banjalukaforum.com https://banjalukaforum.com/ |
|
NEljubavna poezija https://banjalukaforum.com/viewtopic.php?f=8&t=6812 |
Stranica 7 od 7 |
Autoru: | cooltura [ 28 Jun 2014, 09:09 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Zeleo sam da te zaboravim da sve prodje ko jesenje kise al' uzalud sebe zavaravam volim, volim, volim te sve vise Kada suton tiho vece sprema kada jasmin mirom zamirise i kad sunce novo jutro radja volim, volim, volim te sve vise Kad bih znao da ces biti moja prestalo bi srce da uzdise od srece bi pesmu zapevao volim, volim, volim te sve vise |
Autoru: | fearless [ 03 Jul 2014, 21:12 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Ako možeš da sačuvaš razum kada ga oko tebe svi gube i osuđuju te; Ako sačuvaš poverenje u sebe kada svi drugi sumnjaju u tebe, ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju; Ako možeš da čekaš, a da se ne zamaraš čekajući, ili da budeš žrtva laži, a da sam ne upadneš u laž, Ili da te mrze, a da sam ne daš maha mržnji, i da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar, ni tvoje reči suviše mudre; Ako možeš da sanjaš, a da tvoji snovi ne vladaju tobom, ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj; Ako možeš da pogledaš u oči pobedi i porazu, i da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž; Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si rekao, izopačenu od podlaca u zamku za budale; Ako možeš da gledaš svoje životno delo srušeno u prah, i da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom; Ako možeš da sabereš sve što imaš, i jednim zamahom staviš sve na kocku, izgubiš i ponovo počneš da stičeš, i nikad, nijednom rečju, ne pomeneš svoj gubitak, ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali, i da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničeg više do volje, koja im govori: "Istraj"; Ako možeš da se pomešaš sa gommilom i sačuvaš svoju čast, ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman; Ako najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da te uvredi, ako svi računaju na tebe, ali ne preterano; Ako umeš dobro da ispuniš svaku minutu svog života sa šezdeset skupocenih sekundi, tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu, i što je mnogo više, bićeš Čovek, sine moj! Radjard Kipling |
Autoru: | Nirvana [ 07 Okt 2014, 03:19 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Lako je tebi kad imaš brata... Lako je tebi kad imaš brata, pa može da te štiti i brani. Kad se u dvorištu igrate rata, on uvek stoji na tvojoj strani. Od svih je bolji. Od svih je jači. Zato brat tako mnogo znači. Lako je tebi kad imaš brata smeš da se praviš važan pred svima. U bioskopu nema karata, on samo trepne i - već ih ima. Na utakmici nigde mesta, on samo migne - tri klinca digne. Poznaje svakog konduktera. Poznaje svakog poslastičara. Ima u gradu tristo drugara. Meni je teško jer nemam brata, pa pazim s kim se igram rata, jer nije svako na mojoj strani, spreman da uvek baš mene brani, A kad se s drugom decom potučem, obično deblji kraj izvučem. Kod kuće radim sam za dvoje i što je moje i što nije moje i ugalj vučem, i rublje skupim, i sobu spremim, i mleko kupim.. I tako: pošto nemam brata, moram da budem vredan sam, i budem dvostruko vredan sam, da odrastem sasvim sam. Od svega što na svetu znam najstrašnije je kad si sam. |
Autoru: | _зока [ 21 Okt 2014, 18:00 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Десанка Максимовић - Крвава бајка Било је то у некој земљи сељака на брдовитом Балкану, умрла је мученичком смрћу чета ђака у једном дану. Исте су године сви били рођени, исто су им текли школски дани, на исте свечаности заједно су вођени, од истих болести сви пелцовани и сви умрли у истом дану. Било је то у некој земљи сељака на брдовитом Балкану умрла је јуначком смрћу чета ђака у истом дану. А педесет и пет минута пре смртног трена седела је у ђачкој клупи чета малена и исте задатке тешке решавала: колико може путник ако иде пешке... и тако редом. Мисли су им биле пуне и по свескама у школској торби бесмислених лежало је безброј петица и двојки. Прегршт истих снова и истих тајни родољубивих и љубавних стискали су у дну џепова. И чинило се сваком да ће дуго да ће врло дуго трчати испод свода плава док све задатке на свету не посвршава. Било је то у некој земљи сељака на брдовитом Балкану умрла је јуначком смрћу чета ђака у истом дану. Дечака редови цели узели се за руке и са школског задњег часа на стрељање пошли мирно као да смрт није ништа. Другова редови цели истог часа се узнели до вечног боравишта. ~ КРАЈ ~ |
Autoru: | Čiča iz Rogače [ 21 Okt 2014, 18:16 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
na današnji dan |
Autoru: | 800 [ 05 Nov 2014, 01:24 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
MILOŠ CRNJANSKI Lament nad Beogradom JAN MAJEN i moj Srem, Paris, moji mrtvi drugovi, trešnje u Kini, priviđaju mi se još, dok ovde ćutim, bdim, i mrem i ležim, hladan, kao na pepelu klada. Samo, to više i nismo mi, život, a ni zvezde, nego neka čudovišta, polipi, delfini, što se tumbaju preko nas, i plove, i jezde, i urliču: „Prah, pepeo, smrt je to.“ A viču i rusko „ničevo“ – i špansko „nada“. Ti, međutim, rasteš, uz zornjaču jasnu, sa Avalom plavom, u daljini, kao breg. Ti treperiš, i kad ovde zvezde gasnu, i topiš, ko Sunce, i led suza, i lanjski sneg. U Tebi nema besmisla, ni smrti. Ti sjajiš kao iskopan stari mač. U Tebi sve vaskrsne, i zaigra, pa se vrti, i ponavlja, kao dan i detinji plač. A kad mi se glas, i oči, i dah, upokoje, Ti ćeš me, znam, uzeti na krilo svoje. ESPANJA i naš Hvar, Dobrović mrtvi, šeik što se u Sahari beli, priviđaju mi se još, kao utvare, vatre, var. Moj Sibe poludeli, zinuo kao peš. Samo, to više nismo mi, u mladosti i moći, već neki papagaji, čimpanzi; neveseli, što mi se smeju i vrište u mojoj samoći. Jedan se „Leiche! Leiche! Leiche!“ – dere. Drugi mi šapće: „Cadavere!" Treći: „Leš, leš, leš.“ Ti, međutim, širiš, kao labud krila, zaborav, na Dunav i Savu, dok spavaju. Ti budiš veselost, što je nekad bila, kikot, tu, i u mom kriku, vrisku, i vapaju. U Tebi nema crva, ni sa groba. Ti blistaš, kao kroz suze ljudski smeh. U Tebi jedan orač peva, i u zimsko doba, prelivši krv, kao vino, u novi meh. A kad mi klone glava i budu stali sati, Ti ćeš me, znam, poljubiti kao mati. TI, PROŠLOST, i moj svet, mladost, ljubavi, gondole, i, na nebu, Mljetci, priviđate mi se još, kao san, talas, lepi cvet, u društvu maski, koje je po mene došlo. Samo, to nisam ja, ni Venecija što se plavi, nego neke ruševine, aveti, i stećci, što ostaju za nama na zemlji, i u travi. Pa kažu: „Tu leži paša! – Prosjak! – Pas!“ A viču i francusko „tout passe". I naše „prošlo". Ti, medutim, stojiš nad širokom rekom, nad ravnicom plodnom, tvrd, uzdignut kao štit. Ti pevaš vedro, sa grmljavom dalekom, i tkaš u stoleća, sa munjama, i svoju nit. U Tebi nema moje ljudske tuge. Ti imaš streljača pogled prav i nem. Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge, a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem. A kad dođe čas, da mi se srce staro stiša, Tvoj će bagem pasti na me kao kiša. LIŽBUA i moj put, u svet, kule u vazduhu i na morskoj peni, priviđaju mi se još, dok mi žižak drhće ko prut i prenosi mi zemlju, u sne, u sne, u sne. Samo, to više nisu, ni žene, ni ljudi živi, nego neke nemoćne, slabe, i setne, seni, što mi kažu, da nisu zveri, da nisu krivi, da im život baš ništa nije dao, pa šapću „ñao, ñao, ñao“ i naše „ne, ne“. Ti, međutim, dišeš, u noćnoj tišini, do zvezda, što kazuju put Suncu u tvoj san. Ti slušaš svog srca lupu, u dubini, što udara, ko stenom, u mračni Kalemegdan. Tebi su naši boli sitni mravi. Ti biser suza naših bacaš u prah. Ali se nad njima, posle, Tvoja zora zaplavi, u koju se mlad i veseo zagledah. A kad umorno srce moje ućuti, da spi, uzglavlje meko ćeš mi, u snu, biti, Ti. FINISTÈRE i njen stas, brak, poljupci, bura što je tako silna bila, priviđaju mi se još, po neki leptir, bulke, klas, dok, iz prošlosti, slušam, njen korak, tako lak. Samo, to više nije ona, ni njen glas nasmejan, nego neki kormoran, divljih i crnih krila, što viče: zrak svake sreće tone u Okean. Pa mi mrmlja reči „tombe“ i „sombre“. Pa krešti njino „ombre, ombre“. – i naš „grob“ i „mrak“. Ti, međutim, krećeš, ko naš labud večni, iz smrti, i krvi, prema Suncu, na svoj put. Dok meni dan tone u tvoj ponor rečni, Ti se dižeš, iz jutra, sav zracima obasut. Ja ću negde, sam, u Sahari, stati, u onoj gde su karavani seni, ali, ko što uz mrtvog Tuarega čuči mati, Ti ćeš, do smrti, biti uteha meni. A kad mi slome dušu, koplje i ruku i nogu, Tebe, Tebe, znam da ne mogu, ne mogu. ŽIVOT ljudski, i hrt, sveo list, galeb, srna, i Mesec na pučini, priviđaju mi se, na kraju, ko san, kao i smrt jednog po jednog glumca našeg pozorišta. Samo, sve to, i ja, nismo nikad ni bili više, nego neka pena, trenutci, šapat u Kini, što sapće, kao i srce, sve hladnije i tiše: da ne ostaju, ni Ming, ni yang, ni yin, ni Tao, trešnje, ni mandarin. Niko i ništa. Ti, međutim, sjaš, i sad, kroz san moj tavni, kroz bezbroj suza naših, večan, u mrak, i prah. Krv tvoja ko rosa pala je na ravni, ko nekad, da hladi tolikih samrtnički dah. Grlim još jednom, na Tvoj kamen strmi, i Tebe, i Savu, i Tvoj Dunav trom. Sunce se rađa u mom snu. Sini! Sevni! Zagrmi! Ime Tvoje, kao iz vedrog neba grom. A kad i meni odbije čas stari sahat Tvoj, to ime će biti poslednji šapat moj. |
Autoru: | Čiča iz Rogače [ 08 Mar 2015, 11:15 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Arsen Dedić: Pjesma o hrabrosti Muljao sam probao sam mućkati bilo me prvenstveno strah molio sam se bio prijetvoran lagao gdje stigao Dodvoravao se smiješio se studeni dijelio mrtve poljupce stajao pod lažnim barjacima te pisao tuđe pjesme Ulazio u neželjene postelje odijevao se po modi zatajio vjeroispovijest i spol ali iznad svega bojao sam se bojao sam se Pjevao kao dijete izgubljeno u tmini Žumberka kao da ću odagnati odgoditi što li kao da ću išta spasti i napokon shvatio ne preostaje mi drugo osim hrabrosti. |
Autoru: | shakal [ 06 Maj 2015, 19:09 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Наранџа на столу Твоја хаљина на поду А мој инбокс на твом монитору Благи поклон тренутка непажње И чекирана сејв пасворд опција Свежина ноћи Топлота твоје шамарчине |
Autoru: | crni_leptir [ 14 Maj 2015, 12:35 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Rađanje.. Vjetar je stao Stala je i kuća Crvena Uplašena Pogledom Buljavih prozora Čekala je U tom čekanju Prođe ptica Izgubljena u sjećanju Letjeti je znala U prolazu Postade tačka Zaustavi nebo Nevidljiva ograda Razdvaja Istok i zapad Tjera Kraljevskog pijevca Bez imena Sa himnom Da zaustavi zemlju Zemlja je stala Tvrda Osorna Dočekala je Zvijezdu padalicu Svojim ramenima Zatvara krug U stajanju Ruši se drvo Otvara vrata Krstaških ratova Izlazi plač Topao Nebeski Kojeg vrijedi čuti Rađa se Srbija |
Autoru: | crni_leptir [ 18 Maj 2015, 11:19 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Traženje.. Ništa više ne tražim, jer sreća se ne nalazi, istraživah prošlost, a izgubih budućnost. Ne tražim ni sebe, daleko sam otišao, otišao bez riječi, putem nepoznatim. Našao sam vjetar, vreo sa pitanjem, šta radim sam, izgubljen u traženju. Tražio sam sve, a našao sam ništa, i to mi je dovoljno, da prekinem potragu. Neka traže drugi, ja sam život istražio, sad mi je svejedno, gdje sam pogriješio. |
Autoru: | filozof sa vrbasa [ 14 Dec 2015, 03:01 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Citiraj: TIFUSARI 1 Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti. Smrt su stope moje. Smrt do smrti. Smrt do smrti. Smrt su stope moje. Svaka ide svome grobu. Svaka ide svome grobu ko izvori svome moru. Svaka ide svome grobu. 2 Hoće li ikad ovom stazom proći nebo široko, oko puno sreće? Da li će briznuti frule i izvori i cvrkutati jutra u proljeće? Hoće li stope ostati na zemlji i prkositi krvlju utisnute ili će snjegovi u mrkloj tišini zamesti riječi, tragove i pute? 3 Vijavica.Vjetar vije. Čovjeka ni vuka nije. - Ognja, ognja - kosti vrište. - Zvijezde, zvijezde - oko ište. Žvale mračne, večerat će moje prste i možđane… Vijavica. Vjetar vije. Čovjeka ni vuka nije. - Ljudi mili, braćo, ljudi… U tišini gluvi korak izmoreni. Slušam riječi u ognjici. - Druže… - Druže… Rukom hvatam ladnu ruku. Idem nijem u koloni. 4. Ne zbori noć. Tišina nez utvara. Nijemo bez glasa u meni mrtvac progovara. Oj, Cetino, moje selo ravno kud si ravno kad si vodoplavno Ne zbori noć. To majka ruke nad mojim snom nad svojim sinom savija i njena crna crna kosa ko san na mojem čelu klija. Ne zbori noć. Za gorom smrt noževe kuje i jama - mješina nozdrve nadima: požare i vješala bljuje. Oj Cetino, moje selo ravno Ne zbori noć. bez jutra i bez krila još zadnju riječ i zadnji pozdrav smrt mi je ostavila. 5 Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu, otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu. Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste? U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda, sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste. U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda. Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama, ko divlja ruža na putu, ko raširena krila. Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama, hoćeš li umirući živu ljubav dati što prkosi smrti i čelik prelama? Hoćeš li umirući živu ljubav dati što u svakom srcu iznova se rađa, hoćeš li glasom zore u noći zapjevati? Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav, prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda. 6 Ognjica raste. Rukom ruku hvatam. Uz čelo druga moje čelo gori. U požaru ludom kad se pamet mrači osvetom još jačom, ljubav progovori. Kolona ide.U groznici rastu goleme šume suncem rascvjetane. U mraku čujem žive razgovore, Očima živih gledam nove dane. Gledam jezera prozirna i mirna, vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom i nove riječi nikad nečuvene, ljude u kraju znanom i dalekom. Rođena zemljo, nisam te dočeko, nego u gunju, ušljiv, sav od rana, nemoćan, zguren, jedva korak vučem - i zato si jače u me urezana. Od čela do čela samo vatra gori. Glad i oganj žedne usne pruža za kapljom vode. Tmina oči steže, i što smo bliže zori noć postaje duža. Korak po korak. Smrt u jarak baci čovjeka i konja. Za me nema zore, ali i u smrti mi smo partizani I naši mrtvi još se jače bore. Jure Kaštelan Slučajno sam ga otkrio, lijepe su mu i ljubavne pjesme, ali ove rules. |
Autoru: | Unbeliever [ 09 Apr 2016, 16:06 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
PORTAL Realnost je najjača droga. Zajahati zmaja koji nikad ne svija krila. Jednoga jutra, u ogledalu, nije bilo nikoga sa druge strane da sačeka živoga. Put je jedina realnost. Nijedan novi dan koj nosi teret jučerašnjeg neće nov doći. Nikada oblak nije bio utjeha, nikada san nije bio sidro. Pod paperjastim pokrovom lijepog oku, sačekali smo dažd svojih zasluga kao nojevi strah, u embrione smežurani. 'Svi su ljudi braća i samo onaj koji sve razdijeli, dobiva sve' – stisnuti pergamenti poruka u našim šakama za put posljednjeg rastanka. Ono što skriješ u džepu, grlu ili srcu prelazeći preko mosta, dug ti je. (Zato nemoj). Misliš li zaista, zaista misliš li, da od svih koji su pali i svih koji će doći da pali postanu, baš ti ćeš biti pomilovan? ... I kad je smak došao nebeskom kazaljkom i nebo se zacrnilo, I anđeli se oko tebe upleli u štit preklinjući Oca dječijim vriscima sa dna bunara da poštedi te, Tvoji zubi su od plača i ponosa škrgutali, a iza njih jedno jadnoubogo 'smiluj se' živo je u nijemom kriku ostalo zazidano. ( Zašto sine moj dobri?) Misli se roje, milijarde nasumičnih impulsa od majčinih grudi do sadašnjeg trena. Sjećaš li se kako prvi put privila te je na grudi uplašenog rađanjem u ovom svijetu? Nebo se zatvara... ... Bleje ovnovi nemirni, pripeti u našim grlima, ovjenčani cvijećem za žrtveni dar. Vrište tumori u tijelima umirućih, vrište male zvjeruške neželjene, željne života. Niko ne želi da umre. Realnost je, najjača droga. Kao oni što postojaše prije, kao i oni što doći će poslije. Samo : prije ili kasnije – sada ili poslije, gdje god da jesi – ko god da si. Najteži trenuci naših života - Njegova strpljivost je nenadmašna. Naši najtamniji trenuci samo su treptaji oka kosmosnog. Čisto srce u nemilosrdnoj svjetlosti plače i jeca. Šta će biti sa mnom, mili moj oče? - Neko vrijeme će zli dusi pušteni kao gromovi divljati zemljom, a onda će im On smrću pobrati duše kao ruže u svom vrtu, sine moj. Šta će biti sa mnom, majčice moja mila? - Anđeli će za tebe vjenčanicu skrojiti i opet će lastavice na prozoru zapjevati kao nekada. Sve će prestati, čedo moje. Sad Sveotac hoda sprženom zemljom, traži posljednje preživjele, dobro im nosi, ali milost ne. Da bi se desilo ono što jedino desiti se može, Ljubav iz pakla mora ponovo da se rodi i tamo mora da joj bude tron. Slava Bogu na visini. |
Autoru: | anna gorenko [ 03 Sep 2016, 14:10 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Где ћеш сама у овом свету? Ти јеси Чврста мисао, Каменим бедемима Ограђена. Штитиш, Оно што ваља И дајеш Себи за право Да мењаш И оно споља. Проширујеш Своје царство исправности, Не рушећи Темеље крајности Постављене Некад. Мерила - остала иста. Очекивања – небу прете. Растуће функције Усмерења Ка простору апсолутног савршенства. Стрепим- Нестаће свега што вреди, Што свему смисао даје И тако, Са тобом, заједно Траје. Можда је тек слутња злу, Створени ће круг Да се контрахује У Тачку . И од свега Подигнутог Преостаће Ништа |
Autoru: | filozof sa vrbasa [ 29 Sep 2016, 22:39 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
ПОТВРЂЕНА ВЕСТ Тамо где смо срећно живели рат и пустош прогласили су своје царство. А смрт, господар заборава, шири дворце испод земље, јер на земљи ничег више нема. Драган Драгојловић КАМЕН ЈАДА Колико год дубоко сишао у срце овај бол, други ће сићи дубље; колико год се овај крик чуо, други ће бити тиши, умножавајући пустош са унутрашње стране гласа. Утеши се. Бићемо камен отврднут болом, камен јада, камен који нема места ни у нади, ни у успомени, громада осуђена да буде рушевина. Драган Драгојловић |
Autoru: | filozof sa vrbasa [ 27 Jul 2017, 07:13 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Citiraj: Naši dani
Razvilo se crno vreme opadanja, Nabujao šljam i razvrat i poroci, Podig'o se truli zadah propadanja, Umrli su svi heroji i proroci. Razvilo se crno vreme opadanja. Progledale sve jazbine i kanali, Na visoko podigli se sutereni, Svi podmukli, svi prokleti i svi mali Postali su danas naši suvereni. Progledale sve jazbine i kanali. Pokradeni svi hramovi i ćivoti, Ismejane sve vrline i poštenje, Poniženi svi grobovi i životi, Uprljano i opelo i krštenje. Pokradeni svi hramovi i ćivoti. Zakovana petvekovna zvona bune, Pobegao duh jedinstva i bog rata; Obesimo sve praznike i tribune, Gojimo se od grehova i od blata. Zakovana petvekovna zvona bune. Od pandura stvorili smo velikaše, Dostojanstva podeliše idioti, Lopovi nam izrađuju bogataše Mračne duše nazvaše se patrioti. Od pandura stvorili smo velikaše. Svoju mudrost rastočismo na izbore, Svoju hrabrost na podvale i obede, Budućnosti zatrovasmo sve izvore, A poraze proglasismo za pobede. Svoju mudrost rastočismo na izbore. Mesto svetle istorije i grobova Vaskrsli smo sve pigmeje i repove; Od nesrećne braće naše, od robova, Zatvorismo svoje oči i džepove. Mesto svetle istorije i grobova Ostala nam još prašina na hartiji K'o jedina uspomena na džinove; Sad svu slavu pronađosmo u partiji, Pir poruge dohvatio sve sinove. Ostala nam još prašina na hartiji. Pod sramotom živi naše pokolenje, Ne čuju se ni protesti ni jauci; Pod sramotom živi naše javno mnenje, Naraštaji, koji sišu k'o pauci. Pod sramotom živi naše pokolenje. Pomrčina pritisnula naše dane, Ne vidi se jadna naša zemlja huda; Al' kad požar poduhvati na sve strane, Kuda ćemo od svetlosti i od suda! Pomrčina pritisnula naše dane. Vladislav Petković Dis 1910. |
Autoru: | Schlager [ 15 Jul 2018, 17:24 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
https://www.youtube.com/watch?v=ts4PgiVcohE |
Autoru: | mislim_stvarno [ 03 Mar 2020, 10:32 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Дотакао сам дно Сатима испијам набујалу ријеку, уснама је љубим, не престајем. А она тече од стакла до пакла, на свом путу плавила ми ум, одроњавала тло под ногама, кривудала задимљени ваздух. Под ме увис диже и врти ме у плафон који силази низ стубе. Погрешна свјетла из мртвог угла на поглед ми завјесу навлаче, рђа у вјетру вентилатора скичи, разобличује гласове у мени. Из бола који не изговарам ниче острво од расутих флаша и вуче ме на дно гдје нема сна, гдје не цвјетају руже у грудима, само мутни вирови вребају, кô рањене звијери уједају душу. Тражим само мали комад тишине, зар превише тражим од дланова који дрхте од сваког додира чаше, не могу ни чело да додирнем, а да не пробудим осе зујалице. Дотакао сам дно, не могу дубље, зато, господине, ти на извору, наточи ми само још једну с ногу; кад се погасе уличне свјетиљке, избациће ријека на површину моје убијено мамурно тијело. (Дарко Самарџић Кодар) |
Autoru: | Lapidus [ 15 Maj 2022, 00:18 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
СПОМЕНИЧКИ ПАРАГРАФ (Клетва једне боемске душе) Не части ме траварицом, јер док сам жив плаћам своју јадну собицу и кревет, а кад умрем, мене ће спремити стрводери у шинтерска кола да ме баце на буњиште као погану стрвину, јер немам трошка за погреб ни за погребну литургију ни за власништво града. Ко ће по смрти плаћати мој стан? Да ли ће ме појести црви или јастреб? Не части ме траварицом, јер алкохол коси дивљу расу горе него митраљез. Него ако ми захвална заједница дигне споменик, мој аветињски лик подићи ће се ноћу из гроба и у ноћно вријеме одгристи споменику нос. Нећу споменика ја што ходах бос, ни славолука, ни маузолеја. Нису сифилис, туберкулоза и рак најгоре болести, јер се за њих још нађе лијека, него је празан џеп најгора болест јер за њ нема лијека. Тај празан џеп отвара чеп и он води у раку. Слава ти, разапети Солисто, у мраку! И ти си пио с Мандаљеном вино са крви црвеном... Тин Ујевић |
Autoru: | Rocker [ 16 Maj 2022, 13:45 ] |
Tema posta: | Re: NEljubavna poezija |
Ukradeno: “Imotski Haiku” Zima. Vitar gonja lepušinu po gumnu, Pivac stoji na jednoj nogi, Jest ladno krvi ti Isusove. |
Stranica 7 od 7 | Sva vremena su u UTC [ DST ] |
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group http://www.phpbb.com/ |