Moji zadnji brucoški dani na bostonskom univerzitetu. Nasmejala sam se na pomisao
koliko sam bila protivna ideji da sa mamom dođem ovde. Odrasla sam u Škotskoj. Do
pre godinu dana živela sam u Edinburgu sa roditeljima i sestrom. Moja mama je
arhitekta. Njena firma rekonstruiše ovdašnju bolnicu, a projekat moje majke je bio
najbolji. Uslovi su dobri. Honorar je još bolji. Tata i sestra su ostali kući u Kraljevstvu, ja
mama smo još jednu godinu u Državama. Mama radi, ja sam upisala studije violine na
Bostonskom Univerzitetu. Upoznala sam dosta ljudi. Stekla par prijatelja, ali vraćam se
sa mamom u Evropu, na ostrvo. Tamo mi je mesto.
Sedeli smo na zelenoj travi univerzitetskog parka. Ja, Emi, Venesa i Maria. Teraju me da
se raskomotim kao one. Ustvari, još uvek me diraju zbog mog načina oblačenja. Volim
suknje. Retko nosim pantalone. Danas imam helanke ispod škotse minice. Mogu si
dozvoliti da ispružim noge.
- Dobila sam ulaznice za večerašnji kik-boks meč. - rakla je Venesa sunčajući lice. Na
očima su joj bile Aviator sunčanice pa joj nismo mogle videti pogled, ali znale smo da
puca od važnosti.
- Koliko ulauznica? - Mariju je ovo jako interesovalo. Bila je mrtva ozbiljna.
- Četiri, naravno. - Venesa je bila i dalje mirna. Pričala je kao da je nabaviti takve
ulaznice bilo isto što i kupiti mleko u marketu. - Vodim vas.
- Kakvo je to mesto? Kik-boks? - bila sam sumljičava.
- Opstale su samo dve grupe, Klub i Krug. Večeras su četiri borbe. Krug su naši. Klub su
njihovi. - objasnila mi je Marija.
- Mi? Oni? - ništa mi nije bilo jasno. - Gde je to uopšte? Nema šanse da me mama pusti
na jedno takvo mesto.
- Ustvari, već si bila tamo.
- Jesam li?
- Da. To je u "Underbaru". Jedna etaža niže. Sastanak je kod mene u pola osam.
Sređujemo se i furamo tamo. Ponesite sve sexi krpice koje imate. I sto višlje štiklice. -
oglasila se i Emi koja je do tad čupkala travu.
- Krug su momci sa našeg unija, Klub sa Hardvarda.
- Smislila sam spiku za matorce; kod Emi smo, gledamo filmove.
To veče je bilo veče za puno "prvi put" stvari. Stvari koje sam nastavila raditi, jer sam se
navuka na njih. Prvi put sam slagala mamu. Ne znam kako sam preživela gledajući
njene oči pune poverenja kako me ispraćaju kod Emi. Dakle, prvi put sam slagala.
- Izgledam kao drolja. ... Ne, izgledamo kao drolje. - rekla sam gledajući odraz nas četiri
u ogledalu.
Bile smo napadno našminkane, na visokim potpetnicama, razbarušene kose, skoro gole
i sve smo imale jarko crveni karmin na usnama. Venesa i Marija su bile tamnokose, Emi
plavokosa, a ja crvenokosa. Uspela sam odbiti da me uvuku u minajaturni minić koji
samo što je pokrivao dupe. Obukla sam crne kožne, plitke, pantalone, pre toga morala
sam se obrijati jer su pantole bilo toliko plitke da su mi otkrivale početak guze i malo
stidnih dlačica, ispod njih minijaturne tangice, providni korzet sa jednim podebljanjem
preko bradavica i na noge crne čizmice. Duga crvena kosa mi je bila prebačena na
desnu stranu. Njih tri su na sebi imale samo minice i nešto što im je pokrivalo grudi. Sve
u svemu, izgledale smo kao nečiji vruć zalogaj za krevet. Prvi put sam izgledala kao
drolja.
- Devojke, da se dogovorimo. - rekla sam pre nego što smo izašle. - Ne razdvajamo se. Ja
ne želim da me ... neko ... znate već.
- Ri, bićemo uz tebe. Ne brini. Držimo se zajedno. I, ne brini. Večeras ćeš pomisliti da
smo majke Terez.
- Ovako obučene, ... Da. Sigurno.
"Underbar" klub je jedno od in mesta u Bostonu. Nije bilo droge, kriminalaca, kavge.
Ali, večeras je bilo drugačije. Venesa je bila u pravu, imale smo najviše krpica na sebi.
Oko nas su bile devojke u providnim haljinicama ispod kojih nisu imale ništa ili u
kratkim šorcevima iz kojih im je virilo pola dupeta. Koliko sam mogla videti, bila sam
jedina u pantalonama. Rihannina pesma "Dont Stop The Music" se završavala kada smo
čuli glas DJ-a.
- Underbar Arena je otvorena. Večeras uđivamo u četiri borbe. A, koga ćemo gledati
pogledajte u monitore.
U tom trenutku dva ogromna monitora su upaljena, a mi smo gledali u leđa
tridesetorice muškaraca koji su radili sklekove u vazduhu. Svi su se gibali nad
željeznim cevima. Bradom su morali dotaći gornju ivicu cevi. Bili su samo u leviskama,
bosi, znojni, visoki, tetovirani, mišićavi.
Jedna leđa su se razlikovala od ostalih. Ustvari njegova tetovaža. Preko čitavih leđa
imao je nacrtanu zver u napadu. Vuk. Crn kao pakao, sa otvorenim čeljusima i živim
sivim očima. Široka ramena tog muškarca oslikana su vušijim šapama sa izvučenim
kandžama. Jeza mi je prošla kroz telo. Ta zver kao da je bila živa, kao da je dio tog tela.
- Ko je on? Je li on "naš"? - pitala sam Emi.
- Kenrick Westland, Crni Vuk. Ne, nije naš.
- Ta zver, ... tetovaža.
- Da. Izgleda strašno. Kažu da je to on.