Čika Ale, boem Banjalučkih ulica
Rijetki su oni koji ne znaju ili nisu barem čuli za možda najpoznatijeg Banjalučanina, čika Alu. Prije šezdeset i kusur godina u gradu na Vrbasu, rođen je i živi čovjek dobrog srca i Banjalučki boem Alija Mahmutović čika Ale.
Pored ostalih veseljaka, kao što je "ovo je moj grad, mrzim Karadžića" ing.Brko, koji s vremena na vrijeme u sred gospodske ulice uzvikuje pomenutu parolu, ili Jefte, areheologa amatera čija je najveća zanimacija kopanje po Kastelu i kupanje u Vrbasu tokom Januara, i Alija ima svojih "momenata" a najpoznatiji mu je, regulacija višesmjerne raskrsnice kod Gradskog mosta, i sakupljanje sličica životinjskog carstva.
Vrlo lijepu priču o Aliji donosi nam Mišo VIDOVIĆ, Glas Srpske
KADA je, svojevremeno, jedna televizijska ekipa, snimajući u gradu na Vrbasu dječju emisiju, pitala učenike u jednoj osnovnoj školi, po čemu je poznat njihov grad, mališani su im dali mnogo različitih odgovora.
Kada su se svi tako pred kamerama "ispucali", jedan od klinaca, koji je do tada pažljivo slušao svoje drugove, onako "po školski" diže dva prsta, te će, ozbiljnim glasom:
- Uglavnom se slažem sa onim što su rekli moji drugovi, ali ne treba zaboraviti da je naš grad poznat i po čika Ali. On je tako dobar čovjek, kada god ga sretnemo u gradu, nama djeci, uvijek daje bombone i čokoladice "životinjsko carstvo"...
Pomenutu storiju, autor ovog teksta, "pokupio" je od svog dugogodišnjeg poznanika, dok su prije izvjesnog vremena, sjedili u jednoj od gradskih kafana.
I taman kada je taj poznanik završio ovu priču, u baštu kafića, "nenajavljen, a pozvan" ušao je Alija Mahmutović Ale, sa neizbježnim cekerima u ruci i "francuzicom" na glavi. Polako je obišao sve stolove, ostavio poklone - bajadere, slatkiše i bombone, raspitao se za zdravlje prisutnih i njihovih porodica i poželio im puno sreće i zdravlja u životu.
Prišao je i našem stolu, ponovio svoj "ritual", a poznaniku dolje potpisanog, osim što je poželio puno sreće i zdravlja, počeo bez greške da sriče cijeli rodoslov njegove porodice.
Danas vjerovatno nema Banjolučanina koji ne zna Aliju Mahmutovića - čika Alu. Rođen prije šezdeset i nešto godina u gradu na Vrbasu, čovjek čiste duše i dobrog srca, za svakog nađe lijepu riječ, a kada zatreba i riječ utjehe.
Banjolučani ističu da je on živa gradska legenda, te dodaju "svaka čast svakome, ali samo je jedan Ale"!
Zato nikome od njih nije bilo svejedno kada su ovih dana prestali viđati Alu kako šeta po gradu, onako kako je to decenijama radio - sa cekerima u ruci, "francuzicom" na glavi...
Kako god i kuda god pogledaš, pričaju ljudi, sve je tu - "Palas", "Kočić", Gradski most, Kastel... ali ipak, ipak, nešto nedostaje.
Veoma brzo, kao nošena vjetrom, gradom se pronijela vijest da je Alu na nekoj od raskrsnica udario automobil, te da je on prikovan za postelju.
Dobrom čovjeku poput čika Ale treba pomoći, uglas su rekli Banjolučani. Među njima bilo je i onih koji su izdaleka i bijela svijeta nazvali i interesovali se za njegovo zdravlje, a nekima od njih bome nije bilo teško ni da ga lično obiđu.
I mi smo među prvima, u društvu poznatog banjolučkog brice Kasima Berberovića, otišli u naselje Borik da posjetimo Alu. Kako bismo ga obradovali, na Kasimov prijedlog, ponijeli smo sličice "životinjskog carstva".
- Ale, ljudi se uveliko raspituju šta se to desilo s tobom, pa sam došao sa novinarom, da te uslika i "javi" raji kako si - objašnjava Kasim s praga, dok mu predaje sličice "životinjskog carstva".
Ale sjedi na krevetu, iznad kojeg je na zidu fotografija njegovih roditelja, oca Mustafe Muniba Mahmutovića i majke Adevije, rođene Šerić. Na desnoj, slomljenoj nozi, fiksator, a pri ruci mu uvijek štake pomoću kojih se ovih dana poštapa po kući.
Molimo ga da na glavu stavi svoju "francuzicu" kako bismo ga s njom fotografisali. Kasim mu čita brojeve sličica, a on nakon kraćeg razmišljanja, izgovara tačno ime svake životinje sa slike, kao što je to godinama činio.
U razgovoru Ale odaje da mu "fali čaršija" i druženje sa ljudima, njegovim Banjolučanina, ali ne zaboravlja pomenuti i svoje golubove.
To budi sjećanje i mi se prisjećamo slike, koju smo do sada nebrojeno puta, u Banjoj Luci imali priliku da vidimo: Ale stoji na ulici i doziva golubove svojim nekakvim "tajnim šiframa", oni mu slete na ramena i tu se šepure kao najljepše "ordenje".
Kad se malo oslobode počinje "razgovor", a nedugo zatim iz Alinog džepa izviri pokoje zrno pšenice ili komadić hljeba...
Odlazeći iz Alinog sobička poželjesmo mu brz oporavak, sa nadom da ćemo na našim ulicama ubrzo ponovo vidjeti čovjeka koji, kako zapisa jedan ovdašnji novinar i publicista, zna zašto se rodio! On nam, po običaju, poželi puno sreće i zdravlja u životu...
OSTRVO
Godinama je Ale, vrijedno i predano, na Vrbasu nizvodno od Gradskog mosta skupljao i slagao kamenje kako bi napravio svoj kutak. Banjolučani ga odmah prozvaše Alijino ostrvo. Iako Vrbas često zna da "podivlja", Alino ostrvo i dan-danas je tamo gdje ga je njegov tvorac načinio.
PAMĆENjE
Od mnogo stvari po kojima je Ale poznat, ljudima je sigurno najinteresantnije to što on pamti istorijat većine gradskih porodica. U to smo se uvjerili i tokom naše posjete. Kada smo mu rekli koji povodom i "odakle" dolazimo, on je spomenuo ime glavnog i odgovornog urednika našeg lista, te naveo sve članove njegove porodice i dodao "da je on imao brata Ratka, isto novinara".
ŠETNjA PO MOSTU
Kada pominju Alu, Banjolučani ne mogu, a da se ne sjete njegovih "bravura" na Gradskom mostu. Po gradu se još prepričava da se znao popeti na most i prehodati ga "po perdi" širokoj svega desetak centimetara, s kraja na kraj, i to sa svojim cekerima u ruci.
