Vec godinama hocu da za ovaj istorisijski,11.maj,nas najveci praznik, napisem jedan opsiran clanak,ali em sam se malo ulijenio,em kontam ko ce to toliko citat.....ali ova danasnja desavanja su me prosto natjerala da mi to bude,maltene,obaveza...mozda bi cak bolje bilo i da je juce bio 11.maj,pa da ga nekom igrom slucaja procita i neki nas igrac....mozda bi bar za koju jotu vise shvatio na kakav dres je danas pljunuo poneki od njih!!
shvacam ih,mladi su,oni borac gledaju u relacijama da li im se duguje 500,5000 ili 15 000 evra,sa cim ce veceras curicu izvest u milenium,ali tek kad zavrse karijere,ili kad dodje onaj zadnji cas i bude valjalo mrijeti,tek tad ce vidjeti da je najveca stvar koju su u zivotu napravili,i najvece njihovo postignuce u zivotu,to sto su nosili sveti dres i grb Fk Borac!!!
jer nece Borac uvijek biti kao danas "saka pirinca da je pozoba svaka vrana koju donese vjetar"....nece,jer jednostavno to nije prirodno,a sve sto je neprirodno ne moze dugo trajati...procice vrijeme i ovog polusvijeta koji se iz sitnosicardzijskih interesa zadnjih 15-tak godina mota po klubu zbog licnih interesa,a Borac ce opet biti BORAC!!!
zato cu napisati jedan predugacak post,kao svjedocanstvo o jednom klubu,jednom gradu i jednom vremenu,i mozda ce se jednog dana,i kad vise mene i nas ne bude,naci neko da prenese ovo nekim buducim generacijama igraca i navijaca Borca...a i ako se ne nadje,ostace bar zapisano...svjedocanstvo jednog tada tinejdzera,od 19 godina,mada sam siguran da bi svaki od 7-8 hiljada banjalucana koji su tog dana bili u beogradu,imaju svoju pricu,nista manje zanimljivu od ove moje...
vrijeme prolazi,zivot je tezak,mnoge stvari se zaboravljaju,ali ti dani ponosa i slave,se ne zaboravljaju nikad...ni najsitniji detalj!!
za neke stvari tek kasnije u zivotu shvatis koliko su bile vazne,ali svaki od nas koji je tog kisovitog dana bio u beogradu,je istog momenta znao da da prisustvuje necemu velikom,necemu o cemu ce svojim unucima pricati kad ih bude drzao na krilu,i da ce biti vrlo malo stvari u zivotu koje ce mu znaciti toliko!!
konkretno ja,osim rodjenja djeteta,takvih trenutaka nisam imao uopste!
prica pocinje negdje aprila 1988,pred revans polufinala kupa marsala tita,Borac-pristina...iako je i taj plasman naseg drugoligasa Borca u to polufinale bio senzacija nad senzacijama,svi smo nekako intimno znali da nakon pristinskih 1-1 koje nam je svojim golom donio albert pobor,nema ni ovozemaljske i vanzemaljske sile da nas zaustavi da ne odemo jos korak dalje u veliko finale!!
nasi igraci su po prvi put u svojim zivotima istrcali te aprilske noci pred 24 000 ljudi,dotadasnji rekord stadiona,i od prvog minuta kao da su im se noge odsjekle....trema,ne mozes dodati loptu na 5 metara prvom do sebe,i samo nebesa su nas dovela do konacnih 0-0 i izvodjenja penala u kojima nas je tonco jakovljevic po treci put te godine odveo dalje,nakon spartaka i osijeka...i pored istorijskog plasmana u finale,malo nam je svima ostala prazna dusa zbog tako tremaroske igre Borca i saznanja da vardar nije uspio nadoknaditi aktivnih 0-1 iz beograda....piksijev volej iz druge galaksije je odmah na pocetku revans utakmice u skoplju zaledio 30 000 tamosnjih navijaca i sve njihove ambicije.....samo to saznanje da mi kao drugoligas,sa minimalnim sansama da ne ispadnemo u trecu ligu u sledecih par utakmica,igramo finale protiv jedne od najjacih ekipa u evropi,i to jednu utakmicu u njihovom gradu,nam je kvarilo osjecaj uspjeha....zvezda vec u prvenstvu ubjedljivi prvak........nismo bili svjesni velicine uspjeha te aprilske noci...ma obrukacemo se,dace nam 6-7 komada.....mjesec do finala se cinio kao godina,ali kako je odmicao dan za danom,nekako se potajno budila nada u castan poraz,u kakav-takav otpor....u sebi smo mastali,ali naglas se se nije smjelo rec nista,naglas se pricalo,ma sta nas briga,i ovo je super,posto je zvezda prvak,igracemo evropu kao finalisti kupa,nek nabijaju....ta sicusna nada sa kojom je svako od nas zaspivao i budio se u tih mjesec dana,se kao grudva snijega povecavala kako se blizio taj 11.maj...vec kad je ekipa u ponedjeljak onako lijepo,jednoobrazno otputovala za beograd,poneko je i naglas smio reci,pa sto mi ne bismo izgubili fino 2-0,ko ljudi,pa igra se 11 protiv 11,ne jedu ni oni zive ljude.....upijao se svaki signal,svaka vijest o nasoj ekspediciji,cak je bila vijest i kako su na putu za beograd svratili tamo kod sida na spomen obiljezje sremski front....i osvanuo je i taj utorak,dan pred utakmicu,za koji sam mislio da necu docekati nikad da svane....mi smo vec vise od pola godine imali oformljenu navijacku grupu lesinari (vultures) i dogovor da preko ferijalnog saveza idemo redovnom linijom vozom za beograd u utorak u 22h...sad je samo znaci trebalo docekat noc,da se konacno krene,i sve ce biti lakse....kafica,jedna,druga,treca,pivo......i negdje popodne,u kafic u boriku gdje smo sjedili dodje sokantna vijest,koja je brzinom mu nje obisla citavu krajinu!!
raskol u borcu,svadja na zadnjem treningu,tonco jakovljevic,ubjedljivo najzasluzniji covjek za plasman u finale,spakovao kofere i na putu je za banjaluku....nije mogao podnijeti da je hune fazlic odlucio da sutra umjesto njega brani,sada vec pokojni slobodan karalic!!!!
sok je bio toliki,da je dosta momaka,koji nisu bas bili toliko zagrizeni kao mi,odustalo od puta!!
braci ne zamjeram ni danas,i oni to znaju,iako su mi neki i iz ulice,neki su sad i jako uspjesni,i cesto kad sjednemo,kazu da jedino sto sebi ne mogu oprostiti u zivotu je to sto su se tog utorka popodne pokoloebali....ali,mi ne bi bili mi,da vec u sumrak nismo zaboravili na to,uz navijacke pjesme o gradu,klubu....
na stanici masa ljudi,djevojke koje su dosle da nas isprate,zene sa pitama,da li komsinice tu,ili majke i sestre nekih navijaca,pojma nemam...ma kao da mi se vratila mrvica optimizma vec na ispracaju....
smjestili smo se u par kupea,nije nas bilo nesto previse,ali svi smo bili kao jedan...nije bilo neke euforije,nije bilo ni razloga,znali smo kome idemo i gdje idemo...put nikakav,u doboju stajanje 3 puna sata,ni danas ne znam da li planirano ili neplanirano,pa u vinkovcima opet nikad krenuti,vecinu nas je i san savladao,bar sat-dva...medjutim,krajisko srce moze trpiti tu inferiornost prema velikoj zvezdi do neke granice,ali mnogi osvajaci kroz istoriju na ovim prostorima,su osjetili da ne moze predugo!!
kao nekom carolijom,sa prvim zrakama sunca,izasli smo svi na hodnik voza,i koliko nas grlo nosi zapjevali "procvjetala,bjela lala,uzecemo kup marsala"!!!!!!!
nevjerovatan osjecaj,ides ekipi,analogija danasnje barcelone,bajerna,reala,u njen grad,na jednu utakmicu,a sremskom ravnicom u praskozorje odjekuje "uzecemo kup marsala!!!
i ne samo da odjekuje,vec u ocima svakog brata vidim da stvarno VJERUJE!!!
volio bih da mogu slagati da sam i ja tada vjerovao kao i oni,ali nisam
..pjevao sam naravno,vodio cak pjesmu,ali...imao sam osjecaj kao da mi jos neka kockica tu fali,pa da stvarno pocnem vjerovati,ono istinski,iz dubine duse....nisam znao koja je to kockica....
polako je voz klizio ka uscu save u dunav,prema srpskoj prestonici..sam prolazak voza kroz novi beograd,i milione onih zgrada uliva svakom gostu neku vrstu,ne kompleksa,ali strahopostovanja,pogotovo kad dolazis iz grada koji je tad imao dva semafora!!
stigavsi u beograd,i posto do utakmice ima jos 10 sati,malo smo se razdvojili,dogovorili da se nadjemo u onom parku kod partizanovog stadiona,par sati pred utakmicu,a ja sam vrijeme iskoristio da obidjem svoje drugare koji su sluzili jna u nekoj od brojnih beogradskih kasarni,i koji su vec danima prije sredili dozvole da idu sa nama na utakmicu,i podrze Borac...krenuo sam od jednog na topcideru,pa smo cekali neke iz drugih kasarni da im dodje vrijeme kad mogu izaci....pa smo polako krenuli na dogovoreno mjesto
vec na stanici karadjordjev park,kod danasnjeg hrama sv save,saobracaj je bio zaustavljen,i dalje se moralo pjeske...a nakon par stotina metara,negdje otprilke kod danasnjeg najboljeg beogradskog restorana,franš,vidio sam i zasto!!!!!!!!
nepregledna kolona parkiranih autobusa sa bl tablicama!!!!!!!.....uz poneko pd,jc....i svakome ko je tada bio u nekom tom pd autobusu,se i u svoje ime izvinjavam za ovo danas!!
necu da budem lazno skroman,pa da kazem da se radilo o desetinama autobusa.....stotine!!!
prvo sam mislio da sanjam,a kad sam vidio ogromno kozaracko kolo ispred stadiona jna,i vidio da se digla kuka i motika,da je tu citav cajavec,jelsingrad,univerzal,unis,incel,da nismo mi balavurdija sami u tom velegradu kod te klubcine,da su sa nama i nasi ocevi,stricevi,pa cak i djedovi,tog trenutka sam spoznao dvije stvari...iako sam imao desetak godina,sto treniranja,sto gledanja utakmica borca,po prvi put sam shvatio za kakvog ja giganta navijam,i sta Borac ustvari znaci i predstavlja,i kakva je to VELICINA!
sad se vracamo na pocetak ove price...ja i danas imam taj osjecaj,ali nisam siguran da ga imaju svi koji su danas protiv travnika istrcali sa borcevim dresom i grbom na njemu!!
a druga stvar,koja me kao munja osinula,je bila da sam momentalno shvatio da je to bila ta karika koja mi je u vozu nedostajala,kad smo pjevali...tek tada sam POVJEROVAO!!
tesko je to sad i opisati,znala se neka sitna zezalica i smotati,ali mene tad kao da je najjaca droga osinula!!
ja sam previse literarno limitiran da bih znao taj osjecaj docarati rjecima,ali sam imao osjecaj da tog beogradskog dana,tako ujedinjene krajisnike ne bi mogao pobjediti ni kombinovani tim reprezentacija brazila,njemacke,argentine,holandije,spanije,a kamoli jedna obicna zvezda,koja mi je u tom momentu djelovala tako mala!!
i sto je najzanimljivije,taj osjecaj me nije pustao svih sledecih sati!!
vec nakon onog omladinskog finala kupa,ofk titograd-osijek,na kojem su briljirali igor cvitanovic i grnja,odmah na zagrijavanju su mi igraci zvezde djelovali tako mali,sicusni,a moj mario mataja s kim sam isao u metalsku skolu,vlado lemic iz susjedne elektro,i ostali momci,sa kojima sam do juce igrao fudbal,su mi djelovali veci nego onaj avalski toranj koji se vidi u daljini!!
al jos je vaznije sto izgleda taj osjecaj nisam imao samo ja vec i oni!!!
ako je neko imao zivaca da procita ovo sve,nek se sad sjeti mog opisa kukavickog nastupa protiv pristine u banjaluci,i nek okrene sve to za 180 stepeni!!!
od prvog sudijskog zvizduka,sve i jedan nas igrac je krenuo igrati kao u transu,pocele su brazilske pete sjevati u sred beograda,ali ne od zbunjenih zvijezda u crveno-belim dresovima,vec od banjaluckih momaka koji se bore da ne ispadnu u trecu ligu!
posteni seljacic iz sanskog mosta,milorad bilbija je kupio sve i jednu visoku loptu,sin od bege cvjecara,damir spica stavio pixija u mali dzep,robert prosinecki i boro cvetkovic se nisu mogli sastati sa loptom....
to je djelovalo tako sokantno,da je i prva ekipa grobara,koji su bili na jugu,i samo sjedili, i koji se nisu htjeli ofirati,sta ce ovi seljaci,primice 6 golova,ustala i prikljucila se nama u navijanju!!!
taj 60.minut,momenat kad amir durgutovic salje teledirigovan centarsut...ja mislim da nema ni jednog od nas koji je nije vec vidio u golu,i prije nego je dosla do shakalovog lupica...skolski udarac glavom lopte od zemlju,i matiranje stojanovica sam vidio,ali posto me masa odnijela 50 metara dole,pa vracala nazad,tek kasnije sam na snimcima vidio koliku smo radost priustili i onim djecacima iz fk partizan sto dohvacaju lopte,vidi se na snimcima kako do neba skacu!!..ali,to su njihove,interne,beogradske stvari....
a vas pisac ovog texta je bio u nekom totalnom magnovenju....cak i kad je smrdljivi sudija blazo zuber,izmislio penal nad goranom milojevicem,nije bilo covjeka medju nama koji je davao ijedan promil da ce pasti gol!!
nekako,covjek u takvom stanju svijesti mnogo vise osjeca da ima Boga,nego kad mu je sve potaman....i kad je pixi ponovo pokusao prodat onaj panenka fazon,koji mu je na prvenstvenoj utakmici protiv veleza u proslom kolu upalio,a pokojni slobo ga procitao i ostao ukopan,za nas je to bilo-OCEKIVANO!!!!
u nekom stanju pomracene svijesti sam docekao i onu sudijsku nadoknadu,i nasu kontru 2 na 0,kad je suljo besirevic morao staviti tacku za gol 2-0,pa zadnji sudijski zvizduk.....sve kasnije,i dodjela pehara,i mucki napad sa ledja na autokomandi jedne od podgrupa zvezdasa (nisu tad 1988 postojale delije,vec zulu warriorsi,red devilsi i ultrasi,ali sve im je kasnije u aleksincu vraceno sa kamatama),sve to ne bih mogao ovako prcizno docarati,jer to stanje svijesti ne dozvoljava bilo kakvo racionalno razmisljanje,pa cak ni pamcenje...to je takva neka iskonska sreca,da ja uopste ne znam sa cim bih uporedio..mozda onaj osjecaj kad se skontas sa curom koju si ganjao godinama,pa ti nije ni do price ni sa kim,samo gledas kako da se izdvojis,zatvoris oci,vracas film kako si je prvi put poljubio....e tako je bilo i u kupeu,gledamo se ali se ne vidimo,svako u svojim mislima...preko puta mene u kupeu, zoran dragisic zox,danasnji trener slobode iz mrkonjic grada,dalibor kuruzovic,kasnije tesko ranjen kad smo bili u svilaju, i drugi momci,ali jednostavno,od te srece,sve sto bi pokusao reci,izgleda ti malo,glupo,beznacajno...tek negdje sa svanucem,kod doboja,dragalovaca,smo se sabrali,zapjevali jos glasnije ..."procvjetala bijela lala,uzeli smo kup marsala"!!!
a poludili smo skroz na stanici u banjaluci,gdje smo imali docek,kao da smo mi uzeli kup,a ne karalic,malbasic,mataja,bilbija,lipovac,spica,durgutovic,matejic,besirevic,popovic i lupic!!
o doceku na trgu krajine,kad su igraci popodne dosli,a na trgu plakalo od srece 40 000 ljudi,ste vjerovatno vec i citali,gledali,to banjaluka niti je dozivjela,a bojim se da,bar za mog zivota i nece......a moj tinejdzerski organizam,nenaviknut na dvije noci nespavanja,previse piva,grlo koje nije moglo glasa vise pustiti,o tome moze napisat vrlo malo!!
AJ BORAC!!!!!!
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
