banjalukaforum.com

Sve ce ove stvari joste jednom doci
kao sto su bile i kako su prosle,
i ti crni dani, i te plave noci,
i ljubavi, cedne, strasne, dobrodosle;

jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet cemo naci
ista svjeza cula, ista srca mlada,
i taj njezni osmijeh, blagi i domaci.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit cemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat cemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim placem i pozarnim htijenjem;

samo ipak nece tada, nadajmo se,
da nas joste taru ove brige ruzne,
i da polet u vis dogadjaji kose
i plamen za zenom nase usne kuzne.

- Pa da barem tada, za tisuc tisuca
i tisucu ljeta, i jos mnogo vece,
primimo na nasa srca uzdisuca,
kao nikad poslije, jedan uzduh srece.

Umorno sunce zalazi za oblake
i boji nebo u najlepse boje
Posmatram prizor i gledam neke oci,
A tako bih voleo da su tvoje.
I ona je sada tu,
cuva me i voli
i na mojim usnama ostavlja svoj trag,
ali ne zna da svaki njen zagrljaj
duboko u dusi stvara mi boli
i ne zna da jos uvek si mi samo ti draga.
Oh,kako bih voleo da sam ptica
da dohvatim sunce,pa neka me sprzi,
kad me samo tvoja ljubav u zivotu drzi,
a kad tebe nema
nestajem i ja...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Bez rijeci me ocima gledaj,
da obnevidim za sve
sto nije tvoj pogled.
Proglasit ce me slijepom, oni.
A ti?
Slijepilo vidi slijepilo,
vid vidi vid.
...
Divno je sto od mene
trazis nemoguce
Divno je sto ne traze
drugi, nego ti.
Jer nemoguce kome li
pristaje u potpunosti
nego tebi?

Kad mi opet dodjes, ti mi pridji tada,
Ali ne ko zena sto cezne i voli,
Nego kao sestra bratu koji strada.
Trazec mekom rukom mesto gde ga boli.

Puna nostalgije beznadezne, duge,
Ne secaj me nikad da bi mogla doci
Zadocnela radost iz dubine tuge,
Ko ponocno sunce iz dubine noci.

Jer ti ne znas, bedna kroz sve dane duge
Da te voljah mesto ko zna koje zene
U tvom zaru ljubljah sav zar neke druge...
I ti bese samo sen necije sene...

LJUBAV





U početku zelena,

slijepa i zelena,

ko tikva na vodi:

bub ovdje, bub ondje.



Onda malo progleda,

traži, žmirka, birka,

pa opet oslijepi.

Zatim pogleda

na jedno oko.

Razumom je drugo pokriveno.

Zalijeće se: što uhvati

da uhvati i pentra se

na vrhunac.



Kada gore stigne

u samo podbriježje

vrhunac se zadovoljstva

obilato smiješi.



Slijedi onda oseka pa plima,

plima pa oseka,

i sve tako redom

dok ne dođe neizbježno.



U silnom zanosu

dvije su se polovice

jedne školjke

opet sklopile u jednu.



Biseri će poslije

kao nagrada doći.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Pred vratima se oglasila srebrena frula.
U kojem to stoljecu zivis te
vise ne cujes tihi glas pijeska,
cvijetanje tresnje,
bubrenje manga,
rast mjeseca?
Zar te srebrni pisak ne mami u susret koji jos traje?
Ne mari za godine, stoljeca i tisucljeca
njihovo je da prolaze,
tvoje je da to ne primjecujes.

Ljubav je...
Kada se dvoje vole
I kada vatra sijevne
I kada u dusi pece
Ljubav je...
Kada te grudi zabole
I kad ti prehlada prijene
Te rijeka slina potece

Sve je to ljubav u biti
Samo mrznja ne mere ljubav biti
Sem ako se mrzi mrznja
I ako se zna dobro skriti

Ja zovem ljubavlju...
I to kada se bezobrazno smijes
I to kada glasno vristis
I kad se u pasu savijes
Ponekad kad se zamislis

Sve mi se to ljubavlju cini...
I kad mi oci prekrijes
I kad me nogom pokrijes
I kad mi grudi otkrijes
I kad me usnom prelijes

Cak se nazire ljubav...
Kad zjene bistre zamutis
Prste mi u kosu zagnjuris
Pa prosto od srece poludis
I tiho se kraj mene probudis...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ja snevam o zeni, vecoj no sve zene,
Cija ce lepota biti tajna svima,
Sto je kao bozji dah u prostorima,
Koji ne dotace nikog osim mene.

Njen car da je moje veliko otkrice;
Da mirno prisustvo te cudesne zene
Ne razume vise niko osim mene,
Osim moje vecno ocarano bice.

I pred cijom gordom lepotom od sviju
Samo ja otvorih oci ocarane,
I srce ko crni cvet iz gluhe strane,
Nevidljive kapi dok na njega liju.

I njena lepota, tako nedogledna,
Neobescascena hvalama glupaka,
Da obidje tiho, kao snoplje zraka,
Sve tamne puteve duse, samo jedne.

I ja kljucar cudne lepote, da s tajnom
Srecom vidim da je ova zena
Od istoga svetlog tkiva nacinjena
Od koga i bolni moj san o beskrajnom.

Reci, što bi najviše željela čuti?
A ne, ne ide to tako. Htjela bih da je to nešto tvoje. Bez trunke moga utjecaja.
Ma da. Ti zaista ni najmanje ne utječeš na mene, kao, he.
Znaš ti što želim reći.
Dobro. Zamisli livadu. Ne zimi, ne ljeti. U proljeće.
..s ostacima zimske svježine i naznakom..
Hej, tražiš priču i onda mi ju «digneš» ispred nosa.
Oprosti.
Na toj livadi nikoga nema.
Čudna priča.
Čudna slušateljica, zapravo.
Dakle, na livadi nikoga…
Kad odjednom…pa, tako vjerojatno očekuješ da se situacija počne razvijati. Ali neće. Ne.
-
Gle, nikakvog komentara od tebe.
-
Aaa, jasno mi je. Puštaš me da se ispetljam iz ovoga, tj. iz ničega.
Nastavi, nastavi.
Zeleno, s oblaka se vidi. Paperjastih oblaka. Noge propadaju. Prema zelenom. Zelenom svuda okolo. Ništa se ne vidi do to zelenilo.
…kao u kirurškoj dvorani, ruke s prstima na gore, navlače se prianjajuće gumene rukavice…
Dugo ti je trebalo. Pusti mene pričati. Pusti, makar pojma nemam kuda sam krenuo s radnjom. Još čekam zapravo da me nešto «pukne» po mašti.
Mogu li ja?
Što?
Pa puknuti te?
Ne bi valjda. Mislim, ne vidim opravdanje… Osim ukoliko ti to nije samo zaobilazni put kojim ćeš me dodirnuti. Ha! Pogađam?
S tog tvog oblaka, vidiš što vidjeti želiš.
Pa da, isto tako, vidim istinu. Točno?
-
Pitanje je ovo bilo ako se ne varam.
Slušaj, ti ipak simpatični čovječuljku, dječače veliki, široki osmjehu, da ne nabrajam više, hoću da znaš…
Što, što, da me podnosiš teško?
Ne, najozbiljnije ti kažem kako si ti zapravo osoba…
…koju želiš vidjeti što dalje od sebe (uvjeravaš se da tako želiš).
Ne, nego…Hej, trebam prostora za vlastite riječi!
-
Daješ mi ga?
Ne samo njega, molim lijepo, ne običavam dijeliti tek dijelove sebe (koliko god oni značajni i samodostatni bili).
Si ti malo iskliznuo iz normalnoga?
«Lijepo».
A i što sam ono ja namjeravala reći?
Pa sada, dušo nemirna, mislila si mi reći nešto upakirano u sasvim nešto drugo. Pa sam te lako vratio na «pravi put».
U svakom slučaju, ovim se samo potvrđuje ono što sam i slutila o tebi.
Drugim riječima…
Drugim riječima, ja…
…ti…
…čovječe, kao da sa sobom pričam.
To je dobro.
Hajde da završim više. Mislim da si ti sasvim u redu čovjek i …
…u redu sam, dobro. Čuo sam dovoljno. Dopusti mi da nas odvedem u slijedeći čin.
I dalje mi pričaš priču ili mi se nabac…
Ne, nabacujem tebe na sebe. Šala, šala. Htio bih da nakon vremena što ćemo ga uskoro zajedno provesti pomisliš kako me više nikada ne želiš vidjeti.
Dobar zez, priznajem javno.
Ne, nije dobar, savršen je. Odvest će me baš tamo gdje želim stići…
…slušam…
…a to je da tebe okrenem (da mi oprostiš na izrazu) u smjeru u kojem se ja krećem. Za početak…

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne vjeruj da ja odlazim
jer nemoguce je ostaviti taj krevet
u kojem smo smislili najljepse price
nemoguce je da me taj vjetar
odnese nekud
u neku ravnicu punu snijega
jer tko ce tako njezno
tvoje celo poljubiti
kome bi na pamet padale
takve lude stvari
da se zenimo svake noci
da ponekad pobjegnemo
ne vjeruj
gledaj
tu su jos moje cigarete
moj kaput
i moje srce
ja sam jos uvijek tako tvoj
da nemam vremena ni za sebe

Oci su ti danas pune tople tajne,
Po poljubac ima u pogledu svakom,
I ima u glasu tuznom, nejednakom,
Obecanje srece nove i beskrajne.

Dosta, jadna zeno, sve je zalud! Dosta!
Mi smo jedno drugom davno sve vec dali.
Pogasimo lampe pira! Kao vali,
Sve je vec proteklo, i niceg ne osta …

Jos jedan dan samo hteli bi svom snagom!
Jedan, samo jedan! … Vaj, dok se sve brze,
Kroz kobnu noc cuje kako besno rze
Par zlih crnih konja, vec spremnih, pred pragom.

Da li naša ljubav
ima početak i kraj?
Kao bezvrijema traje. Glasom zborit neće
Ne postoje riječi. Nema juće, danas, sutra
živi oštrinom nježnosti, britkom željom sječe
I stalno se rađa, kao nova jutra ...
I nek bude tako!
Nek' usne sniju, ruke miju
tijela žude.
I pjevaj,
o ljubavi, pjevaj, ti sa svojom šutnjom
i nek traje opoj
pijanom srećom i vječnosti slutnjom.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Svuda oko tebe
Sklapaju se moje ruke
Kao cvjetovi cuvari.
Ti ides poljem
I ono, sjajno, s tobom ide
U daljinu.
Okazen si molitvama
Sto te prate
Kao vlastiti tvoj miris,
Tebi nepoznate.
Gdjegod ides,
Ides svojim poljem,
Jer svuda oko tebe
Sklapaju se moje ruke
Kao cvjetovi.

Uzimam te, poput sunca
šaljem ti potpis od sunčanih zraka,
poklanjam ti pogled obojan
kao dubina modro-zelenog mora.
To je ljubav,
To što osjećam,
Taj trenutak,
Taj otkucaj kad si kraj mene,
Te tvoje riječi koje očajnički upijam
Poput suhe zemlje.
Svaku kapljicu vječnosti,
Koju dijelim sa tobom i svako sjećanje.
Sada lagano hodam,
U tišini razbijam komadiće čežnje za tobom.
U svijetlosti, toplini sunca i mutnih oblaka,
Šaljem ti poljubac za ovaj dan.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne ljubi manje koji mnogo cuti
on mnogo trazi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav ( kao parce kruva
za gladne zube) on brizljivo cuva
za zvijezde u visini,
za srca u daljini.

Cutanje kaze: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trosne grede,
i o ljepoti nase svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noci
snim: ja cu doci, ja cu doci...

Ti uvek imaš mesta
u meni i mojim danima
i zato ne pitaj čemu,
ne pitaj da li mi treba...
Kroz tvoje reči i šapate,
kroz susret koji ne presta,
sa tobom i ja šetam
pod svodom našeg neba

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Tuga je znak da me ne vidis, ne cujes, ne osjecas.
Tuga je znak da si otisla od mene, da me gledas izdaleka,
ceznjivo i nemocno.
Porusit cu zid koji si podigla izmedju nas,
daljinu koju si prostrla medju nama ponistit cu.
Naprosto cu ugoditi sebi preko reda,
nista vise.

Kad se oblaci roje...
i lišće pada, sa granja svela,
i svi boli, u jeseni, zaćute...
Kud oblak ne nađe više
puteve zasute,
lete oči moje.

Samoća
Svedok si strasna i bludna,
ma luda i gadna i čudna,
sa telom starim i sedim,
il pupovima zavejanim
belim:
ja te grlim osmehom bledim
i branim.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Sumracak pada: tisina se svija,
u milju tone vasiona sva;
vecernja zvezda treperi i sija:

veselo sve je - samo nisam ja!
Nemir mi stisko umorne grudi,
nesrecno srce sto ljubiti zna!

Kroz tiha polja srdasce mi zudi
daleko tamo, u bajniji svet:
da zlato moje iza sanka budi

uz glasak frule, uz uzdisaj klet...
Il da joj sapne povetarcem blagim:
ljubim te, duso, vise nego svet!

Atenska djevo, prije neg' sati
rastanka dodju, srce mi vrati,
Ili ga, jer mi ode iz grudi,
zadrzi i sve sto ti nudi !
Odlazim, cuj moj uzdah i bol...!

Zivote moj, volim te.

Tako mi tvoje nemirne kose
sto egejski je vjetrovi nose,
i obrva sto crne rube
njezno ti lice ljube
i zjena ko u srne, o,

Zivote moj, volim te.

Tako mi usana tih koje zudim
i struka tvoga za kojim ludim,
i ovog cvijeca sto o sreci
i ljubavi zna reci.
Rijec ne zna, bilo dobro il' zlo;

Zivote moj, volim te.

Atenska djevo, valja se nama
rastati. Misli na mene, sama.
Premda, Istambul me zove tog trena,
srce mi i dusu uze Atena;
Uvijek cu tebe voljeti, znaj to!

Zivote moj, volim te.