banjalukaforum.com

U 13.30 je pocinjao najbolji dio dana na klinici i trajao je svega 30 minuta. Dobro, kod mene je trajao svega desetak minuta jer sam naucio vrlo brzo da jedem, ubacivao sam u usta ogromne komade mesa i skoro nezvacuci, gutao sam ih i slao ih zelucu da se on zajebava sa njima... Hrana na klinici je bila zaista odlicna i to je, kad bolje razmislim uz udobne krevete i Neline noge, bila i najbolja stvar u "Miklosicevoj 9.".Taj rucak se nije pravio na klinici, narucivali su ga iz raznoraznih restorana, ovi ih isporucivali nekih desetak dana i nakon toga bi restoran bivao promijenjen. Neki bi govorili ( dr B. L. ) da se restorani mijenjaju zato sto klinici salju vremenom sve manje i manje kvalitetnu hranu, dok bi zli jezici tvrdili da je B. L. zaboravljao da placa racune i restorani su bili primorani da raskidaju sklopljene ugovore... U svakom slucaju, ukoliko klinika nije bila uspjesna u psihickom lijecenju svojih pacijenata od bolesti zavisnosti, onda jeste bila uspjesna u pogledu nabijanja kilaze svojim klijentima. Upravo po izgledu biste mogli zakljuciti koliko dugo je ko u klinici jer su svi pacijenti bili razlicite tezine i varirali su od onih blijedih, mrsavih i ispijenih, do onih vec debelih, rumenih i tromih koji bi pricali glasnije i dovikivali se medjusobno, ocigledno i bolje raspolozeni od ispijenih aveti koje su vegetirale na klinici. Prvih dana je i pisac ovih redova izgledao dosta tuzno, bio je dosta mrsav sa svega 75 kg nepravilno rasporedjenih na 1,87 cm, blijedim licem i najezenim rukama, izbusenim od igala, svojerucno i od strane sestara koje su mu davale infuzije dok je gluvario na intezivnoj njezi... Od svih pacijenata, kilazom je dominirao izvjesni Bobo iz Kragujevca, koji je na klinici bio od njenog osnivanja, dakle od mjeseca marta, i koji je uspio da za dva mjeseca dobije nekih 20-tak kilograma i hvalisa se sa njima i jos 70+ kg, koliko je donio kada je dolazio na kliniku. Sestre su ga zvale Bobo-Ala i uglavnom se smijale, servirajuci ovale masnog, debelog mesa pred njegove rucerde zavrnutih rukava i debele usne, spremne da nasrnu na siroto meso... I ja sam, sishavshi sa intezivne njege, odjednom osjetio dzinovsku glad i postajao bih prozdrljiva zivotinja koja bi halapljivo pojela svoj rucak i dio Ivanovog koji nikako nije imao zelju za hranom, sto je pisca donekle i radovalo - sto Ivan manje pojede - to vise za njegov razgoropadjeni zeludac... I Kristina bi jela veoma mnogo i sudeci po tome, bilo je pitanje sedmice kada ce se njena lijepo zategnuta guza oklembesiti i poceti visiti onaokolo kao jebena visibaba. Ali, nije me mnogo interesovala Kristinina guzica, barem ne za vrijeme rucka...

Poslije rucka bi nam dozvoljavali da odemo do soba i izvalimo se u krevete, vareci hranu i predavajuci se mislima, vrlo dubokoumim i smislenim. Ivan i ja bismo u tim trenucima obicno pricali o seksu i bio sam prilicno iznenadjen kad mi je rekao da ima zenu i dijete staro 4 godine. Doduse, razveo se od zene i upravo je bio u toku postupak za dodjelu djeteta na starateljstvo. Ivan je mnogo brinuo da ce njegova zena ili njeni advokati odnekud isceprkati gdje se on nalazi i upotrijebiti to protiv njega u postupku. Ivan je, zamislite, 3 godine uspijevao od zene da sakrije da je narkoman, mada se to vidjelo iz aviona ako biste obratili paznju na njegovo mrsavo tijelo i ispijene obraze i njihovu zuckastu boju, karakteristicnu na narkose koji su se heroinom radili po nosu...

U 14.30 ljubazna sestra bi nam pokucala na vrata sobe i pozvala nas da krenemo na dnevnu rekreaciju, obuceni u neizbjezne Zvezdine trenerke. Mi bismo, kao roboti, postujuci dnevni red na klinici, lijeno ustajali sa kreveta, svlacili kriticne, pijacne pantalone i kreveljeci se jedan drugom, oblacili Zvezdine trenerke, razmahujuci se rukama i nogama pred ogledalom, pokusavajuci i njega da nasmijemo. Mozda se i smijalo, ko zna, a ako jeste, radilo je to krisom, u sebi... Jebeno siroto ogledalo.

Pred zgradom bolnice bi nas cekao ostatak tragikomicne ekipe u crvenim trenerkama i bus u stanju "Ko to tamo peva" sa vozacem koji nije skidao blesavi smijesak sa lica kada bi nas vidio. Mislim da je i zeni dolazio kuci sa tim smjeskom i da je sa njim i lijegao u krevet a onda bi mu se morao zalediti na licu kada bi njegova zblanuta kornjaca legla pored njega. Nadam se... Svi bismo sjedali na sjedista do prozora i gledali kroz njega dok bi nas bus vozio gradom. Malo ko bi pricao a jedino bi se muzika probijala kroz oblak dima koji se sirio kroz bus, od vozaca do onih posljednjih, koji bi se naslagali na seciju i tu pokusali da odspavaju nekih 15 minuta koliko bi trajala nasa voznja do destinacije...

... a odrediste je bila Ada Ciganlija. Tu bismo se bavili razlicitim sportovima ( cak 3 su bila u pitanju ) i to fudbalom, kosarkom i veslanjem na talasima Dunava. To veslanje na talasima Dunava bi bilo najljepse kada biste bili povrijedjeni i bolesni, i takvi lezali na osmercu, dok bi sedam preostalih konja zapinjalo iz petnih zila da se camac pomjeri naprijed ili nazad, to zavisno iz kog ugla gledate. Ja sam, cak, davao prijedlog da nikada i ne veslamo nizvodno, jer zasto, koji kurac, da se trudimo kad nas nizvodno nosi sama rijeka. Nizvodno treba da se samo pustimo a da veslamo uzvodno kada se dovoljno udaljimo ako nam se, jebiga, vec toliko vesla... Ali, taj moj prijedlog je, kao i gomila drugih, uz malo smijeha bila odbacena negdje niz Dunav. Sreca njihova da sam navikao da ljudi moje ideje posmatraju sa podsmijehom, inace bih im grdno zamjerio i sa svima bih se obracunao tu, na lijepom "plavom" Dunavu, koristeci veslo...

Kad sam prvi put dosao na dnevnu rekreaciju nismo se bavili veslanjem vec smo se odlucili za fudbal. A posto se fudbal na talasima Dunava bas i nije mogao igrati, igrali bismo ga u balon-sali, odmah pored veslackog kluba "Crvena Zvezda", u cijem je i bio vlasnistvu... Bilo nas je 7 muzjaka plus Pajke, celavi krelac, kondicioni trener, i cijenjeni doktor Boro i njegova ucena glava ali i prilicno frljava i smetena noga. Jedan decko nije bio zainteresovan za fudbal, izvjesni Nemanja koji i inace nije bio zainteresovan ni za jedan sport osim iglanja, pa smo se podijelili i igrali : 4 protiv 4, bez Nemanje... Djevojke su, s druge strane, uvijek igrale odbojku na pijesku, s tim sto je Marina bila oslobodjena rekreacije. Marina je, naime, imala hepatitis C i nije se smjela mnogo zamarati... Ta njihova odbojka i nije bila mnogo zanimljiva za gledanje, mozda bi i bila da je nisu igrale u jebenim Zvezdinim trenerkama vec da su se opredijelile za neku komotniju toples varijantu. Ali, sta da se radi...

Ja nisam neki pretjerano sportski aktivan tip i nisam mnogo zainteresovan za trcanje. Zbog toga sam, jos od malena, u fudbalu se opredijelio za mjesto golmana jer sam provalio da golman ne mora puno trcati i da, ako ima dobru ekipu, mozda dosta da se odmara i zabusava za vrijeme utakmice. Vremenom, pokupio sam par golmanskih fora a neke sam skinuo i sa TV-a pa sam sasvim solidno branio, mnogo bolje od mog kolege sa druge strane terena. A taj moj kolega je bio mladic koji se zvao Nebojsa, nekim se ( kao vama na ovom forumu predstavljao kao Shone ), i nije bio neki golman. Bio je, doduse, jos gori fudbaler a uz to i lijen kao medvjed pa je vjerovatno iz tih razloga i izabrao da brani... Odlicno je igrao kosarku, kada bi to htio, ali, kao i ja, nije imao bas puno takmicarskog duha u sebi... Osim Pajketa, koji se isticao svojom celavom glavom i nevidjenom brzinom jezika, jos su dolazili do izrazaja izvjesni Sale iz Chachka i Nikola V. iz Budve. Tog Saleta su zvali Sale zato sto se zvao Sasha, dok je Nikoli ime upravo tako i glasilo - Nikola... Nikola je dugo godina trenirao fudbal profesionalno a profesionalno se poceo drogirati prije dvije godine i to heroinom i to po nosu...

Igrao bi dobro prvih dvadesetak minuta a poslije vise ne bi imao snage da trci. I mnogo je ispocetka davao golova. I mnogo se hvalio. I nije htio priznati da nema kondicije. I nikada nije htio priznati da je prokleti narkoman. Kad sam ja, zabrinutim glasom, rekao da me u Sarajevu, kad se vratim ceka oko 1000 maraka duga, on je rekao da je bio duzan nekom tipu 8000 maraka i da je 6000 platio tako sto je prodao caletovog golfa a one 2000 ga jos cekaju. Nimalo mi se nije svidjela ta njegova prica jer u njoj nije bilo ni trunke kajanja, bilo je mnogo hvalisanja, i lazi, nadam se. Samo u jednoj stvari je Nikola V. bio dosljedan : svakih 7 dana se radio anti-droga test na mokracu i Nikolin je uvijek bio pozitivan, i time se stigao "pohvaliti"... To je bio prvi i posljednji put da igram fudbal sa njim jer ga je za par dana dr Boro izbacio sa klinike... Dva mjeseca kasnije, zvao je i molio da ga ponovo prime na lijecenje jer se "nakacio kao zmaj". Boro mu se smilovao i vratio ga nazad. Ali, nakon 5 dana pokusaja lijecenja i nakon sto je od jednog pacijenta Borka ( o kome cu pisati kasnije ) dobio 100 Evra da bi kao kupio patike, napustio je lijecenje i nastavio se drogirati... "kao zmaj". On je bio 1. od 12. koji nisu uspjeli da se izlijece a koje sam racunao u svoju grupu. Nikola je otisao u propast i zavrsice u nekom kanalu, kada ga se i otac konacno odrekne... Nikola vise nije bio covjek, bio je samo ljustura, u njemu je borba bila zavrsena i Zvijer je pobijedila Savjest. Heroin mu je uzeo dusu... Ostalo nas je jos 11 ako ne bismo racunali malu Milicu koja je vise bila maskota a manje pacijent. Ako bismo postovali statistiku, to bi za nas preostale na klinici bila dobra vijest jer bi nama rasle sanse za izljecenje. Kao da je uopste bilo vazno da li je neko drugi uspio ili nije i kao da je statistika u lijecenju igrala neku ulogu... Boru je bilo jako tesko kada je Nikola ponovo napustio lijecenje, mislio je da je tome razlog svadja sa njim a nije znao za 100 pozajmljenih Evra... Nije spavao cijelu noc, to je pricala njegova zena. Tada sam prvi put pomislio da dr B. L. mozda i nije dobar psihijatar ali mozda jeste dobar covjek...

Ima ih mnogo vishe nego ti prepostavljas - pogledaj broj "citanja", kolona pored broj postova.

Nemam puno sta reci nego da ti se divim i SAMO NASTAVI.

evo jos jedna citateljka


Hari vjeruj u sebe, uspjeces

_________________
kasno je da se sada mjenjam.....

Zelim da te prate sva sreca i upornost ovog svijeta!
ZNAM da ces uspjeti, jer nakon svega sazluzujes to!
UZ TEBE SMO, samo nastavi !

_________________
Čovjek sniva, Bog određuje!

Hvala Vam na rijecima podrske. Tebi bih Misk0 porucio da ne treba da mi se divis jer sam ja samo narkoman koji ima malo zesce pamcenje pa sad zapisuje ono sto mu se izdesavalo u posljednjih dva mjeseca. I nije bas neka stvar za pohvaliti se... Uostalom, vidjeces, nisam nista, ovaj, znas...

Danas sam nesto bez inspiracije pa mi se ne pise nastavak. Sad se, inace, situacija opasno komplikuje a nemam bas jasnu viziju u glavi kako da dalja desavanja iznesem na papir...

Pozdrav !

U sustini kad sam vidio temu i postove od 2-3 stranice demoralisalo me totalno i obicno
ne citam tako velika izlaganja
Medjutim tvoje nisam prestao da citam dok nisam doshao do kraja

Ne divim se tome sto si narkoman, vec tvom spisateljskom daru. I narkomanima je dozvoljeno
da budu dobri u necemu, kao i svim ostalim ljudima. Bar ja tako kotnam.

Utakmica se, naravno, zavrsila bez pobjednika. Dakle, svi su izgubili, obje ekipe. Nije proslo vise od 20 minuta a svi su popadali kao ovce na vjestacku travu i valjali se po njoj kad je vec nisu mogli da pasu... Bilo je, znachi, nekoliko igraca koji su svojim kvalitetom, bez sumnje, iskocili iz sivila prosjeka nevesele druzina, ali je sasvim jasno da niko od igraca nece obiljeziti vijek sto stoji pred nama (kao sto je prethodni obiljezilo otkrice telefona...), barem ne na fudbalskim terenima...

Ivan i Marina i Kristina su bili sasvim okej druzina, mozda malo sumorna i cutljiva kao recimo Ivo Andric na slikama i u pismima, a nakon cjelodnevnog druzenja sa njima palo mi je na pamet da prozborim koju rijec sa nekim ko ne pripada tom shugavom stacionaru, vec ga je uspjesno prosao, i sada se provodi u nekoj tako blistavoj i meni u tom trenutku, nezamislivoj ustanovi koja se zvala Dnevna bolnica... Tipa su zvali Gogi i bio je '71. godiste i izgledao je kao covjek koji je mnogo toga prosao u zivotu. Izabrao sam ga zato sto mi je bio najblizi i sto sam mu se mogao privuci ne dizuci guzicu sa trave...

- Ti si onaj novi, a, Vlado ? - upitao me je hvatajuci vazduh, koji je bio vruc, sparan i zagusljiv u odvratnoj balon-sali...

- Jesam.

- S cega se skidas ?... Mislim, od cega se lijecis ? Sta te je, do djavola, dovelo u ovaj smrdelj ? - pitao me je otprilike istu stvar, koristeci razlicite kombinacije rijeci...

- Heroin najvise. A i sve droge sam uzimao. Sve redom, nista nisam preskakao. A skidam se i sa spavanja. Evo, vec 8 dana nisam spavao duze od po 3 sata nocu i to me muci, do jaja...

Gogi se prvo nasmijao. Zatim se uozbiljio. Vrlo brzo je promijenio izraz lica.

- Svi se ovdje osim one male blesave Milice skidaju sa dopa. Svi smo mi braca po nevolji... Ne mozes da spavas, a ?

- Ne mogu. Trudim se ali ne ide.

- Cime te uspavljuju ? Sta ti daju uvece za spavanje ? - tip je ocigledno volio verbalne akrobacije.

- Pijem flormidal, dva komada i ona me zakucaju prvih dva-tri sata. Poslije sam budan i blejim u plafon ili u Ivana koji spava kao zaklan.

- Hahahahaha, pa flormidal se tako ne koristi. Samo levati ga gutaju. Sakrij ga ispod jezika kad ti ga budu davali i poslije ga samelji i uzmi na nos. Vidjeces, jedan ce te zakucati i ujutro ce sestra morati da te budi.- rekao mi je to ozbiljnim glasom... Zatim je produzio. - Sta radis tako budan kasno nocu. Drkas ga, je li ?...

- Ma jok. Razmisljam o proslim vremenima, o Kafki i samoubistvu. Otprilike tim redom... - odvratio sam ozbiljnim glasom i tako prekinuo svaki dalji razgovor.

Tako sam na prvoj rekreaciji naucio prvi od gomile fazona koje su narkomani koristili da bi prevarili nesrecne doktore, ne znajuci da time, prije svega, zajebavaju sami sebe.

Vratili smo se nazad na kliniku oko pola sest. Pred klinikom iz busa smo izasli Ivan, Kristina i ja, dok je Marina produzila sa ostatkom ekipe dvije ulice nize, u jednu drugu kucu, koja se koristila za pacijente iz dnevne bolnice, one koji su prosli 4 nedjelje stacionara i usli u drugu fazu programa koja traje izmedju 3 i 6 mjeseci, zavisno od toga kako psiholozi procijene tvoj napredak i koliko si jos spreman da placas astronomske iznose samoj linici kao nadoknadu za jebeno lijecenje...

U 18.00 sati smo imali toliko zeljenu socio-terapiju sa Jelenom, koja je kao i uvijek izgledala divno i bajkovito i zanosno i uzviseno... Spustila je svoje svescice na sto, pocastila nas nekim ljubaznim pogledom tipa "bas te vi fina djecica, samo u nekom gadnom sranju", i zveknula nam radnu temu : Ljubav. Pricajte mi o ljubavi, o tome imate li nekoga koga volite i sta biste zeljeli da vasa voljena osoba posjeduje...

Bio sam umoran. Bio sam strashno umoran i iscrpljen i nenaspavan i nadrkan i ta mi je tema dosla kao shamarcina. Mislim da me Jelena nije mogla gore uzdrmati i istresti iz gaca. Sta da joj, do djavola, pricam o ljubavi kad sam hladan kao jebeni glecer i posljednji put sam ribu imao... prije nekoliko vijekova...

Naravno, izabrala je mene prvog, da pocnem, bacim karte na sto i izvalim svoje misljenje...

- Ovaj, nemam djevojku. Nemam... - poceo sam zbunjeno.

- Dobro, shvatili smo. Nemas devojku. To nam je jasno. Reci nam zasto nemas devojku... - cura se kao trudila da ukapira nesto jako bitno i komplikovano, kao sahovski problem iz novina - mat u 9 poteza, konjem i pjesakom...

- Pa to je jednostavno. - uzvratio sam u pobjednickom tonu. - Ja sam narkoman. Kako narkoman moze imati djevojku ?

- Moze. Ja ih znam koliko hoces takvih... Doduse, i njihove devojke su narkomani najcesce, ali ljubav nam je svima potrebna...- Jelena se razvezala...

- Dobro, znam ja to, vodjenje ljubavi je uzvisen cin i nezamjenljiva ljudska potreba i ako se time ne bavimo duze vrijeme mi naravno vrlo brzo odlijepimo i potom zavrsimo urinirajuci nasred Knez Mihajlove ili vezani u nekoj ludari, tripujuci da smo Julije Cezar...

- Eto, vidis da kapiras stvari. Kako onda da nemas devojku ? - Jelena nije provalila da se zajebavam.

- Jelena, ja sebe kao narkomana nisam volio. Mrzio sam se. Kako sam mogao onda da volim nekog drugog, bio on narkoman ili ne ? A narkoman sam vec godinama ! - uozbiljio sam se. - I nemam blage veze kakva bi moja djevojka trebala da bude. U ovom momentu najblizi sam brazilskoj varijanti ljepote mada ne bih imao nista protiv i neke Haicanke i tako to...

Precutala je, nesto zabiljezila u svescicu i ostavila me na miru. Bio sam joj zahvalan. Tolio sam zelio da me ostave na miru... A onda se docepala nesretnog Ivana i pocela da ga gnjavi. Ivan joj je pricao o svojoj zeni i njenom ocu koji ga je non stop mucio i predstavljao nepremostivu barijeru njihovoj uzvisenoj ljubavi koja je napokon prevladala i zauvijek ih rastavila. Sad osjeca ljubav prema sinu i roditeljima, za djevojke mu trenutno puca kurac jer nema vremena za njih, nema pojma kakva mu cura treba u buducnosti a kao terenac naucio je kako da zbavi nesto za seks, jebiga...

Kristina je imala redovan seks ( to sam joj vjerovao iz prilozenog ), ima muza kojim je zadovoljna a njega povremeno pustaju iz zatvora u Spuzu i voljela bi da se vise vidja sa njim... Kristina je bila sa obje noge na zemlji i ljubavnih trauma nije imala. Jelena je to zabiljezila i zakljucila razgovor, 15 minuta prije predvidjenog roka...

Tako se zavrsio moj prvi puni radni dan u stacionaru, a 7. ukupno, od dolaska. totalno su me iscrpili, psihicki i fizicki i nisam bio ni za sta osim za 3-5 piva i neku zescu fudbalsku tekmu na tv-u koja bi me opustila i poslije eventualno dvije meleskinje kao cimerke umjesto finog i tihog Ivana... Ali, sudbina je okrutna i cesto nema nimalo milosti prema nama i bjesumicno nas bicuje razocarenjima tako da se moje zelje nisu ispunile, niti djelimicno. A bio bih zahvalan i sa 3 piva i jednom meleskinjom. Skroman sam ja...

Bila mi je i terapija skromnija nego prethodnih dana. Poceli su lagano da me skidaju sa tableta i osjecao sam kako se Zvijer budi i postaje nervozna... Postajao sam sve neuravnotezeniji, sve sam manje htio biti zatvoren u tom prokletom stacionaru i sve vise stvari mi je smetalo. Znao sam sebe i znao sam da je to pocetak necega sto ce kulminirati u ozbiljan incident, jednog dana. Ivan je bio taj koji me je smirivao i govorio da se ohladim i pustim vrijeme da ucini svoje... Ali, meni je vrijeme i suvise sporo prolazilo. Nervirala su me pravila i programiran dan, navikao sam da sam sebi kreiram dan i da ga ispunim dogadjajima a na jebenoj klinici sam se trebao pretvoriti u robota ili vojnika koji svoje obaveze ispunjava cutke i drzi jezik za zubima. Ja se nikad nisam susreo sa necim takvim i nije mi odgovaralo. Zato sam cim smo usli u sobu, nakon sto smo dobili vecernju terapiju za spavanje ( koju sam ja sakrio ispod jezika, onako kako sam savjetovan od Gogija ), zgrabio onaj list na kojem je pisalo radni daj pacijenta - Stacionar i pocijepao ga na komadice i ostavio na stolicu, da ga sestra koja ujutru bude pospremala sobu nadje i baci... Ivan je to nijemo posmatrao, vec se bio navikao na moje takve izlive bijesa ili ispade ili gluposti. Nijemo je posmatrao i scenu kada sam izvadio zastekane flormidale ispod jezika i kada sam ih smrvio na stocicu, praveci od njih prah poput kokaina ili speed-a a zatim sve uredno pocistio sa stola koristeci nos umjesto nekog drugog pomagala, metle npr... I cijela stvar je super radila, ujutro me je sestra jedva probudila da ustanem na jutarnju rekreaciju i bio sam srecan do neba. Tako se moj problem zvani nesanica rijesio a ta stvar me je mucila uvijek kada sam pokusavao da se skinem sa droge...

Svaka cast!
Ne zato sto si bio narkoman nego svaka cast zato sto imas muda da ovo sve ispricas, narocito ovde na forumu a imas i talenta za pisanje. Prica je super samo nastavi... dobio si jos jednog citaoca

PS. Ada Ciganlija nije na Dunavu vec na Savi i ne rece nam kako se zove ona Holandjanka ...

Pozdrav

Dok me je sestra drmusala u pokusaju da me probudi ili da prerasporedi moje unutrasnje organe, Ivan se neobuzdano smijao, poput Kristine. Cuo sam ga kroz san koji mi je sestra otjerala kroz prozor u suncem okupano jutro, nad tuznom i uskom ulicicom, koju nijedan taksista u Beogradu ne zna da pronadje bez detaljnijih uputstava... Onako bunovan, pitao sam se sta se, do djavola, desava sa Ivanom, da nije pobudalio ili tako nesto. I tako, ulozivsi svu raspolozivu snagu u tom trenutku, otvorio sam kapke i zabrinuto ga pogledao. On se drzao jednom rukom za stomak, kao da se plasio da mu ne ispadnu crijeva, drugom rukom je pokazivao na vrata sobe, a usta su mu bila razjapljena kao celjusti velike bijele ajkule nad dupetom nesretnog brodolomnika... I smijao se, divlje i bolesno, onako kako sam vjerovao da samo Kristina moze a Ivan to ne bi nikako uradio...

- Eno ga... Eno ga... - jedva je uspio nekako da procijedi kroz zube rijeci pokazujuci na veliki komad papira koji je visio okacen na nasim vratima.

A tada je i glupi Bosanac ukapirao o cemu se radi. Radni dan pacijenta - Stacionar je stajao na vratima, na onom istom mjestu sa kojeg sam ga sinoc bijesno strgnuo i pocijepao u komadice... Stajao je i drsko me posmatrao. Ivanu je cijela stvar definitivno bila strahovito smijesna ali mene je zestoko razljutila i bijesan kao ris skocio sam s kreveta, totalno razbudjen, i ponovo ga otkinuo, ovoga puta koristeci zube umjesto ruku, sto je kod Ivana izazvalo novi napad smijeha. Taj komad papira sam u zubima nosio do WC-a a tamo sam ga bacio u solju i pustio vodu... Tako mi je cijelo jutro krenulo naopako, da gore ne moze biti...

... prisao sam stolu, nikoga ne gledajuci i spreman da se potucem i sa tenkom ili tiranosaurusom samo ako bi mi stao na put. Niko mi nije stajao na putu do stola a pozdravi sestara su otisli u prazno. Navalio sam na kiflice i pojeo ih tri do sest da bih se malo smirio... U medjuvremenu se i Ivan spustio, napad smijeha ga je prosao, i pomalo zabrinuto me posmatrao dok je prilazio stolu. Ja sam osjecao da zvijer u meni radi ogromnom zestinom i da necu moci da je iskontrolisem, po prvi put otkako sam bio na klinici... Tog dana nisam htio ni s kim da pricam ni na jutarnjoj rekreaciji i Gogi je provalio da nesto nije u redu. Prisao mi je, potapsao me po ramenu, i rekao mi :

- Nista se ti ne brini. Zna Gogi sta tebi nedostaje. Dobices danas mali poklon na dnevnoj rekreaciji.

Te rijeci su me iznenadile u prvi mah a kasnije i primirile i dale mi snage da nekako proguram dan do te dnevne rekreacije koja je pocinjala u 14.30 i od nje me je dijelila prijatna i simpaticna socioterapija sa Jelenom, kojoj se nisam nimalo radovao i za koju nisam bio spreman...

Ali, obaveze sam morao da ispunjavam i morao sam da saradjujem sa klinikom da bi mi pomogli. To su mi jasno naglasili i to sam, i sam, svojim pomalo pomucenim razumom tog dana, imao na umu. Odlucio sam da to i odradim ljudski, jebiga... Mislim, sam sam odlucio da se lijecim, lijecenje mi je omoguceno u "najboljoj bolnici koju Yuga poznaje" i nemam pravo da se bunim niti da zabusavam. Samo, zvijer je bila toliko snazna da je ni brdo sedativa i antidepresiva koje sam dobio od dezurne sestre tog dana nije mogla da uspava. To Nesto u meni je definitivno bilo jace od mog racionalnog Ja i malo sta sam tu mogao da ucinim...


Jelena je dosla, naoruzana sveskom, olovkom i ogromnom knjizurinom sa naslovom "Moc Podsvesti". Dosta je zajebano izgledala ta knjiga, donekle me je i uplasila. S druge strane, nisam previse tog dana bio raspolozen za caskanje s Jelenom mada tema i nije bila mnogo kriticna - Sta raditi kada izadjem iz klinike !?

Ja sam, naravno, svojom glavusinom trebao da probijem led... Poceo sam :

- Kad izadjem sa klinike sprasicu na neko daleko ostrvo na kraj svijeta i iznajmiti sebi neku finu, prostranu, dobro osvijetljenu sobicu sa pogledom na pucinu. Tu bih se dobro naspavao. Poslije bih nabacio na sebe nesto od lake ljetnje odjece, popio bez ikakve zurbe vecu kriglu piva, pa zatim izasao na svjez morski vazduh i promuvao se duz obale. Nekoliko sati bih samo svrljao pod suncem, prevrtao kamencice stapom po lazi poput Poaroa u Agatinim romanima i cinio mladim ribama, izvaljenim na plazi, na licu mjesta sitnije usluge, recimo pomogao im da fiksiraju svoje suncobrane tako da ih ne odnese vjetar a mlade dame bi uzvracale paznju rijecima : "Hvala vam, vi ste jedan divan stari gospodin"...

Naravno, Jelena se sokirala a Kristina i Ivan su se smijali tako snazno, u duetu, da sam se zabrinuo za luster. Ipak, moja paznja je bila bezrazlozna i lusteru se nije nista desilo, nije eksplodirao od Kristininih zvukova iz dubine utrobe poput upaljaca na suncu ili atomske u Hirosimi...

I Jelena je pokusala da cijelu stvar istjera na shalu... Nasmijala se, onako namjesteno, i rekla :

- Vlado, pa ja nisam mislila da se ti toliko dugo zelis zadrzati u klinici. Valjda mislis malo ranije izaci...

I tako, ispricao sam joj da cu da polozim jos 4 jebena ispita koja su mi ostala do kraja faksa, da cu da predjem na suncanu stranu ulice i nadjem neki drustveno korisni posao, poput posla bankarskog sluzbenika, da cu redovno prati automobil nedjeljom i blejiti u tv nakon radnog vremena kao u grudi neke miss bikini ili cuvarke plaze... Sta bih, joj, jebiga, i mogao drugo da kazem kad nisam znao sta cu da radim sutra, kad mi utrobu kida nesto protiv cega nisam nikad imao lijeka, a ne za 6 mjeseci, do djavola... Te stvari poput normalnog i obicnog zivota su mi se cinile jednako strano i daleko kao da govorimo o nekoj dalekoj buducnosti na divnom, egzoticnom, zabacenom ostrvu... Jelena me, jednostavno, nije kontala i nije shvatala da sam ja ozbiljan i kad se shalim, i jebiga...

A Kristina je, sirota, zeljela da otvori svoj butik ! I to ne bilo kakav butik vec butik sa original italijanskom robom ! I tu je dosao red na mene da se smijem, smijao sam se neobuzdano nekoliko minuta a samo je Ivan shvatao, donekle, uzroke mog smijeha. Da moje cudo bude jos vece, Kristina i Jelena su barem 20-tak minuta pricale o tom butiku i razradjivale ideju... Tad sam bio siguran da sam uletio u neku ludnicu a da me je neko zaboravio informisati...

Ivan je, takodje, imao svoje vrijeme za frustriraciju jer, njemu, vojniku od 18. godine, Jelena je predlozila, mrtva ozbiljna, da se bavi cvjecarstvom jer je tu dobra lova. Cvijece se, naime, izvozi na Zapad i sve isplate su u devizama, jedan Jelenin bivsi kolega sa faksa se time bavi... Jedva smo cekali da joj vidimo ledja, dosta lijepa ledja, u 11.30...

Taj dan je bio poseban i po jos necemu - pacijenti iz dnevne bolnice su trebali da rucaju zajedno sa nama na klinici u "Miklosicu" jer su radili iznenadni sedmicni test mokrace na drogu. Zajebana stvar... Test se trebao raditi prije rucka, a na rucku su ostali, cekajuci rezultate, koji za neke nisu bili nimalo sjajni. Mislim, nisu bili nimalo negativni. Momci su, tih dana, bili izrazito pozitivni. Vise nego sto je to dozvoljeno i prirodno...

Tada sam provalio da nasa grupa ima jos clanova - upoznao sam izvjesnog Gileta, koji je bio iz Beograda i rijetko je dolazio na kliniku. Naime, on je prosao dva mjeseca programa i smatrao se skoro zalijecenim pacijentom kojem je potrebna jos izvjesna paznja i mac nad glavom da je ne bi okrenuo u pogresnu stranu i pokupio neku zlatnu prasinu sa stola, nosom, naravno...

Za ruckom, koji su svi jeli u nekoj sumornoj tisini, tisini do jaja, kao kad zaronite 20000 milja pod morem, niko nije dizao glavu iz tanjira. Svi su cekali Bika Koji Urla koji je trebao da iz laboratorije donese rezultate i procita ih pred svima. Dobro, nisu bas svi drzali glavu u tanjiru, Gogi i Nemanja su se pomalo i smijuljili. Gogi je meni djelovao mnogo trapavo u odijelu koje je nosio jer je na klinici, osim sto se lijecio, radio i kao obezbjedjenje. To je bila radna terapija...

Bik Koji Urla se pojavio, mracan kao tamna strana Mjeseca, privukao stolicu i sjeo za sto. Nista nije pricao. Nije mogao da prica. Jeo je nekakvo meso, cini mi se piletinu, potpuno mehanicki i neobracajuci nimalo paznje na nju. Mogli su mu komotno podmetnuti my best friend papuce u tanjir a on bi pojeo i njih, nimalo se ne buneci... A razlika izmedju piletine i prokletih papuca je znacajna. Kao izmedju mrava i slona. Tolika otprilike... Kad je ispraznio tanjir i odlucnim potezom ruke odmakao ga od sebe na propisnu razdaljinu, rekao je mracnim glasom, ne dizuci glavu i nikoga ne gledajuci u oci :

- Ovi sto su u stacionaru neka predju iz trepezarije u dnevni boravak. Sa njima mogu jos Marina i Marko. Ostali ostaju ovdje da porazgovaramo...

Mislio sam da znam sta ce se desiti - jos jedna besmislena lekcija koju ce Bik Koji Urla odrzati svom plemenu, ali grdno sam se zajebao.

Prvo je rekao :

- Ti si Nikola opet pozitivan na heroin i imas da biras - ili 3 dana intezivne njege po kazni ili izbacaj sa klinike ! Ti si Sasha pozitivan na kokain ! Za tebe vrijedi ono isto sto sam rekao Nikoli ! Vi, svi ostali ste pozitivni na THC (marihuana) ! Znam da ste duvali zajedno... Zanima me samo jedna stvar ! Zanima me ko je unio travu u dnevnu bolnicu. Neka se javi, ovdje, sad !!!

Krivac se brzo pokazao... Milica je sklopila ruke preko lica i odvalila plakati. To je, valjda, bio njen nacin priznanja...

A onda je Bik pozvao Milicu da ustane. Nije to uradila...

Tad se desilo ono sto sam ocekivao da ce se dogoditi meni uskoro, zbog toga sto sam kljucao u sebi. Dr Boro je skocio, scepao Milicu za ruke i ramena i odvojio je od stola. Prokljucao je kao vulkan i totalno izgubio kontrolu... Odvukao ju je. Zatim je poceo da je udara, samara, rukama i nogama... Milica je vristala, uvijala se, pokrivala lice i nesto mrmljala, nesto sto se nije moglo cuti... Niko to nije ocekivao. Svi su stajali skamenjeni i posmatrali sta se desava... Milica je pala poslije jednog narocito jakog udarca rukom. Dok je padala, rukom se uhvatila sa lijevu polovinu grudnog kosa tako da sam na trenutak pomislio da je zaboljelo srce ili joj se desava neko slicno sranje... Otisao sam u sobu kada sam vidio da Boro nastavlja da je bjesomucno sutira nogama, mada se uvijala na zemlji i vristala... Dr Boro, psihijatar.

Dnevna rekreacija je prosla u turobnom raspolozenju jer su svi bili pod utiscima onoga sto se desilo za ruckom. Svi su morali ponijeti torbu u kojoj se nosio donji ves i peskir, da bi se mogli presvuci u svlacionici i eventualno tusirati... Milice, naravno, nije bilo. Rekli su da je po kazni na intezivi... Odlucili smo se za veslanje ( Savom ). Bilo nas je previse za camac i Gogi i Nemanja su odlucili da ne veslaju vec da nas sacekaju na obali. Upitno sam pogledao Gogija, da znam da li treba da i ja ulazim u camac ili me to njegovo obecano iznenadjenje ocekuje tu, na obali... Pokazao mi je ocima na camac i klimnuo glavom...

U camcu niko nije pricao. Culo se samo "Hoooop" tipa koji nas je sve pokusavao ustimovati ( sto nije bilo nimalo lagano ) i udarci vesla o vodu. Camac je klizio rijekom i mada je veslanje bilo fizicki zamorno, sjajno nas je opustilo i psihicki ispraznilo. Bio sam sretan kad sam izasao na obalu...

... toliko sretan da sam totalno zaboravio na Gogijevo obecanje. Sjetio sam se cijele stvari tek kada sam ulazio u sobu. A tada je vec bilo kasno, Gogija nije bilo. Otvorio sam torbu da izvadim donji ves i peskir... Tu me je cekalo iznenadjenje ! Ispod peskira, pazljivo umotano i sakriveno, bilo je apatinsko pivo, ono veliko, od 2 litra...

bravo, hari, ti imas petlju...bas zato se plasim za tebe.
evo, da ti jedna postarija riba,teta tako reci kaze nesto sto ce tebi verovatno zvucati kao floskula: nemoj da se sjebes. ti treba da zivis. i da pises...

Nika, hvala ( procitao sam i ono sto si napisala pod drugom temom ). Jedno vrijeme sam bio urednik novina koje je izdavao nas univerzitet i tu sam objavljivao neke price i pjesme, najvise da bismo popunili prostor u novinama . Jednom sam tako napisao izmisljeni intervju sa dekanom ek. fakulteta u kojem se on pohvalno izrazava o fizickom izgledu pojedinih studentkinja i smijenili su me ... Otad vise nista nisam objavio a nemam ni zelju. Nije mi bitno. Pisem najvise zbog sebe. Papir trpi mnogo stvari.

Poz. !

Mislim da sam u tom trenutku bio najsrecniji covjek na maloj plavoj, skoro putpuno zagadjenoj i sjebanoj planeti. To je bilo strashno... Prvo sam se ukopao na mjestu i posmatrao flasu ne vjerujuci ocima. Odmah sam ispalio onaj fazon iz crtanih filmova, ono kao provjera da li sam budan ili spavam ili je terapija bila mnogo jaka, pa sam se osamario par puta da se probudim i prizovem svijesti. Svijesti se, naravno, nisam prizvao i flasa je ostala tu, u ruznom crvenom rancu, i cekala na mene, sigurna u sebe i svoju moc. Posmatrao sam je onako kako su oni nesrecnici iz Lepenskog vira posmatrali one svoje sisate i ribolike boginje i skoro da sam joj se klanjao... Otprilike takvog izgubljenog i zbunjenog i raznjezenog i produhovljenog me je zatekao i Ivan kad je usao u sobu... Usao je na vrata, pogledao u mene ukopanog, zastao zbunjen i pokusao da provali u sta ja to, jebiga, gledam, da li mi se ukazala Djeva Marija ili neka misica seta gola po zidu... Nije vidio golu ribu na zidu ali je vidio flasu i poceo da se smije. Nije bas dijelio moje odusevljenje, vise se kao cudio otkud flasa u mom rancu i pomalo se zabrinuo da nas neko ne provali...

Nekoliko minuta kasnije, kad smo se pribrali, Ivan se naslonio na vrata pokusavajuci tijelom da sprijeci bilo kakav upad sestara u sobu dok sam ja sjedio na krevetu i cugao pivo. Mislim da je to bila postena raspodjela rada i da je odgovarala onome sto smo on i ja naucili i sto smo radili prije nego sto smo dosli u kliniku jer Ivan je toliko puta isticao da je radio na obezbjedjenju licnosti a ja da volim pivo. Zasto onda ne bi obezbjedjivao i moju poremecenu licnost dok pijem, kad je radio na obezbjedjenju guzica raznoraznih politicara dok su kenjali i drzali svoje izlizane govore koji nisu vrijedili ni koliko prazna flasa apatinskog piva?! Doduse, jadna je bila njegova zastita vrata. Da je kojim slucajem Sabina htjela da uleti u sobu vjerovatno bi Ivana vratima komotno zakucala u zid kao kad komarca omlatite papucom. Meni to i nije bilo vazno s jedne strane jer nisam mnogo brinuo da li cu biti uhvacen, a sa druge i odgovaralo mi je zato sto sam zelio da i Ivan bude zaposlen dok ja pijem, da se ne osjeca zapostavljenim i da mu ne padne na pamet da se i on ogrebe za dio dragocjene tekucine... Ipak, nisam bio seronja i dao sam Ivanu da cugne nekoliko puta iz flase, tako da sam ja otprilike popio 1,5 l a on onaj ostatak. To je uz jake sedative koje sam pio bilo dovoljno da me totalno napije i eliminise svaku nervozu ili nezadovoljstvo iz mene... Koliko sam samo Gogiju bio zahvalan...

Na okupacionu terapiju u 18.00 sam sishao pijan, zakrvavljenih ociju, razbarusenog izgleda i sjajno raspolozen. I Ivan se bio malo opustio... Dok smo prolazili pored sestara i sjedali u dnevni boravak, jedna Milena, koja je ubjedljivo najbolje izgledala, me je skoro provalila :

- Vladimire, zasto su vam tako krvave oci ? - upitala me je. Nerviralo me je to sto nam se sestre moraju obracati sa Vi ( jos jedno pravilo kuce ), a narocito ona.

- Ovaj, maloprije sam prao kosu i bio sam neoprezan. Sampon mi je upao u oci i tako to...- vadio sam se.

- Morate biti oprezniji kada perete kosu.

- Bas je dirljivo to sto se brines za mene. Hoces sljedeci put da se kupas sa mnom ?
- Hahhahahaha, Vladimire. - Otprilike tako. Otprilike tako bi se zavrsavao svaki moj razgovor sa njom i bio sam totalno nemocan da bilo sta promijenim. Nisam znao nacin. Jebiga...

Okupaciju smo imali sa Milanom, igrali smo se neke glupave igre. Zanimljivo, tip mi tada nije izgledao mnogo odvratan i mesnat i pederast. Djelovao mi je okej, mozda zato sto sam pio a mozda i zato sto mi je vid bio pomucen jer mi je sampon upao u kosu. I bio sam super raspolozen. Smrdio sam pomalo na pivo i najlosije sam igrao, ne ljuti se covjece, mislim, ali to nije bilo vazno. Nista nije bilo vazno. Cak se nisam iznenadio kad sam cuo da je Milan ozenjen i nije mi palo na pamet da ga pitam kako mu se zove muz i da li su se uzeli u Holandiji...

Kasnije sam gledao TV sa Kristinom i Ivanom i nije mi bilo ni najmanje dosadno. Gledali smo tv Pink i cudio sam se sta mi se to ne svidja kod te TV kuce i zasto sam svojevremeno pisao da cu kad mi sve dokurci i kad budem htio da se ubijem, opasati se eksplozivom, otici u zgradu Pinka i cijeli taj besmisao odnijeti sa sobom u kurac... I zasto uopste sve te suicidne misli u mom mozgu ? I zasto uopste ljutiti se na svijet i pokusavati ga promijeniti ? I koga briga za gladne u Africi i zaduzenost zemalja Latinske Amerike i nefer raspodjelu svjetskog drustvenog proizvoda koja sve vise produbljuje jaz izmedju bogatih i siromasnih ? Za ljude koji se pretvaraju u robote i klonirane ovce, majmune i miseve ? Koga, jebiga, briga za sve to ?... Zaljubljeni ljudi i pijani ljudi definitivno ne mijenjaju svijet. To nisu buntovnici... Zaspao sam kao klada te veceri...

Sutradan me je sestra probudila, ponovo. Nisam joj zbog toga bio zahvalan. Boljela me je glava. Prokleti mamurluk. To je bilo zbog mijesanja sedativa i piva. Pivo i sedative nemojte nikad da mijesate uvece osim ako ne planirate da istu stvar uradite i ujutru. Mnogo cete biti mamurni... A ako isto uradite i sutradan, postoje velike sanse da se "uradite" i dan kasnije. I dani, mjeseci i godine vam prolaze u bunilu i polusnu dok se zaljubljeni parovi ljubakaju po parkovima, ptice vracaju sa juga i bombe padaju na Irak. To vam ja iz iskustva pricam... Ja sam planirao da se uradim i tog jutra ali Gogija nije bilo. Nije bilo Gogija a samim tim ni piva u mom rancu.

To je bio 9. dan mog boravka u bolnici, najgori do tada. Najgore sam se osjecao tog jutra. Padala je kisa i bili smo oslobodjeni jutarnje rekreacije. Sumorno vrijeme se sjajno slagalo sa mojim sumornim raspolozenjem i izgledom. Nisam bio bijesan i ljut. Vise sam bio... nezainteresovan. Odbio sam psihoterapiju sa Nevenkom pod izgovorom da se ne osjecam dobro jer me mnogo boli glava ( sto nije bilo daleko od istine ) i da zelim da malo prilegnem u sobi. Tamo sam pokusao da pisem stihove i nije mi islo... Nisam isao ni na dnevnu rekreaciju. Nisam ni s kim ni pricao tog dana. Ma, bio sam sjeban do bola...

Dr B. L. mi nije dozvolio, po rijecima sestara, da ne prisustvujem okupaciji koju je tog dana drzala Jelena i morao sam da izadjem iz sobe i pridruzim se Kristini i Ivanu, sav zlovoljan i nervozan. Jelena je napravila specijalno iznenadjenje za nas - farbanje saksija... Trebali smo sat vremena da farbamo jebene saksije sa tek zasadjenim cvijecem !!! Pri tome smo trebali ulozitu svu kreativnost ovog svijeta i biti pazljivi i oprezni i divni... I pri tome se Jelena smijala kao Minimax i njegov nos kad izvali neku glupost samo njemu shvatljivu. Uzasno sam se iznervirao i nisam htio da farbam proklete saksije u zutu i crvenu boju koje su mi ponudili. Radije bih je pojeo, tu saksiju. Rekao sam joj.

- Jelena, ja bih radije pojeo saksiju, nego sto bih je ofarbao !

- Ali, Vlado, ovo je cas farbanja, rucak ste imali ranije danas. - rekla je smijuci se. To je definitivno bilo njeno vece. Sve joj je polazilo od ruke.

Meni nista. Uzeo sam crvenu i ofarbao saksiju, cijelu crvenom bojom. Zutu nisam ni dotakao. To je bilo uzasno kreativno. Vecu kreativnost pokazuju i ovce dok pasu na livadi zelenoj. Rekao sam da to savrseno odgovara mojoj licnosti. Ja sam glup i stereotipan i obican, kao prokleta saksija sa cvijecem koje nikad nece nici. A i ako nesto poraste iz nje, to samo moze da bude kaktus. Iz moje saksije nikad nece porasti orhideja... Smijali su se. Ja nisam. Ozbiljan sam bio dok sam to govorio... Jelena je uzela zutu boju i njom nacrtala veliko V preko saksije. Nacrtala je i I na Ivanovoj i K na Kristininoj. Onda je saksije ostavila u uglu dvorista, na suncu, da cekaju bolje dane i kreativnije i manje sjebane tipove da ih ofarbaju u sarene i blesave boje i tako im podare novu mladost... Jelenu sam tada posljednji put vidio...

Meni nije trebala nova mladost, trebalo mi je nesto prokleto jako da me zvekne po glavi i podari mi neko duze spavanje kao Trnoruzici, svojevremeno, s tim sto ne bih zelio da me probudi konj_na_bijelom_princu u liku Milana. Ne, nikako to nisam zelio. Zelio sam da napustim kliniku i lijecenje ali ne i da ponovo pocnem da se drogiram. Htio sam na ulicu i mislio sam da cu ugristi neku sestru za dupe ako me iste veceri ne puste da idem kuci. Bus za Sarajevo je polazio u 22.00 sa stanice i Kristina je obecala da ce mi "pozajmiti" 10 E za kartu, pa da joj vratim od prve penzije. Trebale su mi jos stvari u kojima sam dosao u kliniku, da ne bih morao otici u papucama my best..., kao i licna karta bez koje ne bih mogao preci granicu. Sve u svemu, trebao mi je ozbiljan razgovor sa Bikom Koji Urla, kako bih se dogovorio da napustim sve te psihoanalize, socioterapije, okupacije, farbanje saksija i slicna sranja... Zamolio sam sestru da me najavi kod poglavice :

- Sestro, da li biste mogli da me najavite kod doktora ? Potrebno mi je oko 10 minuta njegovog vremena...

- Vidjecu sta mogu da ucinim. - rekla je i sisla u katakombe. Ubrzo se i vratila. - Doktor je sada zauzet. Moracete sacekati do sutra.

- Okej, nema problema. A mogu li da dobijem casu vode ? - pitao sam ozbiljnim glasom.

Donijela mi je casu vode. Vodu sam popio a zatim casu teatralno ispustio iz ruke i uzviknuo "oooooppps"... Sestra se uplasila i brzinom svjetlosti se zaletjela u katakombe da poglavici saopsti da sam dobio napad ludila, pretpostavljam.

- Vladimire, podjite za mnom. - rekla je kad se vratila.

Poshao sam za njom. Slijedio sam je u katakombe, u doktorovu kancelariju... Doktor je sjedio, zavaljen u svojoj udobnoj fotelji, i izgledao je prilicno umorno. Izgledao je kao da ga je pregazilo krdo mustanga. Zalosno je izgledao... Malo sam se sazalio na njega i odlucio da pricam pristojnim tonom, da ne vicem i ne budim mrtve i tako to...

- Doktore, ja prekidam ovo lijecenje. Dosta mi je. Odoh kuci... Trebaju mi moje stvari i licna karta. Mogu li to da dobijem ?... Mislim, bus mi polazi u 22.00 i ne bih htio da zakasnim...

- Ma nemoj. Sta je bilo ? Hoces ponovo da se drogiras, je li ? - rekao mi je, takodje mirnim glasom, nimalo iznenadjen. Pomislio sam kako taj tip ima prokleto dobro misljenje o meni...

- Ne, necu da se drogiram. Hocu da prestanem sa ovom zajebancijom. Lijecite saksijama idiote a mene necete. Ja idem kuci veceras ako mi date stvari a sutra ako ne date...

Nisu mi dali stvari i morao sam da prenocim na klinici... Pomirio sam se sa tim i vratio se Ivanu i Kristini da gledamo film, Goli pistolji...

Moj plan je bio jednostavan - ako mi ni sutradan ne bi dali licnu kartu ( shto je bilo za ocekivati ), sjeo bih u bus za Mali Zvornik i tu izasao. Onda bih pokusao da predjem granicu na pjesackom mostu koji spaja Mali i veliki Zvornik a na kome carinici uglavnom ne pitaju za licnu kartu prolaznike koji tuda svrljaju bez ikakvog tereta na ledjima ili u rukama. Ako bih u tome uspio, sjeo bih u Zvorniku u bus za Sarajevo ili bih stopirao i to bi bilo to... Ako bi me zaustavili i vratili zbog neposjedovanja licne, pokusao bih ponovo, kasnije. Uporan sam ja tip. Uporan i tvrdoglav. Pravi Konj. Kljusina...

... film je stvarno bio fenomenalan i morao sam da se smijem. Kristina je svojim smijehom probudila i sam pakao, sve proklete i sve duse mrtvih alasa na Dunavu i Savi a mozda, jebiga, izazvala i odredjene tektonske poremecaje u Japanu. U svakom slucaju, to je bio najludji i najglasniji smijeh koji sam ikada cuo. Po tom smijehu Kristine cu se uvijek sjecati, kao i po vrhunskim sisama...

Nekih sat vremena kasnije prisao mi je doktor Aco.

- Vlado, zelim da pricam sa tobom. - rekao mi je smjeskajuci se.

- Doktore, samo izvolite. Vama sam na usluzi uvijek, kao i svim damama grada Pariza...

Ustali smo i sjeli za susjedni sto. Fotelja je bolno kvrcnula u dodiru sa mojom pozadinom. Ipak, to nije umanjilo pozitivnu energiju kojom je doktor Aco zracio a koja je na mene uticala opustajuce.

- Cuo sam da ti je veceras ispala casa iz ruke. - doktor je poceo razgovor, smijuci se.

- Da, doktore. Takve stvari se, jebiga, dogadjaju i mnogo opreznijim ljudima od mene. To je bio mali pad koncentracije, trenutak nepaznje, nesto slicno greskama golmana Yu reprezentacije u fudbalu...

- Da, da, naravno. - smjeskao se. Njegove oci su prodirale duboko kroz moju kozu i imao sam osjecaj da mi tip gleda pravo u dusu. A mozda sam samo tripovao. Mozda je doca samo gledao u moju bijelu majicu i cudio se otkud tolike fleke na njoj ili je gledao kroz mene i mastao o seksu sa zivotinjama.

- Drugi put budi malo oprezniji. Nemoj da mi plasis sestre !

- Ovdje nece biti drugi put doktore. Ja sutra idem kuci ! - rekao sam skoro trijumfalnim tonom. I trebao sam to tako reci. Odlazak bi zaista bio veliki trijumf, pobjeda nad samim sobom.

- O, zaista !? A zasto ?

- Ne mogu vise ovdje da izdrzim. Kao da sluzim jebenu vojsku, doktore ! Programiran dan, od jutra do mraka, programirane sestre i psiholozi. I jebeno nadgledanje svakog koraka koji uradim, pa cak i kenjanja u kupatilu... Ja nisam to zelio. Meni to nije potrebno. Nisam tip koji ce poceti da se drogira cim ljudi koji ga nadgledaju zazmire ili se okrenu za nekom dobrom ribom na ulici. To je kod mene potreba doktore. Imam zvijer u sebi koja me tjera na to ! Potrebna mi je ustanova u koju cu otici kad se zvijer otme kontroli i koja ce mi pomoci umjesto dilera ! Nije mi potreban jebeni zatvor... - otvorio sam se pred docom i ispricao covjeku sta me tisti i zbog cega sutra palim kuci.

I tada sam prvi put saznao da zvijer ima ime i da je poznata psiholozima koji rade na lijecenju bolesti zavisnosti.

- Kazes imas zvijer u sebi, a ? E pa, ta zvijer ima svoje ime u medicini. Zove se zudnja za opijatima. Kod tebe je ta zudnja na visokom nivou i ti ne bi mogao da joj se odupres kad bi otisao odavde. Ja ti dajem 3-5 dana, najvise. A onda bi nastavio po starom, vjeruj mi...

Nisam htio da mu vjerujem. Iznervirao sam se, ustao i otisao do dezurne sestre po terapiju za spavanje. Dala mi je terapiju a ja je zlupotrijebio radeci se po nosu... I zaspao... Te noci sam prvi put sanjao jedan san koji ce mi se kasnije mnogo puta ponavljati i dovoditi me do ludila. Tih noci bih, naime, sanjao kako pokusavam da se uradim heroinom ali me nesto uvijek zaustavlja u posljednjem trenutku - ili mi se tecnost prospe iz kasike, ili me zaganjaju Ivan i doktor B. L. ili me sestra probudi u odsutnom momentu i pozove na jutarnju zajebanciju. Mislim, nisam imao nista protiv sna kad bih uspio u njemu da se uradim. Sanjao bih ga rado svake noci i to po nekoliko puta kad bi cijelo sranje funkcionisalo. Ali, kad bi cijelo sranje tako funkcionisalo, mi ne bi visili na ulici, cijedili i posljednji dinar za drogu u ovim teskim vremenima kada penzioneri rove po kontejnerima i tv Pink diktira muzicku scenu i Partizan osvaja sampionske titule, vec bismo jednostavno pronasli neku malo zescu hladovinu, zalegli i sanjali heroinske snove, jebiga...

Sam sam se probudio sljedeceg jutra. Obuo papuce i krenuo tamo gdje i car ide sam. Na kenjanje. A tek kad sam prisao vratima i uhvatio rukom za steku vidio sam veliku stvar. Mocnu stvar. Vidio sam cudo... Vidio sam dva lista papira - onaj stari na kojem je pisao mrski raspored dnevnih aktivnosti nesrecnih narkosa iz stacionara i jos jedan, novi. Taj novi se odnosio samo na mene. Pisalo je : Raspored dnevnih obaveza pacijenta M. V. Stacionar. To su, jebiga, bili moji inicijali i papir mi je privukao paznju tako da se govno koje se komesalo u mojim crijevima moralo jos malo strpiti prije nego sto ugleda svjetlost dana u dosta cistom i urednom WC-u... Procitao sam ga i osjetio veliko olaksanje i skoro zaboravio gdje sam krenuo... Na njemu je bila bitna razlika u odnosu na susjedni raspored - u terminu od 14.30. do 18.00 nije nista pisalo. Jednostavno, papir je na tom mjestu bio bijel, cist i lijep i divno je izgledao. Ostavljena mi je sloboda da sam biram sta cu da radim u tom terminu, doktor Aco je to isposlovao kod poglavice za mene a sve sa ciljem da ostanem i dalje na lijecenju... Uspravio sam se u ledjima kao da sam zbacio nekog debljeg jahaca koji je picio na meni kao Muhamed na kamili. Kao kad sam skinuo kravatu koja me je gusila na maturskoj veceri i zamotao preko jednog oka, glumeci gusara-kretena...

To, da budem realan, i nije bio bas veliki ustupak od strane bolnice jogunastom pacijentu. On je imao veci psiholoski efekat od stvarnog jer je u to vrijeme svakako bila dnevna rekreacija koja je bila najljepsi i najzanimljiviji dio dana i kojoj sam ja htio da prisustvujem. Ali, meni je bilo znacajno to sto mogu da biram da li cu da idem na tu rekreaciju ili radim nesto drugo - sklekove u sobi ili da gledam neku romanticnu komediju na plafonu ili da se zajebavam sa sestrama... Skoro svaki put bih izabrao odlazak na sport, sigurno barem pet puta sedmicno, ali to mi je mnogo znacilo. Znacilo mi je toliko da sam ostao i odgodio svoj odlazak kuci na neodredjeno vrijeme... I ja i Aco smo ispunili djelimicno svoje zelje. On me je zadrzao na lijecenju a ja sam dobio malo vecu slobodu u odnosu na ostale pacijente...

Da se to nije desilo, ja sad vjerovatno ne bih pisao nove nastavke ovog sranja "Miklosiceva 9." vec bih vas gusio mizantropskom poezijom i manje uspjelim izmisljenim pripovjetkama. Takodje, da se to nije desilo, ja ne bih upoznao malog Stevana.

... a mali Stevan je bio jako zanimljiv lik. On je bio Milica, samo u muskom obliku i godinu dana stariji od nje. I sa mnogo ozbiljnijim problemom od Milicinog - mali Stevan je bio 2 godine intravenozni heroinski ovisnik. Na korak od dna. Decko iz Novog Sada iz siromasne porodice. Imao je majku i sjecanje na oca. Otac mu je umro kad je imao 13 godina. U 14.-toj godini je poceo da se drogira, prepusten na milost i nemilost ulici. Prije toga Mali Stevan je bio sasvim fino dijete, trenirao je karate i imao licnog ucitelja klavira... Da, decko je svirao klavir. I, imao je klavir kod kuce. Para bas i nije imao. Zato je njegova majka, umjesto novca, za lijecenje cijenjenom poglavici klinike urucila veliki, ocigledno vrlo vrijedan i zanimljiv klavir... Da se to nije desilo ja jos ne bih imao pojma kako klavir zaista izgleda i kako je tesko melodicno lupati po dirkama, zato sto sam klavir samo gledao na TV-u. Dobro, vidio sam ga jednom kad sam jos kao osnovac bio na rodjendanu kod jedne Sonje ali to ne racunam bas previse...

Svi smo se radovali sto smo dobili Stevu i nadali smo se da ce se on i Milica smuvati i da ce biti sjajan par. Da, imali su sve predispozicije da budu strashan par. Ali, nisu dobili pravu priliku, jebiga. Veliki Manitu se ponovo poigrao sa nama i udijelio nam par iznenadjenja, cisto da nam ne bude monotono i dosadno... Milicino psihicko stanje je bilo sve gore i gore. Djevojcica je postajala nervno neuravnotezena ( zesce i od pisca ovih redova ) i dobijala histericne napade placa ili smijeha. A saznalo se i zasto se drzala rukom za srce dok je tukao doktor B. L.. Milica je smotala dzoint i stavila ga u unutrasnji dzep i nije htjela da joj se slomi dok je doktor tuce !?! Niko nije mogao da vjeruje u te rijeci ali Sasha je na tu njenu pricu potvrdnu klimao glavom, smijuci se, jer je bio sa njom na intezivnoj njezi i tamo mu je izvadila i pokazala dzoint... I inace, djevojcica je koristila svaku priliku da istakne u nepoznatom drustvu da smo Mi narkomani na lijecenju i to da se lijecimo od heroina, svi pa tako i ona... Mala je mislila da je drogiranje uzvisen i zajeban cin i time se ponosila. Druzenje sa narkosima je ocigledno kod nje donosilo porazavajuce lose efekte i nimalo joj nije prijalo... Doktori i njeni roditelji to nisu shvatali i zato nije bilo cudo sto je nekih 10 dana kasnije Milica napustila nasu kliniku i presla u mnogo ozbiljniju ustanovu " Laza Lazarevic", ludaru za lijecenje pravih, kompletnih nervnih bolesnika...

Da, taj deseti dan mog boravka na klinici je donio pregrst iznenadjenja i zanimljivosti.

Prvo mi se desio onaj novi list papira na vratima sobe koji me je obradovao. Zatim su nam za dorucak, uz neizbjeznu salamu, virsle i mlijeko, servirali i malog Stevana koji se od samog pocetka ponasao totalno drugacije od svih ostalih pacijenata koji bi sisli sa intezive. Svi bi bili uplaseni i sledjeni, mrtvi kao kamen i cutljivi kao ribe, dok je Steva odmah poceo da jede kao zivotinja, provocira sestre, prica svoje (zabranjene) dozivljaje vezane za zlo i pjeva Zvezdine navijacke pjesme. I ja navijam za Zvezdu i to mi se prilicno svidjelo, mada klinac i nije bio narocito nadaren za pjevanje... Poslije dorucka su sestre ispratile klinju kod Milana, da mu Milan svojom spravom izmjeri IQ i utvrdi da li je mali totalno ili samo napola lud. Vjerujem da se Milan obradovao Stevanu jer je i on bio iz Novog Sada pa mu je to moglo posluziti kao sjajna tema za fletovanje...

Kristina, Ivan i ja smo imali standardnu psihoterapiju sa Nenom. Nena se, na Kristininu i moju radost, bila fokusirala na Ivana jer ga je pripremala za odlazak kuci. Ivan je tada odbrojavao posljednje dane u stacionaru i planirao je da izadje kuci i svaki dan dolazi u dnevnu bolnicu na terapije i rekreaciju... Plasio se odlaska kuci. Nije zelio da provodi vrijeme sa roditeljima i gleda njihova nepovjerljiva i zabrinuta lica. To ga je zesce mucilo i Nena je pokusavala da mu pomogne... Slabo je u tome uspjevala.

Trece veliko iznenadjenje i nije bilo bas lijepo. Tacnije, bilo je ruzno kao sam djavo... Desilo se u 18.00 sati... Nas troje pacijenata smo se zavalili u fotelje i cekali Jelenu sa kojom smo trebali imati okupaciju. Ali, umjesto ljupke i bezazlene Jelene, pojavila se neka smezurana i zgurena starica, prepuna tjelesnih nedostataka i buljavih, insektoidnih ociju... Zgledali smo se i zacudili.

- Ko je sad ovaj grob ? - otelo mi se.

Uskoro smo dobili odgovor.

- Dobar dan. Ja sam Leposava M., socijalni radnik, i drzacu vam socijalne i okupacione terapije umjesto Jelene koja ovdje vise ne radi. - starica nam se predstavila.

Poslije pocetnog razocarenje uslovljenog najvise staricinim izgledom, poceo sam da razmisljam racionalno. Palo mi je na pamet da bi ta zena mogla biti puna iskustva u radu sa narkomanima i sigurno nam na profesionalnom planu mogla mnogo vise pomoci od dobronamjerne ali ipak bespomocne Jelene... Koga onda, jebiga, briga za izgled ?! Mogao bih i da zmirim... Ali, Leposava me je brzo demantovala :

- Ja sam cijeli zivot radila sa starim ljudima i pomalo mi je nezgodno sad da radim sa vama, djecom. Za pocetak, da ostvarimo prisniji kontakt, mozete me zvati Lepa.

Umalo nisam skocio sa fotelje i skocio sa terase u dvoriste... Pogledao sam kroz prozor ocekujuci da cu negdje na ulici ugledati Velikog Manitua kako se grohotom smije i pri tome lupa sakom od sto kao shto to radi Dzon Vejn poslije dvadesetpete casice viskija. Opet se poceo zajebavati sa nama... Ipak, na ulici nije bilo nicega osim nekoliko automobila parkiranih pored autoelektricarske radnje "Bendix", pa se okrenuh prema Leposavi i pokusah se skoncentrisati na njene rijeci...

Primijetio sam da se Kristina i Ivan gurkaju i smijeskaju. Nakon kraceg razmisljanja provalio sam zasto. Lepa. Lepa ! Kako, do djavola, da je zovemo Lepa kad je ruzna kao predvorje pakla ?! Kako zivog lesa da zovemo Lepa ?!... Mislim, ja jesam uzasno ironican i cinican tip, ali to je bilo preko svake mjere... Onda sam se poceo histericno smijati u Kristininom fazonu, toliko da su mi suze pocele teci iz ociju... Lepa ! Pa ona mnogo vise lici na nekog insekta, mozda Bogomoljku. Da, mogli bismo je zvati Bogomoljka. Taj grabljivi insekt cudnih navika je imao mnogo slicnosti sa njom. Vjerujem da je i njen muz umro nakon parenja sa njom... Ipak, odlucio sam da joj ispunim zelju...

- Lepa, ako ste vi radili cijelog zivota sa starijim ljudima, kako onda, jebiga, mislite da pomognete nama ? Mi nemamo ni ishijas ni prosirene vene. Mi smo narkomani. - upitao sam je pomalo provokativno. Pocinjao sam da se nerviram.

- Predlazem da mi se prvo predstavite kao sto sam to ja uradila. Neki red se mora postovati. Evo, krenucemo od tebe. - stara je ocigledno bila lukav oponent.

I tako, predstavili smo joj se... Ispricali koliko i kako i cime smo se drogirali. Rekli joj cime se bavimo. Sve to nije trajalo mnogo dugo. Previse smo ponavljali tu pricu i strahovito smo se vec bili ushtelili, nas troje, tako da je cijelo predstavljanje trajalo tek par trenutaka, taman toliko vremena da se stignete pocesati po jajima... Lepa je ubrzo uzela rijec i pricala mnogo duze od nas. Ubrzo smo skontali da zena mnogo voli da prica i stalno smo je forsirali raznoraznim pitanjima, hineci neku zainteresovanost i ljubazno se smjeskajuci... Tako nam je les ispricao da je bio u Kanadi i da je tamo upoznao jednog narkomana. (Nevjerovatno, stara je, ipak, ranije vidjela jednog narkomana !) Usput nam je rekla i to da su Kanadjani "jedni divni ljudi,uvijek nasmijani i kulturni i raspolozeni i mnogo bolji od nasih koji bi ti oko izvadili da mogu...".

Tu mi je nagazila na zulj. U cijeloj ovoj galaksiji, pa i sire, poznat sam kao zestok kriticar (sjeverno)americkog nacina zivota, "kulture" i ljudi. Ja puno vise volim namrgodjene, izguzvane, nenaspavane i sumorne face svojih komsija i sugradjana i prijatelja od namjestenih osmijeha iz kurtoazije na licima tih kanadskih seronja, zato sto su iskreni i oslikavaju sve probleme i neprilike sa kojim se ti ljudi suocavaju... Kanadjani i onako zive samo da bi radili a rade da bi se obogatili. Kad kanadskom doktoru koji vam je spasio guzicu uspjesno obavivsi neku superkomplikovanu operaciju kazete "Hvala", on ce vam odgovoriti - " Zasto hvala ? Samo sam obavljao svoj posao ?"... Zato sam joj morao odgovoriti :

- Mene, gospodjo Lepa, Kanadjani podsjecaju na bombonjere.

- Kakve bombonjere ?! Zasto bombonjere ?

- Zato sto su svi krupni, debeli, sareni, nasmijani i na izgled privlacni. Ali, kad ih otvorite provalite da su iznutra prazni kao novcanici nasih penzionera ! Ja vise volim i cokoladu
za kuvanje od bombonjera. Ukusne su, obilne a efikasno zaustavljaju proliv... - efektno sam izvrsio briljantno izlaganje.

Insektu se, medjutim, moj govor nimalo nije svidjeo. Zato se u mene izbecila svojim buljavim ocima pokusavajuci, valjda, da provali sta to ima ispred sebe. Ali, sta je ona sa tim svojim ocima uopste i mogla vidjeti ? Mozda par prizmi i kockica u crnobijeloj tehnici, plus kamaru nedefinisanih tamnih prostora i nista vise. Vidjela je ono sto svi insekti vide...

Kad se malo pribrala, zabiljezila je nesto u svoju svescicu. Vjerovatno to da sam ja malo blesav ili malo vise blesav. I ja sam nesto zabiljezio u svojoj glavi. Zabiljezio sam da ne treba da se pretjerano zalijecem u izjavama pred tom zenom da se ne bih preselio tamo gdje je Milica... Ubrzo smo svi zakljucili da Lepa jednostavno nije u stanju da shvati bilo sta od onoga shto joj pricamo, mozda zbog ogromnog jaza u godinama a mozda zbog prevelikih razlika u nacinu razmisljanja i nepoznavanja problema zvanog narkomanija... Zbog toga su se sve terapije koje je ona drzala pretvarale u velike zajebancije u kojim su se pacijenti takmicili u tome ko ce vecu glupost izvaliti. U svakom slucaju, to su bile zanimljive terapije.

Cetvrto iznenadjenje je bilo najvece i najludje. Priredila ga je Kristina. Kristina je napravila najspektakularniji bijeg iz klinike koji niko nikada nece moci prevazici, siguran sam. To je bio nevidjeno elegantan, graciozan i briljantan bijeg. Jednostavan. A evo kako :

Oko 19.15. sati doktor Boro je napustio kliniku. Kristina je taj trenutak strpljivo cekala. Prethodno je bila spakovala svoje stvari u sobi. Kad je vidjela da je doktor otisao sa klinike, spustila se do recepcije i potrazila sekretaricu i njene noge.

- Nela, znas li doktor Boro me je pustio da idem kuci na 3 dana ! - rekla joj je veselim tonom.

- O, zar jeste ? Bas mi je drago !

- Da. Zar ti nije rekao ? Pa meni je rekao da od tebe uzmem pare za avion za Podgoricu, 50 Evra i da mi pozoves taxi za aerodrom !

Nela jeste imala rekordno velike noge ali je to bilo kompenzirano mozdanom masom velicine misjeg kurchica... Zato je lucidno zakljucila :

- Doktor je danas imao puno posla. Mora da je zaboravio da mi kaze.

I tako, Nela je Kristini rezervisala avionsku kartu za Podgoricu, pozvala taksi i dala 50 E... Kristina je, zatim, prisla Ivanu, Stevi i meni i rekla nam da je doktor pustio kuci na nekoliko dana. To nas je bas zbunilo. Nismo to ocekivali. Znali smo da nesto nije u redu ali smo drzali jezik za zubima... Nimalo ne zureci, Kristina je snijela niz stepenice veliku torbu sa stvarima i spustila se do recepcije da saceka taksi.

Taksi je ubrzo stigao. Ivan i ja smo krenuli da Kristinu ispratimo do ograde zajedno sa Markom, ogromnim tipom koji je radio kao obezbjedjenje i imao zadatak da sprijeci bilo kakv neovlasten izlazak pacijenata sa klinike. Marko je, mada se to zbog nezgrapnog izgleda nije cinilo, bio dobar i usluzan momak pa je ponio Kristininu torbu do taksija i pazljivo je stavio u gepek. Pri tome nije ni jednog trenutka skidao pogled sa Ivana i mene, da ne bismo slucajno pokusali iznenadni bijeg...

Tek sutradan, kad je doktor dosao na kliniku, saznalo se da je Kristina pobjegla. Boro je citavu kliniku digao na noge svojom vikom i deranjem na sirotu Nelu. I, iako su to svi ocekivali, Nela nije dobila otkaz. Nela je imala dva divno izvajana argumenta u svoju korist koja su tu presudila. Doktor B. L. je bio muskarac, prije svega... Meni je bilo drago sto je Nela-Noge ostala sekretarica klinike nego da je dobila otkaz i na njeno mjesto dosla Crna Udovica ili neki njoj slican insket...

....cuj Lepa....bokte...cccc.... a majke mi moje jesam mislio da je iznenadjenje "zutica."
Aj vivo....jebi ga...sve je dobro,samo nauci malo brze kucati....


U "ZDRAVLJE"

_________________
Pametni ljudi napravili da se gramofon okrece, a onaj di dzej... On njega zaustavlja!

Ne kontam sta si htio reci.....
Dovla dje si covjece????

Poslije Nele, na red smo dosli Ivan, Stevan i ja ; doktor se nesmanjenom zestinom obrusio na nas trojicu, okrivljujuci nas da smo saucesnici u Kristininom legendarnom bijegu. Visokim, pomalo krestavim glasicem, dok su mu uvojci pazljivo njegovane plave kosice skakali po ocima, rekao nam je da smo drogirani majmuni, glupi kao noc i pokvareni kao Cigani ( Steva je, uzgred receno, bio Rom ). Pomislio sam na trenutak da ne bi bilo lose kad bih ga osamario dva - tri puta i rekao mu : " Ne histerisi, nestasni djecace ! ", ali to nije bilo potrebno jer se sam zaustavio kad je ispucao svoj raskosan repertoar psovki. Nakon shto se primirio, pokusao je da nam objasni da smo trebali da prijavimo da Kristina sprema bijeg jer je to bilo za njeno dobro... Slozili smo se sa njim ali sva trojica smo znali da bismo sljedeci put uradili istu stvar, kad bi bio sljedeci put. Jer, Kristina je samo izabrala da ide kuci, to je bila njena odluka i njen zivot ; mi smo samo mogli da pokusamo da je ubijedimo da ostane ali nikad, bas nikad ne bismo mogli da je prijavimo doktoru... Tako stoje stvari. Pogresno, vjerovatno...

Tog jutra sam bio zlovoljan ali to nije nista novo, uvijek sam zlovoljan ujutru kad mi dr. Boro ranom zorom spominje familiju i dernja se na uho. Zbog toga sam na jutarnju rekreaciju krenuo lose raspolozen ali se Steva ubrzo postarao da mi raspolozenje poraste a celjusti mi se razvuku u olimpijski osmijeh...

To je bio prvi Stevanov odlazak na jutarnju rekreaciju. Decko nimalo nije gubio vrijeme. Odmah se cijeloj grupi pokazao u pravom svijetlu, predstavio se vrhunskom gluposcu. Pokazao je tada da je pravo pojacanje za nase blesavo pleme Narko-indijanaca i da nije zalutao u Miklosicevu 9... A evo sta je uradio :

Padala je kisa. Obradovali smo se toj kisi. Voljeli smo kisu tih dana jer po kisi nismo morali trcati i raditi kretensku fiskulturu na Kosutnjaku vec bismo sjeli u neki restoran, pili kafe i pricali zabranjene dozivljaje. Te kafe bi placali pacijenti iz dnevne bolnice koji su dobijali dzeparac od klinike dok mi, ubogi nesrecnici iz stacionara, nismo imali ni prebijene pare. Ja bih najcesce cuteci pio kafu i sanjario o necem nedostiznom, npr. punoj krigli pjenusavog piva ili flasi votke ispod stola ili o karnevalu u Riu... Moje mastarije nisu bile pretjerane, zar ne ?... Kafa se jos nije ni ohladila a Nemanja je ustao i otisao u WC. Par trenutaka kasnije, ustao je i Steva i otisao za Nemanjom. Nemanja je kao i Steva bio iz Novog Sada, cak se desilo da su se vidjeli par puta i prije dolaska na lijecenje i dosta brzo su uspostavili prijateljski odnos. Za svega 15-tak minuta... Ja sam uocio cijelu stvar i pretpostavljao sam da ce u WC-u pasti neki dzoint ili slicna gadost jer Nemanja i Gogi su tih dana redovno pusili travu nekoliko puta na dan... Ali, momci su se zadrzali prilicno dugo u unutrasnjosti restorana, kao da puse dzoint velicine konjskog polnog organa. Da, toliko dugo su se zadrzali. Kondicioni trener je bio sasvim regularan celav momak i nije nikoga htio da otkuca pred doktorom. Pravio se da ne primjecuje cijelu stvar. Samo, kad su se Nemanja i Steva konacno vratili, bilo je nemoguce previdjeti Stevino stanje. Steva je bio prepariran od alkohola. Bio je uzasno pijan. Teturao je, udarao o stolove, rusio stolnjake, stolice i pepeljare i, naravno, pjevao Zvezdine navijacke pjesme... Ipak, Pajke se nije nimalo naljutio vec se cak i smijao sa nama, onako od srca. On je, iako dosadan kao stjenica, istinski dobar covjek... Nemanja je imao para i castio je komsiju i sebe duplim votkama. Za razliku od Stevana, Nemanja je alkohol sasvim dobro podnosio, ocigledno su se cesto druzili...

Bilo je pomalo opasno provesti Stevana pored tipa iz obezbjedjenja i dezurnih sestara do njegove sobe, a da ne provale koliko se decko umlatio alkoholom. Ja sam to uradio, cijelo vrijeme drzeci pijanog mamlaza za rame i podsjecajuci ga da se uozbilji... Nisam htio da se otkrije da se Stevan napio prije svega zbog Pajketa, jer bi, u protivnom, njegov posao dosao u pitanje. Pajke je imao mrsave, krive i dlakave noge, prave fudbalerske i nije se mogao pouzdati u njih da cemu sacuvati posao kako su to vec Neline noge ucinile za nju... Ipak, imali smo srece tada, sva trojica, i niko od dezurnih nije uvidjeo Stevino pijanstvo. Odveo sam ga u sobu i bacio na krevet, da spava i trijezni se... Sestrama sam saopstio da je Steva na jutarnjoj rekreaciji pruzio maksimum, da je trcao dvostruko vise nego svi ostali zajedno ( shto nije bilo daleko od istine ako se uzme u obzir da niko tog jutra nije trcao ) i da je zbog toga totalno iscrpljen i zanemocao pa ce preskociti dorucak. Predlozio sam im da ga ne uznemiravaju ulascima u sobu a one su to prihvatile. Medicinske sestre, fina, bezazlena stvorenja, tako je lako bilo manipulisati njima...

Srecna okolnost je bila ta shto smo tog dana po programu trebali da imamo cas slikanja a ne npr. socijalnu terapiju sa zenom-fosilom. Lepa sigurno ne bi pala na moja izmotavanja vec bi izricito trazila da se Stevan licno pojavi pred njom i tako joj predoci svoje stanje. Lepa mi nimalo nije vjerovala, jebiga... A bas tog dana smo dobili novu profesoricu slikanja. Dobro, ona bas i nije bila toliko nova, svi smo je poznavali. U pitanju je djevojka iz dnevne bolnice, znachi pacijent, za koju su ti casovi trebali biti radna terapija. Na dobitku je bio, naravno, i veliki mudri poglavica B. L. jer je njenim angazovanjem smanjio troskove klinike - ta cura nije dobijala nikakvu nadoknadu za svoj rad a trebala je i redovno da placa bolnici usluge lijecenja u dnevnoj bolnici. Zvala se Natasa.

Natasa je Crnogorka, kao i Kristina, iz Podgorice, a bila je veoma obrazovana, uz Shoneta (011) najobrazovaniji clan nase druzine. Zavrsila je Likovnu Akademiju na Cetinju... Od prvog dana kada sam je vidio, bio sam ubijedjen da Natasa ima neke veze sa umjetnoscu, pa nisam bio mnogo iznenadjen kad sam vidio kako nam prilazi, vesela, nasmijana i sasvim prirodna, sa gomilom bijelih papira i komadima grafita. Trebali smo u grafitu da crtamo radove na temu "Moja vesela klinika"... Stresao sam se od toga. Zaista sam imao fobiju od likovne umjetnosti. Odmah sam Natasi predlozio da pronadjemo kompromisno rjesenje :

- Natasa, ja nemam blage veze sa crtanjem ! Mozemo li ikako smuvati da mene oslobodis ovih casova ili da me barem oslobodis crtanja ? Evo, ja sam spreman da radim bilo sta, spreman sam da poziram za mrtvu prirodu ili cak i za muski akt... Ma, na sve sam spreman...

Ona se nasmijala.

- Vlado, nema problema. Ne moras da crtas ako ne zelis. Ja znam da ti pises. Mozemo li se dogovoriti da ti, umjesto da nacrtas, napises neki sastav na temu koju vam zadam ?

- Dogovoreno ! - rekao sam zadovoljno.

Ni ona ni ja tada nismo znali da cu ja napisati samo jedan rad na zadatu temu. Naime, napisao sam kratak tekst na temu "Moja vesela klinika", u kojem sam uradio "kratku psihoanalizu" svih doktora na klinici, u svom ironicnom stilu, naravno, ismijavajuci vecinu doktora... Natasa je procitala tekst, nasmijala se i pazljivo ga sakrila. Kasnije je insistirala da vise nista ne pisem jer je to previse rizicno. Ako bi se Bik Koji Urla slucajno dokopao takvog mog rada, mogao bi me u nastupu bijesa i ludila ubiti i zakopati u dvoristu. To svakako nismo htjeli da se dogodi... I tako, na casu crtanja ja sam imao samo jedan zadatak - da budem fizicki prisutan. Natasa zaista nije trazila mnogo. Taj zadatak sam rado obavljao i dok su se drugi grcili nad papirom i sarali ga raznim bojama, poput djece u obdanistu, ja bih sjedio na stolici, pio sok od jabuke ( koje je barem bojom podsjecao na pivo ) i proucavao ljude koji sjede oko mene. Natasa mi je bila najzanimljivija. Ta cura bas i nije bila pretjerano mlada, bila je samo na korak od tridesete ali je izgledala mnogo mladje - ja bih rekao da je mojih godina ili da je starija godinu ili dvije a nikako vise. Tom utisku, osim moje apsolutne nesposobnosti da ljudima makar priblizno pogodim godine, najvise je doprinosilo Natasino odijevanje koje je bilo gotovo tinejdzersko. Ono sto je najvise upadalo u oci vezano za njenu odjecu je cinjenica da je sve na njoj bilo precizno sklopljeno u sloznu cjelinu - vodila je racuna o svakom detalju i zaista imala stila i smisla da uklopi svaku krpicu koju je nosila. To ju je razlikovalo od vecine ostalih narkomana koji uglavnom nisu vodili racuna o svom izgledu, ukljucujuci i mene... I inace, Natasa je uvijek uspijevala da uoci detalje koji su svima promicali, to je valjda ta njena umjetnicka zica ili talenat. Njen problem sa drogom je bio specifican. Bila je heroinski ovisnik i pokusala je u Podgorici, uz pomoc psihijatara, da se rijesi zavisnosti. Lijecena je tradicionalnom metadonskom terapijom, u kojoj se heroinska zavisnost mijenja zavisnoscu od metadona koji se kasnije iskljucuje tako shto mu se postepeno smanjuje doza. Natasin problem je bio taj shto ona nije postepeno smanjivala vec je povecavala dozu metadona. I tako je sa konja presla na kljusinu - skinula se sa dopa a nakacila na metadon. Skenirala je recept tog doktora koji joj je propisao metadon, stampala ga po potrebi i valjala po apotekama. U kliniku je dosla da se izlijeci od metadonske zavisnosti. U tome je uspjela, ali... kasnije o tome.

Poslije interesantnog casa slikanja imali smo jos zanimljiviji cas kod dokotra Aca koji mu je obezbijedio vjecnu slavu i simpatije kod pacijenata. To se desilo poslijepodne, nakon shto se Steva probudio, bez koga gotovo nijedan dalji dogadjaj na klinici nije mogao proci...

Stevan se probudio sa zescom glavoboljom i jos zescom nervozom. Glavobolju je jos nekako i mogao iskulirati ali nervozu nije nikako. Ta nervoza je, u stvari, bila Zvijer u Stevanu, koja je bjesnila i trazila zadovoljenje... Dezurni doktor u stacionaru tog dana bio je, sasvim slucajno, Aco. Stevan mu je prisao i pozalio mu se :

- Doktore, doktore, strashno sam nervozan ! Uzasno sam nervozan ! Isjecu nekoga nozem doktore, napravicu sranje !

- Isjeci ces nekoga nozem ? Mislis na onaj kuhinjski ? - doktor se nasmijao. - Ma daj, Stevo, onim nozem ne mozes probiti ni papir a ne nekog da ubodes...

- Doktore, nemojte se saliti sa mnom. Potrebno mi je nesto jako za smirenje. Neki trodon ili mozda nesto jos jace !

- A ti bi trodon, znachi ?! Sestro, donesite mi karton pacijenta Stevana R. ! - doktor se kao uzobiljio.

Sestra je brzo ispunila zadatak i doktor je, namjesteno ozbiljnim izrazom lica, poceo proucavati Stevin terapijski karton. Nakon nekih 30-tak sekundi rekao je pomalo svecanim glasom :

- Stevo, stvarno si u pravu. Tvoja terapija nije dovoljna. Previse je oskudna. Moram te pitati nesto skakljivo. Reci mi, masturbiras li cesto ?

Ivan i ja smo se nasmijali. Stevan nije.

- Sta ? Sta vam je to ? - klinac nije shvatio pitanje pa mu ga je doktor morao preformulisati.

- Stevo, drkas li ga, a ?

- Pa, ponekad doktore... - odgovorio je pomalo zbunjen, predosjecajuci neku zamku.

- Ponekad Stevane nije dovoljno. Tebi je potrebno redovno drkanje i to dva puta na dan. To je odlicna terapija protiv stresa i nervoze ! Evo, da upisem na karton. - Aco se sageo i nesto nazvrljao na papir dok smo Ivan i ja vristali od smijeha. Cak se i Steva, mada prilicno postidjen, poceo smijati.

- Sestro, hocu da se za Stevana od sutra redovno narucuju pornografski casopisi i da mu se omoguci da bude sam u kupatilu po potrebi ! - doktor je odlucno zavrsio razgovor.

Stevan se tada zaista primirio i nikada se vise nije usudio da od doktora Aca trazi dodatnu terapiju za smirenje. Pacijenti su za drkanje Stevana kasnije cesto zajebavali i pricali raznorazne price koje su vise-manje bile izmisljene. Ja pouzdano znam da se u klinici nikad nije pojavio pornografski casopis i bilo mi je pomalo zhao zbog toga... Mogao se iskoristiti...





P.S.

Ars. hvala za lijepe rijeci.

Hazoous i Epek, pozdrav ! Desilo se da imam djeda na jednoj planini na kraju svijeta i da se taj djed razbolio pa sam morao otputovati na selo u svojstvu Crnca. Tresao sam kruske, cijepao drva i cuvao ovce 5 dana ... Sad sam dosao na zasluzen odmor. Mislio sam napisati jos jedan nastavak prije EP u odbojci ( ono u kosarci ne smijem da gledam ). Vidjecemo...

hari ajde viseeeeeeee

...ahaha.....aj neka te.... ja se nisam smio pomoliti na "berbi" drenjaka... jest da iz rakije ide plavi dim kakva je...ali imao sam ispit:)
Najtijebolje se dorgati knedlicama.... mima:)
Aj u zdravlje...

_________________
Pametni ljudi napravili da se gramofon okrece, a onaj di dzej... On njega zaustavlja!

...a ove deskripcije....to od sela?

_________________
Pametni ljudi napravili da se gramofon okrece, a onaj di dzej... On njega zaustavlja!