banjalukaforum.com

Zelenu granu s tugom zuta voca
u kakvom starom spljetskom perivoju
sanjarim s mirom dok se dusa noca
i vlaga snova hvata dusu moju;

al ceznja drsce kao ptice golo,
ko plava pjesma naglo prekinuta,
ko neko blijedo i beznadno kolo,
ko bosi prosjak na po pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim macem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u mozdane, mozak van da skoci;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tudjinska zeno, samilosne oci.

Kad si ljubila istinski
onako kako zelis
znas kako
svijece vino vecera
kad si ljubila
mozes li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao
sad mi je smijesno
casna rijec
nezamislivo mi je
a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe
proslo je mjesec dana
od tvog rodjendana
zao ti je sto ti nisam cestitao
ali nisam stigao vjeruj
znas da je uvijek neka guzva
veceras sjedim sam
znam da te cudi ali sam sam
cini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima
a ljubio bih te nocas
pozelim to
nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto izmedju bola i srece
muzika s kasetofona
i sjecas li se samo
kako smo iskljucili telefon i zvono
a bilo te je sram u pocetku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u caj
i prolila kavu na cistu bijelu plahtu
znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati
ali nema smisla
mozda si vec zaspala
a mozda radis i neke druge stvari
mozda si sada i bolje izabrala
nisi vise onako neozbiljna
ne slusas valjda samo neke gluposti
i znam da si govorila kako bi voljela
da razumijes Zaratrustu
da gledas Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to mozes kad hoces
a ljubio bih te nocas
znam da je nemoguce
i kazem to tek tako
da shvatis kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog jos puno sitnica
koje zivot zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo
volio bih da imas onu istu haljinu
cini mi se da je bila plava
zguzvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reci nesto
sto bi nas moglo zaboljeti
vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela
sad cu otvoriti prozor
i viknuti volim te
grad spava
a snijeg pada
volim te

I nebo da ti oprosti grijehe ja ću se moliti
Ni jedna kletva od mene neće za tobom krenuti


Boliš me dušo, boliš me tugo, boliš me ljubavi
Nema te pjesme, nema tog vina da te zaboravim
Boliš me dušo, boliš me tugo, boliš me ljubavi
Nema te pjesme, nema tog vina da te zaboravim
Da te zaboravim, dušo, da te zaboravim


I noćas nemam nikog da ljubim, da mu se radujem
Ni sunca nemam u ovoj zimi, srce da ugrije

I opet da te vidjeti mogu, što bi ti rekao
Ako sam ikad ljubio ženu, tebe sam ljubio

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Cekasmo se dugo, a kad smo se sreli
Dala si mi ruku i posla si sa mnom.
I iduci stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i srece smo hteli.

Oboje smo strasno verovali tada
Da se besmo nasli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno prezivljenih jada...

I zanavek kad se rastadosmo, i tako
Stezuc svoje srce rukama obema
Otisla si placna, zamrzla i nema
K'o sto bese dosla, tuzno i polako.

I tako, jedne noci usred druma
preteku jezik neke rijeci kobne
strah me je njih, i strah me je zlobe
pomislih da sam, mozda sisao s uma.
Cemu sva borba, cemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da nece smijenit sudbine zlokobne,
i da cu ici, ici do svog huma.
-Ljubljena zeno, ko si ti da jesi,
ludjacku ljubav suvisno je kriti,
al ja sam sitan za sjaj sto te resi,
Pa makar jesam ono sto cu biti.-
Ljubljena zeno, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.

Rijeci jos uvijek
Trepere pred ocima
Cekam onaj tren
Sto ce pretvoriti
Rijeci u lik tvoj

Kad ces stojati
Tu ispred mene
Potvrdjujuci rijeci
Sto nizu se
U stihovima pjesme

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ljubavi moja. Trazim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
izmedju snijega sto pada i vatre umiruceg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaras.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kisno ljeto, godina, grana tresnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti kriz. Gorcina,

prazno nebo, tjeskoba, lude rijeci
na koje ne pristajem dok silazim
izmedju tvojih ruku i trazim
nagi plac sto ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kisi, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje vise
to sto sam stvorio i to sto me napusta.

I moju zedj sa tragovima bezumne soli.

Tiho te zovem
ime ti pustim u noc
i ma gdje da si
ovaj sapat ce ti doc
rijeci ko rijeka
tek u stihove
i bilo gdje si
doce po tebe

dio nase srece
i mog sna
zelja koja tece
u mojim venama

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ljubila je
smijala se
kurvinski zagledavala u oci
djecje izmicala

da bi jednom pala

ne sluteci na dobro
nije bilo lose
godina kao i svaka druga
govorila je jasno
prizivala slike
pravdala se da je svemu kriva
neka tuga
neki zanos
sto li
a ljubila je
Boze moj
kao da je nekakvo divlje stvorenje
podbadala nogom pod stolom
o seksu mislila sve s nekim bolom
i nekim osjecajem strave
pusila cigaretu za cigaretom
vani je bila zima
a u tijelu vatra
hiljadu stupnjeva strasti
od koje se ludi
i htjela ne htjela
znala je da mora pasti
a kad se pada nek se pada slavno
nek se zavijore zastave
od haljine i rublja
sve sto je sporedno postalo je glavno

pa ljubila je

usnom od vinjaka mokrom
smijala se
zubima cvokotala
pod nekim ustima tudjim
kurvinski u zjene strpala sebe cijelu
i tepala malim andjelima
pijanim vragovima
ostavljala pecat na tragovima

i nije bilo lose

godina kao svaka sto se nize
zima bez snijega
i smrt neka blize

a ona se smijala
sretno se ljubila
malo se tako protegla i grijala
i u malo magle
na minus deset

polako se negdje izgubila

Moja te rijec dotakla
u trenu kad si odlucila
da ne verujes nikome ko je
odrastao i ko pokusava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao zuti list koji te
u setnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smjenjuje.
Kao da gledas veliku rijeku
u predvecerje koja odnosi
bijele ladje, a iza svakog
malenog osvjetljenog prozora
mozda odlazi neko koga bi
mogla zavoljeti
zauvjek.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Na nebu vise nema mjesta –
Nasa dusa plasi nase tijelo –
Kuda cemo ovako sami, ovako smrtni, ovako mali,
Kuda kroz prazno, kroz vjecno kroz golemo Ono?

Stisni se nacas k meni, tko bio,
Tako je veliko nebo, tako smo maleni mi,
Pa ni sama nasa dusa, nasa nije,
Ona je od daljina, od visina, od zova sto kuca
Na vrata svijeta,
Ona nas plasi, narocito nocu
Kad se sapatom dogovara za sastanke na kojima
Nas vise nece biti.

Stisni se k meni, tko bio,
I stvorimo od nasih tijela nesto kao zvijezde,
Nesto kao svjetlost,
Nesto kao dusa…

Podji sada. Uzduh vec podrhtava
i zedna zemlja provlaci se izmedju udova.
Ti ostajes, kao sto ostaje moj zivot,
s otiskom moje sake iz koje rastu petunije.

Sve manja u ocajnom prostoru, veca u mojoj dusi,
kao velika glad sto sve uzima i sve napusta,
stvorena od sna i mesa, od nagih uspomena.
Jato golubova silazi s moje postelje.

Podji sada. Ne zaustavlja se rijeka osinuta munjom,
ne prestaje da tece more na jednoj mapi
sto cuva nejasna imena od slogova i krvi,
i jedan uzasan bol pod kozom neke planine.

Njezna. Ona koju pamtim. Izgubljena. Koje ime
pristaje ovoj puti, tim ustima, toj samoci
od koje gradim kao od silovite gline
sve ono sto ne prestaje na tvome usnulom licu.

Podji sada, ne okreci se, pjevaju trske
i vece drhti kao tek rodjena kosuta, u snijegu
ostaje samo haljina, samo krpe vjetra
sto nastanjuju moj zivot kao napusteno stado lanadi.

Zao mi je da joj ljubim kosu
Naljutice se na mene njene grudi
Ako se vinem u nebo pod njenim pazuhom
Kidisace na mene beli orlovi
Taknem li joj usnom pupak
Eksplodirace neko iz prikrajka
Ko misli da ima vise prava na nju od mene
Ako joj zagrlim usnulu zoru na ramenu
Sva ce zemlja da se poetizuje
I sve ce gore da progovore
Zatim ce nastupiti veliko progonstvo
Pobunice se svi oni koji bi joj na grudi rado pali
I posle je pritisli svim i svacim!
Beli orlovi ce mi objaviti rat
Sto sam letom u nebo ispod njenog pazuha
Usao u zabranjene sfere posvecenih
Svi ce podici veliku i opstu bunu
Protiv moje usne koja joj pupak ljubi
Ali ce sva zemlja stati u moju odbranu!
I sve gore ce nas od svih sakriti
U predstojecoj zaveri: Ljubav iznad svega!
Zato moram da joj ljubim kosu umesto svih koji to zele
I da se vinem u nebo ispod njenog pazuha
Kako bi rat sa belim orlovima bio ravnopravan!
Bice greh od Boga ako to ne uradim
Jer, zar i sam Bog nije rekao "Volite se i mnozite!"?
Eto zasto moram da joj ljubim kosu
I da se vinem u nebo ispod njenog pazuha
I da izazovem pozar damara kada joj pupak poljubim
Jer greh je prespavati usnulu zoru na njenim ramenima!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zamolio
sam sinoc
mesec
da te cuva,
dok ti
u tvojoj postelji
burne
snove sanjas.

zamolio
zvezde
da se spoje
zajedno
snagom kosmosa
svu srecu sveta
tebi poklone.

hladna noc
njena tuga
neka budu od tebe daleko...
kao sto sam ja
neka budu kod mene,
naucio sam da zivim sa njima.

da, to je bila moja zadnja misao pred san.

zamolio sunce
da sa prvim zracima
obasja tvoje dvori
i svu ljubav i toplinu
tebi pokloni...

zamolio vetar
da bude fin
da moj glas
i najlepse zelje
iz
dubine moje
uplasene duse
tebi pokloni

da, poceo sam da molim
iako u sebi osecam veliku snagu
imam, imam osobu meni dragu...

da, i to je bila moja prva misao pred zoru.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Sjedi nacas uza me
u liku nekog covjeka koji i ne sluti;
pusti zvijezde da zvjezduju same,
sjedi nacas uza me.
Sakrij se od vjecnosti
u razgovor od nekih pola sata;
pusti sutnje da govore same,
sjedi nacas uza me.

Sjedi nacas uza me
u licu koje gledam svakog dana;
i ne segni dalje no sto nam je dano,
disi nacas sa mnom.
Pusti kisu da ide kud hoce,
ona to ionako ne moze;
jer svaka kap te ceka da joj sapnes
da ne kapne, da kapne.

Duboko, jako uza me
ima jedna sto te moli nijema;
otpusti nacas vrijeme, i dok te gledam,
daj svijetu da ga malo nema.
Cuvam duboko uza me
mjesto od kojega sam nacinjena;
daj svijetu da ga malo nema,
dok te zivim, duboko uza me.

Kad osluskujem hod ptica u sebi
zaparu praznine
napustene sjene
ocajno umijece laganja
okus ljubavi sto stari
one sto proklinju dan i visinu neba
one sto mrze noc i poruku puti
i one koje prepoznajem dlanom,
kad sve to sakupim, nadjem i zagrlim, kad se presavijem u pasu,
kad se pretvorim u skoljku,
u dahu
kad osluskujem hod ptica u sebi,
zle brodove koji su zarobili nasu luk
pomicem kazaljke na kozi tvoje ruke
i starim.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Hoce li nas i jedna poslije blizina
zbliziti tako ko ova daljina?
Necemo li tada, jedno uz drugo
nedostajati jedno drugom

Vise i bolnije nego sada?

Mozda smo najsretniji upravo danas;
daljina, mozda, radi za nas,
blizina, mozda, izdat ce nas -

I mozda:

koje li srece plakati tako
kao sto placemo u ovaj cas.

Ne pitaj kuda sam otisao
gdje sam u kojem vlaku
prespavao svoje stanice
i koji mi je to snijeg u ocima
bjelinom sjao
nad tvojim celom
ne pitaj
ne lomi svoje srce u predvecerje
ne tuguj zamnom
sto sam ti ja mogao dati
skitnica
dijete tuge
ja koji sam za svojom zvijezdom
lutao i lomio njeznosti
ne pitaj stvarno
sto je sa mnom bilo
gdje me zore docekuju
tko me ubija
i tko place nijemim placem
ne budi se sa mojim imenom na usni
tamo na sjeveru
bit ce netko slican meni
govorit ce posljednje nocne vijesti
da sam mozda mrtav
udarit ce ptica kljunom na prozor
i ne misli suvise o meni
jer ces od tuge umrijeti
a ja to necu ni znati

U ovaj čas duša mi je bijela,

ko vez ove zavjese, koju suton njiše.

O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.

Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.



Na prstima mojim drhti balzama puna žara.

Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela.

Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara,

da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.



Ruka ti svemoguća izvajala je čari,

koje šum lana krije, satkan u odijelo.

Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,

da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.

O Bože, ne savijaj tegobom ramena ona.

Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.

Neka se pognu samo, kad tebe slave zvona

I prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne! Ta bolna ljubav koju srce nase
Sad kune u svome ocajanju dugom,
Bese mozda mrznja koja nas vracase
Uvek u zagrljaj kobni jedno drugom.

Mi smo se ljubili mrznjom u to doba,
Ceznjivom i tamnom mrznjom. Vaj, sto mucno
Bese kada jednom nesta i ta zloba
Koja nas drzase dotle nerazlucno.

Najzad, stisak ruke beznadezan, ledan!
I mi tada metnusmo u ocaju mnogom -
Celu svoju dusu u poljubac jedan,
I sav otrov mrznje u posljednje zbogom.