banjalukaforum.com

KADA POKLOPIM KAZALJKE


bojim se, jer boja sna
davno me zaobisla
na ruzicasti suton
glavu sam naslonila,
ali ni on me nije izdrzao...

na nebu bez duge
poklopile su se kazaljke,
netko je mislio na mene
netko na koga nikada ne mislim,
a ja sam poklopila kazaljke za tebe,

ali ti se nisi mogao sjetiti
u cijim si mislima...

Elena Buskulic

TUZI


Dugo te nije bilo, priznajem
vec sam i zaboravila tvoj okus,
neobican, mirisan - kao prije kise...
Skrivala si se,
a onda jedan san i fotografija
samo su te probudile
i progutala me opet znana praznina tih ociju,
a dugo te nije bilo...
Skoro sam i sebe uvjerila kako sam sretna,
jutro je nosilo sunce,
i moje lice novu nasmijesenu masku,
a sada si opet tu -
kao da se nista i nije dogodilo
i kao da citav moj zivot stane
u onu sekundu tuge
kada sam ga izgubila...

Elena Buskulic

U kolevci od snova
S prozirnim baldahinom
Spavaju moje pesme
Ušuškane u cveću
Platana ili lipe
Bude se s prvom tminom
I pretvore u osmeh
Pa nebom prostru sreću

A kada zli me časi
Zateknu praznog pera
Kožom, uz dodir lagan
Trnci stanu da mile
Lavinom krene glečer
Istopljen, sa severa
I udahne mi stihu
Tintu od crne svile

Platani spuste šape
Na krošnje snenih lipa
Niz izbrazdanu koru
Roj meteora sipa
Poljupce, sve do zvezda
Što miris prospu čudan

Uz crnu svilu, često
Jutro dočekam budan
Tada se rodi pesma
Kao, na primer, ova
Isplače se pa zaspi
U kolevci od snova

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

U mome tajnom vrtu cuti dreka
Rogobornog vijeka. Sjajni majevi
Kroz miris lebde uz rijeku meda i mlijeka -
Oj snovi mog zivota, modri krajevi!

Jer dusa moja basta je daleka,
Visok zid je cuva, sfinga i zmajevi,
Tud seta draga zena, duse jeka,
A njenim bicem struje sveti gajevi.

Zoves li se Cintija, Sibila,
Kakvog si lika, ne znam reci;
Znam te kao sebe i nemam za te rijeci.

Kao sanak diras moje zjene,
Ne znam sto si, djevojka il vila -
O tajno moga vrta! O ruzo moje sjene!

Zasto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?
Zašto me kroz noc staneš zvati,
I šta ti jadno srce iste?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.
Sve što sam imo' ja sam dao,
Nevjerno hladna ljubavi moje, -
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.
Pa zašto meni stupaš snova,
Šta traziš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruze baca.
Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sam ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Carolija zaborava

Nadjite me
vezite me
spalite moje sjecanje,
zakopajte moje sunce
u jezero najtamnijeg korjenja
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i sljunak pretvara u ljubav.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ponoc vec je prosla, svjetlo mi se gasi,
Na barsunu crnom lezi teska noc;
Celom mi se truni spomen tvojih vlasi -
Ljubavi daleka, kad ces, kad ces doc?

Otisla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tuznu moc,
Srcem srsi, strasti, dusom sumnje, strasi -
Poginut cu nocas i za dragom poc.

- Ljubav nije sreca! - znas li kad mi rece? -
- Ljubav, to je rana, i ta rana pece,
- Ljubav boli, boli, kao zivot boli,

- Tesko, tesko onom koji jako voli. -
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muci samo kad sam sam - ko kamen.

Kad se tuzan sjetim da
necu vidjeti svoje blago,
Stojim bolna srca na
crvenim stepenicama.

Kad se zavjesa pomakne,
ponadam se da je tu,
Da se njegova kola priblizuju,
kad zagrmi grom.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kazu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -

Ne vjeruj no kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljece leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te u casima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se cvršce,
Osjetiš li, draga, da mi tjelo dršce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše

Sve sam znao
sto bilo je oko Marije.
Najtanji hlad u podne,
njen vrt i sum vratnica.
Znao sam u koji ce sat doci
i koja je i kada
na grani zapevala ptica.

I kad je ljuta,
po koraku sam poznao.
Kada je tuzna
a kad najveselija.
I - srca sve zaljubljenija -
da nekog voli Marija.

Sve sam znao
sto bilo je oko Marije.
I plakao sam jednom
kada je ona plakala.
I dugo bih posle,
kada bi ona otisla, stajao na mestu
na kome je ona stajala.

Ko zna gde je sada
moja Marija.

Ima jedna livada
zelena
i potok.
U potoku se mozda ogleda.

Ko zna gde je Marija.

Raskrsce seosko.
Noc je. Sumi leska.
Stoji bela od meseca
i zvezda.

Marija!
Kad bi znala
noc moju bez zvezda,
da li bi bar jednu suzu pustila?

Bar jednu suzu, Marija!

Moja te rijec dotakla
u trenu kad si odlucila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.
Kao da gledaš veliku rijeku
u predvečerje koja odnosi
bijele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvijek.

LADJA MOJE DUSE

Ladja moje duse putuje s burom
Ne nadjoh drugog saputnika
Iz njenih dubina nemani zovu
Dok sa neba para zov galebovog klika

Gdje li su ona krila
Sto ih napajah bozanskim nektarom
Da li cu posustati, posrnuti, pasti
Ili se urlikom dici, vinuti, u nebo uzdignuti
Odakle mi se smijesi skrivena zagonetka

Veliko oko sto nas gleda kroz nas
Mira mi ne da
Przi moje sjecanje
Otvara zaboravljene strune
Moju ladju nadahnjuje
Nemani tjera, okove odokovljuje
I uzvisuje i nadvisuje
I krila mi daruje

Sunce mi otkri tajnu svoga pocetka
Tacka umivena miloscu beskraja
Nista ne osta od jucerasnjeg haljetka
Ladja moje duse nosi se sa burom


B.C.Humboldt

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Charles Baudelaire
MIRIS

Citaoce, reci, udahnu li kada
Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srce pelud uspomene.

Njena teška kosa mirisna je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.

A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošcu nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.

Dušu mi pokloni
mene rastuzuju ti krvi pozari
što iza sebe ostavljaju pepelište,
te oluje što nište
zenina snevanja blaga.
Dušu mi pokloni,
u ljubavi ja bih htela
do u vecna vremena
da sve ostavlja traga.

Dušu mi pokloni.
Meni je malo taj trenutak zaborava,
to nestrpljivo krvi htenje.
Dušu mi, dušu pokloni,
od iskona u meni spava
ceznja plamena za vecnim,
za ljubavi trajanjem
i uznesenjem.

Ja sam zena i ne ceznem samo
za vrelim ljubavnickim bdenjem
posle kojega duša pada;
htela bih u zagrljaju da dozivim
svetle snove
i pijanstvo onog mutnog sklada
što ljubav se zove.

Htela bih da se ne izgubi
nijedan naš trenutak,
da svaka naša milošta se stvori
u kakav zivot, pa makar malen bio
kao grumen vecitog zlata,
da mi duša blista posle zagrljaja
kao julska nebesa zvezdama krcata.

Dušu mi pokloni.
Pricaj mi svoje snove u tami,
pricaj mi detinjstva secanja.
Zeli i ti da budeš uza me
do poslednjeg dana.

Dušu mi pokloni
i zadnju joj cesticu svaku
i najlakši dašak svaki
njenog bezdana.

O, daj mi svojih suza,
nocnih nejasnih muka,
pricaj šta srce ti najcešce sanja.
Drhti od iznenadnog zvuka
moga koraka i glasa.
Zeli i ti u mom zagrljaju
da i posle smrti casa
ostanu ti na mene secanja.

Cini mi se da sanjam.
Cini mi se
da sam bistra duga u tvom sjajnom oku
da sam meka latica na tvom njeznom dlanu.
I, sve je tako divno, i cudno, i nestvarno,
kao kad sanjas nesto bijelo i razmazano
kao kad plovis oblacima
u beskraj putene radosti.
I, kad se probudis,
onako mekano snen
osjecas da jos uvijek sanjas,
osjecas da taj san nikada ne prestaje
i jedno toplo 'Volim te' zauvijek ti treperi u dusi

Moje srce,ptica divljine,
naslo je svoje nebo u tvojim ocima.
One su kolevka jutra,one su carstvo zvezda.
Moje su pesme potonule u dubine njihove.
Pusti me samo da se vinem u to nebo,
u njegovo osamno bespuce.
Pusti me samo da delim njegove oblake,
da sirim krila u sjaju njegovoga sunca.

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Iz sarenog mnostva iskr'o si se krisom,
slucajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kisom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se cini lako
dve duse se spoje,
u treptaju rose cini se da svako
moze da poleti bas kao nas dvoje.

Prepustam se sneno zovu iz daljine
lude noci ove;
znam, imam te samo kroz sapat tisine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.

Ja sam, dušo, kip od leda,
Umrlo mi srce živo;
Moje pjesme - moja čeda -
U srcu sam posakrivo.
Gazim trnje svoga puta
Niz koji me sudba rinu,
Lutajući, kako luta
Mrtva zvijezda kroz prazninu.

Al kad tvoje oko pane
Na tu zvijezdu, moje dijete,
Tada pjesma opet plane
Ko da iskre nebom lete; -
A ti gledaš kako sjaje
Ispred tvoga čista vida,
A ne znadeš, dušo, šta je
Kad se srce tako kida!

_________________
Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima, da se na zemlji zadovoljavam ruąevinama!

Hvala ti za ovaj tren bola prepun.
Pored mene usamljen cvijet bijele krune
i ulazi tiho u nebo mjesec nepun.
O, ne treba sklopiti oci suza pune
kad mjesec izlazi.

Sici treba na livade i put,
gdje tišina lezi bistra preko bilja
i spava mjesecine široki skut,
pa zalutati u noci, bez cilja,
kao u snovima.

Jer vazno je samo ono što je vjecno:
mjeseca i srca uzrok polazni:
i, ma koliko bilo prutorjecno,
voljeti treba što su prolazni
ljepote trenuci,

što iza radosti bol dolazi,
što sa zaboravom se ne moze boriti.
Voljeti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kada mjesec izlazi.

Cuj, recu cu ti svoju tajnu:
ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.

Mogu mi se uciniti
duboke i meke
oci neke
sasvim obicne.

Moze mi se uciniti
da tonem u zvuke,
pa cu ruke
svakom pruziti.

Moze mi se uciniti
lepo i lako
voleti kratko
za jedan dan.

Ili mogu kom reci u tome
casu cudesno sjajnu
predragu mi tajnu
koliko te volim.

O, ne ostavljaj me nikad samu
kad neko svira.
Ucinice mi se negde u sumi
ponovo sve moje suze teku
kroz samonikle neke cesme.

Ucinice mi se crn leptir jedan
po teskoj vodi krilom sara
sto nekad neko reci mi ne sme.

Ucinice mi se negde kroz tamu
neko peva i gorkim cvetom
u neprebolnu ranu srca dira.
O, ne ostavljaj me nikad samu,
nikad samu,
kad neko svira.