banjalukaforum.com

ako ikada postanem tvoj ratnik u sjenci drugoga
otici cu i raspeti sator na obali mora mrtvoga
i lutati svijetom u nekoj od ljudozderskih piroga

znam da ce mozda zvucati ko sala neslana
ali nekada uvece sam i umoran od veslanja
potrazicu te tiho u skoljkama i u pjesmama

i pratiti i uloviti najljepsu zvijezdu probosti ju
skinuti je s neba s visina na vrhovima ostiju
napraviti samo za tebe nisku od njenih kostiju

neka tada svi znaju ko je novi kralj pagana
sto se s delfinima druzi i bori protiv uragana
a negdje ga daleko mozda i ceka njegova dragana

_________________
Umro je Džimi Hendriks iz Sijetla,
Klepton i Pejdž su dva matora pijetla,
al' budućnost je ipak svijetla
sve dok nam je Popokatepetla...

Jedan dio svoga srca,
Jedan dio svojih zelja,
S povjerenjem ja cu otkrit,
Ispred starih prijatelja,
Ali nekih stvari ima,
Sto ne govore se svima,
Sto se samo nekom sapnu,
...Ti znas...

Nekog moras, nekog moras i da sanjas,
Nekog ljubis i zbog njega zivot stvaras,
Neko mora, neko treba da te ceka,
Da ti pise izdaleka,
I da pisma tvoja prima sva

Ti si tajna, ti si smisao mog puta,
I u tami zadnja svetiljka dok lutam,
Da te nema, ti sto nikad me ne krivis,
Da te nema, da ne zivis,
Svi bi putevi bez kraja bili znaj...

Od koje smo nježnosti čvrsti
nepoznati drugima
a sebi isti
napamet te znaju moji prsti
a da li ćemo uvijek
dotaknut se neba
isprazni od suza
i od svega čisti
od svoje smo ljubavi jaki
drugima strani
a sebi isti

Vidjela sam te na obali sjete,
zasnila tvoj lik u pijesku nade. ...
Kroz tvoju kosu misli mi lete,
lahorom sniju
modre balade...

I znam: i ti si usnio mene
uz plavet istih
lahorova...
Ni sirom otvorene zjene
ne mogu spasti od nekih snova...

Oboje sazdani od morske pjene…

Sada se pitam, gdje da te trazim?
Kroz gradsku dzunglu
kuda da krenem?
Kako da razgrnem naslage lazi?

Predamnom ulice obalu mrace
i nicu sive, sumorne stijene.
Bezbojne, kuca do kuce place.

Ljudi su prhnuli u carstvo sjene.

Mozda je bolje da negdje stanem
da nam se ne bi razisli puti?
Grad mi sivilom razjeda dane
al' jos se ringispil u meni vrti.

A mozda i nije vazno da l' stojim,
hodam il' trcim po sivoj javi…
dokle god u dnu dzepova brojim
jos zrna pijeska
sto se plavi…

Uz plavet osjecam lahor i vidim
tvoj lik kroz osmijeh,
suzu il' salu...

I znam:
naci cemo se kraj neke hridi,
mozda vec sutra,
na nasem zalu....

Rastali smo se
i sisli iz grada.
kao dve suze, kad naporedo kanu,
sa naboranog lica.

na vodi su nas cekale ladje.
tvoja ode prva.
moja je obilazila ostrva.

sedeo sam poguren i crn,
pust,
kao Meseceva senka.

Nesto se divno desava s nama,
osjecas li to i sama?
U nama se pomicu neke granice
sto su nas stezale godinama.

I nasa ljubav,
ko ptica u kavezu
kad joj otvoris vrata,
ustreptala gleda u beskrajnu plavet,
i od ljepote strah je hvata.

Vec sama pomisao da je slobodna,
da moze zaparati visine modre,
kavez joj cini vecim od svemira,
vecim od njene slobode.

Ni potomak, ni sretan roditelj,
ni rođak čak, ni znanac, prijatelj,
nisam ja ničiji,
nisam ja ničiji.

Jesam, ko svaki čovjek: Veličanstvo,
sjeverni pol, neotkrito tajanstvo,
daleke more sjaj,
daleke more sjaj.

Al, vaj, neću više ovako bazati,
volio bih sebe svima pokazati,
da me jasno vide,
da me jasno vide.

Stoga mučim sebe, stog pjesme bole,
ta volio bih da mene vole
i da sam nečiji,
da sam nečiji...

Kad se probudis
i nadjes me u ocima
kad pomijesamo
ljubav
i dobijemo novu boju
sve ce to biti
razliveno kao tinta
u nasim venama
pa i ljubav cemo disati
tvojim usnama
dok se gradovi pretvaraju
da nas imaju
dok me ruke tvoje
grle i primaju

Je li to važno da'l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.

Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k'o žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.

I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.

Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.

Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.

Ja bih trebao biti dan u koji ulaziš
Postelja na kojoj se odmaraš
Čaša iz koje piješ
More gdje se kupaš
Česma iz koje točiš
I stopa do stope nanizana na tvome hodu.

Ja bih trebao biti dolina u koju gledaš
Cvijet kojem se diviš
Malena knjiga koju otvaraš
I vatreno poglavlje koje čitaš
Povijest vijekova kojom se napajaju tvoje misli
I maleno ogledalo koga razbijaš
Jer ti nije sreću donijelo.

Ja bih trebala biti šljunak tvojih obala
Kojima svijet prskaš ljutinom i nezadovoljstvom
Vjetrovi kojima duvaš u času uzavrele žurbe
Galama kojom se odmahuješ i bijeg kojim me ostavljaš
Ja bih trebao biti tvoje pero da me stalno pišeš
Tvoja cipela izvrnuta negdje pod plaštem
Tvoja čarapa lijepo obučena sa dugim cvijetnim milovanjem crte
Tvoja ispušena cigareta.

Ja bih trebao biti tvoja torba u kojoj nosiš sve blago svoje učenosti
Tvoj mali oltar gdje moliš zvijezdu da ti ohrabri mozak
Tvoja daleka gruda prema kojoj se upućuješ nepoznata.

Ja bih trebao biti tvoje proljeće u koje si zaljubljena
I na koje izljevaš pogled strastvenog čuvara
Tvoja jesen sa zlatnim kupolama jabuka
I rukama koje nose kruške posvećene.

Ja bih trebao biti tvoja zima
I snijeg i pahuljice leda
I sve što se mrzne na tebi.

Ja bih trebao biti tvoj ponor tvoj uspon
Tvoje vrijeme i tvoj sat na krvi.

Ja to želim biti...

Šta ti nedostaje noćas
mislim osim mene
jer drugo je sve u redu
drugo nije važno u ovoj noći
jer zvijezde će ionako padati
i ovdje
i na zapadnim i istočnim obalama
mene nešto drugo zanima
mene zanima što da učinim
s ovim depresivnim
magnetskim poljem
i kako da umaknem nepovoljnim
strujanjima vjetrova s juga
koji u tvom srcu stvaraju
zrakoprazne prostore
što ti nedostaje noćas
osim kucanja sata
mislim osim mene
jer sve drugo nije more koje se pjeni
nije to šlag na sve
posebno na ono što me dovodi
do ludila
pazi
jutra će svejedno dolaziti
bez obzira na naša stanja
ali mene nešto drugo zanima
meni to što me ubija
može biti slatko
i suzama razmazano lice
može i to
a to što ne možeš pogledati u oči
nikom
hajde molim te
ti baš kao neko dijete
uživaš u svemu što ne možeš promijeniti
ma priznaj
da ti ja najviše nedostajem

Ucinio si me srecnom...
Ne znam kad,ne secam se ni dela...
U snovima samo obrisi senki,
na mojim grudim,otisak tvog cela.

Ucinio si me srecnom...
Na obraz ruku spustio si blago...
Pogled nezan, tvoje plave oci,
i jedno toplo jutro,posebno drago...

Srecna sam...
Sad nosim u sebi,tvoje ruke,oci,glas...
Mali smotuljak nase ljubavi,
ono jedino sto ostaje iza nas...

Nikola,imacemo bebu...

_________________
Pozic-vozic

Ne diraj moje godine
ne igraj se mojim rukama
ostavi moje usne...
Najbolje bi bilo za tebe
da odeš
da otvoriš vrata
ostaviš tu kafu koju pijemo
zaklopiš knjigu i
pokupiš tih svojih deset sličica
iz raznih razdoblja tvoga života.
Zasto me gledaš tako bezobrazno
tako toplo i nemirno
tebi ću, evo, samo tebi ću
otkriti tajnu
jer te želim spasiti od sebe i tuge
ja sam rođen u godini
loše berbe
i što možeš od mene dobiti
samo suzu na kraju.
Zato ti kažem
pokupi sve te tvoje nežnosti
skini poljupce sa mojih usana
ne ostavljaj te mirise na jastuku
jer tako te volim
a rođen sam u godini loše berbe
i znam da će sve to
loše završiti...

Лепше је тебе чекати

Ако већ не знаш нека ти
Дојаве тајне нити
Лепше је тебе чекати
Него са неким бити

У тој великој награди
Док чекајући те по души
Твој ми недодир сагради
Што неко додиром сруши

Благоје Баковић

_________________
Cause I'm tired of this scenes...

Dosao sam tebi kao sto reka ide moru
Zrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo
Svaka kap vode moga zivota upila je so tvoje neizmernosti
Tvoje sunce unistilo je moju proslost pretke
Ti vladas nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdzu moje kose
Spavam samo u tvojim snegovima
Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
Odrekao sam se vec davno svojih legendi
U kojima su Rembo Kras i Dikas
I Valmor koja place u ponoci
Konopac Nervalov prekinuo se
I metak koji je ubio Ljermontova prosao je kroz moje srce
Podeljeno tvojim koracima
Razvejano tvojim pokretima
Ko zaljubljeni vetar neke sume
Ja idem za prasinom koja se jutrom goni iz kuce
I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana
Brsljan koji raste a da niko ne primecuje
Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti
Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog setanja
Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu
Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
Petparacki roman koji govori samo o tebi
Otvoreno pismo zaboravljeno pre no sto je procitano
Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
Trepatanje soba kroz koje se proslo
Parfem koji ostavljas za sobom
A kad izadjes nesrecan sam kao i tvoje ogledalo

So di soffrire amando,
e per amore.
Solo nel dolore
e' chiarezza che illumina. Si ama
per liberarsi. E amore,
dal dolore piu' forte,
continua in sofferenza
fino alla fine.
Fino alla fine.

Giacomo Scotti

Imam negdje i autorov prevod. Nacicu vec ...

_________________

Evo prevoda :

***

Znam da ljubeci patim,
a zbog ljubavi.
Samo je u patnji
jasnoca koja svijetli. Jer ljubimo
da bismo se oslobodili. A ljubav,
patnjom ojacana,
u patnji se nastavlja
sve do kraja.
Do kraja.

26.1. 1976.

_________________

Quiero hacer contigo
lo que la primavera hace con los cerezos. Pablo Neruda


U prevodu: Zelim da ti ucinim ono sto proljece uradi drvetu tresnje.

Ptica što pjeva u mojoj glavi
I ponavlja mi da te ljubim
I ponavlja mi da me ljubiš
Ptica što jedno isto ruje
Sutra ujutro ubit ću je.



Jacques Prevert

_________________