|
Imao sam tada sedam ili osam ili mozda cak i punih devet godina, nisam bas u potpunosti siguran, u svakom slucaju bio sam jos uvijek veoma mlad covjek.
Bio je vikend i sa roditeljima sam dosao iz Sarajeva kod dede i babe na na Pale...
Iskoristio sam priliku kad su se svi negdje isparili, maznuo vazdusnu pusku (iako mi je stari izricito zabranio svaki kontakt s njom), plus punu saku dijabola i izasao u dvoriste da se zajebavam kokajuci vrapce i tako to...
Ali, bio sam katastrofalno los strijelac tako da su moje dijabole uglavnom odlazile u nepovrat. Tu i tamo, ponajvise zahvaljujuci djavolskoj sreci, uspio bih da zakucam poneki metak u stablo hrasta, ili u zid komsijine kuce, ili u dupe neke macke - i to je bilo prakticno sve.
Isprasio sam dosta municije a zivom vrapcu nisam uspio ni da pridjem. Oni ocito nisu imali dovoljno razumijevanja za potrebe mladog lovca jer su redovno odbijali da udju u srediste nisana : ili su letjeli previsoko, cesto naglo mijenjajuci pravac, ili su skakutali u cik-cak brzinom svjetlosti, ili su, jednostavno, mirno cucali u krosnjama drveca i bavili se sobom skriveni od svake neprijatnosti.
Zaliha dijabola svela mi se na minimum i vec sam polako pomisljao da odustanem od lova prije nego sto me stari nadje sa vazdusnom u ruci (moj otac je dobar i blag covjek, mada me je, od ovog do onog slucaja, propisno mlatio rukama i nogama).
Moglo se i ovaj put lako desiti da ukoliko me otac provali, popijem neke batine, tako da nisam zelio dalje da eksperimentisem i izlazem se nepotrebnom riziku; posao sam da vratim vazdusnu tamo gdje sam je i nasao.
Medjutim, jedan mi se od njih u tom trenutku dosta zgodno namjestio: primijetio sam ga - skocio je na neki stari frizider, penzionisan u dvoristu ispred kuce, i poceo da kulira. Pjevusio je nesto i fantazirao, siroti djavo - sigurno je bio zaljubljen...
Docekao sam mojih pet minuta, spustio se na koljena, i sunjajuci se maksimalno tiho, osvajao teren.
Dovoljno sam mu prisao, a onda se primirio. Znao sam da sam neuocljiv za vrapca i jedine tri stvari koje si prije odlucujuceg trenutka mogao da vidis na frontu ispred starog frizidera bile su - zelena trava, zatim necije istureno dupence u izlizanim farmerkama i vrh cijevi.
Pazljivo sam nanisanio i povukao okidac. BANG!...
I tako, vrabac je prestao da pjevusi...
"Ura!" - rekoh.
Ustao sam, zabacio vazdusnu preko ramena, i u stilu Dejvi Kroketa sa dabrovom subarom na glavi, prisao i podigao plijen sa zemlje.
No, ono sto sam drzao na dlanu nije vrijedilo ne znam koliko: bio je to samo jos jedan pisljivi vrabac...
Ubrzo zatim, osjetio sam se na neki nacin odgovornim (cudan osjecaj za djecaka) i ne znajuci sta cu - briznuo, jebiga, u zesci plac...
Kada sam do odredjene mjere dosao k sebi, kuhinjskom kasikom iskopao sam malenu humku i polozio u nju tijelo mrtvog vrapca a nakon toga ga prekrio zemljom i kamencicima.
Naravno, stiglo je i kajanje: stajao sam pokajnicki nad tom hrpicom pokusavajuci tihom molitvom da ga eventualno dopremim natrag u zivot.
Moja dobra volja medjutim nije urodila plodom, i posto ni nakon duze od pola sata on nije ozivio, polozio sam grancicu necega preko vrapcevog groba, vratio vazdusnu u garazu (otac nikad nije provalio), pa otisao da sa jaranima iz kraja sutam lopte.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
