Citiraj:
Запитај се ти дечко колико је пара Србија уложила у ове спортисте па да има право да очекује медаље и добре резултате.
Moram dalje, a moderatori nek' mi oproste što pišem u dva posta...
Gore citirana rečenica, jedna je od rijetkih sa kojom ću se složiti sa autorom iste. Srbija na ovom olimpijskom turniru, nije ni mogla bolje da prođe između ostalog, jer u foteljama saveza, odbora i organizacija, sjede arahični ostatci prošlih vremena ili partijski kadrovi, nestručni za poslove koje obavljaju. Personifikacija, odnosno najsvjetliji primjeri pomente konstatacije su šef misije u Pekigu gospođa Lakićević-Stojačić, i predsjednik Olimpijskog komiteta Srbije Ivan Ćurković. Nek' mi oprosti nekada sjajni sportista, ali on je jedna smiješna karikatura i loš izgovor za za poziciju koju obavlja. O pomenutoj gospođi, neću ni da trošim riječi, pošto uopšte ne znam, koja je definicija njene funkcije u Pekingu, osim da daje izjave i paradira po Pekingu uz sportiste? Nije to toliko ni bitno, da je u pitanju samo ona, ili samo Ćurković, ali činjenica je da bivših sportista, predanih radnika ili ljudih, stručnih za poslove koje obavljaju, ima jako malo u sportskim strukturama i da u takvom sistemu, teško može da se dođe u situaciju da se osvajaju medalje. Osvrnimo se malo na ljude koji su Srbiji i donijeli medalje. Čavić - rođen, odrastao, školovan i istreniran u SAD. Do prije godinu dana, nije čak ni jezik znao da govori kako treba. Đoković - rođen u Srbiji, ali kompletno se formirao kao teniser u inostranstvu. Nema dakle ni naznake od rada sa sportistima i ulaganja u njihov razvoj, ali se opet od njih očekuje da dostojno reprezentuju zemlju. Uostalom, treba konačno malo pogaziti taj nacionalni ponos, prestati se busati u prsa sosptvenom snagom, pameću i dominacijom i početi sa učenjem od drugih svijetlih primjera. Možemo mi Hrvatima, da prostite srati koliko hoćemo, ali činjenice govore u njihovu korist, bar posljednjih godina, dok Srbija, polako ali sigurno ide ka dnu. Evo primjer SAD... Umjesto da se konstantno trubi o nebulozama kako su izdopingovani, nadrogirani i kako moraju da pobjeđuju, bolje se povesti za svijetlim primjerima kako se sistematski radi. Neko pomenu da nemaju ligu u odbojci, ali im je reprezentacija u finalu OI, jednostavno jer maksimalno ulažu i sve podređuju uspjehu reprezentacije. U vaterpolu takođe nemaju ligu i nekad su djelovali smiješno, ali su napredovali ogromnim koracima, do te mjere da Srbiji, u međuvremenu samoproglašenoj najvećoj vaterpolo sili, očitaju lekciju u polufinalu OI...
nakon što su im obe štafete kiksnule u štafeti 4x100, najavili su ISTRAGU povodom toga, a kod nas se sve završi sa izjavama da nije bio naš dan, da nije bilo ritma, sportske sreće i adekvatnog rasporada zvijezda. Naravno uz neizbježno pominjanje familije sudijama i bjesomučno rastezanje teorija zavjere protiv srpskog sporta.
Uostalom jedna ilustracija je dovoljna da kaže sve... Felps je za svoje dsotignuće na OI, navodno dobio od sponzora i federacije, nagradu od 50 miliona dolara. Čavić je za svoju medalju dobio penziju u iznosu od 2000 eura, poslije 35 godine i nagradu od 50.000 evra, za osvajanje medalje. E sad, normalno je da se po ulaganjima, teško Srbija može mjeriti sa SAD, ali talenta, bar u nekim segmentima sporta, sigurno ne manjka i za neke bi bilo dovoljno samo obezbjediti normalne uslove za trening.
Sad će zaslužni funkcioneri, trener i ostala olimpijska svita, da preko čuvenih PR službi, isfabrikuju gomilu saopštenja, najave adekvatne korake i mjere, a na kraju će da ostane sve kao i obično. Mrtvo slovo na papiru...
edit:
Uleti Vader sa postom, pa moram i na njega da se nadovežem... U pravu si za hrvatske medalje - moj lapsus, ali za košarku ne bih mogao da se složim. Te priče o neigranju sa 100% snage, bojim se da su davno prežvakane i apsolvirane. Apsolutna dominacije, više ne postoji ni u jednom sportu, a da su Ameri toliko samouvjereni, do te mjere da mogu da kalkulišu i raspoređuju snagu, što će reći da igraju praktično revijalnu utakmicu, ne bi Karmelo Entoni onako kretenski nasrtao na Argentince, a Kid letio po terenu kao da ima 20, a ne 35 godina. Siguran sam da su igrali i sa više od 100% snage, jer je 2002. godine, upravo Argentina načela legendu, o nepobjedivosti Dream teama. Što će reći, da su imali veliki motiv da im se revanširaju...