S vremena na vrijeme, kroz razne kanale (bilo uživo ili preko društvenih mreža) nađem se u doticaju s ljudima čiji pogled na ovaj sport kod mene izaziva podsmijeh. Većinom su to mladi i nadobudni srednjoškolci skupa s onima koji su friško zagazili u fakultetske godine, ali nerijetko se tu nađu i moji vršnjaci pa onda moj podsmijeh bude zamijenjen blagim čuđenjem. I tako umjesto da se raspravljam s njima jer vidim da se nikad dosad nisu sreli s izrazom argument, puštam ih da se utapaju u moru svojih neboluza i tek ih onda na kraju malo klepnem po ušima.
Sve njih možemo svrstati u jednu kategoriju kojoj je jedan moj dobri prijatelj davno nadjenuo maestralno ime: ljubitelji lijepog nogometa. U svojoj opijenosti estetikom, oni zaboravljaju da nogomet nije umjetničko klizanje ili sinkronizirano plivanje pa da za lijep dojam dobiješ nešto punata; nakon posljednjeg sučevog zvižduka neki drugi parametri su oni koji se pamte. Po mojoj nekoj gruboj procjeni, navedeni su pogledali nekih maksimalnih 200-ak utakmica u svom životu, što je sasvim dovoljno za pohvatati sve konce ovog sporta, međutim iz nepoznatog razloga isti odbijaju prihvatiti bilo koju ideologiju koja odstupa od oku ugodnog loptanja. Ljubitelji lijepog nogometa preziru catenaccio, s razlogom, jer im je ovaj kultni talijanski način igre koji je defenzivu doveo do savršenstva, prvi uspio njihov omiljeni stil ogoliti, prokazati, a na koncu i učiniti smiješnim. Oni Mourinha nazivaju destruktivcem, šupkom, srećkovićem, rušiteljem svega onog što nije lijepo. Gnušaju se Pulisevog Stoka, škotske lige i Thomasa Gravesena. A nemali broj puta po sredini lica im se pokenjao i najveći Sir Alex, čovjek kojem je upravo njima omraženi Juventus bio inspiracija i misao vodilja u stvaranju svog carstva na Old Traffordu...
"Nisu prišli centar a dobili utakmicu, šupci dali gol u 90+, da je zabija ono kod 1-0 bila bi gotova utakmica, ono je bija čisti faul, sudac, pokra, ukra, nakra, posjed 70%-30%..." Ukoliko su vam ovi izrazi učestali poslije svake utakmice, vi ste ljubitelj lijepog nogometa. To je vaš izbor, ne smatra nitko da ste zbog toga manje vrijedni ili ne daj Bože glupi, ali kao takvi isključeni ste iz svake ozbiljne i konstruktivne rasprave šta se nogometa tiče kao i njegovih popratnih sadržaja. Jer nogomet nije svaki put ni lijep niti pošten, čak štoviše, često je grub i nemilosrdan. Zbog svega toga je i voljen u tolikoj mjeri i skoro u svakom kutku majčice Zemlje, zbog svoje okruglosti, nepredvidivosti i bajnosti... Tko razumije razumije, tko nije, nikada ni neće...
I tako na kraju dolazimo do onog klepanja po ušima s početka teksta. Nakon što dotični iznesu sve svoje teze, nebuloze i pusta štrapanja koja veze s vezom nemaju, izvadite im ovako random jednu sličicu nakon koje se popišani vraćaju leć u krevet. Neka mi ne zamjere navijači Barcelone, ovo nije napad na njih (iako među njima ima puno LJLN-a) niti na tika - taku, veličanstveni ples koji će zauvijek ostati zapisan u nogometnim knjigama. Ovakvih slika ima mnogo, a na ovu sam slučajno naišao nekidan pa je tako ugledala svjetlost dana. U 9 od 10 utakmica Barcelona bi pobijedila Celtic, ali ove jesenje večeri 2012. godine, dogodilo se suprotno. Kelti su svojom iznimnom hrabrošću, germanskom disciplinom i naravno uz poveću dozu sreće svladali velikog katalonskog diva. Kakva večer na Celtic Parku...
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
