Vecernji list Zagreb, 25.06.05.godine
Život me nokautirao
Autor Dražen Brajdić
Rušio je sve pred sobom, a na koncu je srušio sam sebe. U ringu je bio uragan. No, još razornija bila je njegova strast prema boksu. Toga čovjeka plemenita kova plemenita je vještina dotukla. U ring je danas 54-godišnji Marijan Beneš uvijek ulazio s onom hamletovskom "biti ili ne biti". Zato je nekad veliki pobjednik danas gubitnik. Ostao je bez lijevog oka. A na ono desno slabije vidi. Teško govori zbog operacije grla. Teško hoda jer poremećen mu je centar za ravnotežu.
As s flautom
A mogao je biti glazbenik. Kao dječak svirao je flautu. Mogao je biti pjesnik. Izdao je zbirku pjesama "Druga strana medalje". Mogao je biti nogometaš. No, on se fatalno zaljubio u boks. Borio se vrlo rizičnim stilom. Sa spuštenim rukama. Ljudi su ga zbog te ludosti voljeli. Da bi vuka namamio u stupicu, moraš mu ponuditi mamac. Na žalost, u tome lovu katkad i mamac strada.
Stradali su tako mnogi njegovi protivnici, ali i njegovo zdravlje. Kad je na vrhuncu amaterske karijere, sa 26 godina, dobio žuticu, poručili su mu: "S tobom i boksom je gotovo." No, zainatio se. Otišao je kod nekog travara u Počitelj i izliječio se. I otisnuo se među profesionalce. Ubrzo je osvojio europski naslov (1979.). Nokautirao je u Banjoj Luci Francuza Cohena, koji se potom ostavio boksa. No, u zeničkoj borbi s Portorikancem Torresom zaradio je trajne ozljede oka. Prešućivao ih je.
Dao bih liječnicima tisuću, dvije tisuće maraka samo da me puste da se borim. Uoči te borbe upozoravali su ga da ne trenira jednakim žarom kao za prethodne borbe. Tih dana se više zabavljao nego trenirao. Nakon borbe koju je predao u šestoj rundi požalio se prijatelju: Boli me oko. Ne vidim. Nakon Torresova udarca u trećoj rundi sve mi se smračilo.
Nakon što je izgubio europski naslov od Francuza Acariesa, liječnici su mu preporučili kraj. Nije ih poslušao. I zato su mu, nakon nekog vremena, morali izvaditi oko. Jer bolovi su postali neizdrživi. Od njih je već počeo halucinirati. I lupati glavom o zid. U Stuttgartu si je čak sam, nožem, pokušao izvaditi oko.
U ratnome stroju
Borio se još godinama. I s jednim okom. Čak je u 45. u Požegi ušao u ring. No tada je to već bila žalosna slika. Baš kao i ona kad je napuštao Banju Luku u starom kamionu. Bježeći pred ratnim ludilom. Kad je došao u Zagreb, prvi čovjek hrvatskog sporta rekao mu je da je četnik. Jer tijekom rata mobilizirali su ga Srbi. Odjenuo je uniformu da bi lakše našao nestalog brata Ivicu. I da bi lakše pomogao ljudima u nevolji. A ne da bi ubijao. Crvene beretke odvele su mi brata. Paravojska. Nikad više za njega nisam čuo. Posvuda neljudi oko njega. A on prava ljudina. Valjda je zato i stradao. U svom čovjekoljupstvu zlotvore nikad na vrijeme nije znao prepoznati.
Ponosno odbija pomoć
Kad su rane zacijelile, vratio se u Banju Luku (2001.). Danas ondje živi sa 1200 kuna mirovine. I s onim što mu pošalje sestra Ljilja iz Njemačke. Preponosan, kakav jest, ne želi prihvatiti ruke koje mu nude pomoć. Ne želi ničiju (sa)milost. Nekad sam imao na dan koliko danas imam godišnje. No ne žalim za novcem. Već za dobrim ljudima. Svojedobno mi je jedan trener nudio kuću u Los Angelesu, odmah pokraj Sinatrine. No, nisam mogao iz Banje Luke. Da može ponovno birati, opet bi izabrao život boksača. Jedino bi prijatelje pažljivije birao. Lijepo mi je rekla majka Marija da ću znati koliko imam prijatelja tek kad se nađem u nevolji.
U naletu ratnog vihora odlučio je razmijeniti svoj ranč. Učinio je to naslijepo. I u Medulinu ga je dočekala tri puta manja kuća. Opet su ga prevarili. Ubrzo se preselio u Zagreb. Neko vrijeme živio je i u Nišu. Otišao je za suprugom i kćerima. I tamo je ostao bez kafića. Baš kao i u Banjoj Luci. Danas se nada da će sudskim putem vratiti kuću.
Ne ide to. U mojoj kući sada živi direktor robnih rezervi Republike Srpske. Moćan čovjek. U njegovoj duši živi nepopravljivi romantik. I jugonostalgičar. Kao čovjek osjetljiv na socijalu, kaže da žali za vremenima kad nisu kasnile plaće i kada nitko nije jeo iz kante za smeće. Premda ga je život teško nokautirao, uvijek ističe: Ja sam anacionalan, apolitičan, ateist i pacifist. Premda su mi mnogi okrenuli leđa, i dalje volim ljude i spreman sam praštati.
|