Evo jedne male hronologije događaja koji su svaki pojedinačno, a pogotovo svi skupa zajedno za i te kakvo razmišljanje. Sve su to stvari kojima su mnogi bili svjedoci ili koje se lako mogu provjeriti. Krenim redom:
Čim su Srbi došli na vlast u Banjoj Luci (a poznato je da je nacionalni zanos s kraja 80-tih i početka 90-tih neodvojivo povezan sa "vjerskim" institucijama, kod Srba SPC), odmah je "nova vlast" pokrenula inicijativu da se u samom središtu Banje Luke izgradi hram, na mjestu gdje je 30-tih godina građen pravoslavni saborni Hram Svete Trojice i srušen skoro odmah nakon što je konačno završen 1939. godine (a i onda je građen dugo i s mukom za razliku od drugih većih i komplikovanijih okolnih građevina, Banskog dvora npr.).
Zanimljivo je da je (stari kažu) bukvalno prva bomba koja je pala na Banja Luku u bombardovanju aprila 1941. potrefila baš tadašnji hram i teško ga oštetila, što su ustaše jedva dočekali i malo kasnije do temelja ga srušili. Zanimljiva je preciznost tog pogotka, jer u ta doba nisu postojali tomahavci ni precizni sistemi navođenja i pogodak bombom iz aviona u krug od 100 m se smatrao izvrsnim uspjehom. Dakle, moguće da nije bio namjeran.
Možda zagriženi ipak misle da jeste i možda im se taj pogodak čini samo kao izraz pakosti njemačkog avijatičara, ali meni, čak i da je to istina, sve najviše liči na izraz Božijeg upozorenja (Pismo je prepuno takvih primjera da Bog neprijateljima upozorava svoju djecu)! Jer isti bi se trebali sjetiti da se diče slučajevima kada su zbog duhovnih ljudi manastiri ili sela oko njih bili pošteđivani i od topovskih projektila koji nisu eksplodirali i to pod "najčudesnijim" okolnostima.
Ali ako Bog neće graditi doma uzalud se trude oni koji ga grade, rekao je još Solomon.
Elem, nakon rata "komunistička" vlast je učinila "svetogrđe" i nije dopustila da se nakon rata taj hram tu obnovi nego je postavila spomenik palim borcima NOR svih nacionalnosti, a za saborni hram Svete Trojice određena je druga lokacija gdje je sagrađen i sada nalazi.
No prošlo je i vrijeme "komunista" i ponovo su došli na vlast "vjernici" odlučeno je da se spomenik palim borcima premjesti, a da se na staroj lokaciji ponovo gradi hram, ali ovog puta nazvan: "Hram Hrista Spasitelja".
Ne mogu da se sjetim kada je tačno završeno izlivanje temelja ali znam kada je bilo njegovo osvećenje, bilo je to 17. oktobra 1993. godine.
U jesen 1993. godine stvari za Srbe u Bosni ali i u Hrvatskoj izgledale su dosta blistavo, u Bosni su kontrolisali skoro dvije trećine teritorije,a i na bojnom polju niko im nije mogao pera odbiti. No s druge strane cvjetali su ratni profiteri, trgovalo se svim i svačim, šverc je cvjetao i punio dahijske džepove (pa čak se i prodavalo oružje suprotnoj strani !!!), a zloupotrebe humanitarne i svake druge pomoći se nisu mogle izbrojati.
Popularna je bila pjesma: "Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine" i svi su se ponašali u skladu s tim, od vojske do naroda, ali moćnici su derali narod kako su mogli i niko im ništa nije mogao, niti se usuđivao.
Septembar 1993.
Sredinom septebmbra mnogim je to dozlogrdilo i desio se danas pomalo zaboravljeni, "Septembar 93", pobuna većeg boja boraca i mlađih oficira 1.Krajiškog korpusa VRS (prvenstveno čuvene 16 krajiške brigade) protiv lopovluka i pljačke naroda i svih mogućih zloupotreba od strane vladajuće oligarhije i ratnih profitera, koje su već bile prevršile svaku mjeru.
Oni su se povukli sa položaja i ušli u sami centar grada sa većim brojem
oklopnih i drugih vozila i blokirali ga, a baza im je bila Banski dvor. Ubrzo je ta pobuna ugušena i narodno nezadovoljstvo zatomljeno ali i prezreno. Međutim, stvari su polako počele da se okreću protiv Srba, ali još uvijek neprimjetno.
I tako iako je koji dan kasnije na molitvi pri osvećenju temelja za hram u centru BL (službu osvećenja održao je lično patrijarh uz sasluženje većeg broja prisutnih vladika) moljeno za srpsku slogu i jedinstvo, nedugo nakon toga desilo se nešto što je bilo prvi ozbiljniji znak onoga što će tek da dođe. Počela su ozbiljna trvenja između vojnih komandanata i političkog vodstva, ali je sve više dolazio do izražaja i sukob na relaciji Pale - Banja Luka.
digresija
Možda se nekom može učiniti čudnim što iznosim ratne i političke događaje tražeći u njima duhovne pouke i poruke, ali dobro znam šta i zašto govorim, jer oni kojima su ova upozorenja upućena su imali i te kakvog učešća u svemu ovom i snose odgovornost, prvo pred Bogom, a tek onda pred narodom kojeg su vodili. Jer sprega sveštenstva i vlasti u RS je bila i ostala vrlo tijesna, osim u jednom kraćem periodu (koji je, gle čuda, bio jedino olakšanje narodu i period koji je budio neke nade).
Avgust 1994.
Nakon otvorenog sukoba Karadžića i Miloševića oko Vens Ovenovog plana za razrješenje konflikta u Bosni, svi su postali uznemireni. S punim pravom.
Ali ono što je uslijedilo zaista liči na film. Naime, u avgustu 1994. godine SDS je imao svoj posljednji pravi miting u BL, i tada su govorili i Karadžić i Krajišnik i sva kompanija i hrabrili narod da istraje usprkos mračnim oblacima srpske nesloge koji su se ponovo nadvili, ali najzanimljivija od svega bila je izjava jednog narodnog poslanika iz Doboja (inače bivšeg sveštenika). Ne mogu da se sjetim baš svake riječi, ali sam dobro zapamtio smisao:
"Mi sada više nemamo na koga da se oslonimo nego na svetu majku Crkvu i proročku riječ direktno sa Gospodnjega trona preko Radovana Karadžića!"
Narod je klicao na to ali meni je odmah zazvonilo to što je rekao i znao sam da neće ostati bez brzog odgovora. Jer čovjek je Karadžića proglasio Božijim prorokom, a SP Crkvu jedinom zaštitnicom srpskog naroda u Bosni.
Nekoliko dana nakon toga nezapamćena tuča (grad) udarila je na Lijevče polje i Župu sjeverno od Banje Luke, grad je bio veličine teniske lopte pa i veći i strašno je pomlatio usjeve i oštetio krovove i automobile.
Gomile leda zatrpale su dvorišta i usjeve mnogim ljudima iz tih tradicionalno "žestoko srpskih" krajeva. Samu Banju Luku ipak je ova katastrofa, kao i mnogo toga poslije, zaobišla.
Inače ko poznaje Sveto Pismo dobro zna šta znači kada Bog pošalje takav grad na nekoga.
digresija:
Postoji i verzija da je grad izazvalo "cigansko prokletstvo", jer su se i posljednji Romi u ta doba iselili iz Klašnica koje su bile pogođene gradom (a oni su navodno prorekli kaznu onimakoji ih tjeraju), ali ovdje ga iznosim samo radi onih kojima je očajnički potrebno drugačije objašnjenje ovog fenomena.
Neka misli ko šta hoće, jer kasniji događaji potvrđuju prvo gledište.
Oktobar 1994.
Međutim, najgore je tek uslijedilo. Valjda da bi potvrdio tvrdnju da je jedina zaštitnica srpske sloge SPC, prvi put u svojoj istoriji oktobra 1994. godine Sveti Arhijerejski Sabor SPC zasjeda van Srbije i to u Banja Luci! I "blagoslov" je odmah došao!
Hrvatska vojska (iako je to navodno bio bosanski HVO) probija liniju na Kupresu i nešto kasnije ga zauzima (a ko se malo sjeća dobro zna da je upravo pomijeranje te linije otvorilo kasnije put HV da Knin zauzme nebranjenim planinskim putem sleđa, i da cijela Krajina u par dana padne i pokrene se onoliki narod na bježaniju).
Nakon nekoliko dana na Grabežu kod Bihaća prvi put Peti korpus Armije BiH (koga su oni ne bez razloga zvali "Sila Nebeska") pod vodstvom Atifa Dudakovića probija liniju i njegovo brzo napredovanje prema Krupi i Novom Gradu biva zaustavljeno tek krajnjim naporom i hrabrošću pitomaca i oficira Školskog centra vojske RS iz Banja Luke. Ali usprkos tome što je Bihać u kontranapadu VRS koji je uslijedio nakon toga zamalo zauzet (ali nije bila Božija volja da se to desi), kola su neumitno krenula nizbrdo i to sve brže i brže. Blagoslovi koji su u toku rata bili očigledni (jer su nas zaobilazile i prirodne katastrofe i glad i bolesti) sve su se više topili.
27. januar 1995.
U narodnoj pjesmi "Početak bune protiv dahija" na samom početku (pred sječu knezova) kaže ovako:
" Grom zagrmi na svetoga Savu;
Usred zime, kad mu vrijeme nije"
Kada je 1995. na Svetog Savu pukao grom u Beogradu (ali koliko se sjećam i u Banjaluci!) mnogi su očekivali da se u toj godini nešto strašno desi. Bili su potpuno u pravu.
Svi dobro znamo slijed katastrofalnih događaja koji su se desili te godine koji bi bio mnogo gori da nije bilo velike Božije milosti i da barem Banja Luka nije pošteđena, a rat koji se totalno okrenuo loše po Srbe na skoro svim frontovima, zaustavljen. Ali ni ovakvo jasno upozorenje nije značilo ništa onima koji su još uvijek mogli da ublaže pa ispriječe mnogo od onoga što se desilo.Avaj!
Avgust 1995.
Ni "bljesak" kojim je Zapadna Slavonija pala nikoga nije otrijeznio, a stvari su krenule ubrzanom, ali groznom svršetku. Pa ipak još jedamput se desilo nešto što je bilo očit znak da nešto nije u redu sa onima koji su sa duhovne strane trebali nešto da urade.
Naime, patrijarh Pavle je krajem jula posjetio RS Krajinu i u Glini na mjestu stravičnog ustaškog zločina iz 1942. održao pomen žrtvama. Samo nekoliko dana kasnije na tom istom mjestu stajala je hrvatska vojska dokazavši da njegova molitva i blagoslov za taj narod nije imala nikakvu vrijednost.
Razočarenje naroda Krajine u SPC koje datira još od prošlog rata ovim je samo još produbljeno.
Da stvari budu još gore i još jasnije, patrijarh je u povratku posjetio i eparhiju bihaćko - petrovačku , koja je takođe u roku od mjesec dana pala u ruke hrvatsko-muslimanske voske i bila svjedokom najsramotnije VRS bježanije (ali i izdaje) u ovom ratu.
I da nije bilo velike milosti Božije ko zna šta bi se još desilo. Pa ipak, rat je završen, ali usprkos svemu osionost i sljepilo onih koji su najodgovorniji za sve ovo je ostala. Zato ih je Bog predao neprijateljima u ruke.
A upozorenja nije nedostajalo čak i u Beogradu. Jer avgusta 1995. godine u Politici (ili Večernjim nisam više 100 % siguran) izlazi članak o tome kako se saborni pravoslavni hram Svetog Arhanđela Mihajla u Beogradu počeo nakrivljivati (mislim zbog tla ili čega drugog) i da postoji ozbiljna opasnost da se uruši, ako se nešto hitno ne preuzme! Ali avaj stvari otada panaovamo konstantno idu sve gore i gore, i Srbija je u nikad ozbiljnijoj opasnosti da potpuno izgubi srpsku svetinju Kosovo i ko zna šta sve još.
Jedini svijetli izuzetak u svemu tome je izbjegavanje krvoprolića kada je svrgavan Milošević, što je istinsko čudo pogotovo u onakvim okolnostima i nakupljenim tenzijama, i to je izvan svake sumnje bilo tako zbog intervencije Nebeskih Sila, ali zbog koga na Zemlji, to ne znam. Ali siguran sam da su nečije tople molitve tu odnijele presudnu prevagu. Iskreno, volio bih znati čije, jer ako je to neko iz okrilja pravoslavlja onda možda ipak nije sve izgubljeno.
početak 2002. godine
Pa ipak, druge stvari koje se dešavaju opet upozoravaju. Jer je (ako se dobro sjećam karjem 2001. ili početkom 2002. godine) u Beogradu je formirano tijelo koje će se na državnom nivou brinuti o "ugaonom kamenu srpske duhovnosti" manastiru Hilandaru. Ne mogu da se sjetim ko su sve bili potpisnici protokola kojim su se najviši državni rukovodioci SR Jugoslavije i Srbije i i Republike Srpske (Koštunica, a mislim da je tu u nekom svojstvu bio i Đukanović ali nisam siguran, Ivanić, a mislim i Šarović) kao i poznati intelektualci i akademici (Bećković npr.). Time su vlasti tih zemalja faktički (i pismeno) priznali SPC kao Božije ljude i duhovne vođe svoga naroda, a Hilandar kao instituciju od (presudnog) značaja za svoj narod.
Takva akcija bi morala (da je ispravna) polučiti pozitivne posljedice za one koji su takav potez povukli ali i za narod koji vode. Ali avaj, stanje u RS ide naglo na gore i ubrzano se bliži njen faktički nestanak, a potpisnici ove povelje (ili protokola) su doživjeli ličnu diskreditaciju i pad, dok se isto desilo i sa nekim drugim potpisnicima, a i stanje preko Drine je možda još i gore. U stvari ne zna se gdje je gore. I samo Bog zna šta nam se još sprema.
Vremenske nepogode
U toku rata i neposredno poslije rata u nekoliko navrata dešavalo se da veliki talas poplava ili nevremena kreće sa sjevera Evrope i ide redom: Britanija, Danska, Njemačka, Austrija, Slovenija, Hrvatska i - hop nema dalje! Ili nas preskoči ili zaobiđe, ali u svakom slučaju ne zakači nas. To je postalo toliko redovna pojava da se čudim kako to nikom nije palo u oči.
Ozonska rupa nas je u svom kretanju redovno takođe zaobilazila ili se vrlo kratko zadržavala nad Balkanom.
Ali ta vremena su prošla. Jer smo evo svjedoci smo da je ozonska rupa tačno nad nama i da je na Balkanu trenutno najteža situacija u Evropi što se tiče žestine sunca, a treba li da podsjetim da je to u Pismu zapisana kazna za bezbožnike!?
Dalje, zaista sam mislio da do toga nikada kod nas neće doći, ali eto dešava se: da moramo da kupujemo vodu za piće, jer nam je voda u česmama loša pa čak i zatrovana i sve je manje! I to ovdje gdje je čiste vode dosada bilo u izobilju da maltene jednom nogom gaziš u jedan potok a drugom nogom u drugi! Voda bi se uskoro mogla pokazati većim materijalnim blagom i od samog zlata, a ona eto bježi od nas. Blagoslov uvijek bježi od onog koji ne zna da ga cijeni.
Hram Hrista Spasitelja
I na kraju još koju o navodnom i pravom hramu Hrista Spasitelja. S obzirom na veliki značaj ovog područja (prvenstveno Savske doline=Rajske doline, od Ljubljane do Beograda), a Banja Luke posebno, veoma je važno shvatiti da ovdje treba graditi hram Hrista Spasitelja, ali ne rukotvoreni, nego hram od živih ljudi koji su mu vijerni i koji se zaista trude da u svoj život pretoče ono što je Isus svojim riječima i životom pokazao.
Jer kada počne da se raspada ono što je sada veliko i snažno biće potrebno zdravo jezgro da pokrene izgradnju onoga što treba da se gradi i da ostane. A to zdravo jezgro bi trebalo da čini dosta ljudi sa ovog područja jer su se obavezali na to kada su određeni da se ovdje rode.
Međutim novo vino se ne meće u stare mijehove, ali isto tako malo ih je koji hoće novog vina pored starog jer kažu staro je bolje.
Međutim stari mijehovi se prodiru sami od sebe, i moglo bi se desiti da starog vina uskoro ponestane. Tome su najvećma krivi vinogradari.
Građevina koja se sada gradi u centru Banjaluke i koju njeni graditelji zovu Hram Hrista Spasitelja to jednostavno nije, a pitanje je može li i biti jer je Bog više puta pokazao da mu takav hram i na tom mjestu nije po volji.
Jer se izgradnja hrama razvlači i često komplikuje (o tipičnom i vrlo zanimljivom slučaju u vezi toga sam već jednom pisao), a i svaka manifestacija u vezi izgradnje hrama je popraćena odgovorom odozgo, kao što je dva dana nakon što su "osvećena" zvona (prošlog avgusta) centar Banja Luke pogodilo veliko nevrijeme koje je oborilo nekoliko stabala na ulicu (a npr. na Laušu je samo padala malo jača kiša!!), ili kada su ta zvona prvi put zazvonila pukao je grom a ni prije ni poslije toga nije grmilo niti je bilo nevremena.
Micelijus je već iznio zanimljive detalje kako ta zvona izgleda služe samo da bi neko iskazao koliki je donator za njih bio, a koga god znam od institucija, firmi ili pojedinaca koji je za taj hram dao prilog, obavezno mu je krenulo loše. I to nisu sotonske spletke nego Božija upozorenja, tvrdim!
Jednom riječju, hram nije blagoslovljen od onoga u čije se ime navodno gradi, i to će tek da se pokaže. Živi bili pa vidjeli.
Ovo su samo najkrupniji i najočigledniji primjeri a ima ih još poprilično i krupnih i sitnih, ali bi za mi njihovo nabrajanje i opisivanje trebalo i suviše prostora a ništa novo neću reći.
Znam da je malo vjerovatno da ovim što ovdje svjedočim učinim išta osim izazivanja (neopravdanog) neprijateljstva prema sebi kod onih koji ne žele da se istinski suoče sa činjenicama i koji usprkos svemu tjeraju po starom, ali ipak možda se bar neko zamisli nad ovim i učini da se makar i mrvičak nešto promijeni nabolje.
Jer ovo sve ne govori da pravoslavlje ništa ne valja (jer to je daleko od istine), ali govori da previše onih koji sebe nazivaju pravoslavnima ne valjaju ili ne čine saobrazno darovima i blagoslovima koje su dobili a i ne cijene ih.
Još jedamput naglašavam, ovo što sam iznio nije upereno protiv ikoga jer je samo svjedočanstvo da neki sami protiv sebe ali i svog naroda rade, a ja samo na to ukazujem.
Jer ako su moji zaključci ispravni, onda se treba brinuti zato što je to tako i hitno djelovati da se to ispravi, a ako nisu, onda se ne treba uzbuđivati zbog naklapanja jednog običnog čovjeka.
Jer taj čovjek ne misli zlo nikome, ali se trudi da se u okviru svojih mogućnosti suprotstavi onom što ne valja odakle god dolazilo jer to je dužnost svakog iskrenog i poštenog čeljadeta na Zemlji.
_________________ UIOSDSAHA
|