Pogledam poluvrijeme USA - Argentina. Jedna stvar, najgora koju možeš uraditi, je da te uvuku u svoj ritam. Nemoguće koliko su Argentinci forsirali neke brze napade koji su završavali neizrađenim šutevima, od kojih neki i upadoše inače bi bila i veća katastrofa. Znači, ne smiješ upasti u mašinu, igra se mora usporiti, nema s njima atletske košarke jer je to njihov teren isključivo, tu se osjećaju najbolje. Igraju u brzini-dvije više, pritišću žestoko, sijeku linije dodavanja, tjeraju da pogriješiš, kradu lopte i što više ubrzaš čini se da ćeš više griješiti. Druga stvar, a za koju teško da ima lijeka, je koliko su jaki u ofanzivnom skoku

Koliko god da obratiš pažnje na to, oni su kao pitbulovi, a uz to su brži, viši i jači. I to mnogo. Može se nešto na želju, ali šta raditi sa -Treća stvar: Kazinsom?

Grtalica. Još pamtim bananu Štimcu prije 2 godine nakon što je mislio da mu je prodao fintu. Kazins je sad još bolji, a Štime je opet tu

Srećom, Štime nije ništa bolji pa će vjerovatno igrati malo ili nimalo, zavisno od toga koliko nas budu tukli. Ne igraju oni te svoje napade toliko svemirski da se tu ne može ništa, znaju oni i te kako isforsirati neke loše šuteve, ali to sve nadoknade i prenadoknade poenima iz ofanzivnog skoka i iz odbrane. Glavne 2 stavke za brigu, dakle. Odbranu se uzdam da možemo donekle ublažiti našom hiper-timskom igrom koju smo odnedavno počeli prikazivati, a za skok nema pomoći, ne znam. Da su tu Bjelkan i Bobi bili bismo tu neuporedivo mirniji, hipotetički pričam, da ne bude da kukam nešto, a možda ih bolje i ne spominjati jer ih nema.