banjalukaforum.com

U tebi su sjene

svih mojih buducnosti

sakrivene,

tihe,

kao moje misli

posvecene tebi.

E L E G I J A

Eto: vjetar s mora vraca nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uci nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noci moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost. Pijesak nek me nauci voljeti.
Ne mogu u zlu da živim, a za dobrotu ismijat ce me.
Gdje je taj za kog vrijedi kleknuti na cestu i dotaci usnama
prah s njegove obuce?
Taj koji ce kao livada svakog proljeca cvjetati u meni.

Neka dodje jedno proljece što ce nas nauciti biti radost
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vjecnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naci
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji ce zadržati bezazlenost
i ljubav koja nece prestati.

Vesna Parun

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

U ocima nasim polja postoje,
zelena, lijepa, tepisi sneni.
Ponesi sa sobom lutanje moje
ponesi i ljubav, trebat ce meni.

U srcu se nasem vatra gomila,
lomacu gradi, bukti i plese.
Sve rijeci u srebro je slila
i ostavila
vretena,
snena
da nas tjese.

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.

Pijana kisa siba i mlati.
Vrbama vetar cupa kosu.

Kud cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka.
Zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam, gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebalo korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al ja,
u krcmu svratio, gorak.
A ona,
ne znajuci - prosla.

Ne znam.
Ceo smo svet obisli
u zudnji ludoj,
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da, mora biti da je tako.

Miroslav Antic

DJEVOJKA LUTALICA

Tko si ti, djevojko divlja
što sama lutaš po cestama
i boriš se s vihorom jakim
pod crvenim sutonskim suncem?

Da li si zbog toga takva
što imaš dogovor s vjetrom?
On ti je letač! I ti
nećeš ga nać' jer je pao!

Vihor pritiskuje ljubavno
Tanku ti suknju na koljena.
Vjetar ti nježno ocrtava
mladi struk, koji luta!

Zašto napinješ grudi
pred vihorom? On će te ponijet,
ne budi uporna tako!
Vihor- pa to sam ja!

Jensen, Johannes V.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zelim da ispod nebeskog krova
Poljubim vjetar vremena
Mozda u nadi da ce me
Svojom snagom povuci sa sobom.
Podigni me, daj mi krila!
Daj mi oci da vidim u daljinu,
Da joj dodjem, da je taknem.
Neka mi se skameni ruka,
da joj dirnem vrele obraze.
Neka mi crni veo na oci padne,
da joj vidim bijelo lice.
Da joj stavim ruzu pored kose,
Da pomirise latice njene,
Neka joj ruza zamirise sobom.
Cini mi se i zemlja jeci,
Osjeca silnu tugu moju.
I drvece se od zalosti skuplja
Kao u hladnoj decembarskoj noci.
I slavuj na hrastu mome
Pjeva tuznu pjesmu.
I vjeverica sto sa strascu zire skuplja
Osjeca tugu u srcu mom.
Daleko sam od nje, ona jos dalje od mene.
Sta god da cinim, nista ne vrijedi,
Clotho, Lachesis i Atropos,
Te okrutne cuvateljice zivotne fabule,
Zavezale mi ruke.
O, Herakles, sine Zeusa i Alkmene,
Heroju svih ljudi na zemlji,
Nagovori susjetke tvoje
Da smiluju se na me!
Ja ne trazim svo blago ovog svijeta,
Niti vino ambrozijsko,
Ja samo trazim blago moje,
Moju djevu, ljepoticu bijelu.

Ne merim vise vreme na sate,
ni po suncevom vrelom hodu;
dan mi je kad njegove se oci vrate
i noc kad ponovo od mene odu.

Ne merim srecu smehom, ni time
da li je ceznja moja od njegove jaca;
sreca je moja kad bolno cutim s njime
i kad nam srca biju ritmom placa.

Nije mi zao sto ce zivota vode
odneti i moje grane zelene;
sad neka mladost i sve neka ode:
on je zadivljen stao kraj mene.

Trazim rijec
kroz stijene,
ispod krte tisine
sto se unutra lomi...


Bio jednom jedan pjesnik,
al’ nejaka njegova rijec
bila je pala
na ledenu zemlju.
I neki ljudi su je podigli,
i procitali,
i zapamtili,
i bacili, zgazili...


Pjesnik je i dalje zivio,
i svaka nova njegova rijec,
kao olovo ispadala je
iz njegovih umornih,
nemocnih ruku,
i svaka njegova rijec,
bez milosti,
bila je izgazena
nogama slabijih...


Zaphod Biblbroks

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Dok udisem miris tvojih toplih grudi,
sklopljenih ociju, u jesenje vece,
ja ponovo vidim te obale srece
gde jednolicnoga sunca oganj rudi;

lenjivo ostrvo gde priroda nudi
svoje divlje voce i cudno drvece;
ljude cije telo vitko se pokrece,
zene ciji pogled iskrenoscu cudi.

Vodjen tvojim dahom u predeo zarki
vidim luku punu jedara i barki
jos uvek smorenih morskim talasima,

dok sa tamarinda zelenih se rusi
miris koji kruzec nozdrve nadima
i s pesmom mornara mesa se u dusi.

Charles Baudelaire

Sve reci sveta koje bih ti dao u isti mah
Sve sume Amerike i sve nocne zetve neba
I sve sto sija i ono sto oko ne moze da vidi
Sav oganj zemlje sa jednom casom suza
Plodno seme prepotopskih vrsta
I ruku malog deteta
Ali i kada bih ti mogao dati sav kaleidoskop bolova
Srce na krstu razuzdanih udova
Ogromnu prostirku mucenih ljudi
Zivih odranih u toku pogubljenja
Izrovana groblja nepoznatih ljubavi
Sve sto prelazi preko podzemnih voda i Kumove Slame
Veliku zvezdu uzivanja u nekom najbednijem maloumniku
Kad bih slikao za tebe taj nejasni pejzaz
U kome bih slikao za tebe taj nejasni pejzaz
U kome se parovi fotograficu na vasarima
I za tebe placu opevani vetrovi koji moje zice kidaju
Djavolja sluzba vecnog Obozavanja
Prokletstvo moga tela s mojim duhom
Koje vredja buducnost i proklinje proslost
Stvara od svih jecaja automatsku muziku
Koju ces zaboraviti u ormanu
Kada ne bude bilo vise slavuja po drvecu zbog silnog im bacanja pred tvoje noge
Kada ne bude bilo vise dovoljno metafora u jednoj ludoj glavi
Da se od njih moze naciniti pritiskivac za hartiju
Kada ti budes bila toliko umorna da vec umires od mog cudovisnog obozavanja tebe
Da vise necu imati ni glasa ni stomaka ni lice ni mesta na rukama i nogama za klince da ih zakujes
Kada ljudski glasovi budu u mojim prstima polomili njihovu casu
I moj jezik i moje mastilo budu usahli kao neka eksperimentalna stanica za medjuplanetarne rakete
A mora za sobom budu ostavila samo zaslepljujucu belinu soli
I to tako dobro da samo Sunce bude zedno i svetlost zaigrala po dnu vodenicnog jaza
A i ugaseni skriljac i tamni nebeski svod i sva bica za svagda budu iscrpljeni od preobrazavanja
Izmislicu za tebe ruzu

SAN

Kad zatvorim oci uvijek si tu,
Uz mene...
Lezimo na krevetu, nagi
Tvoje toplo tijelo
Uz moje
Isprepletenih ruku,
Stopljenih dusa…
Moja glava je na Tvojim grudima
Osluskujem Tvoje disanje
Otkucaje Tvoga srca
(o kuca li jos uvijek samo
za mene?)
Silovite i sigurne...
Ti se igras s mojom kosom
I uzaludno se boris protiv sna
Upijam tvoj miris,
Tako drag i blizak
Gubim se…
I ponovno sam sretna kao nekad...
Kao prvi put
Jer volim...


Bruna

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

O, ako zbilja, dok je mrak
Kad san utisa duse zive
I s neba padne sjajni zrak
Na neme grobne ploce sive,
O, ako zbilja u taj cas
Opusti redom grob za grobom,
Ja cekam tad na susret s tobom,
Ja cekam tad tvoj lik, tvoj glas.
O, dodji mi, kroz noc, kroz san,
Onakva kao zadnjeg casa,
Ko led i sva ko zimski dan;
Od bola bleda i bez glasa…
O, dodji mi sto pre, sto pre,
Ko vetra dah, ko zvuk, il tajna,
Ko strasna sen, ko zvezda sjajna,
Svejedno je: sto pre, sto pre!
Ne zovem tebe ja zbog tog
Da korim ljude cija zloba
Ucini kraj zivota tvog,
Ni da procitam tajne groba,
I ne zbog tog, sto sumnji roj
U dusi nosim: da prebolim
Ne mogu ja; i sad te volim,
I jos sam ja ko nekad tvoj.

A.S.Puskin

Vjeruj u srce moje, sveta je iskra ona,
Sto ga u plamen dize,
Kao molitva blaga zvukom jutarnjeg zvona,
Te s tobom nebu stize.

Vjeruj u pogled ovaj, kome su mile i svete
Tvog' lica slatke drazi,
I dusi mojoj, sto te, isti, nebeski cv'jete,
Sa milovanjem trazi.

Vjeruj u stisak ruke, s njime se zelje daju,
Koje ti srce sprema,
Vjeruj, kao sto i ja vjerujem, da u raju
Takog andjela nema!

Mi se cudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrica:
ja te volim cudno, nemo,
ti si ona cudna mala,
masta drevna moga bica.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz decackih nagadjanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku rec sam cuo davno.

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...

Gledam je.

Godine ne ostavise traga

na licu koje mi se nasmijesilo tog

dalekog

jutra,

dvadeset godina

ranije.



Gledam je.

Spava bezbrizno moleci

se tiho

snovima

svojim.

Najmanje,

bar

se nadam,

jos dvadeset godina

je

pred nama.



Gledam je.

Zaista, cime zasluzih

ljubav koju mi pruza

to lice?



Snove

jos

nije ostvarila.

Samo

pokusava.



Gledam je.

Zaista davno sve je bilo,
i ono kad si juce, mlada,
kroz pljusak kise i sivilo
otisla iz onog grada,

iz magle koja udalji, gasi,
neke trenutke drage posve.
A ja bih htio ovdje da si.
I da te moje ruke nose.

A jednog dana kada umrem i kada me ne bude,
ostace samo moje pjesme i moje rijeci sulude,
ostace spomenik koji sam cijeli zivot tebi pravila,
ostace ljubav koju sam kroz cijeli zivot slavila.

A da li ces ti suzu ijednu niz lice pustiti,
i da li ces moje ime preko svojih usana izustiti,
da li ces mi na hladan obraz poljubac staviti,
ili grumen zemlje u moj grob njezno baciti.

Da li ce tvoja ruka ikada mahnuti za sandukom mojim,
i da li ces me ikada sanjati da kraj tebe stojim,
da li ces dopustiti da te moja ruka makar u snovima ima,
da li ces ikada zamisliti moj lik u bujici cigaretinog dima.

Pokusaj bar jednom suzu za mnom pustiti
i tiho neku kratku molitvu za mene izustiti,
jer niko nije umro sa imenom tvojim na usnama,
jer niko nije imao tvoj lik u svim svojim venama.

A sada vise nema ovdje ni tebe ni mene,
ostalo je samo neko cudno vrijeme i tamne sjene,
ostala je samo ova pjesma lagana,tuzna i tiha,
ostalo je samo par suza na kraju svakog stiha.

Ne ljubi manje koji mnogo cuti
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav ( kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaze: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci...

Tin Ujevic

Moje srce polako pocinje da drijema,
i dusa pocinje da se pakuje i sprema,
jer mene za zivotom vise ne hvata trema,
jer meni se vise ne zivi otkad tebe nema.

Pokusala sam sve ne bih li te zamijenila,
ali umjesto rijeci naprosto sam zanijemila..

Ja bez tebe ne mogu ovako vise,
i evo vicem,jer ne mogu nikako tise,
da pokazem koliko mi je do tebe stalo,
sve u poredjenju sa tobom suvise je malo.

Mozda nikad nisam rekla da te zelim,
ali znas da bih te platila zivotom cijelim,
znas da je meni vrlo tesko volim te reci,
i zato te zovem, dodji, na trenutak me usreci.