banjalukaforum.com https://banjalukaforum.com/ |
|
NEljubavna poezija https://banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=8&t=6812 |
Stranica 2 od 7 |
Autoru: | Pero_Bombas [ 02 Avg 2007, 20:34 ] |
Tema posta: | |
Nemojte da se ovo pretvori u moj monolog! O sjaj su samo vrata kraja Taj muk - da nije zvuk bez kraja Što svud seže Pa neki mir sa krikom veže Il maglen duh sa mesom spaja? Taj krik - da nije vrh tišine Što se ko usov u nas ruši Il neki bat u našoj duši Kad bol se vine? O miso rije Moj duh i kao smrt me gleda: Sve što biva - da san nije Zaspalog nečeg usred leda? Taj mrak - da nije bolest sjaja? O sjaj su samo vrata kraja. Stevan Raičković |
Autoru: | žaoka [ 02 Avg 2007, 21:16 ] |
Tema posta: | |
Dobrica Erić PRKOSNA PESMA Ja rab Božji Srbin sa prosedom bradom izjavljujem dragovoljno kroz lance i žicu pred svedocima Silom, Mukom i Nepravdom da sam kriv i da priznajem krivicu! Kriv sam što sam neko a ne niko i netko Kriv sam što u doba opšteg srbobrsta idem u pravoslavnu crkvu doduše poretko i što se krstim ovako s tri prsta! Kriv sam što jesam a treba da nisam Kriv sam odavno što stojim uspravno i gledam u nebo, umesto u travu Kriv sam što se drznuh protiv krivde kriv sam što opet slavim svoju krsnu slavu! Kriv sam što pišem i čitam ćirilicom Kriv sam što pevam, smejem se i psujem a ponekad i lajem Kriv sam i priznajem da ne znam što znam i da znam što ne znam Kriv sam, i da završim s najvećom krivicom (pre nego što se zacenem od smeha), kriv sam tvrdoglavac što sam Pravoslavac i Svetosavac i što ne verujem u sveti zločin i oproštaj greha! Kriv sam i grešan dakle što postojim i kad već postojim i još drsko stojim što bar ne priznam da ne postojim! Ako to priznam da sačuvam glavu izgubiću časni krst i krsnu slavu Ako ne priznam crno mi se piše ceo svet će na moju Zemlju da kidiše Rulje bivših ljudi lopova i golja čopori robota i drugih monstruma kidisaće na moje voćnjake i polja i na moju belu kuću pored druma oko koje kao najlepše odive cvetaju trešnje, jabuke i šljive. Pa evo priznajem i to za spas roda Ja više ne postojim skinite me s liste Ja sam od sad samo vazduh, svetlost i voda tri elementa koja vam koriste A ovo što pred vama govori i hoda to je ono što vi od mene stvoriste! Moja ružna slika ozverena lika koju umnožavate u večeri i jutra to je slika vaše svesti i podsvesti to nisam ja, spolja to ste vi - iznutra! Moj dušmanine sa hiljadu ruku s hiljadu slugu i sluškinja laži ubrao si mi sunce ko jabuku i radost čistu ko bulka u raži Moji će potomci piti jed i čemer a tvoji već piju gorku medovinu za krvav novac kojim puniš ćemer rasprodajući moju đedovinu Usud će ti ludačku košulju obući i tada će se malo razdaniti ili će planeta od sramote pući i sve nas u isti ambis sahraniti! Mnogo ste važne Zemljo moja mila Ti i Tvoje sestre Istina i Pravda čim se na vas digla ovolika sila čim su na vas zinule krivda i nepravda. Rulje bivših ljudi ubica i golja čopori robota i drugih monstruma palacaju na tvoje voćnjake i polja i na moju belu kuću pored druma oko koje kao najlepše odive cvetaju lipe, jabuke i šljive. Šta će ovde džihadlije krstaši, farmeri koji Ti čereče sinove i kćeri Mora da su čule belosvetske bande da imaju zlatna srca pa ih vade da ih presade u sopstvene grudi ne bi li i oni tako bili ljudi. Gospodo tužioci suci i dželati ispisali ste mi svoje zapovesti po zenicama najfinijem staklu što teže živim, lakše ću umreti Zašli ste mnogo u noć poodmaklu ali uzalud ćete linčovati najgostoljubiviji narod na planeti (zbog čega ćete goreti u paklu) jer Ljudsko Srce čudo nad čudima neće da se primi u vašim grudima! Mi se ne plašimo smrti crne vuge već ropskog života i bolesti duge Smrt je česta pojava međ nama Srbima kao što su proleće, leto, jesen, zima I nije strašnija pogotovu danju od suše, poplave, zemljotresa, mraza kad je čovek sretne na svome imanju okađene duše i svetla obraza. Zlonamernici siti i maniti sve mi zabraniste u rođenoj kući al ne može mi niko zabraniti da pevam i da se smejem umirući a to se vama više ne događa ni kad svadbujete ni kad vam se rađa! Poštedite me koca i konopca i razapnite me na vrhu planina ko vaši praoci što su mog Praoca Isusa Hrista Nazarećanina. Ja ću da gledam a vi zažmurite inače će vam se oči rasprsnuti od sjaja mog lica Samo, požurite što pre me razapnete pre ću vaskrsnuti! |
Autoru: | Unbeliever [ 04 Avg 2007, 13:55 ] |
Tema posta: | |
"Šta je poezija koja ne spašava narode i ljude?" govorio je pokojni Česlav Miloš. Poezija je univerzalna pojava i univerzalno pravo. Ona je čovjekov kontakt sa univerzumom, ali i lična odrednica. Ja lično, ne prihvatam poeziju nacionalnog prizvuka jer je to sakaćenje i skretanje sa puta krajnje istine. Pred Svevišnjim nismo ni srbi, ni francuzi, ni aboridžini, ni muško ni žensko. Samo duša kojoj se sudi prema djelima i milosti. Poezija treba da pruža utjehu, koja nježno prijanja uz srce u ovom materijalističkom, užurbanom svijetu punom nerazumijevanja. Pa neka i lomi, kida, šamara, ali neka na kraju ne uzima nadu, jer nije pošteno drugačije. Tvoj mrak može biti filigranski divan i majstorski ukrašen, ali nije pošteno prenositi ga na druge bez "mosta" koji prelazi taj ambis i u konačnici pruža nadu i utjehu. izvinite na uznemiravanju |
Autoru: | žaoka [ 07 Avg 2007, 22:36 ] |
Tema posta: | |
Lament nad Beogradom JAN MAJEN i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, tresnje u Kini, prividjaju mi se jos, dok ovde cutim, bdim i mrem i lezim, hladan, kao na pepelu klada. Samo, to vise i nismo mi, zivot, a ni zvezde, nego samo cudovista, polipi, delfini, sto se tumbaju preko nas, i plove i jezde, i urlicu: " Prah, pepeo, smrt je to." A vicu i rusko "nicevo" - i spansko "nada". Ti, medjutim, rastes, uz zornjacu jasnu, sa Avalom plavom u daljini, kao breg. Ti treperis, i kad ovde zvezde gasnu, i topis, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg. U Tebi nema besmisla, ni smrti. Ti sjajis kao iskopan stari mac. U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti, i ponavlja, kao dan i detinji plac. A kad mi se glas, i oci, i dah, upokoje, Ti ces me, znam, uzeti na krilo svoje. ESPANJA i nas Hvar, Dobrovic mrtvi, sejk sto se u Sahari beli, prividjaju mi se jos, kao utvare, vatre, var. Moj Sibe poludeli, zinuo kao pes. Samo, to vise nismo mi, u mladosti i moci, vec neki papagaji, cimpanzi, neveseli, sto mi se smeju i vriste u mojoj samoci. Jedan se "Leiche! Leiche! Leiche! " dere. Drugi mi sapuce: "Cadavere!" Treci: " Les, les,les." Ti, medjutim, siris kao labud krila, zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju. Ti budis veselost, sto je nekad bila, kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju. U Tebi nema crva, ni sa groba. Ti blistas, kao kroz suze ljudski smeh. U Tebi jedan orac peva, i u zimsko doba, prelivsi krv, kao vino, u novi meh. A kad mi klone glava i budu stali sati, Ti ces me, znam, poljubiti kao mati. TI, PROSLOST, i moj svet, mladost, ljubavi, gondole, i na nebu, Mljeci, prividjate mi se jos, kao san, talas, lepi cvet, u drustvu maski, koje je po meni doslo. Samo, to nisam ja, ni Venecija sto se plavi, nego neke rusevine, aveti, i stecci, sto ostaju za nama na zemlji, i, u travi. Pa kazu: " Tu lezi pasa! - Prosjak! - Pas!" A vicu i francusko "tout passe". I nase " proslo". Ti, medjutim, stojis nad sirokom rekom, nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao stit. Ti pevas vedro, sa grmljavinom dalekom, i tkas u stoleca, sa munjama, i svoju nit. U Tebi nema moje ljudske tuge. Ti imas streljaca pogled prav i nem. Ti i plac pretvaras kao dazd u sarene duge, a hladis, ko dalek bor, kad te udahnem. A kad dodje cas, da mi se srce staro stisa, Tvoj ce bagren pasti na me kao kisa. LIZBUA i moj put, u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni, prividjaju mi se jos, dok mi zizak drsce ko prut i prenosim i zemlju, u sne, u sne, u sne. Samo, to vise nisu, ni zene, ni ljudi zivi, nego neke nemocne, slabe, i setne seni, sto mi kazu, da nisu zveri, da nisu krivi, da im zivot bas nista nije dao, pa sapcu " nao, nao, nao" i nase " ne, ne". Ti, medjutim, dises, u nocnoj tisini, do zvezda, sto kazuju put Suncu u tvoj san. Ti slusas svog srca lupu, u dubini, sto udara, ko stenom, u mracni Kalemegdan. Tebi su nasi boli sitni mravi. Ti biser suza nasih bacas u prah. Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi, u koju se mlad i veseo zagledah. A kad umorno srce moje ucuti, da spi, uzglavlje meko ces mi, u snu, biti, Ti. FINISTERE i njen stas, brak, poljupci bura sto je tako silne bila, prividjaju mi se jos, po neki leptir, bulke, klas, dok, u proslosi, slusam, njen korak, tako lak. Samo, to vise nije ona, ni njen glas nasmejan. nego neki kormoran, divljih i crnih krila, sto vice: zrak svake srece tone u Okean. Pa mi mrmlja reci "tombe" i "sombre". Pa kresti njino " ombre, ombre". - i nas "grob" i "mrak". Ti, medjutim, kreces, ko nas labud vecni, iz smrti, u krvi, prema Suncu, na svoj put. Dok meni dan tone u tvoj ponor recni, Ti se dizes, iz jutra, sav zracima obasut. Ja cu negde, sam, u Sahari, stati, u onoj gde su karavani seni, ali, ko sto uz mrtvog Tuarega cuci mati, Ti ces, do smrti, biti uteha meni. A kad mi slome dusu, koplje, ruku i nogu, Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu. ZIVOT ljudski, i hrt, sveo list, galeb, srna, i Mesec na pucini, prividjaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt jednog po jednog glumca naseg pozorista. Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili vise, nego neka pena, trenuci, sapat u Kini, sto sapce, kao i srce, sve hladnije i tise: da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin, ni Tao, tresnje, ni mandarin. Niko i nista. |
Autoru: | Unbeliever [ 08 Avg 2007, 16:07 ] |
Tema posta: | |
TORANJ Feniks dahom pramen koscu začešljava U pepelu je vječnost. Voštane ruke sklopljene bdiju U prahu je spas od insomnije. O zašto moram da vidim te voštane ruke iz pepela Kako plamen traže u dimu tamjana? A ko je još smio sebi priznati Šta je značilo pero gavrana Dok je u mirisu jorgovana Počinjao snažni drugi čin? Dok smo jedan drugome Lizali prašinu s krvavih koljena, Da li je vrijedilo noktima crtati srce Na poprsju nekog hladnog bronzanog kipa? Bijele košulje nehata, Crne košulje zamišljenosti I buket karanfila Weltschmerza Za Sukubus... U zoru gle, pade mrak Tek sraz kremena patnje i kremena samoće U tišini bacao je plam. Hodao si u krug prinče Klešući svoj stih. I šta si to usnio Kad si brijući se otkrio Da krv tvoja nije plava, Neg' očinje zelena mandžurske kurtizane? Gle! Pa Ti živiš božanski vjetre Izlazeće sunce za leđima gori Obrušavaš svoju pticu posljednji put Plavetnilo pruža ruku sokolara... Na kraju šta ostaje Pobacane kape i ordenje sa uniformi dezertera Slamnato raspeće, Vranama za smijeh. A Sunce je uvijek bilo i biće Sa mnom ili bez mene I Golgota je danas sva u suncu (Samo još kad bih znao) Ili, ili, lama savahtani?.. Do iza očiju Do iza spokoja... Diže se u jedan glas Pjesma neimara babilonskih Tresu se nebeska vrata... : « Mi smo snažni! Mi smo jaki! Ljudi iz gradova...» (Mi slobodni) Strpljenja škrgut zuba Plaši jata golubova Miruje u oknu Struna samostrela. |
Autoru: | žaoka [ 08 Avg 2007, 16:44 ] |
Tema posta: | |
Sumatra Sad smo bezbrižni, laki i nežni. Pomislimo: kako su tihi, snežni vrhovi Urala. Rastuži li nas kakav bledi lik, što ga izgubismo jedno veče, znamo da, negde, neki potok, mesto njega, rumeno teče! Po jedna ljubav, jutro, u tuđini, dušu nam uvija, sve tešnje, beskrajnim mirom plavih mora, iz kojih crvene zrna korala, kao, iz zavičaja, trešnje. Probudimo se noću i smešimo, drago, na Mesec sa zapetim lukom. I milujemo daleka brda |
Autoru: | NebeskaKrila [ 17 Avg 2007, 01:09 ] |
Tema posta: | |
Tad rece jedan ucitelj: Pricaj nam o Ucenju. A on rece: Niko vam ne moze otkriti bilo sta osim onoga sto lezi napola usnulo u praskozorju vaseg znanja. Ucitelj koji hodi u sjenci hrama, medju sljedbenicima svojim, ne daje od mudrosti svoje vec prije od svoje vjere i blagosti. Ako je istinski mudar, nece vas pozvati da krocite u kucu mudrosti svoje, vec ce vas odvesti do praga vaseg uma. Zvijezdoslovac vam moze kazivati o svom poimanju svemira, ali vam ne moze podariti svoje poimanje. Muzicar moze da vam pjeva o ritmu sto prozima svekoliki prostor, ali vam ne moze dati uho koje zarobljuje ritam, niti glas u kojem on odjekuje. I onaj ko je vican nauku brojki moze da vam prica o oblastima tezine i mjere, ali vas tamo ne moze povesti. Jer vizija covjeka jednog ne pozajmljuje krila covjeku drugom. I bas kao sto svako od vas stoji zasebno u Bozijem znanju, tako svi morate biti za sebe u svom spoznavanju Boga i poimanju zemlje. Halil Dzubran - Prorok |
Autoru: | Pero_Bombas [ 26 Avg 2007, 14:19 ] |
Tema posta: | |
Natpis Nad liticama, nad klancima Duhovi kruže Njih se ne tiču prolazni zanosi. Oni bdiju da mutnoća ne napusti svet Da se reke ne rasane u glomaznim tokovima I da oblaci ne odbegnu u staro izdajstvo. Jer strašno bi bilo (vele) Kao nekad, u početku vekova, Da se rasani i razgali - Da se nebeski svod oslobodi ukrasa, Da tice zalupaju prozračnim krilima o vedrinu Da plava zvonkost zažubori otrovno I jeziva jasnost nastane. Stanislav Vinaver |
Autoru: | Gizzzmo [ 28 Avg 2007, 14:45 ] |
Tema posta: | |
Prespavati kisu Nalijepi flastere na usahle oci da ne gledas ovaj, vec odavno u klimaksu, suhi promiskuitet. Skloni pod jastuk sve slomljene zelje i sa brdom aspirina pokusaj smiriti nabrekle vijuge. I mozda prespavati kisu, mozda spavati zauvijek, dok napolju, suluda trudna stvarnost vec milenijumima poradja samu sebe i place... gledajuci to nevino cudoviste. ***** autor nepoznat. naucila sam je napamet jkos u srednjoj skoli, znaci daaaavno... sad sam je izvukla iz malog mozga... |
Autoru: | Gizzzmo [ 13 Sep 2007, 18:32 ] |
Tema posta: | |
Plesacemo svaku noc druze Koliko je proslo od kada te nema? Znam svaki minut, pamtim svaki sat… Bez tebe…I sve je tako tesko… Nista nije kao sto je nekad bilo, Sad svaku noc tvoj lim stoji prea mnom, Opet I opet ponovo, svaku noc si tu kraj mene, I onda, kad svi sklope svoje snene oci, Ti postovani, I ja ponizna, zajedno, Zapocinjemo nas ples! I sve je tako stvarno! Ponizno I spustene glave stojim pred tobom, Stideci se nekih svoji dijela Jer ipak, sad stojim pred savrsenstvom, Besmrtnim bicem koje ne zna za tugu. Ples ide dalje I dalje… U ritmu tam-tama gazis ponosno I hrabro, Pomalo bojazljivo hvatam tvoju ruku… Mi letimo… tako smo slobodni Da dohvatismo neki drugi svijet, Upoznasmo I dodirnusmo neke druge ljude I cudne pute… Eeeeeh dragi prijatelju moj, Kako je divno letjeti s tobom! Vise se ne bojim jer znam da me drzis. Ne, necu pasti, jer ti me cuvas! Zauvijek… Tam-tam se sve slabije cuje, Bubnjevi su utihnuli a da nisam ni shvatila … tako brzo su nestali! A onda… radja se jutro I odnosi te sa sobom… Hej vrati se! Vrati se bezbroj puta po mene! Ne ostavljaj me… Ples staje. Ti si vec daleko, druze. Ljudi otvaraju svoje snene oci, Ali ja necu da svoje otvorim bez tebe! Ipak… jutro je. Nekako cu vec pregurati I ovaj dan, Otkotrljacu ga zajedno sa ostalim danima Koji su tako pusti bez tebe. Zanimacu se danas sasvim obicnim stvarima. A onda… kada se ponovo rodi noc, Rodices se I ti dragi, I mi cemo opet yapoceti nas ples… Ples koji pruza tren radosti ali ipak boli I vise nego sto slutis… I tako cemo, besmrtni moj druze, Plesati opet, ali sve do novog jutra, I onda ponovi, sve tako u krug, Se iz pocetka… plasacemo svaku noc Dok konacno ne postanes stvarnost… A onda…. Ovu pjesmu sam posvetila drugu koji je poginuo u nasoj zajednickoj saobracajnoj nesreci. Nisam znala da li da ovu pjesmu svrstam u ljubavnu ili neljubavnu, jer ne radi se o ljubavi izmedju muskarca I zene, ali je ipak osjecenje koje dijele prijatelji… prijeteljska ljubav, rekla bih… Zato sam je stavila I u ljubavnu I u neljubavnu. Hvala! |
Autoru: | NebeskaKrila [ 03 Okt 2007, 23:40 ] |
Tema posta: | |
A tkac rece, Pricaj nam o Odjeci. A on odgovori: Odjeca vasa prikriva toliko od vase ljepote, ali ne skriva ono nelijepo. I premda u haljinama svojim trazite slobodu licnu, u njima mozete naci amove i lance. Kad biste samo mogli da primate sunce i vjetar vise svojom kozom, a manje ruhom svojim! Jer, dah zivota je u suncevoj svjetlosti, a ruka zivota je u vjetru. Neki od vas kazu: "Vjetar sjeverac je satkao odjecu koju nosimo". A ja kazem: Da, bijese to sjeverac, ali mu je stid bio razboj, a omeksale zile njegova nit. A kad je obavio svoj posao, smijao se u sumi. Ne zaboravite da je skromnost za stit protiv ociju necistih. A kad necistih ne bude vise, sta ce biti skromnost do okov i okorjelost uma? I ne zaboravite da zemlja uziva kada osjeti vase bose noge, a vjetrovi ceznu da se poigraju kosama vasim. Halil Dzubran |
Autoru: | XIX century [ 10 Okt 2007, 12:30 ] |
Tema posta: | |
haiku: Misao je ta slatka kao hrana U smiraj dana. XIX century |
Autoru: | stigmata [ 14 Okt 2007, 22:11 ] |
Tema posta: | |
Gizzzmo je napisao: Plesacemo svaku noc druze...
gizzzmo, ti si autor ovih stihova??? |
Autoru: | Gizzzmo [ 15 Okt 2007, 07:38 ] |
Tema posta: | |
stigmata je napisao: Gizzzmo je napisao: Plesacemo svaku noc druze... gizzzmo, ti si autor ovih stihova??? da, zasto? |
Autoru: | nEdA [ 23 Okt 2007, 14:21 ] |
Tema posta: | |
Stojim na listu dok me vetar odeva, otvaram oci okupane parnim brojevima, Zastanem,pa udahnem miris slobodnih nojeva, a u dusi se borim sa nemim glasovima. Na tren se uplasim,sta se to samnom desava, a onda shvatim da ja to samo zivim, Crv koji u mojoj dusi pliva sve resava,dok ja disem, a mene nista ne pita,a ja ga ne krivim. Mozda ja i postojim,ali ne znam gde, mozda ja i stvaram,ali ne znam sto, Zato cutim dok oci gledaju u prazne prozore, a ruka trci stazom sudbine srecna,kao da svoj nokat i prst crta. Kada spavam pricam sa svojim mozgom, i kazem mu da se odmara, Jer ipak moram biti zadovoljna ovom gozbom, i plesom zivota koji me mrtvu zamara. |
Autoru: | stigmata [ 24 Okt 2007, 15:40 ] |
Tema posta: | |
Gizzzmo je napisao: da, zasto?
zato sto su bozanstveni!!! svaka ti cast!!! |
Autoru: | Gizzzmo [ 25 Okt 2007, 08:51 ] |
Tema posta: | |
stigmata je napisao: Gizzzmo je napisao: da, zasto? zato sto su bozanstveni!!! svaka ti cast!!! uh, zacrveni me pravo... hvala najljepse! |
Autoru: | Kloi [ 07 Nov 2007, 00:26 ] |
Tema posta: | |
SNJEŽNO POLJE Snježno polje, bijele mjesečine sjaj, mrtvački je pokrov prekrio moj kraj. Po šumama breze sada plaču, znam. Ko li je tu umro? Da nisam ja sam? Jesenjin |
Autoru: | Kloi [ 19 Nov 2007, 18:58 ] |
Tema posta: | |
THE CHIMNEY-SWEEPER by William Blake A little black thing among the snow, Crying! 'weep! weep!' in notes of woe! 'Where are thy father and mother? Say!' - 'They are both gone up to the church to pray. 'Because I was happy upon the heath, And smiled among the winter's snow, They clothed me in the clothes of death, And taught me to sing the notes of woe. 'And because I am happy and dance and sing, They think they have done me no injury, And are gone to praise God and His priest and king, Who made up a heaven of our misery.' |
Autoru: | Gizzzmo [ 21 Dec 2007, 21:08 ] |
Tema posta: | |
Kako biti bolji covjek, Ne od ovog ili onog, Ne od nekog ili nikog, Vec od samog sebe? Kako biti bolji od ovog sto jesam I sto srce mi slama? Kako pustiti neman iz grudi I spasiti, ne sebe, vec sve sto se budi? Sa zebnjom u dusi cekam svoj sud Pitam se da li sam oduvijek bio lud? I u tisini slusam sta govore drugi Kako da budem covjek bolji, drugi? Nevolja je kao kuga i groznica me trese, Oh, samo da znam sve svoje bese. I jurim, jurim surovim svijetom krutim Da pronadjem u sebi nesto malo bolje Jer za promjenu treba imat´ volje. Gizzzmo |
Stranica 2 od 7 | Sva vremena su u UTC [ DST ] |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |