|
Dakle tvrdim, da oni koji su protiv reformi sada, bespogovorno prihvataju kojekakve reforme učinjene u prošlosti, a koje su toliko izmijenile prvotno lice hrišćanstva da bi mnogima ga teško bilo prepoznati (kao piscu Otkrivenja npr. koji je to vidio u viziji i zabilježio). Pa da vidimo koje su to reforme prihvatili zagriženi antireformisti:
Reforma broj 1:
Korištenje krsta kao simbola, umjesto ribe.
Reforma broj 2:
Korištenje hramova za "bogoslužje" umjesto domova, zbornica ili zgrada za okupljanje.
Reforma br. 3:
Uvođenje sveštenstva uopšte a kasnije i profesionalnog sveštenstva umjesto jednostvanih propovjednika i misionara što su bili apostoli npr. Starješine (prezbiteri) koji su postavljani bili su iskusniji, mudriji i ugledniji hrišćani koji su na okupljanjima prvih hrišćana bili zaduženi da sve bude u redu, da se čita, da svako ko treba dobije riječ, i da upravlja raspravom i rješava sporove ako ih je bilo (a bilo je). "Đakoni" su se starali za raspodjelu materijalnih dobara koja su prikupljena za siromašnije članove zajednice, za stare i nemoćne i organizovali su pomoć i brigu oko njih.
Ali ni jedni ni drugi obično nisu bili profesionalci, nego su za svoje životne potrebe radili bilo da su bili zanatlije, zemljoradnici ili ako su bili bogatiji živjeli su od prihoda koje su i tako i tako imali. Priloge koji su davani u zejdničku kasu ( i to je napušteno - opet reforma) koristili su oni kojima je najpotrebnije.
Mogu da razumijem da se ta funkcija i jednih i drugih (zbog povećanih obaveza) vremenom prerasla u posvećenu službu, pogotovo zbog toga što nije bilo štampe da se Pismo i druga duhovna literatura umnoži, niti je bilo pismenih da to čitaju. Ali to vrijeme je prošlo. Poodavno. Dakle, potrebna je nova reforma.
Ali, veliki je grijeh i hula na Boga i Duha Svetoga tvrditi da je Sveto Pismo nije namijenjeno svakom čovjeku, i da čovjeku treba posrednik ka Bogu (izuzimajući Hrista, ali to je nešto sasvim drugo).
Reforma br. 4:
"Bogoslužje" po ugledu na jevrejsko bogoslužje (ritual sa kađenjem i pojanjem na jevrejski način - pjevački hor umjesto da pjevaju svi prisutni - i pokreti tijelom i kretanje (koreografija) sveštenstva pri liturgijama, posebne svešteničke odore i rekviziti).
Ono što su prvi hrišćani u Grčkoj i drugdje radili na svojim okupljanjima skoro ni u čemu ne nalikuje onom što se danas naziva bogosluženjem. Kađenje tamjanom, već pomenuti rituali, a da ne govorimo o hramovima nisu ni postojali niti je kome na um padalo da ih kao takve korsiti i uvede današnju ritualnu praksu.
Sve su to kasnije uvedene stvari (dakle reforme) koje su jednostavno izraz potrebe ali i navike prije svega sve većeg broja aristokrata, bogatih, uglednih i intelektualaca (a kasnije i državnika) koji su (licemjerno i sračunato ili iskreno) pristupali hrišćanstvu i koji su jednostavno navikli da svoju vjeru na takav način izražavaju (u hramovima, sa bogatom opremom, sveštenicima sa raznim rekvizitima i nizom ukomponovanih rituala sa pjevanjem, kađenjem i svakovrsnim sjajem u velelepnim i raskošno ukrašenim hramovima).
Njihov način davanja časti nekome i nečemu je pompezan i spoljašnji, umjesto skromnog i unutrašnjeg, pa su tu promjenu oni i "diktirali".
Ali u prva vremena dok su većinu hrišćana činili mali i prosti ljudi, od takvog načina izražavanja vjere nije bilo niti je iko imao potrebu za tim. Pa i oni ugledni koji su im tada pristupali (ako su bili iskreni), su se uklapali u takvu skromnost.
Tada su se ljudi okupljali u prostorijama koje su jednostavno mogle da ih prime po kućama ili drugim privatnim i javnim zgradama (mada je često bilo tijesno) čitali Pisma ili govorili o životu Isusovom, raspravljali o duhovnim stvarima (i svako je imao pravo da kaže ako ima što) o životnim problemima i eventualnim sporovima među braćom. Zajedno su se molili, pjevali mada to nije bilo obavezno, kao i mnogo šta što nije bilo obavezno i strogo određeno u to vrijeme. Nije bilo strogih odredbi, bila je samo ova: sve što radite u slavu Bogu radite iz iskrenog uvjerenja, vodeći računa šta izgrađuje i druge a i tebe.
Lomljenjem blagoslovljenog hljeba sjećali su se Hrista i njegovog stradanja, ali i toga da za sve duguju Bogu zahvalnost.
Današnje za 90% prisutnih nerazumljivo bogoslužje naviše nalikuje onom što je Pavle preporučio da se ne radi ili što manje radi na okupljanjima a to je govorenje (stranim) jezicima pri čemu se izgrađuje samo onaj koji govori sa Bogom jezikom, ali ostali ostaju prikraćeni jer ga ne razumiju.
Vrijeme i okolnosti su učinile da stvari vrlo brzo postanu drugačije, i to ima svoje zašto, ali da je reforma učinjena i da je ta reforma (i to čitav niz) učinjena zbog promjene u životnim okolnostima to je jasno.
Reforma broj 5:
Krštavanje nesvjesne djece i uopšte krštavanje bez svjesnog pristanka i unutrašnje odluke krštenog.
To ima veze samo sa jevrejskim obrezanjem, gdje si morao biti obrezan zbog krvne pripadnosti. Potpuno je analogno shvatanje da npr. svaki Srbin mora da bude krštena kao pravoslavan. Tako je i vrijednost takvog krštenja pred Bogom jednaka vrijednosti negdašnjeg obrezanja. Da ne govorimo o načinu krštavanja, ali spoljni ritual ionako nema toliku važnost, jer najvažnije je ovo prvo.
Što se tiče djece (ali svjesne djece) mogu da razumijem da se ona krste, i da onaj ko im želi dobro i želi da ih nečemu nauči od malena da ih krsti, ali tek sa njihovim pristankom ili izraženom željom. Jer i dijete je osoba koju treba respektovati, a nenametljivim odgojem može se postići da dijete samo izrazi duhovnu potrebu i krsti se (a kod djece se te potrebe javljaju vrlo rano), ali niko pa ni roditelji nemaju pravo da to nameću dok dijete samo ne izrazi potrebu za tim (jer tek tada to krštenje ima vrijednost) ili barem ako je to i učinjeno bez njihovog pristanka ne smije ih se ograničavati ili ucjenjivati time.
Reforma br.6:
Uvođenje pojma svetitelja i njihovo poštovanje kao dodatnih božanstava (šta god ko pričao da su oni samo zastupnici i posrednici ka Bogu). Ako prihvatimo kao opravdanje činjenicu da je situacija tada tako nalagala da bi se kako tako poganski narodi kako tako priveli Hristu, pa ipak je to ogromna reforma koju je možda situacija nalagala, ali mnoge reforme današnja situacija nalaže ali ih se odbija sa izlikom da se pravoslavlje kao izvorno hrišćanstvo ne mijenja. A hrišćanstvo se, vidimo, mijenjalo i baš sve te promjene su pravoslavni čvrsto prihvatili kao osnov svoje vjere!
Reforma br.7:
Uvođenje slikopisa (više na istoku) i kipova (više na zapadu) kao vjerska pomagala. Opravdanje da je još Luka (Pavlov saputnik i sapatnik) oslikao prve "ikone" su jednake tome kada bi neko rekao da je prvi štap kojim se čovjek služio bio u stvari prvi štap za bilijar.
Luka je izrazio svoju ljubav prema onom što je slikao i na umjetnički način je ispoljio koristeći svoj dar, isto kao što moja kćerkica danas (koja jako voli da crta) crta sve što voli jer to lijepo radi i nju to čini zadovoljnom i ispunjenom. Ali koristiti to kao opravdanje da se radi baš ono što je Bog Izraelu strogo zabranio, kačiti po kućama slike i pred njima kaditi i moliti se, to nema veze ni s Lukom ni s bogoljubljem nego sa otvorenim protivljenjem Božijoj naredbi i (ponovo) povlađivanju duboko ukorjenjenom paganstvu i idolopoklonstvu naroda koji su primili hrišćanstvo. Luka da se danas pojavi i objasni šta je on radio vjerovatno bi ga proglasili jeretikom.
Pa ipak, zna Bog da to mnogi rade jer su tako naučeni i drugačije ne znaju, ali grijeh ostaje na onima koji su ih tome naučili, a mogu da se uvjere da je to opasno i pogrešno.
Reforma broj 8:
Poštovanje Marije matere isusove kao "Bogomajke","Carice Nebeske" i "Svete majke Božije" itd.
Sličnost pa i podudarnost sa, kod svih Sredozemnih naroda duboko ukorjenjenih, štovanja djevičanskog ženskog Božanstva se vidi iz Svemira. A sam Isus je u više navrata (dobro znajući da to može postati spoticaj za njegove sljedbenike) stavljao jasno do znanja da uz sve poštovanje prema njoj kao majci, nju gleda kao i svaku drugu ženu na svijetu, i da o njoj sudi prema tome kako i koliko slijedi ono što je Bog dao ljudima da rade. S druge strane, u Pismu je zabilježeno da je ona sama u više navrata iskazala da uopšte ne razumije svoga sina i da se ni u čemu ne izdvaja kao njegov sljedbenik. Dapače, onim što je Isus predao na brigu milom učeniku, i što je milog učenika odredio da joj bude sin, jasno je stavio do znanja da je njena uloga kao njegove majke završena i na taj način, svakom ko se imalo potrudio da to shvati, stavi do znanja da bilo kakvom izdvajanju njegove matere, a kamo li obožavanju nema nikakvog mjesta, jer je Isus uputio jasnu poruku o tome. To što je ona bila primjerna i pobožna žena, nešto je sasvim drugo, i takvih je bilo mnogo i prije nje i poslije nje.
Inače vrlo je zanimljiva "koincidencija" da je štovanje Marije utvrđeno kao dogma na trećem vaseljenskom saboru u Efezu, a u Svetom Pismu u Djelima apostolskim je zabilježena epizoda apostola Pavla i njegovih saboraca baš u tom gradu i problema kojem je imao zbog "hule na veliku Artemidu (Dijanu) Efešku, koju štuje cijela Azija i sav svijet" (inače tipično djevičansko božanstvo) jer je svojim propovijedima protiv idolopoklonstva (kao jaje jajetu sličnom današnjem) pokvario biznis izrađivačima kipova i maketa hrama tog "božanstva". Nezgodan neki bio taj Pavle.
9. Uvođenje monaštva.
Mada je ova reforma za razliku od drugih, mnogo doprinijela da se svjetlost Božije mudrosti ipak očuva tokom vjekova jer su mnogi monasi bili izvan domašaja mnogih remetećih i duhovno štetnih uticaja, a većina ih je mnogo čitala Pisma, ali isto tako je učinila i da zbog toga Božija nauka (kako su je monasi iz svog ugla vidjeli) bude često daleka i teško shvatljiva i prihvatljiva "običnim" ljudima, zbog čega je izostala šira primjenjivost dubokih vjerskih iskustava u svakodnevnom životu, i svela se uglavnom samo na nacionalnu tradiciju.
Došlo je vrijeme da se duboka duhovnost useli u svaki dom, a to mogu samo oni koji imaju neposredno iskustvo života u realnim životnim okolnostima i koji mogu iz prve ruke da razumiju probleme porodičnog čovjeka koji zarađuje svoj hljeb. A monasi to vrlo teško mogu pogotovo ako blokiraju iskustva iz prethodnih života jer u njih i ne vjeruju, jer neposredno iskustvo je nezamjenjivo čak i za najduhovnije.
Ovo su samo najočiglednije reforme koje su trajno promijenile (a mogu reći i do neprepoznatljivosti) spoljno izražavanje hrišćanstva. Pa ipak, unutrašnje hrišćanstvo, a to je najvažnije bi trebalo da bude uvijek isto i da daje iste plodove: krotkost, čestitost, brigu i za druge kao i za sebe, milostivost, ljubav, čistotu u mislima, riječima i djelima.
I to je jedino mjerilo uspješnosti svake svete tajne i svakog drugog spoljnog načina izražavanja. Jer Bog ne gleda ko je ko.
I samo još jednom da naglasim vrlo važnu činjenicu, sve ove reforme datiraju iz vremena nakon što je hrišćanstvo postalo "zvanična" religija Rimskog Carstva, dakle nakon što su u hrišćanstvo pohrlili mnogi iz kojekakvih razloga, od najiskrenijih pa do političkih. Ali sve to i te kako ima svoje razloge, mada ih je vjerovatno teško razumjeti nekom ko misli da ljudi samo jedamput žive na Zemlji.
_________________
UIOSDSAHA
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
