Citiraj:
Prva utakmica kvalifikacija, Grupa-7, za odlazak na SP-2006 u Njemačkoj izmeu BiH i Španije prouzrokovala je nezapamenu atmosferu među navijačima bh. repke mnogo prije njenog samog početka. Desecima dana prije same utakmice počele su navijačke "pripreme" za tu veoma važnu utakmicu. Priželjkivana je pobjeda ali se i strahovalo od konačnog rezultata. Pratile su se pripreme bh. repke, a nade je dodatno podgrijao neriješen rezultat na prijateljskoj utakmici protiv Francuske. Moja sreća je bila što sam se u vrijeme odigravanja te utakmice nalazio na godišnjem odmoru u svojoj domovini. Istine radi, taj godišnji odmor je i namjerno tako isplaniran i na svu sreću i realizovan, pa ta često nepremostiva prepreka zvana Atlanski ocean iliti "bara" to više nije bila. E, kad sam ve uspio u svom planu i našao se u svojoj jedinoj istinskoj domovini, Bosni i Hercegovini, smješten u Sanskom Mostu jer moj rodni grad, Banja Luka, više nije, nažalost, i moj dom, nije mi bilo teško da ostvarim svoj "san" i budem prisutan na toj famoznoj utakmici.
Boravak i kretanje na relaciji S.Most (boravište) - Banja Luka (učestalo gostovanje) rezultiralo je dogovorom nas sedamdesetak bh. fanova o organizovanom odlasku na susret BiH - Španija. Dogovoreno je da jedna grupa krene iz S.Mosta a druga iz B.Luke. Pripreme su se polako zahuktavale, a vrhunac je dostignut 2-3 dana pred utakmicu. Organizacija putovanja nije protekla bez poteškoća. Trebalo je pronaći prevozničku agenciju koja je bila spremna, i u mogućnosti, organizovati to putovanje i ono što je najvažnije: obezbjediti nam ulaznice za tu utakmicu, s obzirom da je u prodaju pušteno 13000 karata a potražnja u cijeloj BiH, kao i među našom dijasporom (posebno kod poznatih BH Fanaticos) je bila barem deset puta veća! Kad smo uspjeli riješiti i taj "problem", ostalo je sve bilo do nas, zaljubljenika u fudbal i našu reprezentaciju, našu Bosnu i Hercegovinu.
Došao je i taj dan "D", dan za odlazak u Zenicu, na tribine stadiona Bilino polje. Prethodnu noć sam proveo u Banja Luci u stanu Željka B. Koji je bio jedan od glavnih organizatora puta navijača koji su kretali iz Banja Luke. Te noći pao je konačan dogovor o svim detaljima polaska, prisustvovanja utakmici i povratka iz Zenice. Raspoloženje je bilo blizu tačke ključanja sve je dogovoreno, isplanirano, nije bilo nikakvih nepredviđenih okolnosti ili problema koji bi nas omeli u našem naumu.
Okupljanje naše "Sanske" grupe je dogovoreno u poznatim sanskim kafićima: Caffe Dunde i Caffe Coctail. Pored navijača putnika, okupilo se i mnoštvo raje koja nije imala tu sreću da se nađe u navijačkom autobusu. Zagrijavanje za utakmicu je počelo, upravo tada krenula je pjesma i navijanje, onako "na suho" ali sa mnogo emocija. Našli su se tu i predstavnici javnih medija - lokalna TV-stanica, novinari Dnevnog avaza, Oslobođenja,... - koji su radili svoj posao ali i zajedno sa nama se radovali pred "put u neizvjesnost", naravno rezultatsku neizvjesnost utakmice koja je sve ovo i prouzrokovala.
Iz Sanskog Mosta smo krenuli tačno u podne. Željkova, banjalučka, grupa je krenula nešto ranije ali smo bili u stalnoj vezi, zahvaljujui GSM telefoniji. Put nas je vodio preko Prijedora, Kozarca, Banja Luke ... pa prema Zenici, našem konačnom odredištu.
Nakon nekoliko pređenih kilometara atmosfera u busu se podigla na nivo koji je zaprijetio da svi ostanemo bez glasnih žica pa da se ponovi slučaj sa utakmice protiv Danske kada su navijači "pregorjel"' prije utakmice, te na samoj utakmici ostali "bez glasa"! Neće valjda. A kako čovjek i da sjedi mirno, šuti... a krenulo se na dugo iščekivani događaj, na utakmicu! Pa nije to studijska ekskurzija, navijači su to; i to fudbalski fanovi, a još igra naša Bosna! Pjevalo se, skandiralo, navijalo... autobus se tresao, rad motora se nije ni sekunde čuo. Ludnica u autobusu. Kako li će tek biti na Bilinom polju? U busu niko i ne sjedi, svi na nogama, a svi opremljeni navijačkim rekvizitima uz obaveznu logistiku osvježavajućeg prehrambenog napitka marke: Preminger, Heineken.... Koliko nas toliko i gajbi znanih pivskih etiketa! Pa, podugačak je put, a pjesma, navijanje, vrućina ... osuše grlo koje valja njegovati kako ne bi zakazalo na samoj utakmici.
Tutnjimo kroz Prijedor. Na ulici poprilično naroda. Naravno, pojava našeg nakićenog i "preglasnog" busa izaziva pažnju prolaznika. Reakcije dvojake - jedni nam mašu i pozdravljaju nas, a drugi nam pokazuju ruke sa tri prsta, a neki i samo sa jednim - onim srednjim!? Valjda je to još uvijek njihova legitimacija iako je uveliko zaživio CIPS - projekat i jedinstvene lične legitimacije.... Ne obaziremo se na to, ali... Semafor, crveno svjetlo, bus se naravno zaustavlja. Autobusu prilaze tri lika i počinju sa svojom predstavom! Psuju, ponovo ta tri prsta, glasno prijete.... u autobusu na trenutak muk, a onda ponovo ludnica ali ovaj put u vidu ljutnje kao reakcija na ponašanje i provokacije ova tri nedefinisana lika. Raja navali na vrata da izađe iz busa, šofer se ukoči - valja sačuvati autobus od neplanirane štete, pomalo očajni ki nas započe moliti da ne nasjedamo na provokacije... Ali raji u busu to nije više dopiralo do slušnog centra, lavina je pokrenuta, za lavinu je, zna se, dovoljna i mala grudva snijega. Incident na pomolu, ali na sreću do njega ipak nije došlo. Lokalne junačine, vulgarni provokatori, čim vidješe namjere raje iz busa naguliše i nestadoše brzinom svjetlosti. Upali se i zeleno na semaforu, vozač odahnu i bus nastavi vožnju. Raja malo rondala zbog nestalih provokatora, ali sve ubrzo dođe u "normalu". Zaću se pjesma, navijačka himna: Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino...
Stigosmo i do Kozarca, mjesta gdje je dogovoreno prvo kratkotrajno odmaranje. Izletismo iz busa baš kao "Lešinari" u stara dobra vremena i pravac shop na benzinskoj pumpi kod koje je bus stao. Na pumpi nekoliko radnika koji kad nas vidješe onako u "talasu" složiše začuđene face jer im nije bilo jasno šta se dešava, a vide najezdu osoba obučenih i nakićenih "plavo-žuto-bijelim" bojama, bojama naše reprezentacije. Tu smo obnovili logistiku, tj. vitaminske proizvode čije su se zalihe opasno smanjile a nismo prešli ni frtalj puta! Zalihe su obnovljene i nastavljamo prema Banja Luci.
Uspostavljam vezu sa Željkom i saznajem da se njih 25 već nalaze pred ulazom u Zenicu. Nabrzinu mi Željko prepriča "crticu" sa njihovog puta.
"Stali mi negdje blizu Zenice pred jedan restoran da obavimo pražnjenje vode iz organizma. Restoran i cijeli prostor oko njega pun, prepun, raje-navijača iz svih krajeva Bosne i Hercegovine a kojima je cilj isti kao i nama: Bilino polje. Kad su ugledali autobus sa natpisom banjalučke firme odmah su prišli da saznaju ko smo, odakle smo i kuda ćemo? Kad smo, priča Željko, izašli iz busa onako opremljeni sa bh. navijačkim rekvizitima i kad su saznali da smo baš iz Banja Luke, nastao je haos! Svi su počeli skandirati: Banjaluka, Banjaluka! Zaljuljaše i autobus do krajnje opasne granice, naravno bez opasnosti po raju, sve je to bila manifestacija radosti i navijačke solidarnosti. Ostadosmo tu, nepredviđeno, pun sat vremena. Pjesma, skandiranje, zafrkancija... ma divota jedna. Sale sa Mejdana poteže veliki transparent sa natpisom "Banja Luka", kojeg je odradio u Banja Luci prije polaska za Zenicu. Tako se "Banja Luka" nađe na zidu restorana a fešta dođe do tačke ključanja", na brzinu mi u mobitel izbifla Željko.
Naš bus stiže i do Banja Luke. Eh, Banja Luka! Banja Luku tugo moja. Atmosfera u busu na tačk iusijanja. Grmi iz busa: ''Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino...''! Raja na ulici reaguje na naš prolazak i dernek, i opet slično kao u Prijedoru. Poneko nas pozdravlja, a ostali one gestove sa prstima: tri prsta, jedan prst u zraku, prema nama... Ništa novo, ništa nepoznato. A onda dva događaja, dvije scene za pamćenje!
Scena prva: Kod banjalučke stočne pijace (dio grada znan po nazivu "kod poljoprivredne škole") opet semafor, i naravno crveno. Pored busa, na trotoaru, jedan žena sa sinom. Gospođa očuvana, solidno dotjerana, onako ispod oka gleda naš bus i prati našu navijačku halabuku. Raja k'o raja. Poneko nešto dobaci u vidu komplimenta finoj gospođi, a dotična fina dama, nakon paljenja zelenog na semaforu, okrenu nam leđa i zadiže suknju sa blagim naklonom prema naprijed, kako bi nam što upečatljivije pokazala svoju g..... Prizor je bio fantastičan, filmski nadrealan - prolaznici, dijete, dotjerana dama sa zadgnutom suknjom i otkrivenom pozamašnom g......, pun autobus već pomalo dopingovanih navijača... dreka, pjesma... a sve to u po bijela dana, u gradu Banja Luci, drugom po veličini gradu u BiH!
Scena druga: Kod Rebrovačkog mosta, tačnije kod rebrovačke pravoslavne crkve, dvije starije zenske osobe, stoje i čekaju na lokalnoj bus-stanici. Ugledavši naš bus sa hrpom bosanskohercegovačkih obiljezja, počeše da pljuju prema autobusu i nešto dovikuju! Jedna od njih, u svom iracionalnom bijesu, više upljuva samu sebe nego svoj cilj-naš bus. Unervožena, valjda dodatno i samoupljuvljivanjem, priđe i stade pred autobus sa podignuta ona tri famozna prsta (zašto onda ljudi imaju pet prsta na ruci!?).
Raja u busu, kao po dogovoru (a stvarno je bilo spontano, instiktivno) odgovori hudoj zeni također sa podizanjem TRI PRSTA! Naravno popraćeno pjesmom, skandiranjem: "Ole, Ole.."'.
Žena se totalno "izgubi", ništa joj više nije bilo jasno. Nekoliko trenutaka ostade pred busom, spuštenih ruku (prstiju) a otvorenih usta. Onda se polako okrenu i ćutke ode svojim putem.
Bus nastavi svojim putem, a mi sa svojom pjesmom i veseljem. Nižu se mjesta: Vrbanja, Ćelinac, Kotor Varoš, Teslić, Maglaj ... i konačno Zenica. Zenico evo i nas!
Tog dana, tog 8. septembra 2004. godine, Zenica je bila centar BiH i mnogobrojne bosanske dijaspore. Grad sav u plavo-zutim bojama doslovno bruji od neprekidnog skandiranja Bosni i Hercegovini, reprezentaciji, igračima... Navijača, posmatrača, prolaznika, namjernika ... iz svih krajeva naše domovine, ali i svijeta. Zenica je sve pridošle fantastično dočekala, to se pamti, to se ne smije zaboraviti.
Veliki broj BH Fanaticos-a luduje po gradu i održavaju atmosferu za pamćenje. Nalazimo se sa Željkovom, banjalučkom, grupom a pridružuje nam se i grupa "Robijaša", poznatih Čelikovih navijača. čekamo ulazak na stadion i nastavljamo sa uvodnim navijanjem i skandiranjem. Svi smo maksimalno zagrijani i spremni za utakmicu. Razapeli smo i naše transparente, a posebno onaj sa natpisom "BANJA LUKA".
Hiljade ljudi je prošlo mimo nas, uzvikujui nam: "BRAVO MOMCI! SVAKA ČAST! HAJ'MO BANJA LUKO!"
U tim trenucima sam bio presretan što sam tu i što sam Banjalučanin. Prsio sam se sa majicom na kojoj je bio ispisan (i to ćirilicom) dobri stari slogan, starih Lešinara - Vulturesa: NEKA ME GAZE, NEKA ME TUKU, VOLIM BORAC i BANJA LUKU.Željko je bio malo "nesiguran" i bojao se da neću imati problema radi "ćirilice", pa me potiho, dobronamjerno, upozoravao da se ne "prsim" toliko. Ma nije bilo nikakvih problem, naprotiv. Sve je bilo kako ovjek samo poželjeti može - važno je bilo da smo svi za Bosnu i Hercegovinu. A i ćirilica je naše, bosansko, pismo - ko kaže da nije tako?
I poče utakmica, poče totalna ludnica na tribinama Bililog polja. Trinaest hiljada ljudi napravi buku i galamu kao da ih je 130000 hiljada, kao što poslije reče onaj čuveni Manolo - ''bubnjar'', čovjek koji već 30 godina ne propušta utakmice španske reprezentacije.
O utakmici, o igri šta da se kaže? Sve je već viđeno, prepričano, analizirano... Bio sam sretan i zadovoljan igrom, pa i rezultatom, naše repke. Nikad nismo bili bliži ubjedljivom trijumfu nad tako poznatim fudbalskim protivnikom, ali... Ma dobro je i neriješeno, pokazali smo šta znamo i šta možemo.
A izjednačujući gol naše repke! Šta je taj pogodak izazvao na tribinama? To je nemogue opisati riječima, to jednostavno treba doživjeti i žao mi je svih onih kojima se nije pružila takva prilika. Kad se lopta zakoprcala u šapanskoj mreži na tribinama je nastao delirijum. Stvorio se pravi, ogromni, ljudski "val" na tribinama stadiona Bilino polje tako da više nisam osjeao tribine pod nogama! Nosila me pokrenuta ljudska masa tako da sam lebdio, kako od sreće zbog našeg pogotka, tako i doslovno bio sam u zraku, u ljuljajućoj navijačkoj masi. U jednoj trenu sam pomislio odoše tribine, odosmo svi... Na sreću svih nas, tribine su izdržale.
Poslije utakmice, zna se - slavlje do u zoru. Te noći Zenica nije spavala. Nezaboravno, predivno, vrijedno dolaska iz USA, vrijedno svih putovanja i teškoa koje čovjeka neminovno prate u tim prilikama. Hvala ti Zenico! Hvala ti Bosno! Hvala ti bh. reprezentacijo!
Haj'mo Bosno, haj'mo Hercegovino, ... !!!
Lijepo je biti Bosanac, i Hercegovac, pogotovo taj dan - a ja sam, na svoju sreću, jedan od njih.
Pozdrav svim mojim drugarima saputnicima, navijačima, Zeničanima, svim Bosancima i Hercegovcima ma gdje bili
Evo sta je jedan navijac dozivio na tekmi BiH.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
