banjalukaforum.com

Bila je tako lepa one veceri
i tako vedrih ociju.
U smionoj igri dopustila je
da joj skinem s ramena
belu maramu.

A kada je noc spustila preko nas
svoju crnu zavesu,
postao sam jos odvazniji.
No onda mi se istrgla
i rekla" Pricekaj- do sutra!"

Drugog dana, kada sam je sreo,
bila je jos divnija.

I ja joj- uzdrhtavsi od srece-rekoh
sto mi je obecala.
No ona mi je na to odgovorila
"Mutne reci sto se kazuju u noci
gube danju svaki smisao!"

I nasmesivsi se blago rece mi
na odlasku: Budi strpljiv
i ne gubi nade nikada!"

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Kada je poznah, nebo bese mutno,
Vrti su mreli s bolnim nestrpljenjem;
Jesenje vode sumile zloslutno,
I sve ocajno zurilo za mrenjem.

I mladost moja nije vise znala
Za dane strasti i trzanja njina;
U moju dusu njena sen je pala,
Bleda i hladna, kao mesecina.

Glas njezin bese ko muzika tuge:
I zato misljah, u slusanju mnogom,
Samo na proslost, na jeseni duge,
Na hladna neba, i na tuzna zbogom.

Poljubac njezin bese tih i ledan,
Mramorni poljub; a kosa joj plava
Odisala je setan miris jedan
Bokora ruza koji docvetava.

I mnogo puta, u jutra, bez moci,
Prenem se kao iz olovnih uza;
Ja ne znam sto sam snevao te noci,
Ali mi oci mutne, pune suza.

Za jedan osmjeh tvoj
okeani svijeta bi valom pjenili
zumbuli mirisom baščom jordamili
najljepšu simfoniju vjetar bi skladao
zambak cv'jetom bi ničce padao.

Kiše bi namah padati prestale
bašče mirisnim beharom ocvale
na zalasku sunce bi veselo plesalo
vrelo gorčine na svijetu bi presahlo.


Jato bi lasta nebu prhtalo
moje bi srce ko struna drhtalo
sabahska rosa ko dragulj sijala
a dušu moju ljubav grijala
Za jedan osmjeh tvoj

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Po mesecu ti saljem uzdah jedan,
Po tom u ceznji bratu. Nek ti rece,
U tuzni cas kad zimsko pada vece.
Da sam ko Azra, bled, veran i predan.

I sta bi on, taj mesec, kome poju
Od Indije do vecitoga Rima
Ceznjivu svetlost i sanjivu boju
Svi pesnici na jezicima svima,

Kad ne bi tako u gluhoj samoci
Tesio srca sto se ceznjom guse
I ljupkim sjajem kroz beskrajne noci
Vezivao sve rastavljene duse!

I sad, kad sine ta starinska Luna
I setne zrake prospe mojom sobom,
Ja cudno prenem i, ko da si tuna,
Sva dusa moja zamirise tobom...

Predugo traje ovo propadanje
ljubav ga zovu, a zove se bol.
Predugo trazim iskru topline
u moru bjeline snijezne,
usnim da budem sretan na cas,
a sretnem ti oci neizbjezne.
Na javi mora, u snu još gora
daleka ljepoto, što mamiš uzdah.
Klecim pred tobom,
pred kosom tvojom
i trazim ljubav, a nadjem uzmak.


Mogu li tebe da izbrisem


Mozda ljepota zaiskri,
u nekom drugom osmjehu.
Al mogu li naci utjehu?
Mogu li tebe da izbrišem,
da ocaj u vino prelijem?
Pa kad ga gorkog popijem
glava da mi se razbistri.


Budan mogu li sanjati,
a da ti oci ne dotaknem?
Da se u snu ne spotaknem
o vjetar u tvojoj kosi.
Što po vazda donosi nemir
I tijesan postaje svemir
I nemam gdje od njega bjezati.


Mogu li pjesmu napisati,
a da te rimom ne cjelivam,
suzom sjecanja da te ne zalivam,
lijepu u prošlim danima?
Dozivajuci oci ti nemirne,
iz kojih sva moja bol izvire.
Mogu li tebe da izbrisem?

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Srescemo se opet, ko zna gde i kada,
nenadano i naglo javices se meni -
mozda kad u dusi bolno zastudeni,
i u srcu pocne prvi sneg da pada.

Na usnama nasim poniknuti nece
ni prekor, ni hvala; niti tuga nova
sto ne osta vise od negdasnjih snova
ni kaplja gorcine, ni trenutak srece.

Ali starom strascu pogledam li u te:
to nove ljubavi javlja se glas smeo!
Jer sto srce hoce to je njegov deo -
uvek novi deo od nove minute.

Gdje si voljena moja? Da li si u svom malenom
Rajskom vrtu, polijevaš cvjetove koji promatraju te
Kao što djeca promatraju majčine grudi?
Ili si u svojim odajama gdje oltar
Kreposti postavljen je u tvoju čast, a ti
Na njemu žrtvuješ moje srce i dušu?
Ili si među knjigama, sakupljaš ljudsko znanje,
a prepuna si nebeske mudrosti?
O, pratiljo moje duše, gdje li si?
Da li u hramu moliš? Ili zazivaš Prirodu u
Polju, utočištu tvojih snova?
Jesi li u kolibama siromašnih, tješiš
Slomljena srca slatkoćom svoje duše i
Ispunjaš njihove ruke svojim darovima?
Ti Božji si duh svuda oko nas,
Ti jača si od vremena.
Sjećaš li se dana kada se sretosmo, kada aureola
Tvoje duše okružila nas je, i Anđeli ljubavi
Lebdješe oko nas, pjevajući pohvalnicu srcima?
Spominješ li se kada sjeli smo u sjeni
Krošanja, skrivajući se od Čovječanstva, kao što žene
Štite nebesku tajnu svog srca?
Pamtiš li staze i šume kojima smo kročili,
ruku isprepletenih i glava naslonjenih jedne na drugu,
kao da skrivali smo se unutar sebe samih?
Sjećaš li se trenutaka kada poželjeh ti zbogom,
I moje usne poljubiše tvoje?
Taj poljubac otkrio mi je da spajanje usana u Ljubavi
Objavljuje božansku tajnu koju jezik izreći ne može!
Taj poljubac prethodio je dubokom uzdahu,
Poput onog kojim je Svemogući u zemlju
Udahnuo život čovječji.
Taj uzdah vodio me u svijet duha,
Navješćujući ljepotu moje duše, i tamo
Će trajati dok ponovo ne sretnemo se.
Sjećam se kada si me ljubila i ljubila
Obraza zalivenih suzama, i rekla si:
"Zemaljska tijela često moraju se rastati zbog
zemaljske svrhe,
I moraju živjeti odvojeno jer svjetovne nakane
Na to ih tjeraju.
Ali duša ostaje zaštićena u rukama
Ljubavi, sve dok smrt ne dođe i odvede
sjedinjene duše k Bogu.
Idi, voljeni moj, Ljubav te odabrala za svog izaslanika,
pokori joj se, jer ona je Ljepota koja nuđa svom
sljedbeniku
vrč slatkog života
I premda te moje ruke neće grliti, tvoja ljubav
će ostati moj
Utješni mladoženja, tvoje sjećanje, moj Vječni svadbeni pir.
Gdje si sada, ti koja si dio mene? Jesi li budna
U tišini noći? Daj da vjetar prenese
Ti svaki otkucaj i naklonost mog srca.
Miluješ li moje lice u mislima? Ta slika
Meni više ne pripada, jer Tuga nadvila je
Svoju sjenu nad moju sretnu prošlost.
Jecaji isušili su moje oči koje odražavahu tvoju
ljepotu
I usahnuli usne koje si ti sladila poljupcima.
Gdje si voljena moja? Čuješ li moj plač
Tamo preko oceana? Razumiješ li moju
potrebu?
Uviđaš li veličinu moje strpljivosti?
Postoji li koja duša voljna da prenese
Ti dašak ove umiruće mladosti? Postoji li kakva
Tajna povezanost među anđelima koji će ti
prenijeti moju pritužbu?
Gdje si, moja predivna zvijezdo?
Životna tmina
Privila me na svoje grudi,
žalost me osvojila
Pošalji svoj smiješak u nebo, neka me dosegne i oživi!
Izdahni svoj miomiris u nebo, neka me održi na životu!
Gdje si, voljena moja?
O, kako golema je Ljubav!
I kako malen ja sam!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Duso moja, i kada krenem
Tako bih rado da se vratim.
Ti ne znas da je pola mene
Ostalo s tobom da te prati.

Ostalo s tobom da te ljubi
Dok budes sama i bude zima.
Jer ja sam onaj koji gubi
I prije nego ista ima.

Duso moja, ja ne znam vise
Koliko dugo mrtav stojim
Dok slusam kako liju kise
Pod mracnim prozorima tvojim.

Duso moja, ti umorna si
I bez tebe ti lezaj spremam.
Na nekoj zvijezdi sto se gasi
Ja trazim svjetlo koje nemam.

Pod hladnim nebom, ispod granja
Stavit ces glavu na moje grudi
I ja sam onaj koji sanja
I zato necu da te budim.

Duso moja, ko kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu,
jer s tobom dodje i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu.

Kao purpurna sjenka na odstojanju te pratim
znajuci uvjek gdje moje je mjesto.
Ne, ne boj se nisam od tebe daleko
ali ni tako blizu kao sto zelim cesto.

Ima me u zraku kroz koji put sjeces
i u boji neba kad ga duga krasi.
U odrazu tvom nad vodom me ima,
kad zapljusnes svoje i moje lice se kvasi.

Ja ne spavam nikad, bdim nad blagom svojim,
dragulji se nalaze jednom il' nikada.
Pred vratima snova tvojih znam stajati
pazeci da mrak njima ne zavlada.

Nedam da ti vrijeme gospodar postane
gmizavci proslosti nek' izumru zedni.
U svoj svojoj snazi, drskosti i moci,
pred tobom su samo jadni, gadni, bijedni...

Znaj, ne sumnjaj tu sam i ostajem vjecno
pazim da te neki orkan ne odpuse,
lebdeci za tobom u purpurnoj magli,
nejasna, lelujava sjenka; cuvar tvoje duse.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Jedino sam tebi mogao pjesmom do srca
i jasno sagledati drugu obalu
jedino sam s tobom mogao u vecernje slike
varkom ulaziti bez suvisnih rijeci
jedino zbog tebe morao sam se odreci
svojih godina i pjesama
kad sam u svadji sa svijetom
na tvom tijelu najljepsu baladu stvarao
od tvoja dva oka u koje se sunce zaglavilo
od tvojih ruku
kao da me cvijece na livadama zvalo
jedino sam tebi mogao svoj zivot
u narucje poloziti
jer svi su me drugi varali i malo mi dali
jedino sam tebi ruke na ramena mogao staviti
a da me ne zaboli moja nemoguca dusa
navikla na raskrsca i ceste
jedino tebi i uvijek ce rijeke
u tom pravcu kretati zurno
kad me nebo prepolovi i na smrt pripremi
nece to biti ni tako tesko
kod tebe ce sunce biti i pjesma
jedino cu tebi i poslije smrti
svoju zvijezdu dovoditi
da ti lice ne potamni od svega
jer tebi sam jedino znao
do srca pjesmom doci
i pomalo zaustaviti zivot
da te tako grubo ne zaboli tisina
iza moga lica
iza moga tijela

Postoji jos uvijek ona,
zaboravljena,nenamjerno,
nekad moja,suvise smjela,
topla kao ova suza sad.
Postoji jos uvijek ona,
zacrtana u oblaku bijesa,
prevarena od istih opet,
duboka u sebi bas sad.
Postoji jos uvijek ona,
posjecivana samo jutrom,
gazena kao i ova trava,
spremna za suse tek sad.
Postoji jos uvijek ona,
s osmijehom Mona Lise,
jos vise puta ukradena,
opet sam bez nje sad.
Postoji jos uvijek ona,
odana u svakoj mojoj boli,
ispisana u svakoj rijeci,
ispustena poput zmaja.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nase dve ljubavi pune kobne moci,
Od sviju skrivene, zive u svom stidu,
Kao pod zvezdama, zaspali u noci,
Dva mirna pauna na starinskom zidu.

Krijem svoju ljubav kao mrznju drugi –
Istom silom lazi i svim podlostima;
Kao drugi staklo otrova, svoj dugi
Svoj bol bezutesni ja krijem medj’ svima.

Koliko je suman eho moje lazi,
Da ne prenu nikog udarci mog srca!
I koliko mira u reci gde grca
Cela jedna dusa i san od sveg drazi!

Sva je moja radost znati bol da skrijem;
Sva mudrost, ljubavi dati izgled zlobe;
Vrlina, da prezrem suze koje lijem,
I pokazem srce kao prazne sobe.

I tako dve nase ljubavi ocajne,
Ogrnute lazju vecitom i niskom,
Stoje nemih usta u dnu nase tajne –
Dva crna pauna na zidu starinskom.

Treperi prenulog casa luk
uz jasan, metalan zvuk:
drhte mi cula. Osecam: znan
i shvatljiv je plasticni dan.
Pre pogleda moga bio je svet
ko još nerazvijen cvet.
Daje se mome oku na dar
sad svaka željena stvar.

Sve je golemo, sve volim, sve ja
slikam na zlatu što sja,
i dižem visoko i šaljem taj zrak
u necije duše mrak.

* * *
Ja volim svoga bica polutminu
što daje mojim culima dubinu;
u njoj se, kao iz pisama starih,
moj život jednom vec proživljen žari,
u preboljenu odmaknutu daljinu.

Iz nje se toci u mene saznanje
da imam dosta prostora pred sobom
za drugoga života vecno tkanje.

i katkad sam ko drvo cije granje
šumi negdašnjem decaku nad grobom
i ciji koren prostirku mu plete, -
drvo što onaj ispunjava san
koji je decak u daleki dan
izgubio u pesmi punoj sete.

* * *
Ovo su veka poslednji trenuci.
Vetar s velikog jednog lista tka,
po kom pisasmo Bog ti i ja,
i koji se u tudoj vrti ruci.

Stranica nova blista, i na njoj
može još sve da bude, sve.

Potajne sile mere opseg svoj
i mracno jedna pored druge bde.

* * *
Moj život nije ovaj strmi cas,
cas kad ovako žurno stremim.
Pred svojim žitnim poljem ja sam klas,
tek jedan glas sam samo, i to glas
što prvi sred mog mnogoglasja nemi.

Izmedu dva sam zvuka dubok muk,
koji ih trajnom uskladenju goni:
jer preti da nadjaca smrti zvuk –

no tamnoga ih intervala luk
miri.
Lepotom stariom pesma zvoni.

* * *
Sad vec crvene divlje ruže zre,
u leji jedva diše pozno cvece.
Ko nije bogat sad, kad leto mre,
taj nikad sebe sacekati nece.

Ko sada sav ne drhti kao prut
od preobilja slika, koje buja
i pronice u svaki dušin kut,
cekajuc noc da tminom zaleluja: -
taj je ko starac, prešao svoj put.

Toga nijedan sad ne greje plamen,
laže ga sve na javi i u snu;
pa i ti, Bože. Ti što ga, ko kamen,
iz dana u dan vuceš prema dnu.

UVODNA PESMA
Ma ko ti bio: kroci u predvecerje
iz sobe svoje, gde znaš svaki kut;
ma ko ti bio: poslednja uz put
tvoja je kuca, a iza nje: bezmerje.
Pogledom svojim, koji se koleba
da napusti tvog starog praga rub,
digni polako jedan crni dub
i postavi ga ispred neba.
I tako svet ceš ustrojiti svoj.
Golem, ko rec što sazreva u svemu.
A kada voljom shvatiš smiso njemu,
ostavice ga nežno pogled tvoj...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Volim te uvijek, i kad se budis
I kad na licu sminke nemas
I kad si ljuta, i kad se cudis
I kad bez mene na ples se spremas
Uvijek te volim, hocu da znas
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim

Volim te kad si blijeda i sjetna
I kada bore imas na licu
Volim te kad si divlja i sretna
I kad u ruci drzis pticu
Kad nista neces da mi das
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim...

Volim te uvijek, i kada sanjas
Kad ne pises mi, kad te nema
Kada od mene stalno se sklanjas
Volim te kad si posve nijema
Kad sutis poput ribe bas
Volim te, ne znam kako da odolim
U svakom slucaju te volim

Volim te uvijek, cak i tada
Kad ne volim te, kad si sama
Kad vecer pada iznad grada
Volim te kad se pravis dama
Kad ne volis me, kao sada
U tome i jest zivot nas
U svakom slucaju te volim
U svakom slucaju te volim...

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vjedje pote;
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.

Dusa je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noci;
placimo, placimo u tisini,
umrimo, umrimo u samoci.

Ova nevjerojatna rijec magicna
Oduvijek takva i takva ce biti
Zauvijek pokazuje kako cudesna
Misterija je koja ovaj zivot kiti

Ljubav radi na mnogo polja
I ne ljuti se za bilo sta
Ne cini samo sto je njojzi volja
A tesko joj nije nista

Ne raduje se lazi i nepravdi
Ne zavidi ova dobra vila
Raduje se samo istini i pravdi
Ma kako to ona bolna bila

Nesebicna je i strpljiva mada
Sve snosi i sve vjeruje
Svemu se kroz vjecnost nada
I nikada ne prestaje

Ona je najbolji i najtacniji
Odgovor sto zivot nudi
Ona je nas jezik jedini
Koji razumiju svi ljudi

Ako jezike i andjeoske znam
I dam da spalim svoje tijelo
Ali prave ljubavi nemam
Veliko nista to je djelo

Ljubav se ne prodaje niti kupuje
I ja ne znam da je objasnim sta je
Al kazem nek cijeli svijet cuje
Ljubav se jedino ljubavlju daje

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Zasto volim tako sve ono sto mine,
i radost, i bol?
S kakvom zeljom tamnom ja slusam
taj glas iz daljine,
i pogledam na put koji osta
za mnom?
Kakva je to veza
izmedj' duse sada,
i tih dana
sto su protekli kao voda?
Zasto vecma volim
vece koje pada,
no purpurnu kisu
iz jutarnjeg svoda?
Cesto mi se cini
da ko mocna plima
sve u meni sumi
od spomena sivi'
i da mi je srce prepuno,
i ima strah da ide dalje
i da sto dozivi.

Ako ti kazem da te volim,
da li ce andjeli poletjeti?
Ako ti kazem da te zelim,
hoce li leptiri ozivjeti?
Ako ti sapnem tajnu iz polovine mog srca,
hoces li je pricuvati u dusi?
Ako ti pozajmim dah sa usne moje,
hoces li ih pozeljeti?
Ako jednom zauvjek zaspem,
hoces li me probuditi...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Who can know

Who can know the emptiness inside
every time I see your face
I pretend I'm happy without you
but inside I slowly died.

Who can know how's to be lonely
in every sleepless night
Baby you know I still love you
you know you're the one and only.

Who can know how's to live in a dream
you kept me waiting
for little scrap of your love
baby can't you hear my scream.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Dopusti mi da udišem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao što žedan uranja glavu u vodu izvora
i da mašem njima
kao mirišljavom maramicom
istresajući iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati šta sve vidim
šta sve osećam
šta sve čujem u tvojim kosama
moja duša lebdi na mirisima
kao što duša drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leže velika mora
čiji me monsuni nose prema
blaženim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirišljav
od plodova lišća i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu složenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde počiva večna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih časova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe lađe
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvećem
i praznih posuda iz kojih struji svežina
u toplom domu tvojih kosa
udišem miris duvana izmesan s' opijumom, šećerom
u noći tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribežjima tvojih kosa
opijam se mirisima sačinjenim od šumske smole, mošusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teške pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
čini mi se da jedem uspomene...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!