Spiritualni pesimizam I materijalni satanizam
Ili, kako sam dao korpu djavolu.
Pocelo je otprilike veoma jednostavno.
Negdje unutar moje duse, na
putu G3, trece skretanje desno
pa prvo uspinjanje ka srcu, te trece rebro odozgo,
i lagani skok u bunar zivotnog damara... U toj kuci sam volio ljude..
Ne navracam vise u nju...
Nema smisla.
Ona, ne ja...
Zivot ide dalje,
Smor i dosada.
Covjek je samo ime puta bez kraja
Sjaj koji prodje, nekad ni ne dodje...
I blagost kojom smo cascavali sebe
u trenucima kada smo sa najmilijima
su utocista kojima se vracamo
ili da lizemo rane od propalog dana
ili da umremo u vjecno sjecanje o nedokazanom raju...
Skoro nikad gore
ka visim stepenicama
nije taj plemenit materijal za kovanje
u mojim mladim grudima...
Nista se ne mijenja
sem osjecaja da besmisleno sutra
kroji novo sebe...
Bolest koja se zove zivotom
obujmila me je zadovoljstvom
pripadnosti vecini...
Tu i tamo, (ma lazem, svakodnevno)
trudim se da ne stajem na put velikim, samo
katkad omirisem im svemir, slabasno i nevjerno.
Pokisao od snage mocnih,
pocjepam sve ulaznice ka bozijoj predstavi,
sa starozavjetnom pravdom i mrznjomprema istoj.
Katkad ugledam u tim odsjajima
sebe kao besmisleni vihor svih
proslosti sto se u meni roje
osjetim samo slabost i smrt nade
pozelim da umrem
kratko jasno i jako....
Ne umrem...
stvarnost je tako jebeno zahtjevna...
Okolo nijgdje nicega sto bi
se zivotom zvalo
Katkad pokoji covjek
prohuji kroz moje vrijeme
ostavljajuci me u jos vecoj muci
da besmisao je zivotu mjera.
Svi moji vukovi
kojima kurva slabosti sam,
zavijaju na mjesec
zalosno i turobno, smrtno i bijesno,
kao da taj nebeski krug nosi refleksije
uzasne proslosti gdje
zemlja je prokleto
mjesto za ucenje.
Izdahnem pred noc, smjestim se
u sopstvenu mjeru samoce i nemoci
kraljujem i borim sa sa sopstvenim snovima,
i vidim uvijek taj prokleti raj kao trenutnoj sreci kraj...
Da pocetak se obnavlja kao nekakav usud.
i sve ispocetka uz novi dan...
Dobro jutro prosjace, kazem sam sebi
i vec sam umro za taj dan jer osjecam breme
koje mi nudi kao dar...
Gonjen zeljom ocrnjenom od
svih sadua i muraca,
uzmem casu vina ili bure piva,
da dokrajcim trenutke
koji ce me i koje proklinjem.
To obnavljanje nicega slaboscu me hrani,
iznad cega se uvijek, kao na dohvat ruke,
nazire pocetak nekog novog svemira,
Ali samo nazire...
Nikad ne dozori...
Ne disem, sramota me,
ne vicem, sramota me,
ne pricam, sramota me...
Uopste, ne zivim, sramota me...
Nisam uspio bolje...
I to me nije sramota
zato se toga jako drzim...
Tek tako, svake veceri, umrem...
I iz tog mraka, ustane neko dosadan sam sebi
pomislim na nemoguce
ugasim se kao svijeca na jakoj buri
jadno i tiho i nevidljivo, kao da nikad
ni smisla nije imala...
Ostane samo ljustura navikla
na damare svakodnevice
koja vidjela je sve sto se vidjeti moglo
i zuri prazno u sve to sto jeste
a ne moze da promijeni...
Pomislim na spas u radosti cuda postojanosti
ali nema takvog, bar ga ne vidjeh...
Sve su samo varijable kojima ja nisam matematicar,
tek samo proracun.
Tu i tamo se osmjehnem sopstvenom postojanju,
teskom mukom dokazem sebi da
vrijedi postojati,
povratim sopstvene rijeci, ali nada ostaje, kao
i muka, bez vrijednosti.
Izbjegavam bestiju sopstvenog bica
sto srusila bi temelje svemira kada bi mogla.
Skoro da ronim za srecom suze,
koje teze ka besmislu srece.
brzo se okanem besmislene radnje te
paradoksalno zivim okrajke bljestavila
svemira, nauk koji me obeznani svakim danom.
Ostanem na kraju kao marioneta svemira
da pljujem ono sto nevolim
mrzim ono sto volim
krojim besmislene niti o armagedona.
Vidam rane neznanim junacima
strepim od stvarnosti kao
covjek pred smrcu.
I kunem stvarnost sto
nije bajka, koju sam zivio...
Ta Cetiri zivota...
Svog starog neprijatelja...
Kao i svi, grcao sam od batina roditelja,
mrzio jasno kao sva djeca, sa čistom mržnjom
prema onima koji me kontrolišu.
Naučio sam kao i svi,
da se perfektno dobro branim od udara društva.
U jednom trenutku postao sam majstor
pretvaranja, kalup pretvarača
koji se znao dobro pretočiti iz mača u štit...
Ponegdje, tokom puta, nebo je poprimalo
velicanstveno vedre boje...
Na kraju ostao sam ono što sam bio.
Nada stvarnosti, dijete bijede, vjera nemogućeg...
pročitam ponekad soptsveni besmisao,
umrem prljavštinom ponudjenog života
kradem trenutke zadovoljstva..
cestitam i rugam se velikanima...
u čast im sve te besmislene
trijade.
Smrt na kraju jaše sama
i oprosta nema.
|
