|
STORY OF ELMA KAHVIC
...
"Veliki Duse, pomozi mi da ni o kom ne sudim dok nisam pola mjeseca hodao u njegovim mokasinama"
Indijanska molitva
...
Kisa je neumorno lomiljala i proizvodila ugodan zvuk koji je dopirao do mene kao njezna simfonija bez promjena, kao Dream Theater na akusticnoj gitari. Pomislila sam kako bi bilo divno kisnu pjesmu spojiti s melodijama Joea Satrianija, ali bila sam premorena da bih dosla do CD-playera i previse zaljubljena u ovaj mir da bih zvala Edinu, zapravo, Dijanu, sada ona radi.
Tuzla je mirna i spokojna. Boze, zar ovaj grad ikada moze biti miran i spokojan? Kao da je 25. maja 1995 godine sklopio pakt sa Sotonom, pa ga vise nikada nece cuvati bijeli, njezni angeli i Bog se vise nikada nece smijesiti na njega. Ranjena ptica koja leti, a nije svjesna da se nije pomakla s tla. Sve sto je od naseg tuzlanskog duha ostalo jeste spomenik na Kapiji i ukraseno, velicanstveno groblje na Banji. Jos jedino tu lezi Tizla i place, svjsna da umire. Meni suze kvase lice, jer rodjena sam u ovom gradu, jer zivjela sam u ovom gradu.
Droga. Nekada davno, dok su nasi roditelji bili sretni poklonici Bijelog Dugmeta i vjerni sljedbenici Tita, dok je jugoslovesnka zastava ponosno leprsala i pjevala se Brenina "Ja sam Jugoslovenka", dok su se nosile izlizane farmekre i neka slucajna majica, droga nije bila problem. Droga je tada bila "glupost" u naprednoj Europi i opasnoj Americi. Nase kceri i sinovi nisu uzimali taj otrov kako bi bili sretni, ubili uzasnu usamljenost ili zatomili zednu radoznalost.
Pogledajte sada. Droga se prodaje kao burek. Zelite li exstazy, marihuanu, LSD, mozda cak i heroin, ne ustrucavajte se, tu smo da ispunjavamo sve vase zelje i odvedemo vas na nezaboravno putovanje, daleko od nase nezavidne svakodnevnice. Policija? Ne znamo kako da vam to kazemo, ali mi ustvari i nemamo policije. A pravni sistem? Kakav pravni sistem? To je neka nova droga za koju nismo culi? Oprostite, ali umjesto sto se teretite nekim pojmovima koji mozda i ne postoje, uzmite smotuljak marihuane, vidjet cete, svijet ce biti bolji.
Stalno slusam o borbi protiv narkomana koji nam otimaju grad. Do vraga! Pa to nisu vanzemaljci koji se spusataju s Marsa i polako naseljavaju nase ulice, narkomani-to su nasa djeca. Neka zena na TV-u stravstveno se zalaze za ostre mjere protiv "opasnih i drustveno neprihvatljivih narkomana", a mozda bas njen sin u tom trenutku, negdje izmedju zsivih zgrada, uzima neku drogu, jer misli da mu nista drugo nije preostalo. Ne ubijajte djecu, ne pricajte prazne price, spasite ih, spasite jadne svoje potomke na kojima ovaj grad ostaje. Da, bilo bi lijepo kad bi se netko sjetio. "Tinejdzeri imaju sve". Sta to sve? Mobitel, kompjuter, role? Velika stvar! Gdje je ljubav? Prijeteljstvo? Duh? Duh je zarobljen u kompjuteru. Ili u mobitelu. A mozda je ispod tepiha, trebali biste pogledati.
Mir. Kisa jos uvijek lominja. Saveznice moja, hvala ti sto si sa mnom. Rado bih izasla van da se igram s kapljicama, udisem svjezi, vlazan zrak i vratim se mokre kose, ali ne mogu. Oci su mi zatvorene i ne treba mi mnogo da utonem u san.
-Gospodjice Kahvic?-Dijanin glas me budi iz polusna.
-Da?
-Onaj mladic, Danijel, zeli vas vidjeti.
-Zar sam tako lijepa?
-Mislila sam, zeli razgovarati s vama.
-Znaci, nisam lijepa.
-Nisam tako mislila...-jadna djevojka je dovedena u totalnu pometnju. Jos uvijek nije naucila da se ne smije upustati u igru rijeci sa mnom, jer takvoj igri nema kraja, a uvijek ona izvuce deblji kraj. S takvom igrom sada tesko zbunjujem Edinu, ali Dijana je savrseno svjeze meso.
-Neka udje.
I naravno, Danijel je usao. Danas je jos ljepsi nego sto je to bio pri prvom susretu. Svidjaju mi se njegovi kontrasti: crna kosa i oci na prebijelom cistom licu, tako bijelom kao da nema kapi krvi. Nasmijao se i neupitavsi me da li dozvoljavam, sjeo nasuprot meni.
-Nisam mislila da ces ponovno doci.-otvoreno sam rekla i iznenadila samu sebe, jer prva zapocinjem razgovor.
-Zasto?
-Nitko ne dolazi ponovno. Jednom im je sasvim dovoljno.
-Rekao sam da cu doci. Da nisam imao namjeru, jednostavno bih se oprostio. Izgledas umorno.
-Znaci, napredujem. Prosli put sam bila mrtvac.
-Oprosti, bio sam nepristojan.
-Oh, ne, cijenim tvoju iskrenost Danijele.
Ne znam da li mi se ucinilo, ali mislim da sam se blago nasmijesila.
-Dijana je doista prleijepa djevojka.-iznenada je rekao.
-Aha, sada shvatam. Dolazis zbog nje.
-Zaboga, ne! -nasmijao se, a u ocima sam mu vidjela da govori istinu.-Lijepa je, ali ti ljepsa.
-A ja sam mislila da si iskren.
-Jesam.
Oboje smo ucutali i pogledali kroz prozor.
-Tuzla je danas cudno mirna.-i on je primjetio.
-Zar ti nemas pametnijeg posla nego da dolazis na besmislene razgovore sa mnom?
-Zapravo, nemam. Ne zelim se vracati u prazni, jezivi atelje i ne zelim slikati, a ne mogu gledati TV, nikada ne gledam, ne mogu prezaliti vrijeme provedeno pored ekrana, kafici su sada prazni i neprivlacni.
-Kako je bilo na onom partyju?-nije me bas zanimalo, ali bio je to moj pokusaj da skrenem temu, jer mi se ova vise nije svidjala.
-Ne znam, nisam bio. Krenuo sam, ne sjecam se sta je bilo, ali zavrsio sam na nekom zabacenom parkiralistu. Jos uvijek sam zbunjen. Ali cujem da je bilo jako dobro.
Ustao je, dosao do mog "carobnog prozora" i sjetno pogledao mokru ulicu. Trag tuge ocrta se na, do tada veselom licu.
-Kad gledas grad iz ovog ugla, cini se tako tuzan. Ne bi trebal gledati kroz prozor, bar ne ovaj.
-Neces mi govoriti sta da...-zaletila sam se, ozlojadjena zbog toga sto je on, a ne ja, otkrio tu istinu i nespremna da se odreknem svog jedinog prozora u svijet, ali on me usutka pokretom ruke (kako je samo uspio):
-Nemoj. Ne napadam te, govorim ti kao prijatelj. Znam da je tesko, ali ponekad treba prihvatiti savjet.
Sta on misli?! Tek tako upadati u moj dom i dijeliti mi savjete?! Zaboga! Nisam nista rekla, ali po izrazu moh lica, zakljucio je da nije mogao prodrijeti do moje svijesti i da ga ni u kojem slucaju necu poslusati. Bilo mu je zao, zasto, ne znam.
-Znas li da je bol neizbjezna, ali patnja nije?-opet je mudrovao.
Od muke sam se namsijala, bio je to onaj smijeh, zalosniji i tezi i od placa.
-Kakva glupost! Mislis da bi itko patio da ne mora?
-Ti ne moras patiti!-zacudio me ton kojim je izgovorio ove rijeci, prijekor i bijes su se slili u savrseno ludilo.
-Mislis da ja ne bih zeljela da budem...
-Ne moras patiti, Elma!
-Licemjeru! A ti ne patis?! Ti si srecan?! Spoznao si sve o patnji i sreci i bol si definirao! Oh, ti sveznajuci, nauci me!
Bila sam na nogama koje su podrhtavale, ruke su mi se stiskale u pesnicu, a oci dobile novi zar. Necu trpiti optuzbe, necu se odreci danasnjeg spokojstva zbog nekog jadnika koji nema pametnija posla nego da meni rusi mir. "Bol je neizbjezna, ali patnja nije." Kakva glupost!
-Nisam dosao da se prepirem.-povukao se, a ja sam se vratila u udobnu fotelju.-U pravu si, nisam srecan, ali ne patim.Patnja bi bila ogromno gubljenje dragocijenog vremena. Nemamo mnogo vremena na ovoj planeti. Nemamo prava da patimo.
-O, imamo, to je nase najvece pravo. Covjek i jeste stvoren da pati. Svaki pokusaj da radi ili osjeca nesto drugo propada, uvijek se vraca patnji. Ne mogu vjerovati da to nisi spoznao.
-Ne mora biti tako...
-Oh, da, mora, vjeruj, mora.
-Covjek koji sam sebi kaze da nema nista drugo osim patnje, mora patiti, ali ako odluci biti srecan...
-Zaboga, Danijele! Da, ja, Elma Kahvic, danas odlucujem biti srecna.
Cekala sam nekoliko trenutaka neku caroliju, znak ili osjecaj, a onda pobjedonosno rekla:
-Vidi, cudo, nisam srecna, i dalje patim. Gdje sma pogrijesila? Jesam li trebala reci prvo prezime, pa ime ili...
-Nisi istinski odlucila. Znas to dobro. Rijeci nisu dovoljne.
-Oh, rijeci nisu dovoljne. Trebam meditirati, hipnozirati samu sebe, potrositi svoje dragocijeno vrijeme na laganje sopstvenog ja. Zaboga, to je apsurdno!
Iznenada, Danijel se poceo smijati na sav glas kao da je upravo dobio na lotu. Zacudjena, blijedo sam ga gledala.
-Pogledaj se, Elma. Uspjela si. Strast izbija iz tebe, razgovaras, branis svoje stajaliste, dajes argumene, zelis mi okazati da grijesim, bijesna si. Drugim rijecima, komuniciras. Nisi li od toga bjezala? Drago mi je sto si napravila korak naprijed.
Krv mi je udarila u sljepocnice, sve se vrtilo, nisam vise vidjela sretno Danijelovo lice, a srce je htjelo iskociti, stati ili prepuknuti, nije se moglo vise vratiti svom ritmu. Nisam mogla misliti.
-Odupri se, Elmice, bori se.-cula sam glas sa desne strane. Osjetila sam njezan stisak ruke i Danijelovu blizinu.
-Sve je u redu, duboko disi i pogledaj me.
Nisam ga mogla gledati, ni duboko disati, zasto se ne igubi odavde? Zasto me ne ostavi na miru?! Pokusao me zagliti kao u glupim sapunicama, ali tek sam tada eksplodirala.
-Ne diraj me! Ubit cu te!
Povukao se. Pokusala sam ustati, ali bezuspjesno. On je samo stajao i nije mi pokusavao pomoci, a ja sma bila previse svoja da bih trazila pomoc.
-Odlazi!-ne znam kako sam uspjela, ali skupila sam snage da mu to kazem.
Nije otisao.
Osjecam ogroman pritisak u glavi i mislim da cu ovog puta stvarno umrijeti. Ali nisam. Samo sma izgubila svijest.
Mracno je. Ne bi trebalo biti ovako mracno. Jos nisam u paklu, zar ne?
Sklupcana i naslonjena na hladan, vlazan zid, stiscem dlan do krvi. Ne znam gdje sam, nije ni vazno, plasim se, ali plasit cu se i bilo gdje drugo. Gledam sebe kako secem prostorijom i nesto pjevusim, nasmijana kakva nikad nisam bila.Ta prilika koja sjaji iz mraka je prijetnja, znam to, ali se ne micem i nije mi vazno.
-Zar ne mislis da je dosta?-obratila mi se i opasno priblizila, ugrozavajuci moj zivotni prostor.
-Dosta:čega?-nije me zanimalo, ali svejedno sam pitala.
-Boli, Elma, boli.-rastuzila se.- Sta god si uradila, sta god si zeljela postici , dovoljno je. I Bog ce razumjeti ako sada odustanes, obuces ruzicastu majicu i izadjes na svjetlo dana. Zelim iz ove kuce, mrzim je! Mrzim je! Zelim trcati ulicom, pozdraviti susjeda, popiti neko pice u drustvu nabildanog frajera. Ne mozes mi to vise uskracivati.
Njezno mi je otkonila pramen s lica i pogledala me kao da se pravda.
-Imamo pravo na srecu. Mi smo samo ljudi. Covjek sam sebi odredjuje put. Dosta je patnje, dosta je boli.
Je li ono pauk na stropu?
-Odlazi.-molim je, ali ona mi se jos vise priblizava.
-Zelim ponovno studirati, zezati se sprijateljicama, slusati Spice girls...
-Raspale su se...-tiho rekoh, gledajuci u velikog pauka koji mi prilazi i trazi najlaksi i najbrzi nacin do moje kose. Bojim se pauka. Strasni su.
-Sta si rekla?
-Grupa Spice Girl se raspala.
-To nije bit onoga o cemu govorim. Mogu slusati i Janet Jackson, briga me, samo ne mogu vise podnijeti Kurt Cobaina!
-Ne pljuj na mrtve!-sledila sam se od njenih teskih rijeci.
-Ne zelim da i mi zavrsimo kao on. Oslobodi nas. Molim te.
Uzela mi je polumrtve ruke i poljubila ih pobozno, najnjeznije sto je mogla. Ali pauku ne treba mnogo do mene, a ne mogu da se pomaknem s mjesta.
-A Danijel...-nastavi ona.- Danijel je tako sladak. Zasto mu ne pruzis sansu? Njemu je stalo.
-Odlazi. Molim te. Odlazi.-moje rijeci je jos vise rastuzuju, ali zao mi je, zelim da ode...I neka ponese onog pauka...Bojim se.
-Sve ovo je poput nekog teskog sna...
Sasvim jasno vidim paukove nozice koje su gotovo na mojoj glavi.
-Probudi se, Elma, probudi se...
svjetla soba i ljudi u njoj. Gdje je pauk? je li na meni?
-Pauk...Pauk...
-Hvala Bogu, dosla je sebi!-cujem Dijanin glas. Nepoznati covjek s bradom dira mi ruke.
-Bit ce ona dobro.-sigurno je ljekar, samo oni govore ovakve gluposti. Oh, tu je i Danijel! Sta on radi ovdje?! Neka ide! Proklet bio! Kako ima obraza?!
-Pauk...Gdje je pauk?-pitam,a oni me zacudjeno gledaju.
-Pauk.-pokusavam im objasniti slabasnim glasom. Veliki je!
-Nema nkakvog pauka.-smireno rece Dijana.
-Veliki pauk!
-Skrenula je s uma. zakljuci ona sto izazva burnu Danijelovu reakciju.
-Ne pricaj takve stvari! Nikad više! Ona je dobro, samo malo umorna.
Pomilova me po kosi i njezno sapnu:
-Zao mi je sto sam te uzrujao, ali bit ce sve u redu. Nisam znao da su ti zivci tako oslabili. Nacemo nekog da ti pomogne. Bit ces dobro.
Moj uzasni vrisak preplasio je sve prisutne. Otresala sam se, trazala i vikala, izbezumljena:
-Skidajte ga s mene! Pauk! Pauk!
Liječnik i Danijel su ulozili svu svoju snagu dok me konacno nisu pricvrstili za krevet.
-Samo ti se ucinilo. Nema pauka.
-Ima! A sta je ovo?!
-To je ruza, duso, ruza.
-Vi svugdje vidite ruze, ali to nije u ruza! Pauk!A šta je to?
-Injekcija od koje ce vam biti bolje.
Ulozili su dosta muke da mi unesu te kemikalije u nabrekle vene. No lijecnik je bio u pravu (zar lijecnik ikada moze biti u pravu?). Pocela sam padati u oblake, toplina me milovala i na trenutak nije bilo pauka, ni svijeta, ni mene, nije bilo nicega.
...
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
