|
Grad, posmatran nocu, izgleda prelijepo. Narocito ako ga gledas sa nekog brda u okolini, u miru i tisini. Kad je noc vedra, tesko je primijetiti razliku izmedju svjetlosti zgrada, kuca i zvijezda koje sijaju nisko na horizontu. Nekako ti se cini da je nebo i gore i dole, a ti si u sredini, okruzen ljepotom, mirom i tisinom. Tada pozelis da vrijeme stane, da taj trenutak traje vjecno. Ako si sa djevojkom, divna je prilika da je zaprosis ili ucinis nesto lijepo, romanticno. Slika grada u noci raznijezi covjeka i natjera na razmisljanje. Naravno, to je samo slika. Slike varaju, strasno varaju. Ako zelis da se uvjeris koliko je lazna slika mira, tisine i ljepote, potrebno je da se spustis sa tog brda. Potrebno je da postanes dio tog grada, da postanes njegov stanovnik. U gradu nije tiho. U gradu nije mirno. Rijeka automobila tece, tece lijeno, nema joj kraja niti prestanka. Sirene automobila stalno rade, paraju usi, miris gasova i isparenja pomalo gusi, nervozni vozaci dobacuju kroz otvoren prozor... Ljudi hodaju, vecina negdje zuri, niko nikog ne gleda i ne poznaje. I nije bas toliko lijepo i cisto. Ulice su prljave, vlazne i uflekane sokom zgnjecenog voca. Cesto se pod nogama cuje krckanje sitnog stakla od razbijenih flasa, bacenih u noci pijanim rukama. Ljudi ne gledaju ispod sebe. Oni gledaju pravo ili razgledaju izloge. Neki ne gledaju izloge zato sto zure. To su zaposleni ljudi koji se vracaju sa prekovremenog posla ili mozda zaljubljeni koji trce na sastanak ili... Ili ljudi koji jednostavno zure. Ima i takvih. Ne znaju da hodaju polako, skoro trceci promicu i nestaju, kradu vrijeme sami od sebe. Neki ne gledaju izloge zato sto ih ne primjecuju, izgubljeni u mislima. Oni su najcesce visoki, mrsavi. Cesto su pogrbljeni, pogled im luta, gledaju kroz ljude. Cesto se sudaraju sa onim sto zure, zbunjeno se izvinjavaju i vracaju se svom svijetu, svijetu bez rijeci, jer njima rijeci i stvarnost nisi potrebni. Eh, na osnovu hoda mnogo toga mozes zakljuciti o covjeku. Izloge najcesce razgledaju parovi. Stariji ljudi setaju lagano, njihove noge su istrenirane, rade to vec godinama. Gospodje drze muzeve za ruku, predano posmatraju odjecu, cipele, stvarno zainteresovane. Na licu muzeva ponekad se prikaze dosada, neskrivena i natalozena godinama... Pogled njima luta, nekad se osvrcu za djevojkama, atraktivno obucenim, ali rade to nekako oprezno, stidljivo, i plasljivo. Oni se boje da ne izazovu gnjev masina za svadju sa kojim hodaju. Znaju da su njihove zene nepotrebno ljubomorne, zavide djevojkama na njihovom izgledu i prisjecajuci se svoje mladosti kada je sve bilo ljepse, cednije i postenije... Barem misle da je tako bilo. Oni rijetko kada pricaju, razmijene pokoju rijec jer vec su previse zajedno da mi imali jedno drugom nesto vazno da kazu. Zaljubljeni parovi su prica sama za sebe. Oni su skupljeni, uvijek zele da budu blizu jedno drugom, zele da budu jedno. Obilaze radnje predano, glasno komentarisu i zivo razgovaraju. Jos dosta vremena ce proci dok oni ne budu poceli hodati na distanci, cuteci, ljuti na sebe i druge. Dok ne budu shvatili da je njihovo vrijeme proslo i da nije vazno da li kupuju crveni ili plavi mantil jer i jedan i drugi ce pokazivati isto. Pokazivace tijela istrosena, tijela koja gube bitku sa godinama... U masi ljudi lako je primijetiti nekoga ko strci. Nekoga ko ne pripada noci. Nekoga ko je tu slucajno. Taj neko je djevojcica. Djevojcica od svojih 12-13 godina, skoro trci, zadihana i ne osvrce se. U ruci nosi kesu, kesa mlatara, poluprazna. Ne gleda ni pored sebe, samo ispred, ide putem koji dobro poznaje. Ide od centra grada ka periferiji, ulazi u sporedne ulice. Te sporedne ulice pokazuju da vrijeme ne lomi samo tijela. Vrijeme lomi, grize i haba i ulice, citave dijelove grada. Tu su ulice male, obavezno vlazne, asfalt je ponegdje propao i voda ga ispunjava. Blatnjava voda koju djevojcica spretno i sigurno zaobilazi. Postaje tise i mracnije. Postaje nekako napeto i sablasno . Bez obzira sto je tim putem prolazila mnogo puta ona se ipak plasi. Naravno da se plasi, pa ona je jos uvijek dijete. Zato njen korak prerasta u trcanje kao sto i strah raste. Siromastvo, bijeda i ocaj je ono sto grad sada pokazuje. Zgrade su rjedje, nize i sve je vise kuca, oronulih, propalih, kao i njihovi stanari. To su kuce koje se iznajmljuju, ciji stanariji zive u bogatijim dijelovima grada i koji se prema njima ponasaju nehatno, obilaze ih samo kada treba naplatiti kiriju. Znaju da ce uvijek imati stanare. Uvijek ima siromasnih koji zele krov nad glavom, makar on i prokisnjavao, makar se po zidovima uhvatila budj, makar se vazdoh osjecao na tugu i nesrecu. Tuga i nesreca su uvijek pratioci bijede i siromastva, cim se u odredjeni kvart useli besparica, malo zatim dolazi i tuga. Djevojcica sada hoda slobodnije, i njena kuca je blizu. Staje ispred malene kucice, koja ima dvoja vrata i u kojoj ocito zive dvije porodice... Nekako strasljivo stavlja uho na vrata i osluskuje. Nije cula nista, izraz lica joj se nije promijenio. Na licu se vidi strah, iscekivanje. Djevojcica je zakasnila, dugo je sa drugaricom vjezbala matematiku, i svjesna je toga, svjesna je opasnosti koja joj prijeti. Ipak, otvara vrata i ulazi u kucu. Kuca i nije kuca, to je jedna soba. Soba je pregradjena, veci dio sobe sluzi za svakodnevni bravak a mali dio je kuhinja. Djevojcica skinu jaknu, izvadi knjigu i svesku iz kese i sjede na kauc, jedini. Kauc, pohaban i provaljen, pamtio je i bolje dane. Mozda i nije pamtio jer za tako nesto je potrebno dobro pamcenje. Mnogo godina je proslo otkad je on napravljen i to je bilo ocigledno. Osim kauca, pokucstvo je cinio jedan ormar, sav izgreban i sa izblijedjelom plavom bojom, bojom vedrog neba ljeti, i krevet, bracni krevet koji se nikako nije uklapao u atmosferu. Bracni krevet koji je zalutao. Krevet koji je tu dosao kao poklon, kao simbol koji pokazuje kako je Nesto trebalo da bude. A da, skoro neprimjetan u uglu je stajao krevetic i dijete u njemu, beba koja je spavala.. Tamno crveni izlizani tepih, sav prljav i uflekan od djecje hrane, prosutih tecnosti, stvara mucan osjecaj. Tjera na povracanje. Covjek kada prvi put udje u ovo sto oni nazivaju kucom, pozeli da istrci vristeci, da ostavi otvorena vrata i ode negdje na livadu, negdje daleko, da zaboravi... Na sred kuce fotelja, otac zavaljen na njoj gleda utakmicu. TV je odmah ispred njega postavljen na dvije gajbe. Zadubljen u utakmicu, nije ni primijetio kcerku, srecnu zbog toga, a mama je nije ni cula jer je zaposlena u kuhinji. Sa desne strane kauca tri limenke piva, prazne, spustene nemarno i ruka koja se otegla do poda stisce cetvrtu. Koza na ruci hrapava, tamna, pokazuje radnika, covjeka koji je naucio na tezak fizicki rad. Lice mu je smrknuto, rezultat mu ne odgovara, isibano je vjetrom, dok slaze cigle na gradjevinama. Jos je daleko od penzije, nema vise od cetrdeset godina. Jedini zvuk u kuci je manijakalni glas TV komentatora utakmice koji se trudi da jednu dosadnu i monotonu utakmicu napravi zanimljivom. " Goooooooo'" riknu komentator, u jednom trenutku. Covjek se pokrenu, pokrenu se i ruka i bijesno baci limenku sa pivom. Limenka puce od zid, pivo se prosu po njemu i zasmrdi istog trenutka. Dijete u kreveticu zaplaka probudjeno, zena dotrca iz kuhinje, zbunjena i preplasena. Htjede da kaze nesto, zausti ali njegov pogled je presijece. Dresirana zivotinja, ode do krevetica, uze dijete cutke i ode u kuhinju. Kuhinja i zena su u ocajnom stanje, navikle su jedna na drugu. Spusti dijete pored sebe i nastavi cistiti pec...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
). Volio bih da procitam jos neku tvoju pripovetku pisanu u 3. licu, ako ti nije tesko posalji mi na 
