Zamisli:
Sjedis u nekoj prasnjavoj, lose osvijetljenoj
jazbini,
umoran, sjeban,
besmislen, u carapama
koje svaki cas grickaju
misevi,
dakle, samo sjedis, musice i moljci te
nadlijecu - a onda zacujes kako neko
kasljuca, pa zatim kuca
na vrata.
"Ko je?...", upitas radoznalo. Ustanes,
odes do ulaznih vrata. Viris kroz
spijunku.
"Ja sam..."
"Sta zelis?..."
"Mozda da navucem prokletu
prehladu stojeci pred
ovim prokletim vratima..."
"Dobro, dobro, udji...", kazes.
Otvoris vrata.
Ona zatim udje. I ispuni
prostor pticama a tvoje srce
muzikom
kakvu zemaljske usi
mozda nikad
nisu
cule.
|