banjalukaforum.com

[b]Gospodo lovci i lovački psi, prvo ćemo gađati glinene golubove, neka to bude prvo na ovom druženju jer se nikad ne zna kada će neko zarakijati pa ode metak u Kozaru a pobjeda u protivničke ruke, raportira Đoko SLADOJEVIĆ, glavni sudija.[/b]

LOVCI U VREĆI DIVLJAČ U ŠUMI


Kolona lovaca brzo se zaputi od seoskog doma u Romanovcima ka obližnjem šumarku. Prigrijalo oktobarsko sunce, uniformisani i naoružani članovi osam sekcija iz duplo više ljevčanskih i potkozarskih sela procjenjuju vlastite šanse na bojnom polju



Ako sad ne pobijedim baciću pušku u koprive a svom vjernom psu priznati da je pametniji od mene, - promrmlja neko u kolni. Tek što se latismo šiljatog pera i komadića papira on pridodade.Ne piši mi ime i prezime i ovako sam crn među narodom, - objasni svoj potez. Slušaj kolega, ovi koji imaju dobre unioforme, to su slabi lovci a najbolji su ovi gologuzani, oni kud nanesu tu trava ne raste, - veli Žićo Kosojević koji se ipak opredijelio za pripremanje lovačkog ručka. Tu, veli, ne može da omane, ima mesa ko drva, đakonija svakojakih pa sam uvijek na dobitku, ovako…


Započe treštanje, fijuk, podbacivanje… Pored strelišta omđenog žutom trakom okupilo se stotine lovaca. Na liniju izlaze po trojica, prva je domaća ekipa. Vidi onog ace Šljivića, vrag ga djetinji, kako odadere ono se golub raspradne na stotinu dijelova. Jedino ona dvojica s njim trokiraju ko stari traktori, izgleda da su pili cijelu noćpa sad mamurni, zato im ne ide, - čuje se komentar publike. Nižu se tako trenuci divljenja, oduševljenja i razočarenja. Hajde doktore, oko moje, u tebe sam siguran, osvjetlaj obraz ekipi iz Topole, - hrabri neko doktora Branka Grbića. Podrška mu očito godi pa nakon ispaljenih stotine metaka od po tri lovca iz osam ekipa, ostaje u kombinaciji za pobjednika. Ipak za dlaku pobjeđuje Dragan Pešić iz ekipe Mašića. - Najbolji sam, svi ostali neka se slikaju za »Blic«, ja ću da govorim, to napišite, imate i šta.Važno mi je neka se zna, - zadovoljan je Pešić. Razočarani u gađanju glinenih golubova dočekali su priliku da se iskupe u navlačenju konopca. Na igralištu mjesnog fudbalskog kluba, tačno na centru okupili se najbolji i najhrabriji. Sada ćete vidjeti čija majka crnu vunu prede, ako izgubim neka me istim konpcem odmah objese, života mi, - na glas razmišlja LJubo LJepojević, šef tima kuvara koji je završio posao pa u bijelom mantilui došao da pomogne svojima. Nakon kraćeg razmatranja situacije, dogovora među ekipama i utvrđivanja taktike, borba je mogla početi. Doneseno je debelo uže dugačko tridesetak metara a na krajevima su počelo čvrto da ga steže po osam takmičara. Debeli neka se hvataju na kraju, neka se dobro ukopaju u zemlju ko konji kopitama, to je najvažnije, popuštanja nema pa ni po koju cijenu, - reče Boško Šukalo iz Jurkovice. Rade Todić, kapiten ekipe iz Karajzovaca pljunu u dlan, počeša se iza uva i duboko udahnu. Ko izgubi danas će mu gaće na rešeto, - reče Rade. I poče potezanje, stenjanje, uzdisanje, povikaše svako na svoje, publika poče skakati, jedni polegli na zemlju pa se valjaju i pominju sve svece plus bogat lovački arsenal.Zareda u istom stilu nekoliko natezanja, galame i neizvjesnosti. Tako stigosmo do finala. Domaća ekipa se teškom mukom provuče i dođe u priliku da bude najbolja. S druge strane takmičari iz Rogolja. Romanovčani već premoreni dahću poput divljih svinja, otresaju nogama i rukama, jedni drugim masiraju mišiće i međusobno hrabre, sada treba najjače povući i prvi smo, govori neko. Pohvataše uže, uz upozorenja glavnog sudije Đoke Sladojevića zastavicu namjestiše tačno na centar i na znak pištaljke, prolomi se huk i vrisak.




Pospadaše šeširi, odletješe noge u vazduh, laktovi se zabiše u mekanu zemlju a nekoliko najjačih bolno jauknu. Toliko su jako povukli da su ovi iz Rogolja proletjeli na drugu stranu a da nisu ni zauzeli busiju. Sve se završi prije nego što poče, - objašnjava sudija. Sad nam ni pehar ne treba, evo razbih leđa i uganuh nogom. Svi se slomismo da ćemo ovu pobjedu zapamtiti za sva vremena. Đe je doktor da nam čestita, inače odavde nećemo ustati do sutra, -kaže LJubo LJepojević. Srećom prije toga je narezao dovoljno kupusa za lovačku salatu i završio pripremu paprikaša pa sad ovdje može ležati koliko hoće.. Oni još nisu ni proslavili pobjedu a krenula je utrka u vrećama. Tačno dvadeset i četiri takmičara zauzeli su mjesta na startu. Kako će sad to da bude, pa ovdje malo njih može na dvije noge bez štapa a kako će to biti u vreći, - znatiželjan je Božo Šipka iz Romanovaca. Radovan Šljivić predlaže da onaj ko ne može hodati može i da se kotrlja. Takmičari su mlađi lovci i oni su zadatak krajnje ozbiljno shvatili. Kod nas je sada sve nezamislivo bez vreće, svugdje nam je mačak u džaku a narod u ćoravom sokaku, zašto bi i ovdje bio izuzetak, - veli Zdravko Vidović, jedan od lovaca s najdužim stažom. Tek što je izgovorio trka je bila gotova. Sav zadihan Duško Damjanović iz Kočićeva zadovoljno je saopštio: U našem selu sada smo najbolji u dvije discipline, proizvodnji lubenica i trci u vrećama?
Ostale komentare i diskusije ostavili su za kasnije. Ilija Jagodić, predsjednik Lovačkog udruženja »Lijevče« svima je čestitao i zahvalio na druženju, prvom nakon rata. Podijeljeni su pehari, svi su nagrađeni dugim aplauzima a muzika je uz punu trpezu treštala do kasno u noć.