Osamljeni uglovi sumornog grada uvijek su bili spremni da privuku i unište svakog tko se na njih obazre. Bolesne večeri stapale su tamne duše koje su lutale u potrazi za nečim što će ubiti njihovu neshvatljivu tjeskobu, bolnu prazninu i vječito nezadovoljstvo. Vrijednim građanima koji su ujutro ustajali uvijek u isto vrijeme i marljivo radili svoj, najčesće neželjeni posao, plaćali uredno sve račune i na koncu možda si priuštili neki slobodan trenutak za opijanje, ovakvi uglovi izazivali su prezir i urođenu odvratnost. Na predizbornim skupovima, osim slobodnog ispoljavanja nacionalnog identiteta (kao da je to životno važno!) i poboljšanja ekonomske situacije, redovno se obećavalo i “čisćenje” tih “legla narkomana i delikvenata”. Tek kada bi to čuli vrijedni građani našeg divnog društva, mogli bi ići mirno na počinak, misleći kako će to netko drugi riješiti umjesto njih. Roditelji su bili zadovoljni obećanjem, jer u tom slučaju, ne moraju se više brinuti, njihova djeca će biti sigurna. Od koga sigurna?
Bilo kako bilo, tamni uglovi zahrđalog grada ipak su ostajali “neočišćeni”.
Te umorne i dosadne noći, sjedila je grupica mladića, zaklonjeni od svjetla, od civilizacije i sebe samih. Mjesec im se kezio kao da želi silno pridobiti njihovu pažnju, ali njih se nije ticalo apsolutno ništa posebno ne neki tako satelit koji ima nezahvalnu ulogu da se bori sa nepobjedljivom tamom. Jedan od njih, onaj s desne strane, pustio je da mu duga, rašćupana crna kosa slobodno pada po licu i sve što se doista vidjelo jesu njegove usnice kojima se svako malo prinosio joint ili šta je već bilo u tom urednom smotanom papiriću. Mršave ruke nisu bile baš mirne, ali nije se pomjerao niti je gledao igdje osim u neku zamišljenu tačku. Iznenada se javio i presjekao zrak sporim i mirnim glasom:
-Dosta mi je više politike ove naše policije i propale države. Zašto se moramo kriti da bismo pušili travu? Kao da je to nešto loše, kao da ćemo umrijeti od toga ili nekome naškoditi. Zašto ne bi bila recimo marihuana legalizirana i ovdje? Zašto smo tako zaostali i uvijek korak nazad?
Reakcije na njegove riječi dugo nije bilo, a onda se javio plav, kratko podšišan mladić koji je po svemu sudeći muku mučio sa viškom kilograma.
-Oni nas tačno diskriminiraju. Stalno govore o slobodi izbora, toleranciji i demokratiji. Imamo pravo raditi što god želimo sve dok ne ugrožavamo druge, zar ne? Ja ne ugrožavam nikoga ako večeras ispušim jedan joint. Ako je duhan legalan, zašto ne bi bile i lake droge? Smiješno. Kao da je trava opasnija od duhana. Živimo u zaostaloj i primitivnoj zemlji i to je ono što će nas sve pokopati. Neće trava, neće rat, nego baš primitivizam ovog prokletog podnevlja na buretu baruta. Koji baxsuz sam ja da se rodim baš ovdje!
-Mogao si i gore proći.-nasmija se škrto zelenooki, mršavi mladić koji je bio najmlađi od svih. -Šta misliš da si se rodio negdje među gladnima u Africi?
-Ja mislim šta bi bilo da sam se rodio u Nizozemskoj, pa sad kao čovjek da smotam malo trave kod svoje kuće, a ne negdje gdje ni pašće ne zalazi. Reci da nije diskriminacija!
Slab povjetarac je odnosio i ono malo oblikovanih ideja što su mladići posjedovali u neopterećenim glavama. Najvisočiji među njima preotegnu svoje duge noge i nasmiješivši se tužno, reče:
-Mislim da smo se svi pošteno zeznuli. Da mi netko sada nudi prvi dim u mom životu, poslao bih ga u jednu stvar. Mi smo proklete kukavice, znate li to? Juče sam, nakon dugo vremena, uzeo neku knjigu da malo čitam i pronašao zanimljiv citat koji sam naučio: “Adolescenti koji pate od depresije nisu u stanju da vide da im nedostaje sposobnost da učine napore da bi ostvarili neki cilj, pa izlaz traže u negiranju značaja cilja koji bi trebalo da ostvare, u alkoholu ili uzimanju droga.”
-Trava nije droga!-pobuni se crni kosijaner koji je otpočeo taj razgovor.-Heroin je droga, marihuana je samo malo jača od cigare.
-Naravno, zavaravat ćemo se koliko god želimo, jer život je pred nama! Znate li da pušači neće priznati da je pušenje štetno i da izaziva rak? Jedan moj prijatelj pušač kaže da je to glupost, da od raka umiru i ljudi koji nikad nisu pripalili cigaru. On ne da reći da je pušenje štetno, jer on je ovisan o tim supstanicama duhana, njemu se čitav život vrti oko toga gdje će i kad zapaliti. Kada bi mu netko zabranio to zadovoljstvo, on bi postao sasvim drugi čovjek, proždirao bi ljude oko sebe. Zašto? Zato što je ovisnik! A šta smo mi? Samo pušimo travu…-nasmijao se od muke.-Samo pušimo, juče, danas, sutra. Razmišljamo o tome gdje i kako zapaliti. Ostalo postaje manje bitno. Cure, škola, sve ostalo dolazi u drugi plan. Zar doista želimo to raditi cio život? Zar doista želite da netko legalizira ovo mučenje i bježanje od problema, pa da se bar legalno pretvorimo u biljke?
-Vidi ga što nam drži predavanje! Sve je to lijepo, Dado, ali ako vjeruješ u sve što si rekao, zašto i dalje držiš joint u ruci?
-Zato što sam budala. Ali od sutra…
Svi se grohotom počeše smijati.
-Šta se smijete? Mislite da ne mogu? Dokazat ću vam. Interesantno mi je to što recimo ti, Almire, imaš opravdanje što bježiš od te neke stvarnosti, i psiholozi su ti dali šifru, ali kog mi vraga radimo? Šta nama fali? Ne znamo šta ćemo sa sobom, pa dolazimo ovdje. Ne znam za vas, ali ja više neću.-završi govor i prisloni joint na svoje suhe usne.
-Patetičan si.-reče mu prijatelj.-Svi znamo da ćeš sutra s nama opet doći ovdje. Ne zavaravaj se. Svijet će biti i sutra isti. Ne znam, možda smo slabići i možda nismo dorasli problemima današnjeg društva, ali ja se ne odričem ovo malo zadovoljstva što mi bezopasna trava pruža.
Duge minute ćutnje.
Snovi, nekada građeni, danas se ruše. Ne može drugačije.
Tek poslije pola sata iz mraka izroni smeđokosi mladić s crnim ruksaćićem na leđima. Lice mu odavaše tugu i izobličeno čuđenje. Oslovi ostale mladiće i zadihan, sjede na ploču i pripali cigaretu. Ostali su znali da nešto nije u redu, ali nijedan nije želio da ga pita šta se desilo, pustiše ga samog da odluči kada će reći. I najzad, mladić se okrenu prema njima i gotovo plačinim glasom izjavi:
-Jeste li čuli za Emira?
-Ne, šta je sada uradio?-upita plavokosi, jer je Emir bio poznat po skandalima koje je priređivao i o kojima se znalo pričati mjesecima.
-Ovaj put je uradio posljednju glupost. Umro je.
Vrijeme je odjednom stalo, vjetar prestao puhati, tama prekrila i posljednje tragove svjetlosti. Ćutali su dugo, a potom visoki postavi pitanje na koje je već znao odgovor:
-Pa od čega je umro?
-Šta mislite od čega? Uzimao je sve što se moglo uzimati, bilo je za pretpostaviti na šta će to izaći.
Svi su to već znali. Ostatci jointa u njihovim rukama lagano su se spusti na pločnik. Svaki od njih se bojao reakcije drugog, ali nijedan nije više želio zadržati te smotuljke u svojim rukama.
Šta se dešavalo tada u njihovim mladim dušama, ostat će zauvijek tajna. Nikada nisu progovorili o tome. Otišli su kući ćutke i nikad više nisu došli u osamljeni ugao sumornog grada. Nikad više.
|