BOŽIĆNI INTERVJU... Mateja Kežman, fudbaler Fenerbahčea
PRIVLAČI ME MONAŠKI ŽIVOT
Ranije sam, obilazeći manastire, sažaljevao monahe. A sada im zavidim na načinu života koji vode. To je vrhunac služenja Gospodu. Jako je teško živeti u ovom svetu i poštovati sve božje zapovesti i principe
Srpski fudbaler Mateja Kežman, u specijalnom božićnom intervjuu za Press, kaže da ima sve više simpatija za način života koji vode monasi. Igrač turskog Fenerbahčea ističe da im zavidi na tome što žive vođeni božjim principima.
Na Božić ću biti sam, sa Gospodom
n Kako podnosite to što zbog klupskih obaveza najradosniji hrišćanski praznik Božić ni ove godine nećete provesti u društvu svojih najbližih, supruge Emilije, dece Lazara, Aleksandre i Jakova?
- Jako teško. Biću sam u hotelu, u stvari neću biti sam, biću s Gospodom. Moliću se. Naravno da bih najviše voleo da taj dan provedem u krugu porodice. Šta da radim, živim i radim u zemlji gde se Božić ne proslavlja. Mi u nedelju igramo kup utakmicu. Ali, ja znam zbog čega ovako živim i zašto se bavim ovim poslom.
n Da li ste postili tokom božićnog posta?
- Jesam, postio sam. Redovno postim svaki post i svake srede i petka.
Kežman tvrdi da je njegova vera u Boga svakim danom jača, a kao najupečatljivije versko iskustvo ističe prvu posetu Svetoj gori.
n Jedan ste od najvećih vernika među sportistima, da li vaša vera tokom godina jača ili slabi?
- U suštini jača. Trudim se da što više vremena provedem u bogomislima i da kad god mogu posećujem manastire. Jako je teško živeti u ovom svetu i poštovati sve božje zapovesti i principe. Sve više me privlači monaški način života. Kada to kažem, mislim na činjenicu da sam pre nekoliko godina prilikom odlazaka u manastire, na neki način, sažaljevao monahe. Pitao sam se kako mogu tako. A sada im zavidim na načinu života koji vode, to je vrhunac služenja Gospodu. Ipak, zahvalan sam Bogu što mi je dao da spoznam veru i da boravim u društvu božjih ljudi.
n Da li možete da navedete neki događaj, čoveka ili neko iskustvo koje vas je najviše učvrstilo u veri?
- Svaki odlazak u manastir i svaki razgovor sa monasima me učvršćuje u veri. Ali, odlazak na Svetu goru je svakako nešto najveće. Dešavala su se čuda na tom putu, deca su progledala i progovorila. Tada sam video da je jedno gluvonemo dete pročulo. I ne samo to, nego je u 14. godini progovorilo. Počelo je da priča na srpskom, iako nikada pre toga ni reč nije izustilo. Čuda se dešavaju i u našem svakodnevnom životu, ali mi nemamo vremena da ih primetimo.
n Jednom ste izjavili da su brojne tetovaže koje imate na telu vaša najveća strast i porok. Kako se borite protiv toga?
- Da, to je moj porok. Kao i svi, i ja imam poroke, nisam poseban u tom smislu. Nekome je droga porok, nekome alkohol, nekome cigarete, nekome žene, a meni su tetovaže. Trudim se da tu strast obuzdam u sebi. Osećam da sam uz božju pomoć svakog dana manje opterećen tim stvarima.
n Šta možete da poručite mladim ljudima, na koji način treba da uđu u veru?
- Treba da pokažu želju da slede Gospoda, a on će im pokazati put i dati ljubav. Jednom kada to spoznate, to je nešto... Najvažnije su naša volja i želja. Svi mi padamo, ali bitno je da se posle toga podignemo. Vera se uči. Mi imamo problem duge komunističke tradicije, ali sada je, hvala bogu, drugačije. Sve više mladih ljudi odlazi u crkvu, i to ne iz pomodarstva kao što mnogi zlonamerno tvrde, nego iz istinske potrebe za verom. Bitno je da mladi odlaze u crkvu na liturgije i da što više razgovaraju sa duhovnicima.
n Da li možda gradite neku bogomolju koja bi bila vaša zadužbina?
- Gradim za sve nas više verskih objekata. Kada radite u službi Gospoda i kada pomažete ljudima oko sebe, to je nešto najveće.
Za Novu godinu darovao decu bez roditeljskog staranja
Mateja Kežman za Novu godinu poslao je 200 knjiga „Čarobnjak iz Oza" i „ Kežmanova škola fudbala" deci bez roditeljskog staranja koja žive u domu „Moša Pijade" u Ustaničkoj ulici. Zbog klupskih obaveza u njegovom odsustvu knjige je podelila njegova supruga Emilija. Inače, Kežman je pet dana odmora proveo na Kopaoniku sa porodicom, posle čega je morao da se vrati u Tursku.
n Da li je vera razlog zbog kojeg želite da napustite Tursku ili je to činjenica da ste poslednjih godinu i po dana nekoliko puta bili meta negativnih natpisa u turskoj štampi?
- Ne, vera nije glavni razlog. Teško je nositi breme najskupljeg igrača u istoriji Fenerbahčea (15 miliona evra, prim. aut.). A i turski novinari su čudni. Međutim, ne znam da li ću sada otići, za šest meseci, godinu ili godinu i po. Mislio sam da ću i u Madridu ostati najmanje dve godine, a ispalo je suprotno. Sada se dešavaju neke lepe stvari na planu mogućeg transfera. Želim da opet igram u nekoj jakoj evropskoj ligi. Finansijski momenat nije uvek najvažniji, mada verujem da neću slabije proći nego ovde. Igranjem na Zapadu lakše bih se nametnuo za reprezentaciju. Imam 28 godina i smatram da još dve-tri sezone mogu da igram na vrhunskom nivou u nekoj jakoj ligi. A posle toga da polako privodim karijeru kraju.
n U Partizanu?
- Ja se nadam.
M. BOŽOVIĆ