banjalukaforum.com

Komadić sunca u bočici nosim ti,
nek se u tvojim očima rasvijetli.

Šareno dugino stakalce sam ti dao,
ako ti možda pogled nečiji učini nažao.

Komadić svjetla u bočici mirisni,
atom sunčanog jutra dražesni.

Kad ostaneš sama i noć se spusti,
ti malo njega iz bočice pusti.

Zrake će zaigrati posred stijene,
crtati kvadrate, bacati zlatno prstenje.

Komadić sunca u bočici zarobljeni
s tajnama o svakoj alkemijskoj mjeni.

Prašak da uzmeš kad želiš na spavanje poći
i ja ću ti noću opet u san doći.

Komadić svjetla ukradoh nebeskom svodu
tom za tvoje grudi, kao za broš s topazom.

Oboma nama da jasno svijetliti stane
kad više ni sunce nad zemljom ne grane.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

I kako da te ne volim?

Gde god da pogledam –
i ti si tu,
gde god da se sakrijem –
i ti si tu,
šta god da zamislim –
i ti si tu.

Bez tebe –
ne postojim.

Sve što mi preostaje
jeste da ovim
praznim i
bezvrednim
recima,
koje me više i
ne slušaju,
pokušam da te smirim
u svom zagrljaju,
makar za tren...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ti negdje u daljinu gledaš,
odakle cuti želiš
poznate zvuke, poznati glas.
I pjesmu ljubavi.
Ti bi Suncu da letiš,
svjetlo vidjeti, okolinu prepoznati.
Ti bi se i na lomacu penjala,
topline željna.

Ne gledaj u daljinu!
U srcu bruje melodije umilne.
Ne penji se na nebo, svjetlo da vidiš.
Munja ce ti vid spaliti.
Ne stavljaj ruku u vatru
da si toploti bliže.

Samo se srcu svom,
i mom,
približi.

Cuceš gromovite zvuke
pjesme ljubavi.
Prepoznat ceš sve,
i vidjeti tad svjetla duge.
Srce moje za tebe
neizmjernu toplotu cuva.

Srcu se samo svom
približi.
I mom.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zar sumnjaš u pogled,
ociju mojih,
iz srca što mi izvire?

Zar sumnjaš u usne,
što cupaju riječi,
iz duše prestrašene prošlošcu?

Zar sumnjaš u ruke,
koje te grle,
braneci ti da se budiš sama?

Zar sumnjaš u misli,
koje su sa tobom,
i kada misliš da je kraj?

Zar sumnjaš, da te volim?

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

ljubav si
moja
jedina
i nitko
ništa
nam ne može
i nitko
i ništa
zaustavit nas
ne može
ljubavi
moja
malena
i to što
vrijeme
tako munjevito
tako silovito
prolazi
i to što
vrijeme
bez imalo
milosti je
i to što
kose
tvoje
i moje
kose
nase
zlatne
svilene
injem
sve gušćim
srebrenim
posute su
i to što
koraci
tvoji
i moji
koraci
naši
gipki
mladenački
sve sporiji
sve umorniji
sve oprezniji su
i to što kretnje
tvoje
i moje
kretnje
naše
žustre
hitre
sve smirenije
sve polaganije su
i to što
riječi
tvoje
i moje
riječi
naše
buntovne
vatrene
sve tiše
sve razumnije
sve zrelije
sve mudrije
sve ljudskije su
to sve je
sve je
tako
tako malo
i tako
kako da kažem
tako manje važno
i tako silno sitno
i to sve je
jedno veliko veliko
ništa
jer ljubav
moja
i ljubav
tvoja
ljubav
naša
silnija
i ljepša
i ustrajnija
i zahvalnija
i zlatnija
od svega je
i tako je silno
velika
jer ljubav
tvoja
i moja
naša
ljubav
od vremena
i bremena
i godina
i godova
plodnija
bremenitija je
i od kosa
zlatnih
svilenih
kovrčavih
bujnija
podatnija
raskošnija je
i od koraka
gipkih
mladenačkih
gipkija
ustrajnija je
i od kretnji
žustrih
naglih
promišljenija
strpljivija je
i od riječi
buntovnih
vatrenih
zrelija
mudrija
vatrenija je
i sve ono što
davno
davno nekad
mislili smo
da nešto silno
veliko je
sve je to sada
danas
i ovdje
jedno veliko
ništa
i nitko nam
ništa
ne može
ništa
i nitko
i ništa
sada
od danas
ljubav
zahuktalu
našu
zaustavit
ne može
jer ljubav si
ljubavi
moja
jedina
ljubav tako silno
velika

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zaljubljen u Ljubav

Kada bih imao jedan komadic zivota,dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadic zivota, moguce je da ne bih kazao sve sto mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve sto kazem. Stvari bih cenio ne po onome sto vrede, vec po onome sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise. Shvatio sam da svaki minut koji provedemo zatvorenih ociju gubimo sezdeset sekundi svetlosti. Hodao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slusao bih druge dok govore,...i kako bih uzivao u sladoledu od cokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadic zivota, oblacio bih se jednostavno, izlagao potrbuske suncu, ostavljajuci otkrivenim ne samo telo vec i dusu.
Boze moj, kada bih imao srce, ispisivao bih svoju mrznju na ledu, i cekao da izgreje sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u casu svitanja. Zalivao bih ruze suzama, da bih osetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....

Boze moj, kada bih imao jedan komadic zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kazem ljudima koje volim da ih Volim. Uveravao bih svaku zenu i svakog muskarca da su mi najblizi i ziveo bih zaljubljen u Ljubav. Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostareli kada prestanu da se zaljubljuju. Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauce da lete. Stare bih poucavao da smrt ne dolazi sa staroscu vec sa zaboravom. Toliko sam stvari naucio od vas, ljudi... Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreca u nacinu savladjivanja litica. Shvatio sam da kada tek rodjeno dete stegne svojom malom sakom svoga oca da ga je steglo zauvek. Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada teba da mu pomogne da se uspravi. Toliko sam toga mogao da naucim od vas, premda mi to nece biti od vece koristi, jer kada me budu spakovali u onaj sanduk, ja cu na zalost poceti da umirem...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Srce mi je slomljeno na pola.
Osjecam se izdana, polu-izigrana, i jos uvijek nesigurna.
Kako se osloboditi straha? Kako unistiti onaj crv ljubomore koji se pracaka negdje duboko u meni?
Da li je to samo do mene?
Da li su to samo moji demoni kojih se ja moram osloboditi?
I kako ih se osloboditi, kada opet nalazim razloge da sumnjam?

Suze su se same probudile...
Osjecam drhtavicu...strah od konfrontacije, strah od rastanka...
A opet, ako nije sudjeno, zasto trpiti?

Voljela bih da mi pokazes da me volis.
Znam, reci ces, zar ti nije ovo bilo dovoljno?
I koliko ce ti biti dovoljno?
Ali Tvoje povremene misaone ekskurzije do juzne hemisfere me ubijaju.
Ona je ipak dio Tvoje proslosti.
Dugogodisnja avet, koja proganja mene.
Mene!
Nije ona samo obicna recka nekog proslog zivota, davno izgubljena u vihoru proslosti.
I zasto imam osjecaj da u toj bitki povjerenja...ja gubim?

O, zasto nam se proslost sveti?
Zasto nas juri kroz svijetlu sadasnjost i prijeti buducnosti?

Mrzim ovakve trenutke.
Onda kada sumnjam u sve i kada se osjecam najnesigurnije.
Mrzim sto mi je poljuljana vjera u ljubav... mrzim sto si iznad svega Ti uzrok tome.
Jer necu da mislim o mogucem kraju.
Jaci smo od ovoga!
Toliko puta sam tvrdila isto.
Sada je vrijeme da se dokazemo!

Sinoc je jedna
Latica nade
Srce napustila

Zasto bas sinoc?



Nocas su me grlili valovi mora, nemirom mi dusu dirali, kosu slanom vodom skropili. Vjetar mi pjevao njeznu pjesmu donoseci sa sobom glas mornara sto se s daleke plovidbe vraca svome domu. Miris ruzmarina taknuo mi nosnice slijevajuci se posvuda oko mene. Danju mi sunceva toplina grijala srce otapajuci naslage tuge, jos uvijek prisutne u mislima ......



Veceras cemo sanjati nas dvoje i mozda nakratko biti sretni u snovima gdje zivimo oboje... Daleko od istine.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ljubavna pesma

Kako da dusu sputam
da se tvoje takne?
Kako, mimo tebe,
da njom da grlim
druge stvari i daljine?
Ali, rado bih je sklonio
na neko zaboravljeno mesto
usred tmine
u neki izgubljen kut,
u kom nece je tvoje
njihati daljine.

ali, ipak, sve sto dodirne
nas dvoje
ko gudalo nas
nekako spaja
koje iz dveju struna
jedan mami glas.

Na kom smo instrumentu?
Ko nas satka?
I koji ovo svirac drzi nas?
O, pesmo slatka.

R.M. Rilke

Ako te potrazi
nasa ljubav
pobjedi prostore cutanja
pobjedi sva svoja sjecanja
(samo ljubav ostaje
kad sve prodje)
da treperi u tvome grlu
u meni
da je pletem
u znanu melodiju sjecanja
ako te ona
ikada potrazi
pobjedi prostor cutanja
molim te.

R.

Ostajem sa perom
/prisutna je moja dusa/

jos jednom udahnem
puls ljubavne igre
/kao sto si uvijek zelio/

Sada
mi ti ni ja
ne uzivamo u toj igri

nego u prisustvu
bliskom
moje i tvoje duse.

Nasu ljubav
smo ipak izdali
i poklonili drugom srcu.

R.

Prijatelji

Dolaze
kao čarobna bića
u osamljenim
vremenima života

i onda
ispune svaku
prazninu
što ju je tuga načinila

no potom ne nestaju
kao dobra vila
nego stiskom ruke
obećavaju
vječnost

LIJEPA USPOMENA

Ako me noćas tuga ukrade i odnese,

još dalje od tebe, na drugi kraj svijeta..

Hoćeš li poći za mnom?

Hoćeš li lutati, očajavati?

Voljela bih znati...

Da li će ti biti stalo...makar malo..

Ako se ljubav poput ptice galeba,

tužno svije krila na stijeni, riječi prosutih..

Hoćeš li imati snage da samnom poletiš,

da zajedno preletimo

more prijetnji optužbi..

Ako me izgubiš zbog neke druge

i ako ona te usreći više od mene,

hoćeš li imati toliko dostojanstva da ti budem

lijepa uspomena?



Lejla

Trazim rijeci...tudje.. da pokusam izraziti ono sto osjecam.
Ne pronalazim nista....nista dovoljno jako, dovoljno svijetlo, dovoljno tamno...nista sto bi pomoglo...
Zelim ponovno pricati, pricati s tobom, ali osnovno pravilo je da se treba drzati dogovora-dogovora samog sa sobom....
I dok pokusavam zaboraviti sve...boje se gase...i prelaze u tonove sivog...
Oko mene ...svakodnevica koja me davi...i nemogu disati..

I dalje, prva stvar jutrom..i posljednja nocu....i dalje....najteze se boriti protiv sebe.

R

Moja ljubav je tvoja krletka
i zlatna krletka je zatvor.
Hranim te i pojim, gledam te i pjevam...
Za tebe nema uzmaka.

Gledaš svoja krila, zamahuješ njima,
uzalud.
Svatko treba hranu, svatko treba pažnju,
odnekud.

Gledaš svoja krila.
Gledaš moje oči, prezireš ih.
Odgrizeš svoja krila.
Sklapam svoje oči, ne trebam ih.

o ljubavi

Zar su samo moja ramena
tuzna,spustena i netaknuta
po nekoj crti vec iscrtana,
savijena do boli od tereta,
tog ogromnog kriza koji slici
rasirenim rukama tvojim,
rasirenim nogama koje stezu,
mornarskom vjestinom
taj kanap slabi,
moj vrat koji se gubi,
u svakom tvom uzdahu,
vrisku i jecaju,
mojim ramenima koja se bude
pored prozora otvorena,
a jesen je hladna,tuzna,
poslije svakog uzdaha
ponovo se propnem
pa na noznim prstima
postanem veci od dunje
koja me redovno mirisom
podsjeti na samoce
koje nisam isprao
u onim kazanima,
uz one vatre,
uz one,
opet se vracam na njih,
suze koje vjecno prate,
zbog kojih se sakrijem,
zbog kojih izgubim muskost,
grub glas,ostar pogled,
postanem sitni trag,
fleka u zidu samoce,
zidanom od uspomena
jedne te iste zene
stare zidine se tesko ruse,
a teze mi je izvan njih...
Koliko sam samo vezan,
a da sam i bio izvan,
tko zna da li bi sada,
pisao u noci gluhoj,punoj,
mojih sitnih jauka,
jos sitnijih molitvi,
umornih ramena izgrebanih
tvojim noktima koji kidaju
sirovo meso mojih nadanja.
Koliko te volim ljubavi...

Kad nemamo sto podijeliti
na dan dugog putovanja
osim velike ljubavi
kao sto je nasa

Kad imamo samo ljubav
ti i ja , ljubavi moja
od radosti blista
svaki sat, svaki dan

Kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo
da ispunimo obecanja
vec samo ljubav
i vjecno vjerovanje u nju

Kad imamo samo ljubav
da ostvarimo cuda
i prekrijemo suncem
ruznocu predgradja

Kad imamo samo ljubav
kao jedini razlog
kao jedinu pjesmu
kao jedini spas

Kad imamo samo ljubav
da siromahe i probisvjete
odjenemo zorom
u svilene ogrtace

Kad poput bezazelenog trubadura
nudimo samo ljubav
u molitvi da bismo ublazili
zemaljske nedace

Kad imamo samo ljubav
da poklonimo onima
kojima je jedini smisao borbe
trazenje svjetlosti

Kad imamo samo ljubav
da trasiramo put
i pobijedimo sudbinu
na svakom raskrscu

Kad imamo samo ljubav
za pregovore s topovima
i nista osim pjesme
da nadglasamo bubanj

Tada cemo iako nemamo nista
osim snage da volimo
steci prijateljstvo
cijeloga svijeta

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Da samo znas sto sam prosao ja
Bezbroj ljudi, bezbroj gradova
Koliko reci u vetar sam prosuo
Dok nisam te upoznao
Koliko promasenih ljubavi
Koliko nade da odnekud doci ces ti
Da cu te pesmom zaprositi:
Zena budi mi ti...
Dok ljubavi smo se smejali
Ja i prijatelji moji svi
Dobro znam, svi smo potajno mastali
O ovom sto sad dajes mi ti
Sad neznam kako ti objasniti
Zasto tako sam siguran da si to ti
Pa cu te pesmom zaprositi:
I od ovog casa, vjeruj mi
Zivot cu svoj tebi ja posvetiti.....

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Za srecu moju
dovoljno je malo.

Jedan tvoj pogled,
pa da procvetam,
jedan tvoj osmeh,
pa da poletim,
visoko, visoko,
cak do neba.

Jedan tvoj pogled,
blagi pogled,
jedan tvoj osmeh,
dragi osmeh,
pa da poletim,
da ti se predam.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!