banjalukaforum.com

Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca;
Ljubav sa mnom potres je pod korakom,
Rusenje brane na rijekama razbora,
Ljubav sa mnom udar je groma o visoki bedem tvrdoga uma,
Ljubav sa mnom samoca je u svijetu i neljubav ljudska - da,
Ljubav sa mnom nije samo smjesak u tisini srca
Gdje mirisu jasmini jasnih suza,
Ljubav je sa mnom udar,
Potres i jaka samoca susreta sa istinom.

Vesna Krmpotic

U nasoj se ljubavi nazire ljepota,
jednom tajnom nadom, prisutna je, ceka.
U njoj se krije smisao zivota
sto nas svojim snom mami izdaleka.

U nasoj je ljubavi plamen koji tinja
i praskati zeli, pucketavo sjati.
Zivot nam se cini, kisa sto rominja
i sto nikad nece, utihnuti, stati.

Znamo nasu ljubav, vedra je i ceka,
umire u sreci, radja se u tami.
Pruzimo joj ruke, jer vjecnost je neka
ophrlila srca, sto ih zivot mami.

Ulazis u pesmu kao u vrt
Ulazis u pesmu kao u svoj vrt
slazes reci,pomeras mlado drvece
u nekakav red razumljiv tvom oku
tako nehajno kao sto u san moj
ulazis kao u svoj vrt
gde te svaka travka s radoscu
docekuje i sunce ti na rame silazi
, i korak ti je lak i necujan,
kao da si i sama od sna satkana,
iz noci u noc tako sa morem
snagu premeravas,umirujes ga
recima i u poslusnu pticu pretvaras.
Ulazis u pesmu kao u svoj dom
gde je sve oblikovano tvojom rukom,
koja i mojom rukom uzaludne
reci ispisuje koje bi da me
od tebe odbrane.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne mozes ti u takve poslove da se pacas,
nije za tebe tresak niti cepanje suvo.
Budi ono sto jesi, ceo predji u uvo -
tvoje je da vibriras, tvoje je da koracas.

U novim predelima slute se tvoji koraci,
dok palacaju munje, plava te toga stiti
(neprobudjeni u detetu camuju pipci smrti)
i tvoje opore reci ovde su jedini znaci.

Ne budi razuman, ponekad mozes da vracas
zeleno vreme apokalipse, na preskok zita zriju
zapenusas u svemu, pusti da ti se smiju -
po stoti put ti kazem: tvoje je da koracas.

Gdje si? Bilo je isto vece, iste strijele
ulazile su u tvoje meso, isto nebo
koje pamtim, jednake zvijezde, ali od jednog sna
ostade u mojoj krvi otisak tvojih usana.

Danas ti nisi ovdje, samo u bilu sto jeca
prepoznajem tvoj glas izmedju mnogih, u kamenu,
u prasini svoju ljubav, ali tebe nema
da me ponovo stvoris od krhotina srusenog zrcala,

od silovitog sunca, od izujedane vode, od hljeba,
od toplog daha dok se odmaras rastvorenih koljena
kao skoljka, nudeci jos uvijek svoj crni biser.

Gdje si? Odakle da zovem bez nade
ako ne s ove postelje, iz ovog tijela
koje mi vise ne pripada i koje gledam dok odlazim
kako bez mene zivi kao napustena licinka.

ČEMU TA JEDINA SUZA

Čemu ta jedina suza?
Samo mi pogledu smeta.
U mom je ostala oku
Od starijeh, prošlijeh ljeta.

Mnoge joj sestrice sjajne
Tako zginuše redom.
Zginuše u noć i vjetar
S radosti mojom i bijedom.

Zginuše kao i magla
I plave zvijezdice tako,
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah, tako moju
Vjetar je sobom uz'o!
Daj se i ti rasplini,
Stara, samotna suzo!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Crkavica.
Snijeg se kezi.
Cvokoce.
Skrguta.
Skripi.
Prosinac bjelac
Krosnje brezi
Zaplice,
Zasipa,
Sipi.

U guste pletenice vijavica
Uvijen svaki je put.
U glasu ptice zacakli se
Cvrkut zamrznut.

Sve vise snijezi,
I snijezi,
Nebo se pred ocima bjelasa
U ranjenoj zvijeri sto bjezi
Cijepa se lavez pasa.

A negdje
U drvenoj izbi
Gdje vjetar - vepar vije,
Gdje vucije oci zezu,
Ljubav se moja krije.

Oko nje vampiri kruze.
Krhki leptiri lete.
Padaju snijezne ruze.
Mecava zavija.
Mete.

Dok cjelac uz prozor rze,
I glogovo drvo pucketa,
Ona na medvjedjem krznu
Cvili u svili ljeta.

U njoj jos more romori,
Valovlje u njoj jos dise,
Suncem cjelova gori,
Sjecanjem sva mirise.

Na nekoj divljoj plazi
Jos za njom uzdisu vali,
More je obalom trazi,
Zovu je daleki zali.

Sve vise snijezi,
I snijezi,
I vjetar - vepar vije...
U nekoj drvenoj izbi
Sad moja ljubav bdije.

A nad njom mjesec laje
Ko bijesan pas bez lanca
Ko ludjak u kosulje vezan
Vristi na ledjima vranca.

Ona uz okno sjeda.
Duhova ledi se dah.
Od njene kose krijese
Pauka hvata strah.

Upire pogled daleko.
Dok planina prahom se rusi,
More se pahulja ljulja
U njenoj samotnoj dusi.

Enes Kisevic

Srebrnim akordima vjetar u valovima buja.
Daleko u daljini iz sivila zasvijetlila jezera,
Koliko ljepote u gorama tražio si!

Uspavanka krajine-posljednja pjesma slavuja,
Dok u polje osamljen koračam vratima večera . . .
Tako vrućim glasom sve do ponoći u mom srcu pjevala si.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

U magli zapocinje svetska smutnja
Po zemlji, u mraku, drvece - luta
To u vidu grozdova bezi vino sveze
To zvezde iz kuce u kucu beze
To reke pocinju da teku ka izvorima!
Htela bih da zaspim na tvojim grudima

Nađoh se, cure, jednog lijepog maja
izjutra usred zelenoga gaja.

Ljubice bijehu okolo, ljiljani,
cvjetići ljupki sred zelene trave,
modri i bijeli, rumeni, zlaćani:
stadoh i h brati, prinosit do glave,
da njima kitim svoje kose plave,
vjenčićem ljupkim da okrunim prame,
Nađoh se, cure. . .

Kad je u skutu puno cvijeća bilo,
ugledah ruže raznovrsne boje;
potrčahtad da skupim puno krilo,
tako im bjehu blagi vonji koje
osjetih kako bude srce moje
i želju slatku, božanstvene plame.
Nađoh se, cure . . .

Promatrao sam: bjehu tako mile
da izreć ne znam one ruže tada:
neke su netom u pupoljku bile,
neke tek vehnu, a neka je mlada.
Amor mi reče da uberem sada
na trnu što su najcvjetnije za me.

Nađoh se cure . . .

Laticu svaku kada širi ruža,
kad najljepša je, tad je treba brati;
vjenčiću ukras tad najbolji pruža,
prije no čari bježat će joj stati.
Berimo cure, kad najviše cvati
u vrtu ruža od ljepotesamoe
Nađoh se, cure . . .

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Prosla je kraj mene necujno ko miris,
Bleda kap ljiljan, ponosna ko iris;
A kad dalje tiho i svetacki minu,
I trag joj pod korakom zlatnim bleskom sinu
...O, ko si ti, zeno sa neznanih strana,
Obasjana cudnim, nadzemaljskim sjajem?
Imena ti ne znam, ali te poznajem,
- Ti uskrsla pesmo rumenih mi dana.
Ti si ko uvelak iz kog tajno struji
Prva moja ljubav, ona sreca tija -
Ah, u srcu mome probudjena bruji,
Ona slatka, slatka stara melodija...

Izmedju dva uporednika dok provirujem glavu
izmedju dve ziske u slepoocnicama
u pauzama dok radnici piju cadjavo mleko
i prasnjavi maslacak lepi se za plucna krila
dok crpem med iz jezika i sipam u tvoje usi
izmedju dva daleka poredjenja
Volim te

Brodovi se ljuljaju kao poljupci
i sloj vazduha se na lepe senke cepa
u masineriji noci
moje srce je slicno kompresoru
naklonjeno svemu sto nema veze sa mnom
dok pokusavam nestati u poljupcu
Volim te

Rudnici kamene soli u mom srcu
zora lomi sudje od porculana
kad si sa mnom znam da si na drugom mestu
postacu prasina ako volis prasinu
ti koja me tudjim imenom zoves
Volim te

Dolazi prolece i jednu pravu damu
niko ne moze zamisliti bez pudlice
stavi mi ogrlicu oko vrata i vodi me
ja ne znam put - krijem se u tvojoj senci
ja sam tvoja senka i noc je moje carstvo
svet me izgubi, ali ti me dobi
Volim te

Sto vide slepi ne vide zaljubljeni
pokvareni andjele; o, sneze u avgustu
moje su ruke ostale oko tebe kao obruc
ljubomoran na vazdusni pritisak i vodu
ljubavnu vodu koja gori dok se kupas
odavno vec svojim ocima ne verujem
Volim te

Uvek sam se plasio da ti tepam

Plasio se uvek da ti kosu drzim u ruci

Prestrasen bio da naglo mozes da se okrenes

i da mi uhvatis nezno oko na svom vratu.

Jer sam glupavo verovao

da cu ako ti ruku na rame stavim

da cu ako ti prstima celo dodirnem

da cu ako ti u tople oci grudi slijem

da cu izgubiti sebe.

Sad kad si otisla imam sebe, isuvise

Tvoje lice je zvezdana noc moga zivota.
Ti koja koracas u meni moju duboku
muziku
osluskujem kako se gubi u daljini
miris tvojih koraka.

-

Dodirivati tebe je lepse nego postojati
I gledati tebe prijatnije nego umreti.

-

O moja ljubavi o moj visoki travnjaku
Neka me ostave samo da u tebi spavam.

Poklanjam vam jednu lijepu pjesmu

Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.

Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?

Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.

Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!

Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?

Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.

Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.

Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.

Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!

U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.

Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.

U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.

A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.

A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!

U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

NOĆU

Noću, ljubljena, veži svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreći se u šumi
Protiv gustoga zida okupanog lišća.

Prolazu noćni, crna žeravo sna
Što hvataš niti zemaljskoga grožđa
Točnošću nekog neredovita vlaka
Što sjene i kamenje hladno za sobom vuče neprestano.

Zato me ljubavi, veži za čisti pokret,
Za postojanost što kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,

Da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
Naš san odgovorio jednim jedinim ključem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.



Jer mi smo smo tvar od koje su građeni snovi ...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Da te nema, ti sto niceg se ne stidis,
da te nema, da ne zivis,
svi bi putevi bez kraja bili
znam...

Ja nisam od onih koji podvaljuju univerzumu
I sav pripadam ovom velicanstvenom i tuznom krdu ljudi
Nikada me nisu videli da sam se skrivao od bure
Svojim rukama sam uvek gasio pozare
Znam dobro sta su rovovi i tenkovi
U velikim danima sam uvek ne obaziruci se otvoreno iznosio svoje najgore misli
I nisam se povlacio kada su dolazili da mi pljuju lice
Ziveo sam obelezena cela
Delio sam crni hleb i suze sviju
A kada je dosao red i na mene peo sam se na ratni brod
Koji me je odvodio deleko od mog porobljenog rodnog kraja
Tako sam se ukrcao na brod koji samo sto se nije potopio pod teretom ljudi
A na krovu su veliki ratnici Atlasa pevali monotono zalopojke
Primao sam svoj deo gorcine
Nosio svoj krst nesrece
Za mene licno ovaj rat jos nije nikako zavrsen
Jer jos uvek se cerece udovi moga naroda
Usima prislonjen na zemlju dopiru mi jos uvek
Daleki strasni uzdasi koji prozimaju meso gluvoga coveka
Ja ne znam za san a kada budem zatvorio oci
To ce biti samo za svagda
Ne zaboravite to
Istorija ovoga veka i uzasna rana vremena
Kuga i kolera skorbut ili glad
I krvava oranja u vojnim pohodima
I iskidane ruke na veslima galija
Covek i zena ismevani u njihovom govoru i u njihovim neznostima
Svaka velicina izvrgnuta ruglu i reci drsko sabijanje u usta
Svaka muzika vredjana
Svaki zrak svetlosti placen cenom ociju
Svako milovanje placeno secenjem ruku
Sve to najzad moze se uporediti sa izrazom moga lica
Sa drhtajem mojih ocnih kapaka
Grcenjem misica ispod koze mojih obraza
I pokretima moga tela

A i savijanjem mojih kolena na izazvane krike posle naglog potoka mojih suza
I sa groznicom koja me trese
I sa znojem moga cela
Postoji pod kozom moga lica i preplanule koze mog opsteg izgleda
Nesto drugo bez cega bih ja bio samo jedan kamen izmedju ostalog kamenja
Jedno zrno u psenici silosa
Jedan beocug mog licnog lanca
Nesto kao krv koja kruzi venama i oganj koji prozdire
Nesto kao na frontu ideja
Kao na usnama rec
Kao pesma u grudima
Kao bozanski nazreni dah zivota
Postoji ono sto je moj zivot
A postojis i ti tragedijo moja
Moje veliko unutrasnje pozorje
Ono nesto nezno iznad nas kada se zatvaraju nasa ulicna vrata
Jer tada zaokruzujuci se u zlatnom i snaznom krugu tisine
Uzdize se u nama najzad onaj veliki crveni drhtaj zavese

SAN

Na vesla, veslači!
Gil Vicente

Noć.
Mjesec, zeleni puž.
Na svim terasama
bijele djevojke gole.

Veslajte, veslači!
Iz zemlje kugla izranja,
u moru će umrijeti.

Zora.
Snivajte, djevojke bijele,
dokle kugla ne padne
u naručje valova.

Veslajte, veslači,
dokle kugla ne zaspi
u grudima mora.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.

Ne, ne prekidaj me.

Suti.

Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.

Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.

I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.

Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...

Boli.


Kad dolazim, pitam se cekas li me.

Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.


A nisam ti rekla:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.


Volim te.
I volim sve sto si ti.


Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.


Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.


Bore na tvom licu i moje su.


I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe
ljubavi moja.