banjalukaforum.com

Moja je bajka:
da se u snu dok se spava
dobra čine, i da ništa
nije java.
Nismo znali a imali smo
čedo u daljini.

Rekao sam ti cvet jedan lak
ispuniće tvoje misli.
Sve osmehe koji su od bola svisli,
sačuvaće zrak
negde u daljini.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne volim te vise da znas
ali uvijek mi tako ponekad
u vremenu dodjes
pa pomislim da si mi sve na svijetu
i ne mogu ni zamisliti
kako lezis u nekom drugom krevetu
a ista si i kad kisa pada
i kad hlace obuces
i kad suknju skidas
a ne places nikad
jednog cu te dana ubiti zbog svega
jer si tako slatka
bezobrazna i kratka
ako ne racunam noge
jer si fina djevojcica
i najhrabrija kurva
jer si mi u oci usla
bez kucanja i srama
ubit cu te prije spavanja
da se probudis kao dama
da imas pune sobe ljubavi
kao zimnicu spremne
i ne volim te vise da znas
i sve ce novine pisati o tome
u restorane vise neces uci
ludo moja mala
neugledna plava
predivno stvorenje bozje i moje
raspitaj se kod prijatelja
sto je jos tvoje
a sto meni pripada
raspitaj se jer ne dam ti vise
ni da mislis
ubit cu te sto se skitas svijetom
policija ce te traziti
sto bludnicis s ljetom na javnom mjestu
pa ces onda opet k meni
dovoditi ljude
da me ubijaju dugo i da se cude
sto volis na meni
i ne volim te vise da znas
ali te trazim
jer si tako prosta i slatka kao sirup
jer si tako divlja
kad ti vrat zagrizem
a bas nikakva nisi kad te zubi bole
necu vise ni da mislim o tebi
dok si od mene daleko
sto ja znam ljubi li te netko
jer ti je toplo u sobi
bezobraznice mala
igraj se jos malo
dok mi mrak ne padne u krevet
ludo
cekam te i sutra
kao uvijek u devet

Zivim tu sam ali ruku na srce
Pamtim, cuvam neke dane svjetlije
I po startom muskom obicaju
Zao mi je sad
Sto sve lijepe dane s njom
K'o da sam prespavao


Ruku na srce
Mozda i ne bi vrijedilo
Ali ruku na srce
Sa njom bi sve ponovio


I po startom muskom obicaju
Zao mi je sad
Sto sve lijepe dane s njom
K'o da sam prespavao

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Necemo vise tako kasno
lutat' u nocni sat,
premda ce grudi jos ljubit' strasno
i mjesec jednako sjat'.

Jer korice mac trosi jak,
A dusa trosi grud,
Predah i srcu treba cak,
i ljubav odmor zudi.

Noc je za ljubav doba strasno,
Al' brzo dan stici zna,
necemo vise tako kasno
dok blistav mjesec sja.

Neces jos dugo biti zedno, plameno srce! Obecanje je u zraku, sapucu mi ga nepoznata usta: - velika svjezina dolazi ...
U podne je moje sunce peklo nada mnom:
pozdravljam vas sto dolazite,
Vi - iznenadni vjetrovi,
Vi - svjezi duhovi popodneva!
Nailazi zrak tudj i cist.
Ne mjeri li me,
zavodnicki,
prijeteci pogled noci?
Ostani jako, srce moje neustrasivo!
I ne pitaj: ZASTO?

Potreba da volim ucinila je da te volim,
nalazim te u knjigama koje sam zatvorio
prije toliko godina, na starim ikonama
visoko iznad portala, na rubu kaleza
obojenog rumenilom. Uzimam te kao zlatnik
sa dna fontane, sa mog zvonika
javlja se tvoje zvono.
Izgubit cu se u visokoj travi
jedne veceri bez tebe, izgorjet cu,
prelazeci rijeku, zapleten u sasje,
saznam li da sam imao i izgubio
to sto me napusta, oslijepjet cu
vec bez ociju koje te ne vide, umrijet cu,
odbacit cu svoje srce medju ostalo kamenje
i zivjet cu samo budes li me voljela,
ljubavi moja.

Neka me nedostojnog vetar obavije,
Zalbo crnih ptica i tuzne pohvale,
Nekoga sveta teske sene pale.
Sta je to sto se u dnu pesme krije?
Lepi moj dane s dusom elegije,
Trazim pocetak, sjaj i sate stale
Kad su ti dve tuzne ptice vecnost dale

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Iz bistrog zraka
kada utjesna rosa
na zemlju vec pada,
nevidljivo i necujno,
- laku obucu jer nosi
ta rosa, tjesiteljska, poput blagih utjeha -
sjecas li se onda, sjecas, plameno srce,
kako si negda zedno bilo
nebesnih suza i rosnih kapi,
kako si zedjalo, umorno i sprzeno,
dok su po zutim stazama travnim
opaki zraci sunca u sutonu
vitlali oko tebe kroz crno drvece,
jarki zraci, zasljepljujuci, zlokobni.
- Ti zenik istine? - rugali su se.
Ne! Ti si samo pjesnik,
zvjerka, lukava, grabljiva, pritvorna,
osudjena da vara,
da vara uceno i hotice,
pohlepna hijena,
maskirana razlicno,
u sebe samu,
maskirana u vlastiti plijen.
To da je - zenik istine?...
Luda jedino! Pjesnik!
Samo sareno pricalo,
pod maskama lude o svemu i svacemu,
leprsajuci po varljivim parovima rijeci,
po dugama - varkama
izmedju laznih nebesa,
sunjajuci se i svrljajuci naokolo -
jedino luda! pjesnik jedino!
I to je - zenik istine?...
Ne miran, ukocen, gladak, hladan,
u kip pretvoren,
u sveti stub,
ne smjesten pred hramove,
vrata nekog boga:
ne! nego dusman takvih kipova vrline,
divljini, zavicaju, blizi nego hramovima,
pun macje obijesti
kroz svaki prozor iskacuci
hop! u svakakvi udes;
svaku prasumu nanjusivsi
da bi u prasumama
medju sarolikum zvijerima grabljivim
ti poput grijeha zdrav, lijep i saren vitlao,
sladostrasnih usana,
opijen rugom, paklom krvozedno,
loveci plijen, krisom, trcao obmanjujuci...
Ili orlu slican koji dugo
dugo nepomicno u bezdane gleda,
u svoje bezdane...
- Oh, kako se oni sunovracuju tu,
nanize, sve dublje,
u sve dublje dubine obrusavaju! -
I zatim se,
naglo,
okomito strmoglavi,
strelovito sjuri medju janjad,
svirepo ih zeljan,
sav obuzet gladju
I mahnit za dusama janjecim,
srdit i jarostan prema svemu
sto izgleda samo dobrostivo,
poput ovce kudravo,
blesasto, blagonaklono od janjeceg mleka...
Eto takve su,
orlovske, panterske,
pjesnikove ceznje, takve su
tvoje ceznje ispod hiljadu maski,
ti ludo! Pjesnice!...
Ti koji si covjeka gledao
kao boga i kao janje, -
rastrgnut boga u covjeku,
kao i ovce u covjeku
i smijati se raztrzuci -
to je, to je tvoja blazenost,
blazenost orla i pantera,
blazenost pjesnika i lude!...
U bistrom zraku
kada se srp mjesecev
zelen medju purpurnom rumeni
i zavidan vec prikrada -
i, dusmanin danu,
svakim svojim korakom potajno
kosi vrijeze ruza,
sve dok ne padnu nazad,
blijede, u sjenu noci:
tako padoh i ja sam negdje,
iz ludila moga za istinom,
iz bezumnih mojih ceznji za velikim danom,
umoran od dana, bolan od svijetla,
- padoh dolje, u suton, u sjenku,
istinom Jednom
spaljen i zedan nje
- sjecas li se jos, sjecas, plameno srce,
kako si nekad zedno bilo? -
Bas ja izgnan da budem
od svake istine!
Luda sam i nista drugo!
PJESNIK jedino!

Ponekad jos se vracam odakle sam posao
da bih potrazio tvoj glas izmedju mnogih,
no tu je samo zedj, naga strvina vode
i svirala bez zica, bez vjetra da je zaustavi.

Ponekad jos se vracam da bih se vratio tebi,
ali taj sto trazi i onaj sto nalazi,
rastaju se uplaseni munjom
na nekom nocnom raskrscu:
onaj koji pamti i onaj koji zaboravlja.

Sada sam ponovo ovdje, u mesu sto mi ne pripada,
u nekom stranom zivotu, u tudjoj uspomeni,
i opet zovem bez nade to jato poljubaca
pretvoren u jug, u neko naivno gnijezdo.

Sa stabla se opet javlja staro, napuklo zvono
sa svojim rasutim cvijecem, sa svojom teskom sjenom,
i silazi tjeskoba gdje prije bijase prostor
s lutkama od snijega i pusto korito vode.

Ponekad jos se vracam odakle sam posao,
tamo gdje pocinje kraj i tamo gdje sve zavrsava,
da bih nasao to sto sam nasao, izgubljen,
a to je nista, praznina... i vise nego nista.

Kad razmisljam o tebi obuzima me njeznost
veca nego sto mogu podnijeti, ponekad,
i zato sutim promatrajuci te dok me ne vidis
i, kao da je kraj godine, biljezim svakoga dana
od cega se sastojis, uplasen da nesto nedostaje:

najprije ti citava i meni okrenuta licem
na kome su usne, celo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat,
ramena i grudi i struk djevojcice koja place,
oblina trbuha poput hljeba toploga
dok zastajem na obali jezera
koje vec skriva sjena. Ali ja zatvaram oci
jer ti se stidis i pozelim da te cuvam
kad padne vece, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.

Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima vise zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate
nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle
nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire
ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi
podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci

Tko ti je stazu naznacio
kojom ces ici nebom, zvijezdo?
Tko li je pticu naucio
kako da gradi svoje gnijezdo?
Tko je kazao biljci: cvati,
crvu da mora pokrov tkati
i da se onda u nj obuce?
Tko li mu za to niti suce?

Zar je kazao netko pceli,
koja livadom zuji, gleda,
da li cvijet zuti ili bijeli
u sebi kriju slatkog meda?
Da si ti, draga, moje bice,
da u tvom oku zivot svice,
da mi je ljubav tvoja sve,
to mi ne rece nitko, ne.

Kao sto zvijezda nebom kruzi
a livadom se pcela krece,
kao sto nagon svakom pruzi
da sazna pute svoje srece,
i ja na tvoje grudi divne
dodjoh da nadjem put sudbine,
jer samo s tobom znam zivjeti
i samo za te mogu mrijeti...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Gle, ide lijepa kao noc kraja
Zvjezdanog neba, vedrih klima,
Sve najljepse od mraka i sjaja
U liku svom i oku ima,
Umeksanom svjetlom raja,
Sto od neba ga dan ne prima.

Tek sjena jaca, manje zraka -
I slabi slast neiskazana
U valu njenih uvojaka,
I blaga svjetlost, licu dana,
Gdje kaze slatka miso svaka
Svu draz, cistocu svoga stana.

S tog obraza i ceda snjezna
- Sto tiho je, a rijec ne gubi -
Smijesci zbore i boja njezna,
Da njenu proslost blagost rubi,
Da ne zna duh njen zemnih ceznja,
A srce njeno cisto ljubi.

Odlazis
kazes zauvijek
uzimas cak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz ciste sentimentalnosti
i rukavice izmedju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo oci bile tople
ljubavi
ova godina mora da je lose pocela
ima u tome nesto
sto necemo nikad razumijeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetis
i koje te zateknu pri budjenju
i sad ti odlazis
nervozno palis cigaretu
okreni se jos jednom
i pogledaj me u oci
pogledaj u buducnost
koja gori negdje daleko
i reci
posteno od srca
znas i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu

I sad kad ides
izadji tiho na prstima
predji tih par koraka
iz sadasnjosti
zaustavi vjetar
poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se mozes vratiti
kad prodju godine
i kad srce zbroji sve dobro i lose
odlazis
cak i to cinis na svoj profinjeni nacin
u sobi tisina
samo neka pjesma na radiju
dopola izgorjela svijeca
vani prve pahulje snijega
kraj kakav sam vec negdje citao u romanima
blesav i nepotreban
ubitacan
kraj koji ostavlja tragove
godina ce biti losa

Ruke sam podigao prema nebu

i pogledao gdje je najtamnije...

Pitam se:



Tko će me zaustaviti?



Slušajući zujanje pčela,

iznenada sam pomislio:



Što ako se pretvorim u košnicu?



Priljubio sam nos uz staklo i zamislio tri žene.

Jednoga će se dana njihova gola tijela

pretvoriti u pramenove magle

i plesati oko savskih nasipa...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ona ide u svetlu lepote,
Ko noc blaga u zvezdanom sjaju.
Sve sto ima na svetu krasote:
Svetlog, tamnog - njene oci daju,
Sve neznosti, i divote s njima,
Sto dan blistav ne moze da ima.

Ni zrak manje, niti vise sama
sen u valu crnih joj vitica
Ili u skladu loknica, ili prama
Sto se spusta preko njenog lica,
Preko cela, gde cedne, spokojne
Misli - svoga mesta su dostojne.

Na tom licu koje ozarava
srecni osmeh vecite vedrine;
gde dobrotom svakog ocarava
Mirni odsjaj vecite vrline,
Na tom se divnom licu cita
Ljubav - mira nevina, vecita.

Po mesecu ti saljem uzdah jedan,

Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece,

U tuzni cas kad zimsko pada vece.

Da sam ko Azra, bled, veran i predan.

I sta bi on, taj mesec, kome poju

Od Indije do vecitoga Rima

Ceznjivu svetlost i sanjivu boju

Svi pesnici na jezicima svima,

Kad ne bi tako u gluhoj samoci

Tesio srca sto se ceznjom guse

I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci

Vezivao sve rastavljene duse!

I sad, kad sine ta starinska Luna

I setne zrake prospe mojom sobom,

Ja cudno prenem i, ko da si tuna,

Sva dusa moja zamirise tobom...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ona je htjela jos malo vise
i kad su na nas padale kise
i kad smo skupa lezali mirni
rekla je mazno
ovdje me dirni
i cvjetale joj grudi
pod dlanom mojim
s tobom sam tu sam
sad se ne bojim
ona je htjela i put joj bijela
glatka i krasna
dva oka njena dva putokaza jasna
dva bedra sto mame
iz prve tame
htjela je vise i rekla je tise
na kraju ipak bilo je tako
poneka suza zbog nje ili mene
na tijelu ove prekrasne zene
ja sam lezao dva stoljeca
i tko zna koliko jos dana
ona je htjela jos nesto vise
nesto sto se u pjesmama ne pise
i kad su na nas padale kise
i kad smo skupa lezali mirni
rekla je mazno ovdje me dirni
i svjetla ugasi
na nebu je zvijezda
od svega me spasi

Neki davni miris, i kao da je podignuta marama.
Toliko te stvari odnijelo, toliko si ponijela sa sobom
i, kao da se igras, gubila jednu za drugom:
zvijezde,
kapi kise,
kozju krv.

Jos uvijek pamtim neki pokret rukom,
ili, kako si naslonila glavu na moje rame
kao na koru drveta, razmisljajuci.
Ne treba izgovoriti ime svakog mjesta.

Ali vise nego to upamtili smo
tvoja ledja, sve manja dok odlazis.
Kao morska lastavica tvoje otezalo rame
ulazi u moje oko ispod plavetnila.

Neki davni zvuk, koraci,
bic kocijasa.
U novom rasporedu zvijezde ce probiti svoj zastor
i pasti zajedno sa mnom
izmedju tvojih koljena.

Imena poljubaca, velika modra knjiga
u kojoj ce nespretne rijeci potraziti svoj razlog
i, dok na jastuku trazim pramen tvoje kose,
tu je samo jezero, dugo kao udarac srca.

Danas je dan ljubavi,
Kao i svaki drugi pocinje budjenjem zelja,
U krosnjama iscekivanja naziru se svijetla
Pocetka,
I izviriva zvuk is prelijepog zova radosti.
Treperi prostor ispunjen tajnom u srcu
Sto rudi,
Prepun osjecaja,cak zapjeva u jednom trenutku
I dok cekas vrijeme je sladje od meda,
Za trenutak poljupca
U dan ljubavi sanjam
Tvoje srce da mi se preda.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!