banjalukaforum.com

Dobrodošli na banjalukaforum.com
Danas je 28 Mar 2024, 11:09

Sva vremena su u UTC [ DST ]




Započni novu temu Odgovori na temu  [ 842 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43  Sledeća
Autoru Poruka
PostPoslato: 31 Dec 2011, 16:48 
OffLine
Veteran
Veteran
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Apr 2011, 16:14
Postovi: 3930
Lokacija: Fabrika teškog naoružanja ' Milovan Đilas'
tuzno...

_________________
Nema pregovora sa onima kojima je republika spekulacija, a revolucija zanat !


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 01 Jan 2012, 19:32 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
SENTIMENTALNA PESMA -Milan Rakić

Po mesecu ti saljem uzdah jedan,
Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece,
U tuzni cas kad zimsko pada vece,
Da sam, ko Azra, bled, veran, I predan.

I sta bi on, taj mesec kome poju
Od Indije do vecitog Rima
Ceznjivu svetlost I sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,

Kad ne bi tako u gluhoj samoci
Tesio srca sto sa ceznjom guse
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci
Vezivao svse rastavljene duse!

I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja cudno prenem I, ko da si tuna,
Sva dusa moja zamirise tobom...

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 03 Jan 2012, 22:38 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
Odakle meni u dzepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreci da ces tako lakse naci
U povratku put do kuce
A vrapci ih nece pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledas
Kako opada lisce
Kada si volela da gazis po njemu

Odakle meni u kutiji od sibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reci
I gomile recenica
Koje ti pricas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolazis ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kazem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znas
A meni je tesko da te reci izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaze mi samo jedno cao
Koje znaci i volim te
I drago mi je sto si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je sto si bas ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali ciji je svaki pokret
Cija je svaka rec pesma
Odakle meni ti?

MATIJA BECKOVIC

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Jan 2012, 18:32 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 29 Apr 2011, 21:17
Postovi: 15261
Lokacija: Bakinci...Đurin grob
Evo jedna đavolska poezija pisana iskrenom ženskom rukom. :headbang:

Marina Cvetajeva


Ne slusah zapovest,pricest me videla nije.
Ocito, dok nada mnom opelom ne okade-
Gresicu,kao sto gresim,kao sto sam
ranije:
Strasno,sa svih pet cula koja mi Gospod dade!

Saucesnici,ciji su nagovori vreli!
Suprestupnici vi ucitelji moji najveci!
Mladici,deve,stabla,sazvezdja,oblaci
Na Strasnom sudu cemo svi skupa Zemlja reci!

_________________
"Možete biti najbolji forumaš i stručnjak, ali ako niste u sistemu forumske vlasti, sve je to zabluda."


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 07 Jan 2012, 23:16 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
"Ovo je pesma jedne kosulje..." -
Mika Antić

Ovo je pesma jedne kosulje,
zaljubljene do okovratnika u jednu sasvim banalnu drvenu stipaljku, i glasi:
Drzis me na ovoj ljuljasci da se ne okliznem. Da mi suze ispare na suncu.
Zahvaljujuci tebi moci cu malo da se nasalim sa stokom i zivinom u ovom dvoristu.
Nadimacu se. Raskopcacu svu dugmad na svom platnenom telu.
Celo prepodne bicu zastava koja rukavima samara vetar i mirise na sapunicu i nebo.
Drzi me cvrsto, ali nemoj da mi zavidis. Mene popodne peglaju.

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 12 Jan 2012, 04:07 
OffLine
Veteran
Veteran

Pridružio se: 24 Jan 2010, 20:11
Postovi: 1793
Ja sam od onih
Jelena Stojkovic Miric -

Ja sam od onih što najviše ćute,
kad najviše pričaju;
od onih , koje nećeš shvatiti,
misleći da ih shvataš.
Od onih ljubitelja snova o dalekim,
najdražim gradovima i obalama reka .
Ja sam od onih bezbroj ali…

Ja sam od onih prefinjenih,
što vole mnogo da psuju;
od onih predobrih,
koji postaju ohola zlopamtila kad ih rane.
Od onih, što po njihovom biću lebde
i beli i tamni oblaci.
Ja sam davljenik što se ,
samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od onih,
što otćute svoje najdublje istine,
da im ne bi narušili mir
ili ukrali dušu…
Ali ja sam i ono dete,
izgubljeno na putu
što vapi mnogo ljubavi.

Ja sam od onih ,
što ti nikada neće otvoreno reći,
kuda plovi odjek njihovih misli,
a biće tužni , ako ih ne shvatiš.
Od onih , što vole osetiti
one prelepe treptaje,
u vazduhu i sebi ;
od onih ružnih spolja
sa skrivenim unutrašnjim biserima .

Ja sam od onih ,
što dodiruju horizont
i onih što dišu , pod vodom i zemljom.
Od onih, kojima grom i grad ne mogu ništa,
ali ih suza , ubiti može.

Ja sam od onih,
što se ceo život igraju,
jer znaju da bez igre ne postoji ništa.
Od onih , što misle da je reč ljubav ,
predugo u upotrebi i prazna,
a nisu otkrili drugu reč.
Ja sam neuspeli, mladi lingvističar.

Ja sam od onih ,
što izvesne stvari prećutkuju,
da ih ne bi pokrali,
a ipak vole da ih “kradu”.
Od onih ,
što su čvrsto nogama na zemlji
i tako divno odlepljeni od njene tvrde kore,
negde između sumraka i svitanja;
od onih što čeznu za vašim očima,
a uplaše se sebe,
kad ih u njima vide.

Ja sam od onih,
nisam od ovih
i nisam ovde,
jer ne volim crne krugove
koji postaju sve crnji.

Ja sam od onih ,
što jecaju uz trubače
i zvuke akustične gitare
i groze se računarski sažvakanih nota.
Od onih , što vole čudnom jednostavnošću
koja doseže do iznenađujuće složenosti.
Od onih ,
što vole slobodu duha, daha, pokreta , mira…
Od onih što ljube,
bez obzira da li su ljubljenoj osobi,
smešne sa svim svojim licima ljubavi.

Ja sam od onih veselih pajaca,
što glume darujući radost drugima,
ne želeći da se otkrije njihov jad.

Ja sam od onih bezbroj ali…

Od onih,
što vole da ih neko oseća kao tajnu
i koji druge vole,
zato što jesu večna tajna;
od onih, što će te udisati
kao da te prvi i poslednji put udišu.

Od onih životinjica
što vas prepoznaju po mirisu
i znaju da krijete zver u sebi,
ali ja sam i upijač
svega plemenitog u vama.

Ja sam od onih blesavih što razmišljaju,
kome zaveštati pertle, cipele, kosu,
usne, dah i obraz ?
Kome zaveštati knjige, reči i boje…
Kome zaveštati blato opipano samo mojim rukama ?
Kome zaveštati tanjir iz koga sam jeo
i omiljenu šoljicu,
iz koje sam prvu jutarnju kafu pio ?
Kome zaveštati olovku kojom sam
najlepše ludosti svoje glave zapisivao
i četkice kojima sam ,
najlepše boje svojih snova naslikao ?
Kome zaveštati kriglu
iz koje su mi najdraža pijanstva dolazila;
kome zaveštati uzdahe i suze,
kretnje, slutnje, bludnje
i oblike dima izdahnutih iz mojih pluća ?
I oči…
da bi sve ovo isto
opet sagledale,
možda lepše proživele ?

Ja sam od onih što ponekad
svoja bulažnjenja gluposti ,
zapisuju kao najveće istine i vrednosti ;
od onih što daruju sitnice,
verujući da su one vezice i kopče.
Ja sam propali hirurg.

Ja sam od onih ,
što vole bez razloga, povoda i racionalnosti;
od onih ,
što ih boli uvo za sve,
ali ipak traže potvrdu da su prošli kroz tu školu.
Od onih , što teške rane otćute
a one najteže ,
rečima, bojom i glinom ispiraju.

Ja sam ono dete
izgubljeno na ulici
što vapi da ga uzmete…
Ali ja sam i davljenik
što se samo za svoju ruku hvata.

Ja sam od onih što prave
tamne oluje i najveselije vatromete,
tonući u razmišljanja.
Od onih što im moraš puniti baterije.
Od onih što ih ne moraš videti hiljadama godina,
a ipak će o tebi misliti kao o najbližem
i voleti te bez uslova.

Ja sam od onih ,što ne vole logiku.
Od onih konfuznih, smotanih,
smušenih i neorjentisanih
i baš u tome najlepših.
Ja sam od onih pomerenih, iskošenih, preosetljivih
i pomalo prevelikih
za ovo ovde
i ovo sada.

Ja sam od onih što nelogično lude
za možda nepotrebnim,
a ipak preko potrebnim.
Od onih što su dovoljni sami sebi,
a ipak ,
uvek računaju na tebe kao na svoju ruku…
Ali ja sam i ono dete,
izgubljeno na ulici,
što vapi mnogo ljubavi.

Ja sam od onih,
što ljude dele na sve ili ništa
i najsrećniji su i najtužniji
kad im se to sve podvoji.

Ja sam od onih ,
uzdržanih i krutih ,bez razloga;
od onih , što im gradovi mirišu,
samo na jednu personu;
od onih , što pokušavaju da determinišu,
vrstu , rod i poreklo ljubavi.
Ja sam propali istraživač biolog.

Ja sam od onih
što im usne, oči i suze
klize na dole;
od onih prepunih Ahilovih peta.
Od onih podzemnih prolaza
što se plaše da ih ne otkriješ i potopiš,
jer znaju da si istovremeno ,
voda na izvoru i ponornica
i uvek ploviš dalje.

Ja sam od onih darovitih
što vide svo crnilo ovog sveta,
a uzimaju najsvetlije od njega;
od onih što vole
svoju tajnu, sreću i bol,
oslikati, ispisati, izvajati…
Ja sam od onih srećno-nesrećnih usamljenika,
zarobljenih svetom u sebi.

Ja sam od onih filtera
što prima i pročišćava;
od onih što guše i kiseonik daju...

Ja sam od onih bezbroj ali…

Ja sam davljenik što se ,
samo za svoju ruku hvata…
Ja sam od ovih,
nisam od onih
i nisam ovde
i nisam sada,
jer ne volim crne krugove
što postaju sve crnji.

Ja sam od onih što najviše ćute,
kad najviše pričaju;
od onih , koje nećeš shvatiti,
misleći da ih shvataš...

_________________
Soulmate


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 14 Jan 2012, 21:26 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 27 Nov 2008, 14:05
Postovi: 5168
Slika

Volio bih noćas

Ljubio sam tebe, drhtao u mraku,
klizile su suze ko biseri u zraku
Dugo već sam znao da nema nade više,
a volio te ludo, sve više.

Padale su riječi nesigurne, lažne,
i onako više nisu bile važne.
Zašto si mi rekla da sam bio prvi,
srce mi je tuklo, ludilo u krvi.

Volio bih noćas da je svijet od stakla
srce si mi rukom iz grudiju makla
Volio bih noćas da prekrije nas more
i da ova ljubav ne umre do zore

Gledam te u oči sve je bilo tako
kao da si vino i pijem te polako
Pitam te bez glasa tko je među nama
a ti samo šutiš oko nas je tama.

_________________
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 03 Feb 2012, 22:12 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
U NAMERI - Duško Trifunović

U nameri da budemo isti
sa što manje razlika u sreći
sa svoje sam silazio zvezde
trudio se da budem veći

Ceo svet sam držao na oku
da ne čini što ti ne bi htela
revolver sam nosio o boku
spremao sa na obasna dela

Kad si ruku pružila drugom
plakao sam od velike časti,
gospodar sam al ću biti slugom -
smanjujem se da ti možeš rasti

….....................

Šta je dalje bilo ne zna niko
i za drugo niko neće znati
ja je čekam zna se tek toliko
da mi se sa svoje zvezde vrati

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 10 Feb 2012, 23:07 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Zimska ljubavna pjesma - Arsen Dedic


Snijeg je u unutrašnjosti.
Grana se naginje prema mom prozoru
i ulazi sigurno.
Dobro jutro. Dobro došla.

To popodnevno sunce,
taj fini ružicasti preliv preko
blagdanskih kolaca,
preko plasticne slasticarske jabuke,
tvoja je blaga sukrvica.
Zacarani grad od stakla
koji cemo samo hodajuci
nocas razbiti potpeticama.
Sakupiti sve to, pa reci: "ti si, ti si..."

Preuzimajuci tudi pjesnicki nacin,
imitirajuci svoju prvu knjigu,
sve što su godine izbacile na obalu,
moji mili i daleki brodovi
Pa, pod utjecajem alkohola,
cežnje,
klasicne muzike i seksualne potrebe...
Sakupiti sve to pa reci: "ti si, ti si..."

Ljubakanje sa provincijalkom
koje je zadržalo od cuvenog sadržaja
svu onu muku,
oficirske porodicne enterijere,
našu djecu,
strah od umjetnika...
Tvoje izdaje,
odlazak...
Zbogom...
Ja odlazim ulicom koju je snijeg doslovno ugušio...
Sakupiti sve to pa reci: "ti si, ti si srce moje malo..."

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 11 Feb 2012, 01:20 
OffLine
Veteran
Veteran
Korisnikov avatar

Pridružio se: 14 Apr 2011, 16:14
Postovi: 3930
Lokacija: Fabrika teškog naoružanja ' Milovan Đilas'
Imam gramofonsku plocu na kojoj je ovo Rade Serbedzija sansonjerski fino obradio.Kad cujes zvuk i melodiju na ovaj tekst, sve dobija jos dublju boju.

_________________
Nema pregovora sa onima kojima je republika spekulacija, a revolucija zanat !


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 11 Feb 2012, 08:45 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Ima na youtube-u taj snimak.

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 11 Feb 2012, 20:22 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Još jedna Arsenova.... Moram :)

Djevojka za jedan dan - Arsen Dedić

Jos jedan susret, koraci u snijegu
i ruka neka vec je pored mene
jer neprestano svi smo u bijegu
i slijedimo se dugo kao sjene

U mojoj sobi ostajes do jutra
a sad su noci ledene i plave
pricas o svemu sto nas ceka sutra
kad dodje vrijeme budjenja i jave

Mastas o moru, kamo cemo poci
jednoga dana u suncu i sjaju
gasimo svijetlo, ti zatvaras oci
i prica nam se tako blizi kraju

Zar je sve to samo san
djevojke za jedan dan
djevojke za jedan dan
za dan


Od tad te vidjam mnogo, mnogo puta
na trgu plesu u nekoj kavani
i zelio bih makar pet minuta
da ti se javim, da budemo sami

Govorio sam, vec je bilo kasno
o nasoj davno zamisljenoj sreci
i vidio sam, vidio sam jasno
da mi ne zelis nista vise reci

Ja opet zivim sam na kraju grada
i cesto slusam vlakove na mostu
ili u ponoc kada kisa pada
otvaram vrata nepoznatom gostu

Volio sam, sada znam
djevojku za jedan dan
djevojku za jedan dan
za dan

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 13 Feb 2012, 21:48 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 27 Nov 2008, 14:05
Postovi: 5168
Martina McBride:
BE MY VALENTINE

If there were no words
No way to speak
I would still hear you

If there were no tears
No way to feel inside
I'd still feel for you

And even if the sun refuse to shine
Even if romance ran out of rhyme
You would still have my heart
Until the end of time
You're all i need
My love, my valentine

All of my life
I have been waiting for
All you give to me
You've opened my eyes
And showed me how to love unselfishly

I've dreamed of this a thousand times before
In my dreams i couldn't love you more
I will give you my heart
Until the end of time
You're all i need
My love, my valentine

And even if the sun refuse to shine
Even if romance ran out of rhyme
You would still have my heart
Until the end of time
Cuz all i need
Is you, my valentine

You're all i need
My love, my valentine

_________________
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 22 Mar 2012, 21:31 
OffLine
Administrator
Korisnikov avatar

Pridružio se: 15 Nov 2002, 13:51
Postovi: 39396
Lokacija: Месечева икра
Ovom se pjesmom trujem već danima...

Čekaj Me - Zoran Predin,prevod Arsen Dedić

sad je mojih pet minuta
bez kravate raskopčan
a ako zbrišeš trag mi s puta
plesač sam koji pleše sam

sad je mojih pet minuta
puškama straže pjevaju
a zora kada noć proguta
one im pjesme vraćaju

mislim samo takve misli
koje su zabranjene znam
i kad se vratim biću onaj isti
na stanici što moli čekaj me

danas su mi blizu zvijezde
stanem na prste već su tu
da u džepu ih ponesem
sklona je sreća vitezu


mislim samo takve misli
koje su zabranjene znam
i kad se vratim biću onaj isti
na stanici što moli čekaj me

onda ću biti heroj tvoj
za naše večne sate
otirač sjena tvoga psa
i biću vješalica
posuda za djecu
kava u postelji i ljubavnik sa dna

a onda ću biti heroj tvoj
za naše večne sate
otirač sjena tvoga psa
i biću vješalica
posuda za djecu
kava u postelji i ljubavnik sa dna

mislim samo takve misli
koje su zabranjene znam
i kad se vratim biću onaj isti
na stanici što moli čekaj me

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nwPwgdmJ7Zw[/youtube]

_________________
Bubi frubi


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 18 Apr 2012, 09:35 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 27 Nov 2008, 14:05
Postovi: 5168
nije poezija u knjizevnom smislu, ali je poezija za dusu


BROD U MAGLI

Ispričao nam je ovo jedne snežne, na vetru uzdrhtale noći u svojoj izdvojenoj kući u dolini Kadiše.
Razgrćući na ognjištu pepeo krajem štapa koji mu je bio u ruci, reče:
"Hoćete da vam kažem zašto sam tužan.
Hoćete da vam ispričam onu tužnu priču koju sećanje svakoga dana i svake noći u meni iznova vraća.
Dosadilo vam je moje ćutanje. Smeta vam moje uzdisanje i mrzovolja. Rekli ste jedan drugom: kako da uđemo u kuću njegove ljubavi, ako nam ne otvori vrata na hramu svog bola?
U pravu ste. Onaj ko s nama ne deli bol, ne može biti saučesnik ni u čemu drugom.
Zato saslušajte moju priču. Saslušajte me bez sažaljenja, jer sažaljenje je za slabe, a ja sam, u svom bolu, još uvek jak.
Od rane mladosti, i u snu i na javi imao sam viziju žene čudnog izgleda. Video sam je u noćima osame kako stoji pored mog kreveta. U tom miru čuo bih njen glas. Ponekad bih sklapao oči i osećao dodir njenih prstiju na čelu. Otvarao sam oči, ustajao u strahu, osluškujući šapat ničega.
Govorio sam sebi: Je li me mašta odvela toliko daleko da sam se izgubio u magli? Jesam li ženu lepog lika, prijatnog glasa, nežnog dodira, stvorio od snova da bi zauzela mesto neke stvarne žene? Da li se pomešala sa mojom svešću, tako da sam njene senke pretvorio u voljenu saputnicu, s kojom se družim, i u kojoj tražim oslonac, zbog koje se udaljavam od ljudi, ništa ne čujem i ne vidim, ne bih li je ugledao i čuo njen glas? Jesam li poludeo? Jesam li opsednut čovek koji je pobegao u samoću i od utvara samoće izmislio saputnicu i drugaricu?
Rekoh "drugaricu" i vi se čudite tome. Ali postoje neobična iskustva, mi ih poričemo, jer se javljaju u neverovatnom obliku. Naše čuđenje i poricanje, međutim, ne znače da ona u nama nisu stvarna. Ova žena iz mašte je bila moja drugarica. Delila je sa mnom radosti i želje. Ujutru bih je ugledao naslonjenu na uzglavlje mog kreveta kako me gleda detinje čisto, nežno kao majka. Pomagala mi je u svemu. Za stolom je uvek bila sa mnom, razgovarala, pitala za mišljenje. Uveče bi prilazila i rekla: "Pođimo brdima i dolinama, dovoljno smo ovde boravili". Tada bih ostavljao posao i polazio držeći je za ruku, sve dok ne bismo seli na stenu zagledani u suton, kad dospemo na neko udaljeno mesto umotano u večernji pokrivač, uronjeno u čaroliju spokoja. Ponekad bi pokazivala oblake pozlaćene zalaskom sunca, ponekad tražila da čujem cvrkut ptice u molitvi zahvalnosti i mira, pre nego među granjem potraži prenoćište.
Toliko puta je došla kada sam bio zabrinut i nemiran. Primetio bih je onda kada bih se smirio.
Toliko puta sam sretao ljude krijući u sebi pobunu protiv onog što mi se ne dopada u njima, ali bi se oluja pretvorila u nebesku pesmu uvek kada bi među njima ugledao njen lik.
Toliko puta sam sedao usamljen s mačem životne boli u srcu, s lancima zagonetki postojanja oko vrata. Osvrtao bih se i video je zagledanu u mene sa svetlom u očima. Oblaci su se razilazili, srce zablistalo, život izgledao prepun radosti.
Pitate: Jesam li ovim neobičnim stanjem bio zadovoljan? Pitate: Može li u cvetu mladosti biti dovoljno ono što nazivate iluzija, mašta, san - čak duševna bolest?
Kažem vam da su godine koje sam ovako proveo najlepši, najsrećniji, najprijatniji i najspokojniji deo života koji znam. Kažem vam da sam sa svojom eteričnom saputnicom predstavljao apsolutnu, čistu ideju koja kruži tragom sunčeve svetlosti, plovi morima, kreće se mesečinom obasjanim noćima, raduje se pesmama koje niko nije čuo i zastaje pred prizorima koje niko nije video. Život, celi život je ono što duhom iskusimo. Postojanje, sveukupno postojanje sadržano je u onome što saznajemo i potvrđujemo tako da se tome radujemo ili zbog toga patimo. Ja sam nešto duhom iskusio. Doživljavao sam to svakoga dana i noći sve dok nisam napunio tridesetu godinu života.
Kamo sreće da nisam napunio tridesetu. Kamo sreće da sam hiljadu i jedn put umro pre nego sam napustio tu godinu koja mi je ukrala najlepši deo života, ranila moje srce, zaustavila me u vremenu kao suvo, ogoljeno i usamljeno stablo, tako da njegove grane ne plešu na pesme vetra, niti ptice savijaju gnezda u njegovom lišću i među njegovim cvetovima."
On zaćuta na trenutak okrenuvši glavu, zatvorenih očiju, opuštenih ruku. Sav se pretvorio u očaj. Ćutali smo u očekivanju da priču nastavi. Podigao je kapke i isprekidanim glasom, koji je dolazio iz dubine ranjenog bića, reče:
"Sećate se da me je pre dvadeset godina vladar ovog gorja poslao u Veneciju u naučnu misiju. Dao mi je da ponesem pismo za dužda, s kojim se upoznao u Konstantinopolju.
Napustio sam Liban i isplovio italijanskim brodom. Bilo je to u aprilu mesecu, kad duh proleća treperi vazduhom, previja se u morskim talasima, pojavljuje u lepim slikama na belim oblacima skupljenim na horizontu. Kako da vam opišem to vreme koje sam proveo na brodu? Snaga ljudske reči ne prelazi granice ljudske spoznaje i osećanja. Duh poseduje ono što je dalje od spoznaje i tananije od osećanja. Kako da vam to naslikam rečima?
Godine koje sam proveo sa svojom eteričnom saputnicom su godine prijateljstva i bliskosti, spokoja i zadovoljstva. Ni pomislio nisam da bol vreba iza zastora sreće i da je gorčina talog koji miruje na dnu moje čaše. Ali, oduvek sam znao da će uvenuti cvet procvao na oblaku i nestati pesma koju su otpevale neveste svitanja. Kada sam napustio ova brda i doline, moja saputnica je sela blizu mene u kolima koja su me odvela do obale. Moja drugarica je ta tri dana, koja sam proveo u Bejrutu pre puta, išla tamo gde sam ja išao, zastajala kada bih ja zastao. Uvek kada bih sreo nekog prijatelja, video sam kako mu se osmehuje. Kada bih išao nekud u posetu, osetio bih njenu ruku u svojoj. Kada bih sedeo na hotelskoj terasi slušajući zvukove grada, delila je moje misli. Ali, kada me je čamac odvojio od bejrutske luke, onoga časa kada sam stupio na brod, osetio sam da se nešto promenilo u svemiru moga duha, osetio sam neku snažnu i nevidljivu ruku kako me hvata za podlakticu. Čuo sam glas iz dubina kako mi na uvo šapuće: 'Vrati se odakle si došao. Siđi u čamac i vrati se na obalu svoje zemlje, pre nego brod isplovi.'
Brod je isplovio. Bio sam sličan vrapcu u kandžama jastreba koji kruži širokim prostranstvom. Kada je došlo veče, pošto su libanski vrhovi nestali u morskoj izmaglici, stajao sam sâm na prednjem delu broda. Devojke iz mojih snova, žene koju sam zavoleo, žene koja je pratila moju mladost, nije bilo pored mene. Slatka devojčica, čiji sam lik video kad god bih pogledao u nebo, čiji sam glas čuo kad god bih osluškivao tišinu, ruku dodirivao kad god bih ispružio ruku. Na ovom brodu je nije bilo, i po prvi put, prvi put sam stajao sâm ispred noći, mora i svemira.
Tako sam putovao od mesta do mesta zovući u sebi svoju saputnicu, gledajući u talase koji se prevrću, ne bih li, možda, njen lik ugledao u belini pene.
U ponoć, kada su putnici otišli na spavanje i kada sam ostao sâm, izgubljen i nemiran, iznenada sam se osvrnuo i video kako stoji u magli na nekoliko koraka od mene. Uzdrhtao sam i pružio ruke prema njoj vičući: 'Zašto si me napustila?... Zašto si me dala samoći? Kuda si otišla? Gde si bila? Dođi bliže, dođi meni i ne ostavljaj me više.'
Nije mi prišla, štaviše nije se pomerila s mesta. Na njenom licu utisnuo se izraz neviđenog bola i tuge. Reče tiho: 'Došla sam iz morskih dubina da te na časak vidim. Ponovo ću otići tamo. Idi u svoju kabinu, odmaraj se i sanjaj.'
Reče ovo, pomeša se s maglom i nestade. Počeo sam da je dozivam kao gladno dete. Širio sam ruke i dohvatao samo vlažni vazduh noći.
Ušao sam u kabinu s nečim što se u mojoj duši kolebalo, borilo, spuštalo i uzdizalo. U utrobi tog broda bio je još jedan brod na moru očaja i sumnje. Začudo, samo što sam položio glavu na jastuk, kapci su otežali, telo klonulo, tako da sam se predao dubokom snu sve do jutra. Sanjao sam. Video sam svoju saputnicu na krstu od procvetalog jabukovog drveta. Krv je kapala iz njenih dlanova i stopala na krst, slivala se na travu i mešala s opalim cvetovima.
Brod je danonoćno plovio između dve pučine, ali ja nisam znao jesam li čovek koji se nekim ovozemaljskim poslom zaputio nekud daleko ili senka izgubljena u svemiru u kojem postoji samo magla. Moje saputnice nije bilo u blizini. Njenog lika nije bilo ni u snu ni na javi. Uzaludno sam dozivao moleći i prizivajući tajne sile da čujem njen glas, vidim njen obris, osetim dodir njenih prstiju na čelu.
Ovako sam proveo četrnaest dana. U podne petnaestog dana iz daljine se ukazala italijanska obala. Brod je toga dana uveče ušao u venecijansku luku. Prišle su šarene gondole da putnike i njihov prtljag prebace do grada.
Poznato vam je da se Venecija nalazi na desetinama malih, tesno grupisanih ostrva, tako da su ulice kanali, zgrade i palate u vodi, gondole zamenjuju kola.
Kada sam s broda sišao u gondolu, lađar me je upitao:
-Kuda želite, gospodine?
Čim sam pomenuo dužda, pogledao me je s pažnjom i poštovanjem, i počeo da vesla.
Gondola je krenula. Bilo se već smračilo. Noć je svoj plašt spustila na grad. Zasvetleli su prozori palata, bogomolja i sastajališta. Njihov odblesak svetlucao je i treperio u vodi. Venecija je podsećala na san pesnika koji se zanosi neobičnim prizorima i predelima iz mašte. U blizini mesta na kojem se kanal spajao s drugim začula su se sa svih strana zvona, ispunjavajući nebo tužnim, isprekidanim jecajima koji donose strah. Iako sam bio u nekoj vrsti transa, odvojen od spoljnjeg sveta, ovi metalni zvuci probadali su kao klinovi moje grudi.
Gondola se zaustavila uz kamene stepenice koje su se iz vode uzdizale do pločnika. Lađar se okrenu prema meni i rukom pokaza na palatu okruženu baštom. Reče: 'To je ovde'. Izašao sam iz gondole i polako krenuo prema kući. Lađar je s torbom na leđima išao za mnom, sve dok mu nisam dao novac kada smo stigli do vrata. Pokucao sam i vrata su se otvorila. Zatekoh ožalošćenu poslugu. Skrivali su suze i jecaje. Začudio me je prizor i nisam znao šta da radim.
Odmah mi priđe jedan sredovečan sluga. Pogleda me natečenih kapaka. Nakon uzdaha upita: 'Šta želite gospodine?' Rekoh: 'Ovo je kuća venecijanskog dužda?' Klimnuo je glavom potvrdno.
Tog časa izvadio sam pismo koje je poslao libanski vladar i pružio mu ga. Ćutke je pogledao adresu, zatim polagano krenuo prema vratima na kraju hodnika.
Za sve vreme u meni ne beše ni misli ni želja. Prišao sam jednoj mladoj sluškinji i upitao za razlog njihove žalosti. Odgovorila je tužno: 'Pa zar niste čuli da je duždova ćerka danas umrla?!'
Nije više ništa rekla. Dlanom je pokrila lice i briznula u plač. Zamislite kako se oseća čovek što je preplovio more kao maglovita, nejasna misao, koju je neki nebeski gorostas bacio u penušave talase i sivu maglu. Zamislite kako se oseća mladić koji se dve nedelje kreće između jauka očaja i vriska pučine i na kraju se puta nađe pred vratima kuće u kojoj se kreću tužne senke i koju ispunjavaju bolni jecaji. Zamislite stranca koji gostuje u palati koju je natkrilila smrt.
Vratio se sluga koji je odneo pismo svom gospodaru. Naklonio se rekavši: 'Izvolite, gospodine. Dužd vas očekuje.'
Reče ovo i pođe ispred mene. Išao sam za njim, sve dok mi kod vrata na kraju hodnika nije dao znak da uđem. Ušao sam u prostranu odaju s visokim plafonom, osvetljenu svećama. U njoj su sedeli neki uglednici i sveštenici. Svi su ćutali. Kad sam napravio nekoliko koraka, ustade jedan starac sede brade, s bremenom tuge na povijenim leđima i bolom na licu. Prišao mi je i uzeo me za ruku rekavši: 'Žao mi je da ste došli iz daleka i zatekli nas u žalosti za najdražim. Ali nadam se da vas naš gubitak neće sprečiti da obavite ono zbog čega ste došli. Budite spokojni, mladiću.' Zahvalio sam mu na lepim rečima uz izraze saučešća zbog njegovog gubitka, u nekoliko smušenih reči.
Starac me povede do stolice pored mesta gde je sedeo. Pridružio sam se ostalima koji su ćutke sedeli, gledajući krišom njihova tužna lica, slušajući njihove uzdahe. U grudima su se skupljali jad i tuga. Posle su ljudi jedan za drugim odlazili i sa ožalošćenim ocem u pustoj prostoriji sam ostao samo ja. Tada sam ustao i prišao mu s rečima: 'Dopustite mi, gospodine, da odem'. On se usprotivio govoreći: 'Nemojte, prijatelju, nemojte ići. Budite naš gost ako vam ne smeta da gledate našu tugu i slušate naš plač.' Postidele su me njegove reči i sagnuo sam glavu u znak pristanka. On nastavi: 'Vi Libanci ste najbolji domaćini na svetu. Ostanite kod nas da vam pružimo bar deo onoga što stranac dobije u vašoj zemlji!'
Odmah zatim nesrećni starac je pozvonio srebrnim zvonom i uđe sobar u brokatnoj odeći. Starac mu reče pokazujući na mene: 'Odvedi našeg gosta u sobu na istočnoj strani. Posluži ga jelom i pićem i pobrini se o njemu.'
Sobar me je odveo u jednu prostranu, prelepo uređenu sobu s raskošnim nameštajem, slikama i svilenim tapiserijama na zidu. Na sredini je bio skupoceni krevet prekriven vezenim pokrivačima i jastucima.
On ode i ja se sručih na stolicu razmišljajući o sebi, ljudima oko mene, svojoj samoći i onome što se desilo na početku mog boravka u tako dalekoj zemlji.
Vratio se s tacnom na kojoj je bilo jelo i piće i postavi je ispred mene. Pojedoh nešto na silu, zatim sobaru rekoh da može da ide.
Dva sata sam proveo hodajući po sobi ili stojeći uz prozor zagledan u nebo, osluškujući glasove lađara i šum njihovih vesala po vodi, sve dok, iscrpljen nesanicom i misli podeljenih između vidljivog i nevidljivog, nisam legao predan transu u kojem se spajaju san i java, kolebaju sećanje i zaborav, kao što se na obali smenjuju plima i oseka. Bio sam nalik na nemo poprište na kojem su sukobljene neme vojske, smrt im uzima vojnike i oni ćutke umiru.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. U životu postoji prostor koji savladava naš duh, ali nemerljiv ovozemaljskim vremenskim aršinima.
Ne, ne znam koliko sam vremena proveo u ovom stanju. Tada sam samo znao, i sada znam, da sam u tom nejasnom stanju osetio da neko biće stoji u blizini mog kreveta, osetio sam da neka sila podrhtava u prostoru. Neko eterično biće me je zvalo, ali bez glasa, uznemiravalo, ali bez znaka. Ustao sam i uputio se u hodnik privučen nečim neodoljivim. Išao sam, ali nesvesno. Kretao sam se kao u snu. Kretao sam se svetom izvan vremena i prostora, sve dok na kraju hodnika nisam ušao u ogromnu prostoriju sa mrtvačkim sandukom na sredini, pod svetlom mnoštva sveća na obe strane, okruženim cvećem. Prišao sam, kleknuo i pogledao. Pogledao sam i video lik moje saputnice. Iza vela smrti video sam lik moje saputnice iz snova. Video sam ženu prema kojoj sam osećao više od ljubavi. Bila je mrtvo, nepomično belo telo u beloj odeći i belom cveću, koje prekriva spokoj beskraja i strah od večnosti.
Bože! Gospodaru ljubavi, života i smrti, stvorio si naš duh i poslao u svetlo i tamu. Ti si stvorio naše srce i u njega udahnuo otkucaje nade i bola. Ti, ti si moju saputnicu pretvorio u beživotno telo, ti si me vodio ovozemljaskim putevima, ne bi li mi pokazao da život skriva smisao umiranja, radost smisao patnje. Ti si u pustinji moje samoće posadio beli ljiljan i onda me poveo u neku daleku dolinu, da mi pokažeš da je to uveli cvet koji umire!
Da, drugovi moji, saputnici moje samoće, Bog mi je nasuo gorku čašu. Nek bude Božja volja. Mi - ljudi, mi - treperava prašina u beskraju, samo možemo da se pokorimo. Ako zavolimo, ta ljubav ne zavisi od nas niti pripada nama. Ako se radujemo, radost nije u nama već u životu samom. Ako patimo, ne boli nas rana, već je bol u prirodi samoj.
Moja priča nije za žaljenje. Onaj ko se žali, sumnja u život. Ja sam vernik koji veruje u logiku gorčine prisutne u svakom gutljaju našeg noćnog pića. Verujem u lepotu klinova u mojim grudima. Verujem u milost prstiju od železa koji kidaju opnu moga srca.
Eto, to je moja priča. Kako da je završim, kad ona nema kraj? Dugo sam klečao pred devojkom na odru koju sam zavoleo u snu i gledao u njeno lice, sve dok zora nije dotakla staklo na prozorima. Ustao sam i vratio se u sobu naslonjen na ljudski bol, povijen pod teretom večnosti.
Tri nedelje kasnije napustio sam Veneciju. Vratio sam se u Liban, kao da nosim hiljadu godina iza sebe. Vratio sam se kao i svaki drugi Libanac - iz tuđine u tuđinu.
Oprostite mi, dugo sam govorio. Oprostite!"

_________________
Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer nista nije znao o zivotu.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 16 Maj 2012, 09:35 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Dec 2006, 11:40
Postovi: 19110
Lokacija: Mare Tranquillitatis
Nas dvoje

Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje,
U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema,
katkada samo samotna ptica narušava.

Zacvrkuće, strese se otprhne . . .
k'o da od nas neka strava bije.
I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne
i na dva smo groba nalik, k'o i prije.

Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane:
u zagrljaj drhtav svoje lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili,
sad odavno već jedno za drugim ne tragamo.

Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom
i ni teški ni laki nisu nam sni.
Tako će mo koračat' do kraja puta,
ti ne više ja, ja ne više ti.

Ivan Minatti

_________________
Slika SlikaKultne teme banjaluka foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 12 Jul 2012, 08:42 
OffLine
Stara kuka
Stara kuka
Korisnikov avatar

Pridružio se: 03 Maj 2008, 10:50
Postovi: 6643
      I'm my own enemy

From now on I'm dancing with myself
To the sound of a blue and broken string
Left behind with the dust upon a shelf
The remains of a long forgotten song

All that we had but now again
I stand alone all love has an end

You cannot see this is my destiny
I'm my own enemy
In my life there was no-one like you
You cannot see this is my reality
I'm my own enemy
In my life there was no'one like you

From now on I'm sleeping with my shadow
In the night my thoughts can be my own
All the pain and all this endless sorrow
I miss you more than I will ever know

Holding you never again
It cannot be all love has an end

You cannot see this is my destiny
I'm my own enemy
In my life there was no-one like you
You cannot see this is my reality
I'm my own enemy
In my life there was no'one like you

Now I know there is no-one that is waiting
At the end of that long and widing road
Memories in the dead of night are calling
All the way I carry on my heavy load

All that we had but now again
I stand alone all love had an end

You cannot see this is my destiny
I'm my own enemy
In my life there was no-one like you
You cannot see this is my reality
I'm my own enemy
In my life there was no'one like you

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=7vPvSIyLG9k[/youtube]

_________________
You smug-faced crowds with kindling eye
Who cheer when soldier lads march by,
Sneak home and pray you'll never know
The hell where youth and laughter go.


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 10 Nov 2012, 01:14 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Dec 2006, 11:40
Postovi: 19110
Lokacija: Mare Tranquillitatis
Nađoh na nečijem blogu

TI

Krvarit ću večeras,
blijedit ću
u tvom pogledu.
Praznom, prokleto bolnom.

I raširit ću krila
još uvijek beskrajna i divna,
bijela, neokaljana tobom.

Pisati ću o bilo čemu
da olakšam ovaj prokleti osjećaj.
Iako znam, hladnoća ostaje nenapisana.

Kad bih se bar mogla odreći svega,
nekako izgrebsti iz kože trnce,
jezivost osjećaja da ne postojim u tvojim očima.

Glupi ljudski odnosi,
prokleti osjećaji.
Ti...

***

Requiem za palog anđela


Možeš mi reći da u bezglasju
Često zalutaš
kad sričem slogove tvoga imena
I da se uzalud borim protiv vremena
koje na našim telima gravira
Nebeske istine u strahu od smrti.

Možeš mi reći da je moja tišina laka
Poput niti paukove mreže
A teža od sedam smrtnih grehova
I ja ću od nje satkati pesmu i pokriti te
Kad neman noći teškom šapom poklopi nebo
I u krzno svoje sakupi zvezde kao čičke.

Možeš mi reći da sam slobodna
A duša sam slepa koja čuje samo zlo kad se govori o svetlosti
Duša koja noćima ne spava i čiji su okovi tragovi nebeski
božjih karuca sto u sumrak ispisuju molitve najvećih grešnika
I postaju vapaj upućen tebi.

Možeš mi reći da bih trebala da te saslušam
Kada se budem pravila da te ne čujem
Sakrivši uši rukama
Kao što deca sakrivaju po džepovima
male sedefne školjke sto izbaci mora utroba.

Možeš mi reći kako sam grešila
I ja ću na svoja ramena
Težinu neba, ako treba, prihvatiti
I ti ćeš opet biti u pravu a ja ću se osmehnuti

Osmehnuću se kada tvoje ime bude prelazilo preko mojih usana
i one budu krvarile kao nekada moje srce.
Osmehnuću se jer moja će duša pevati
U tišini sto tvoje ime u vazduhu iza sebe ostavi
I doći ću tebi kao što kap kiše dolazi zemlji
U krugu večnom
Isparavanja i padanja
I tada, na dlan ćes me topao dočekati
Kao suzu izdajnicu što beži preko obraza
I u sećanjima potražiti moje ime
Kao što bi tražio uvojak kose
Il`neki davno naučen stih.

Možeš mi reći da su tvoji dani podeljeni
Na dane sećanja i dane življenja
A nećeš znati da su svi moji dani - dani preživljavanja
sećanja davnih oživljavanja
što kopne na izmaku noći.

Možeš mi ponovo reći da bi mi srce u kutiji dao
Da ga pored kreveta čuvam
dok na baršunu kao na odru
Mirno počivaju snovi.
A ja bih mogla,
mogla bih da ti kažem da te još uvek sanjam, da te još uvek volim,
Ali reći ništa neću, ćutaću,
Jer ja i kada ćutim - ćutim o tebi.

M. Simoković

_________________
Slika SlikaKultne teme banjaluka foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 10 Nov 2012, 01:30 
OffLine
Samo jedan iznad mene
Samo jedan iznad mene
Korisnikov avatar

Pridružio se: 06 Dec 2006, 11:40
Postovi: 19110
Lokacija: Mare Tranquillitatis
Postupaj nježno sa mnom

Drži me rukama kao dragu malu stvar
i pazi da ne zadrhte

Ako želiš da lupiš sa mnom o pod
od sakupljenih komadića
nikad me više nećeš slijepiti u mene

Odmakni tvrdu ljusku iza koje stojim,
pogledaj me stvarnu:
vjetrovima išaranu
suncima isprženu
kako treperim na tvom dlanu kao svijeća

Pazi da ne dođu kiše... i ugase me...


Silvija Balija

_________________
Slika SlikaKultne teme banjaluka foruma


Vrh
 Profil  
 
PostPoslato: 26 Dec 2012, 12:08 
OffLine
Majstor
Majstor

Pridružio se: 01 Okt 2009, 00:14
Postovi: 1076
Pre rastanka

Dakle, uzaman behu sve nade moje,
Uzaman se nadah da ćeš ostati,
A sad tek vidim da zbilja ideš
I da se s tobom moram rastati.

Pa dobro, idi! U dalek onaj svet.
Mira ti želim u kraju tome,
A prijateljstvo i ljubav ovu
Uvek ćeš naći u srcu mome.

Život je borba, retka je sreća,
Istrajna, hrabra u borbi budi;
Ne kloni nikad, pomisli samo
Da ima duša koja te ljubi.

O seti me se! Al' samo tada
Ako ti život zagorča jad;
Al' ako ti bude blistala sreća -
Zaboravi na me, zaboravi tad!

Jesenje lišće već opalo je,
Ni travke nema, pustoš je svud;
Na mome srcu, u mojoj duši
Još uvek vlada večita stud.


.... Vera Tornjanska


Vrh
 Profil  
 
Prikaži postove u poslednjih:  Poređaj po  
Započni novu temu Odgovori na temu  [ 842 Posta ]  Idi na stranicu Prethodni  1 ... 37, 38, 39, 40, 41, 42, 43  Sledeća

Sva vremena su u UTC [ DST ]


Ko je OnLine

Korisnici koji su trenutno na forumu: Nema registrovanih korisnika i 4 gostiju


Ne možete postavljati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete monjati vaše postove u ovom forumu
Ne možete brisati vaše postove u ovom forumu
Ne možete slati prikačene fajlove u ovom forumu

Pronađi:
Idi na:  
Powered by phpBB® Forum Software © phpBB Group
Hosting BitLab
Prevod - www.CyberCom.rs