|
Да видимо: сјећа ли се ико времена споменара и лексикона? Има ли неко споменаре писане негдје у трећем или четвртом разреду? Сјетите ли се понекад свих будалештина и дивних ставри које су тамо записане?
Ево, за почетак, једног одломка из "Магарећих година" који говори управо о овом културолошком феномену...
Ljudi moji, što ti sve nema u jednom spomenaru nestašne ljepuškaste učenice trećeg razreda gimnazije! Nalijepljenih sličica, crteža, pjesmica, mudrih misli, savjeta i svakojakih potpisa. Čitav jedan muzej.
Naravno, najviše je bilo nacrtanih srca, jedna su kao list jorgovana, druga poput jabuke, treća obojena, isti uzrio patlidžan, neka su gorjela plamenom kao pijetlov rep, jedno je bilo probodeno strijelom koja je više ličila na glogov kolac, a na drugom su bila vratašca kao da su precrtana s našeg internatskog svinjca. Prosto si očekivao da se otud pokaže debeljucno prasence i da gurlikne:
– Hr-nji, volim te!
Bilo je zatim cvijeća kakvog nema ni u jednoj botanici i ni u kakvoj livadi na svijetu, majušnih kućica i mlinova s vodopadom, zečeva, golubova, pilića i jezera okruženih jelama. Čak se našlo i neko pseto s mašnom koje je poprilično ličilo na konja, a ispod njega potpis "Stojan Bubalo, IIa raz.". Bilo je to, dakle, rukotvorina onoga spadala i skitnice, poznatog u čitavoj nižoj gimnaziji pod imenom "Toja od Žegara".
Mene, razrednog "pjesnika", posebno su interesovale mnogobrojne pjesme, rasute širom spomenara. Naravno, već na prvoj stranici nalazila se ona prastara pjesmica, obavezna u svakom spomenaru ovoga svijeta:
Kad se popneš na brdašce,
na visoke stijene,
metni ruku na srdašce
pa se sjeti mene.
Odmah ispod nje, isto tako stara i poznata, samo više dirljiva, bila je ona:
Zaključao sam te u svoje srce
da ne možeš izaći,
a ključ sam izgubio,
ne mogu ga naći.
Baš tu pjesmicu krasilo je ono srce s vratašcima našega svinjca i s katancem u obliku korpe za voće.
Jedan Zorin poznanik "skovao" je pjesmicu koja bi bila mnogo podesnija za kakvu istoriju nego za spomenar. Počinjala je stihovima:
Tiha voda opada,
tursko carstvo propada...
Ispod nje, u zagradi, nekoje dodao olovkom "Budala!"
Najgluplji zapis nalazio se na kraju, na unutrašnjoj, sivoj strani korica tako da ga je teško bilo i opaziti. To je, izgleda, krišom zabilježeno, ali se "pisac" svakako zaboravio pa se, po navici, i sam potpisao:
Imena Luda nalaze se svuda!
Stevo Biljetina.
I taj je bio iz našeg razreda, zvali smo ga "Kravorepac".
Međutim, najveće iznenađenje bilo je za mene kad sam u spomenaru otkrio i jednu pjesmicu – zamislite samo čiju! – Dule Dabića – Hajduka. Glasila je ovako:
Zorine oči veselo strše
i kroz naš razred osjećaj vrše.
Kad ona dođe, svima je milo,
pa zato uvijek sjedimo čilo.
– Oho, gledajder ti Dule Hajduka, kad prije stiže, kad li pjesmu sastavi! – uskliknuli ja dvostruko ljubomoran: i na to što Dule pjesme piše, i što mu je Zora dala spomenar prije nego meni. – Kako li se samo ućutao, razbojnik, pa ništa ne kazuje!
Podjaren njegovim "izdajstvom", ja zapeh da sastavim što ljepšu pjesmicu. Iziđe mi pred oči Zora sa svojim krupnim očima, ponovo začuh njen glas, pa, sav zanesen i blažen, utonuh u poplavu najljepših riječi. Zasipale su me kao trešnjin cvijet kad proljetni vjetar dune, kao snježna vijavica o zimskom školskom raspustu. Postao sam jedna mala rascvrkutana ševa, izgubljena u plavetnilu ljetnjeg neba nad mojim rodnim Hašanima.
_________________
Cause I'm tired of this scenes...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
