banjalukaforum.com

Niko nas nece podeliti vise,
na dobre i gresne.
Tajni smo kao grane snezne,
a sve sto je staro u ljubavi,
place sve tise.

Jos malo samo, pa cemo sumorni,
sa osmehom tuznim,
u strastima ruznim,
stati,
bolni, bledi, umorni.

U bilju, ili necem drugom, mocnom,
nad proplankom jedne sume mlade,
naci cemo opet svoje nade.
U mirisnom nebu nocnom.
Nade svih koji se bolno smese.

I, kad opet kao vecni cvet,
nad telima umornim,
nebesa zaplave.
I zagrljaj opet bude svet,
kao zlato oko svete glave,
sa tamjana mirisom sumornim,
necemo znati koji greh to bese,
medju gresima sto ko oblaci plove,
sto nam ta tela i dusa dade
divne i nove.

Na sve spremna budi. U noci nekoj
kao devojcici pricacu ti bajke i skaske.
Drugi put cu zazeleti da odem daleko, daleko.
Do Aljaske.
Nekad jednostavno necu ti doci
i na stolu uzalud cekace me tvoje ruke i caj.
U drustvu s brezama setacu u noci
a ti ces misliti da je zauvek prosao nas maj.
Na sve spremna budi, na smeh i na suze.
U zivotima nasim mozda tek prvi cin je gotov.
Da bih bio muzej, ako zelis da budem taj muzej,
prethodno moram da budem Ljermontov.
Prethodno moram da napisem stotine ovakvih
redaka.
Jer u stihu nista se drugo i ne desava sem ljubavi
i vere.
Tako je bilo u doba predaka.
Tako ce biti i hiljadu godina posle nase,
posle tvoje i moje ere.
Pa ipak, na sve spremna budi
jer zajedno nam je
i da cekamo i da spavamo.
Da strahujemo za sunce, za srne, za snove.
Preostaje nam jos toliko toga a u nasim glavama,
na zalost, mesta nije samo za stihove.
Nekad mozda necu ni primetiti bore na tvom licu,
ni bele epolete snega na tvojim ramenima kad
udjes s ulice.
Nekad tvojim kcerkama zaboravicu da ispricam
Snezanu i Crvenkapicu.
I cetiri zida nase sobe ucinice ti se kao cetiri
beznadezna zida tamnice.
Ponekad pomislices da odumirem, kao drzava.
Ni Danton, ni Goran, ni Kosevoj Oljeg.
I to ja, koga si za besmrtnog drzala,
za najboljeg.
Na sve spremna budi, na psovke i na madrigale,
na suze i na pisma sto preklinju i prete,
ali ruke koje su mi se jednom predale
te ruke su svete!

Da bih počeo pomenuću elemente
Tvoj glas tvoje oči ruke usne

Na zemlji sam a zašto bih i bio
Da ti nisi na njoj takođe

U kupatilu sam koje se istovetilo
Sa morem slatke vode

U onom kupatilu koje je plamen ljubavi
Izdubio u našim očima

A to kupatilo koje je plamen ljubavi
U koje sam stupio
Vrelinom tvojih ruku
Ljupkošću tvojih usana

To prvo bilo je životno
Kao neka rascvetana livada

Naša ćutnja naše reči
Svetlost koja odlazi
Svetlost koja se na vraća

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,

Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I sta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kise
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,

I ovaj zid ne medji sobu, nego mozda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplasena od svoje svetlosti,

I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadzivljuje, zauvek naseljeno
Obicnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;

Kad odes, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: niceg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nacin vidljivo,
Mesta koja volimo ne mozemo napustiti.

Reci, kad bi moj osmeh bled,
rastopio se kao cvet
pola san a pola led.
Kad bih jos jednom
mogao da volim...
Da li bi mi tad bilo dobro svud,
i zivot bio manje lud?
Ili bih i tad kao sad
morao da se smesim i razbolim,
i da umrem?
Kad bih jos jednom
osetio da volim, volim?

Vidjela sa te na obali sjete
zasnila tvoj lik u pjesku nade
Kroz tvoju kosu misli mi lete,
lahorom sniju modru baladu.

I znam: ti si usnio mene
uz plavet istih
lahorova.
Ni sirom otvorene zjene
ne mogu spasiti od nekih snova ....

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Svaki trenutak
bez tebe
za mene je zauvijek
izgubljen.

Poredec tebe
sa svim sto vidim,
premalo je.

Koliko je samo
ociju ogrijalo
to lice tvoje...

Kao suze sa zvijezda padaju,
Kisa i snijeg.
Vrijeme se mijenja,
Svaki put kad nestanes.
Na usnama okus tisine,
Oluja u meni...
Bez tebe sam gluha, nijema i slijepa,
Povedi me...
I vodi me kroz noc i san,
Sakri me k'o zrno u dlan,
Voli me k'o nikada,
Budi moje sunce nakon oblaka...
Kao suze sa zvijezda padaju,
Kisa i snijeg,
Vrijeme nas mijenja,
Svaki put kad nestanes,
Na usnama okus tisine,
Vjetar u meni...
Ti si moj zivot, snaga i nada,
Povedi me...

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Visak ljubavi nosim u dzepovima
skrivajuci oci od gomile
Poharane snove o sreci
u ponekom osmijehu sretnem
cudljivi vjetar straha ili zelje
kroz pobjednicku kapiju
progonim posljednju ljubav



Bez tebe boli tisina
noc ostavlja tragove proslosti
plasim se odjeka tudjih koraka,
u daljini
plasim se ljubavi
koju u sebi pronalazim
plasim se rastanka...

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

MOJ SVIJET TOBOM UOKVIREN

ISTINOM U MENI TRAJE.

MIRISOM ZIME OBRUBLJEN,

NEZABORAVLJEN.

KAO SLIKA NA ZIDU

O MOJE MISLI OBJEŠEN.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ti si moj trenutak, i moj sen, i sjajna
Moja rec u sumu; moj korak, i bludnja;
Samo si lepota koliko si tajna;
I samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka -
Jer je san o sreci visi nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost; neka
Tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva;
U velikom bolu ljubav svoju metu;
Istina je samo sto dusa prosneva;
Poljubac je susret najveci na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
Tvoj je plast suncani od mog sna ispreden;
Ti bese misao moja ocarana;
Simbol svih tastina, porazan i leden,

A ti ne postojis, nit' si postojala;
Rodjena u mojoj tisini i cami,
Na suncu mog srca ti si samo sjala:
Jer sve sto ljubimo stvorili smo sami.

Za pocetak je bio dovoljan samo pogled
u dusu se znalo sta sve ko osjeca,
znalo se i to da je i osmjeh uz osmjeh
dovoljan da um se ukljuci i pocne da prisjeca.

Toplina sunca i mi kao dva trupla poslije smrti
ja pitah Boga da zaustavi vrijeme,
negdje daleko svijet oko nas se vrti
a umorna ruka nade stane pa krene.

I ptice su pjevale i vjetar je sumio
i kamenje ispod nas svom snagom je sjalo,
ona je pricala a ja sam glumio
vodjen sljepim bezumljem tad sam za strast znao.

Noc je brzo stigla, zamaglila mi oci
na stepenicama za nama gubio se trag,
i postavilo se pitanje da li cu ikada moci
shvatiti onaj njen tajanstveni znak.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Na cesti kojom si se uputila
Sjedim kao prosjak.
U torbi mi mjesecevo kamenje,
Suncevi dijamanti,
Safiri kao kapi morske.
A ti si krenula da negdje kupis obojena stakalca.
Nudim ti pune pregrsti dragulja,
Prosjacim od tebe pogled,
Zelju,
Ruku koja ce ih uzeti.
Ali tebi je sumnjivo ovo moje objerucno poklanjanje,
Ti mislis da je sigurnije kupiti ih,
Platiti ih,
Necim ih zaraditi.
Plati ih svojim uzimanjem...

Odricem se danas
dodira
pogleda
uzdaha
mirisa znoja
i nemuste tisine.
Stapanja neizgovorenih rijeci
se odricem,
sa zvucima melodija
nedosanjane davnine.

Odricem se
snova
drhtaja
budjenja
zguzvane postelje
i misli prozetih ceznjom.
Osmjeha na uglu usana tvojih
i ociju snenih se odricem,
koprenom prekrivenih njeznom.

Kapljica se odricem i rose
na povrsini koze tvoje.
Neka na tom izvoru utoli zedj
neko pred kim odricanja tek predstoje.

Svega se odricem.
Neka proguta sve vrijeme.
Samo... ne odricem se istine
da jednostavno te volim
jer postojis
u trenutku ovom i jednom
kada ne budes vise kraj mene.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Siri se nebom pozar plavi,

Rodne daljine sam zaboravio.

Prvi put pjevam o ljubavi

I vidim da sam se gorko zapio.



Bio sam nekad zapustena suma,

Volio sam zene i novca sjaj.

Plesao sam i pio bez racuna -

Snagu trosio do u beskraj.



Sad je dosta, draga, da te pogledam,

Da zaronim u oka mutni vir.

Da pobjegnes ja ti ne dam

Ni da u drugom potrazis mir.



Pusti, mila, svoj struk tanak:

Skloni taj pogled preuporan,

Mozda istinu nisi znala

Da i mangup bude pokoran.



Znao bih da ostavim krcme,

I svoje stihove - djecu bosu,

Samo da ti milujem prste zgrcene

I kitim jesenjim cvijecem kosu.



Ti si za mene pozar plavi,

Sa tobom bih negdje gnjezdo svio,

Prvi put pjevam o ljubavi

I vidim da sam se gorko zapio.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Nema niceg u cemu te nema,
Niti je bilo kad te nije bilo;
I sve cega ima sto te ima,
Nema te manje no ti sto sebe imas.

Zasto se onda upinjem da zivim,
Da skoncam, da sazmem i stisam;
Stopa zemlje sto pod nogom stane
Samo je tebe puna, niceg vise.

I kako da budem ista vise
Kad ima mjesta samo za tebe,
Kad si ti to mjesto u kome nema mjesta
Za manje od tebe...

Treba mi neko
ko ce voleti sjaj mojih ociju,
ko ce razumjeti poglede bez objasnjenja,
dodire pune stidljivosti
i obraze kad porumene...
Treba mi neko
ko ce umeti da kuva kafu kakvu ja volim
i pravi kajganu
ko ce mi kupovati novine
i traziti strane
odstampane mojim pesmama...
Treba mi neko ko ce mi pisati pesme,
moliti se za nas,
ko ce oterati tugu
i useliti srecu u prostore moje duse...
Treba mi neko
ko ce me uvek voleti,
ko ce me drzati za ruku
i kada je ne pruzam,
ko ce me gledati i dok spavam,
razumiti i kada sam nerazumljiva...
Treba mi neko
ko ce se boriti za nase snove,
cuvati mene samo za sebe,
ko ce me voleti vise od svega...
Treba mi neko
ko ce razumeti sve moje pesme i iluzije
i nece se podsmevati decjim zeljama,
ko ce biti srecan jer je dobio princezu...
Treba mi neko da me voli vise od neba...


Tebi koji me ljubis svake noci
i zelis lepe snove
Tebi s' kim se moja jutra bude
i ostvaruju zelje nove
Tebi koji si tu
i kad drugi odu
Tebi koji slusas
i kad drugi zacepe usi
Tebi kojeg volim ja
idu reci ove
Tebi s' kojim zivim zivot svoj
Tebi dajem srce svoje
Tebi koji me volis za ono sto jesam
Tebi ja dajem sve.

_________________
sometimes you go la di da di da di da da
til your eyes roll back into your head

Ja sad odlazim
a u meni tisucugodisnje kise placu
ali nemoj i ti oci ovlaziti
suzom jutarnjom
nemoj ruke pomaci
jer pocet cemo razmisljati
sve ono lijepo istjerati
iz sigurnih zaklona


Ti samo zatvori oci
i pobjegni u zaborav
ne slusaj i ne misli


Pa to je samo jedan dio tog dugog puta
to samo ja odlazim sa suncane strane


Vjeruj mi
bit ce mi lakse ako znam
da te ostavljam tako
kao neku neznanku ili slucajnu zenu

U toplom sjaju vaše cvetne zore
Gube se ko i vrhovi mačeva
I zvezde, smrtno bled im lik ne sneva.
No zore vaše dok još vatre gore

Iz zapada krvava se razleva
Ko zora vaša vedrog plama more.
I dva ta plama lepši plam još tvore:
Sa zorom vašom zapad vaš se sleva.

Najdivnije blistanje sad se rasu,
I jedna ruža tek nebesa sva su -
A zvezde dve u njima sene gube:

Vaša se, evo, zlatna zvezda spaja
Jutarnja sa večernjom sred tog sjaja,
Ko vrhovi mačeva da se ljube.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Divno, divno... da li znas autora te pjesme koju si napisao Nikman?


Je l' ikad covjek omamljen vinom
il kadom ruze crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bica krinom ?

Tvoja se ljubav cini violinom
sa cetiri zice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i cednim ceminom.

Od tvoje duse nebo pocima,
a zvijezda duha i veselje sjaja
ko simbol nosis u tim ocima

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti carno vladas nasim nocima
bez dara usne ili zagrljaja.