Hercegovinu, pa su u skladu s tim nastojanjem više puta vršili zaplijenu knjiga i drugih štampanih dokumenata koji su im se činili sumnjivi. „Tako, na primjer, kada je 1893. godine uhvaćena pošiljka u kojoj je bila zbirka pjesama Dahire Jovana Ilića poslana Kašikoviću, barun Apel, šef Zemaljske vlade, povodom toga, uputio je Kalaju opširno pismo, u kojem za Kašikovića kaže da je „riječju i slovom samo jedan od vođa nezadovoljnika bosanskih Srba, čije su težnje usmjerene ka agresivnoj propagandi u velikosrpskom smislu.“(3) Uprkos tome Nikola Kašiković je i dalje nalazio načina, i kanale, kako prebaciti prijeko potrebnu literaturu u BiH.

Da je spektar smicalica i prepreka koje su vlasti upotrebljavale kako bi osujetile rad Bosanske vile i aktivnosti njenog urednika bio veoma širok, te do koje granice je dosezala želja da se Vila ugasi, najbolje pokazuje inicjativa za pokretanje lista Nada. Naime, 1895. godine Zemaljska vlada je donijela odluku o pokretanju ovog lista kako bi davanjem visokih honorara i drugih beneficija odvratila književnike od saradnje u Bosanskoj vili. Time su vlasti u konačnici imale namjeru postepeno gušiti Vilu i na kraju je potpuno ugasiti.

Već naredne, 1896., godine pritisci na Nikolu Kašikovića postaju još jači. Te godine barun Kučera donosi odluku da se Vilin urednik uhodi putem špijuna, kako bi se na taj način srozao njegov ugled, te kako bi se ljudima koji sarađuju sa njim dalo doznanja da to ne trebaju činiti. Kučera već tada dovodi u pitanje i opravdanost koncesije kojom je Vili odobreno izlaženje te tim povodm zaključuje: „Premda je Bosanska Vila koncesionirani list, Kašiković je načinio od njega arenu neprijateljske propagande prema nama.“(4)

Vila je zapravo, današnjim rječnikom rečeno, imala na umu da angažovanim kulturnim radom, samim tim i radom na popularizaciji pisane riječi među bh. Srbima, izvrši i dalekosežnije političke uticaje, te da pored kulturne obrazbe naroda doprinese i njegovoj političkoj emancipaciji.



Uprkos stalnim pritiscima, te svakodnevnevnom praćenju i špijuniranju Nikola Kašiković je nalazio načina da izvrdava vlastima i jača svoju kulturnu i propagandnu aktivnost. Pri tome Kašiković je, kako po izvorima koje je koristio prilikom pisanju svoje studije o Vili navodi Dejan Đuričković, pokazivao da ima izvanderno razvijen osjećaj za političko taktiziranje i branjenje.

Tačnije, Kašiković je uprkos svim svojim aktivnostima uspio ostati zakonski ne sankcionisan, te ne prekršiti ni jednu zakonsku odredbu koja bi dala povoda austrougarskim vlastima da ga po bilo kom osnovu krivično gone i tuže.



Česta putovanja u Srbiju Vilin urednik je vlastima pravdao razlozima koji se tiču strogo samog časopisa. Dakle, u izvještajima o putovanjima Kašiković je navodio da u Srbiju putuje kako bi naplatio ranija dugovanja pretplatnika, koje je Vila istina imala u Srbiji, te iz razloga širenja kruga čitalaca, samim tim i potencijalnih pretplatnika.

Ipak, vlasti ni najmanje nisu vjerovale Vilinom uredniku, pa s toga ni trenutka nisu skidali oko s njega i neprestano su preko svojih povjerenika kako u BiH, tako i u Srbiji budno motrili svaki njegov korak i potez.

O sumnjama austrougarske vlasti vezanim za Nikolu Kašikovića najbolje svjedoči jedan od izvještaja Vladinog povjerenika za grad Sarajevo u kojem između ostalog stoji: “Na osnovu mnogobrojnih tajnih izvještaja iz ranijih godina može se (...) zaključiti da se stvarni razlog njegovih brojnih putovanja sastojao iz političke misije i da je on bio posrednik između Srbije i ovdašnjih nezadovoljnika.” (1)

Kako Đuričković u svojoj studiji dalje navodi, iz dokumenata koji su ostali iza austrougarskih vlasti, te na osnovu raznih drugih izvještaja i podataka može se zaključiti da su vlasti u velikoj mjeri bile u pravu kada su sumnjale da Kašiković, pored toga što u Srbiju ide kako bi obezbijedio Vilin opstanak i dalje je promovisao, ima u Srbiji i političke veze. To je zapravo iz današnje perspektive gledano potpuno razumljivo. Sasvim je jasno da Bosanska vila, imajući u vidu tadašnji položaj Srba u Bosni i Hercegovini, nije bila osnovana jedino iz razloga popularizacije književnosti putem koje bi se izvršilo podizanje nacionalne svijesti, te izveo Srpski narod u BiH iz mraka nepismenosti ne prosvjećenosti.

Vila je zapravo današnjim rječnikom rečeno imala na umu da angažovanim kulturnim radom, samim tim i radom na popularizaciji pisane riječi među bh. Srbima, izvrši i dalekosežnije političke uticaje, te da pored kulturne obrazbe naroda doprinese i njegovoj političkoj emancipaciji.

“S druge strane, čini se da je blizu istine konstatacija Vladinog povjerenika za grad Sarajevo, iznesena u pomenutom izvještaju Zemaljskoj vladi, da “uopšte nije vjerovati da on ima od ‘Bosanske vile’ tako velike prihode da bi se sam mogao izdržavati i da bi, pored toga, mogao izdržavati petočlanu porodicu, omogućivši, uz to, svakom djetetu vrlo lijepo školovanje”; i da je djelimično primao pomoć iz Srbije, “i to vjerovatno od same srpske vlade.”(2)



Ovaj izvještaj zemaljske vlade o pomoći koju je Vilin urednik vjerovatno primao iz Srbije, i to direktno od tadašnje srpske vlade, ide u prilog činjenici da je Bosanska vila bila shvaćena kao projekat od suštinske važnosti za cijeli srpski narod, ne samo za Srbe u BiH. Dakle, Vila je doživljavana kao jedino slobodno i neokupirano srpsko ostrvo u tadašnjoj okupiranoj BiH koje je po svaku cijenu valjalo braniti i sačuvati od nasrtaja neprijateljski nastrojenog austrougarskog kolonizatora.

Takođe, pored činjenice da je uspostavljao političke veze sa Srbijom poznato je da je Kašiković u okviru tih svojih aktivnosti dobar dio svog rada posvetio i obavještajnom poslu. Pod tim se prije svega podrazumijeva da je u tom period pored putovanja u Beograd i druge srpske gradove održavao redovne kontakte sa srpskim obavještajcima u Bosni i Hercegovini, te da je, ako ništa bar posredno, bio dio tadašnjeg srpskog konzorcija za špijunažu. Njegov zadatak, kako se vidi iz kasnije objavljenih dokumenata, je bio da vlasti u Srbiji obavještava o aktivnostima austorugarskih vlasti u BiH. Stoga je on, održavajući redovne kontakte sa srpskim obavještajcima, često dostavljao dokumente i saznanja koja su se ticala povjerljivih političkih i vojnih aktivnosti okupatorske vlasti.

Iz navdenog se može zaključiti da je Nikola Kašiković u tadašnjem Sarajevu i BiH bio čovjek od velikog ugleda, te da je posredstvom takvog svog položaja mogao doći u posjed velikog broja veoma važnih političkih i vojnih dokumenata. To samo doprinosi donošenju zaključka o širini i opsegu rada koji je ovaj srpski intelektualac preuzeo na sebe, te svjedoči o veličini njegove misije i podviga u borbi protiv austrougarskog zavojevača.

Do koliko značajnih informacija je zaista mogao doći najbolje pokazuje njegovo pismo koje je uputio vlastima u Srbiji, a koje se tiče grupisanja i organizovanja austrougarske vojske na granici sa Srbijom. U tom pismu Kašiković između ostalog govori o broju vojnika, artireljiji i drugih vojnih arsenala koje austorugarska vojska posjeduje, te navodi pravce kretanja i kote na kojima su smještene neprijateljske trupe.

“Kao što se vidi, Kašiković je, kao društveni radnik, svim svojim bićem, zdušno i bezrezervno, bio predan borbi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini protiv okupacionog režima, koji je nastojao da uguši srpsku nacionalnu misao i da joj potkreše krila prekidanjem svih veza sa Srbijom, od koje su Srbi u Bosni I Hercegovini jedino očekivali pomoć”(3)

Tokom 27 sedam godina provedenih na čelu Bosanske vile Nikola Kašiković je napravio izuzetan intelektualni podvig. On je zapravo na svojim plećima iznio list koji je bio prekretnica u pokretanju i razvoju, iz ustajalosti i istorijskog nazadovanja, književnog i kulturnog života u tadašnjoj sarajevskoj čaršiji. To svakako, kada se u obzir uzmu sve date okolnosti tog vremena, nije bio ni malo lagan i zahvalan posao. No, Kašiković je, uz povremene padove kako u kvalitetu, tako i u organizacijskoj koncepcji samog lista, uspio sve te godine održati Vilu te njome udariti temelje „pravom književnom stvaranju i srpskoj književnoj tradiciji u Bosni i Hercegovini.“



Budući da smo se u nekoliko ranijih nastavaka našeg feljtona nešto više bavili političkom pozadinom časopisa Bosanska vila, te radom i zalaganjem njenog urednika na pitanjima koja i nisu baš književne prirode, ovoga puta ćemo se osvrnuti na onaj Vilin dio koji se striktno odnosi na književnost. Tačnije, više ćemo prostora posvetiti tome šta je ovaj časopis napravio na književnom planu tokom prve decenije svoga rada.

Treba međutim, kada je u pitanju gore navedeno, napomenuti da je koncept Bosanske vile tokom svih godina njenog postojanja bio ambivalantan. Pod time podrazumijevamo da je Vila, pored toga što je bila naslovljena kao časopis za književnost i zabavu, bila i list putem kojeg su se, istina na jedan perfidan način, afirmisale i odeđene političke ideje i težnje tadašnjeg srpskog življa u Bosni i Hercegovini. Stoga, iz današnje perspektive gledano Vila je u sebi sadržala elemente onoga što se u savremenoj književnoj teoriji imenuje kao angažovana književnost. Pa je tako i po tom svom segmentu postala jedna od nezaobilaznih stanica u razvoju književnosti na ovim prostorima. Ili kako je to u svojoj glasovitoj studiji o Bosanskoj vili izrazio Dejan Đuričković: „Kao jedan od srpskih vođa u Bosni i Hercegovini, Kašiković je bio važna spona između Srbije i Srba u Bosni i Hercegovini i njegova društveno-politička djelatnost nerazdvojna je od kulturno-prosvjetne koju je vršio kao urednik Bosanske vile.“

Tokom 27 sedam godina provedenih na čelu Bosanske vile Nikola Kašiković je napravio izuzetan intelektualni podvig. On je zapravo na svojim plećima iznio list koji je bio prekretnica u pokretanju i razvoju, iz ustajalosti i istorijskog nazadovanja, književnog i kulturnog života u tadašnjoj sarajevskoj čaršiji. To svakako, kada se u obzir uzmu sve date okolnosti tog vremena, nije bio ni malo lagan i zahvalan posao. No, Kašiković je, uz povremene padove kako u kvalitetu, tako i u organizacijskoj koncepcji samog lista, uspio sve te godine održati Vilu te njome udariti temelje „pravom književnom stvaranju i srpskoj književnoj tradiciji u Bosni i Hercegovini.“ (1)



„Mada njegov način vođenja lista ponekad odaje utisak nekritičnosti i nedovoljno jasno izraženog usmjeravanja i povezivanja književnih snaga u Bosni i Hercegovini i tendencija koje su one ispoljavale, Kašikovićev urednički posao je ipak, polako ali sistematski, obrađivao i kultivisao neobrađeno književno polje u Bosni i Hercegovini, njegovao i podupirao i one izdanke na njemu koji nisu mnogo obećavali, ali koji su i na onako pustom polju ipak imali svoj smisao i značaj.“(2)

Đuričković ovdje prije svega ukazuje na činjenicu da su se na stranicama Bosanske vile pojavljivali i neki autori čiji književni potencijali nisu mogli daleko dobaciti, tačnije da je Vilin urednik ponekad kriterijume časopisa spuštao i prilagođavao ih za književna imena koja nisu nikada došla do svoje afirmacije, niti postala plodonosna u književnom stvaranju. Ipak, uprkos tome, uprkos velikom broju slabo kvalitetnih autora, koje će mrak istorije zauvijek progutati i po njima baciti prašinu zaborava, ova činjenica je značajna jer nam svjedoči o svenarodnom karakteru Vilinom. Dakle, Kašiković je svjestan da neki autori i tekstovi ne zadovoljavaju svojim kvalitetom, te da i nisu najbolje rješenje za Vilu, dozvoljavao njihovo objavljivanje, stvarajući tako u svijesti, tada potpuno obespravljenog, srpskog naroda u Bosni i Hercegovini da u opštem beznađu ipak postoji utočište u kojem mogu naći svoje mjesto. Međutim, iz mnoštva autora koje je ubrzo progutao zaborav rodili su se i svoje prve književne korake na Vilinim stranicama započeli neki od najznačajnijih srpskih pisaca s kraja devetnaestog i početka dvadesetog vijeka. Prije svega važno je napomenuti da su svoje književne karijere u Bosanskoj vili započeli Aleksa Šantić, Svetozar Ćorović, djelomice Petar Kočić i drugi. Koji će u kasnijim godinama, posebno nakon Aneksije, pa sve do Sarajevskog atentata, biti prvo stalni Vilini saradnici, a kasnije i članovi uređivačkog kolegija. No, o tome više u narednim nastavcima našeg feljtona.

„Za Kašikovićevog uređivanja, prvi put u svojoj istoriji bosanskohercegovački Srbi počeli su uspostavljati čvršću kulturnu saradnju sa svojim sunarodnicima, Muslimanima i, kasnije, Hrvatima, stvarajući, naročito nekoliko godina pred Prvi svjetski rat, široku osnovu na kojoj je počela da raste i jača ideja jugoslovenstva.“ Do zbližavanja srpskih i muslimanskih intelektualaca došlo je već neposredno nakon austrougarske okupacije. Razlog tome jeste prije svega činjenica da su i jedni i drugi u naletu novog okupatora bili izloženi strašnim pritiscima i torturama, te samim tim i kulturnim uskraćivanjima i osporavanjima. Kao rezultat tog zbližavanja rodiće se, kasnije, plodna saradnja nekih od najznačajnijh muslimanskih pisaca i intelektualaca tog vremena sa Bosanskom vilom i njenim uredništvom. Od muslimanskih pisaca koji su objavljivali u Vili važno je, između ostalih, pomenuti Osmana Đikića, Safet-bega Bašagića, Musu Ćazima Ćatića i Hamdiju Kreševljakovića.

Na kraju, važno je naglasiti da je ova saradnja muslimanskih pisaca sa Bosanskom vilom umnogome doprinjela borbi za nacionalnu i kulturnu emancipaciju muslimanskog naroda, koji će u kasnijim godinama zajedno sa srpskim i hrvatskim sunarodnicima potpomoći izgradnji jedne drukčije Bosne i Hercegovine.