banjalukaforum.com

"...Tacno, to jeste buduci, ali jos uvek nije covek nego fetus. Na njega se ne odnosi Povelja o ljudskim pravima." - Ana_m



Ukoliko bih se potrudio da u potpunosti odmotam klupko svojih sjecanja, misli bi mi se vjerovatno vratile na period dok sam jos sjedio u majcinoj utrobi, koja se tada nalazila tek u trecem mjesecu trudnoce. Posto sam se citajuci neke strucne casopise u prethodnim inkarnacijama, na vrijeme o svemu ovome vec obavijestio, znao sam da ce proteci jos nekih 6 mjeseci do mog rodjenja. Dakle, bilo je jos suvise rano da bi me vadili odatle. Da bih nekako utrosio preostalo vrijeme, specijalnim tehnikama poslao sam majci tajne signale i zamolio je da mi ubaci unutra televizor na kome bih svake noci mogao da gledam pornice, ili barem neki seksi magazin sa obnazenim zenskim slikama, plus neko prirucno osvjetljenje, posto tu gdje lezah bijase strasno mracno, kao u pecini, tako da nisi mogao ni prst pred nosom da vidis... Medjutim, majka nije odobrila nijedan od ovih mojih gore navedenih zahtjeva. Nakon toga sam je ljubazno upitao da li bi onda mogla da mi unutra doturi jedan karton votke. Posto se mama i na ovaj moj zahtjev oglusila, ja sam, da bi joj se osvetio, vrlo dugo i istrajno podizao buku, vikao, bacakao se i prevrtao sa ovog na ono mjesto i surovo udarao sakama gdje god sam stigao... To sam radio sve do onog trenutka dok majci nisu ubrizgali nekakav serum za smirivanje fetusa. Ti serumi se defenitivno bili neki snazni narkotici jer su mi usi naglo poskocile, zacrvenile se a ja osjetih neku cudnu toplinu. Uhvatio me je velicanstven mir i spokoj. Zapjevah neku djeciju pjesmicu, sto je bilo sasvim razumljivo - bio sam djecijih dimenzija. Iako me je sljedeceg jutra probudila strashna glavobolja, odlucih da se sto cesce ritam, kako bi majci stalno ubrizgavali serum za smirivanje fetusa. To vam moze zvucati pomalo sebicno sa moje strane, ali sta da vam kazem, to je bio jedini nacin u to vrijeme da ja dodjem do neophodnih narkotika...

Medjutim, nakon mjesec dana ja zapadoh u drugacije stanje. Stanje umovanja. Kontemplacije. Prestadoh da se ponasam kao klinac, da se drogiram, pjevusim i budem plitak i nezreo, vec se primirih i sjedoh u jedan narocito mracan kutak majcine utrobe. Bacih se na mozganje o surovom svijetu ljudi i stvari koje me cekaju tamo napolju... To su bile neke neprijatne misli, gorke misli, misli obojene sivom bojom. Postadoh mracan i nepokretan fetus, mracan kao kraljevstvo smrti, nepokretan kao sumorna novembarska noc. Mama se cudila mojoj mirnoci, kuckala se po stomaku i dozivala me njeznim i pazljivo biranim rijecima. Otac je pomislio da sam mozda mrtav, pa je majku odvezao kolima na strucno medicinsko snimanje. Snimak je otkrio da sam ziv ali je sakrio sliku o tome koliko sam se osjecao nesrecno i bespomocno. Shvatio sam tada jednu stvar : Uskoro me ocekuje jedan besmislen, naporan i nedovoljno dobro placen posao. Zivot...

I tako, mati je bila u sedmom mjesecu trudnoce, a ja poceh da sakupljam gradju za prvi tom mog prvog romana koji se trebao zvati "Ispovijest malog covjeka". Poceo sam da se interesujem za stvari, da se informisem o njima. Sve cesce bih pruzao rucicu vani, izvan majcine utrobe, da opipavam predmete koji su lezali unaokolo, ili bih, namrvio hljeba u rucicu i pustao da mi pticice dolete na dlan i kljucaju hljeb. Sjecam se i jednog pomalo smijesnog detalja iz tog dijela zivota : Otac je prislonio glavu na majcin stomak i nesto kao osluskivao, a ja brzo proturih rucicu vani, povukoh oca za nos i brzo se vratih nazad. Cak sam u vise navrata proturao i glavu vani, i razmjenjivao sa majkom poglede i rijeci. Mati se tome protivila i pomalo me grdila sto to radim, ali kasnije bi se nasmijesila, maramicom obrisala krvavu sluz sa mog lica i mi bismo veseli zapocinjali neki razgovor... Ponekad bih joj dugo govorio o svom romanu, recitovao joj pasuse koje sam drzao u glavi. Upitao sam je da li je previse kada bi mi sada proturila unutra neki papir i olovku i sibicu i svijece. Odgovorila mi je da ne budem toliko nestrpljiv jer je do mog rodjenja ostalo svega nepuna dva mjeseca. Ja bih na to slegnuo ramenima, pozdravio se sa mamom, zatim se vracao unutra, sa nestrpljenjem iscekujuci da proteknu jos dva preostala mjeseca i da onda datum rodjenja, 25.12., konacno zakuca na nasa vrata.

Ali, ta posljednja dva mjeseca su prolazila jako sporo. Roman sam, u glavnim crtama vec bio zavrsio, tako da je preda mnom bio jedan vrlo dug i dosadan period. Vrijeme sam pokusavam da ubijem na razne nacine, izmedju ostalog i cestim onanisanjem. 01.12. sam medjutim, uspio majku da privolim da mi dopusti da u cjelosti izadjem van nje i protegnem malo noge. Dozvolila mi je i ujedno me zamolila da ne idem previse daleko i da se predugo zadrzavam. Naravno, obecao sam joj da se necu odaljavati dalje od onoga sto mi dozvoljava pupcana vrpca, a obecah joj i jos jednu stvar : da se nakon ovoga vise nikako necu pojavljivati na povrsini i iznositi bilo kakve druge zahtjeve. Tako sam posljednje dane u stomaku proveo baveci se rastom ekstremiteta i formirajuci kilazu. I eto, plod toga je podatak da izadjoh 54 cm dug, i 3,5 kg tezak.

Poslije ovoga u mom pamcenju nastupa neka blokada i prvo cega se sljedeceg sjecam jeste nesto vezano za period poslije Zimskih Olimpijskih Igara odrzanih u Sarajevu '84...