subzero81 je napisao:
Ima li navijača Borca koji nije čuo za Senada Lupića, golgetera koji je 11. maja 1988. godine donio Borcu najvredniji trofej u njegovoj istoriji, Kup Maršala Tita. U tom antologijskom meču na Partizanovom stadionu Lupić je u 80. minutu matirao Diku Stojanovića i veliku Crvenu zvezdu tako bacio na koljena. Ta slika i danas je urezana u krv navijača "crveno-plavog" tima.
- Taj trenutak odredio je i moj život. Sjećam se svega kao juče. Durgutović je centrirao kao na tacni, lopta je, čini mi se, letjela satima, ispred mene Krivokapić, za glavu viši od mene, ali nije dobro procijenio let lopte, trzaj glavom, i lopta odlazi pored Stojanovića. Ni sam ne vjerujem da je gol dok ne čujem huk s tribina. Sve ostalo je istorija. I danas me bole leđa od tog skoka, ali ne žalim - prisjeća se najvećih trenutaka u svojoj karijeri Senad Lupić, koji danas živi i radi u Belgiji, gdje u Liježu vodi jednu nižerazrednu ekipu.
- U fudbalu sam, ali ovo danas nema veze s onim našim vremenima. Mi smo igrali iz gušta, bili drugari na terenu, ali i van njega. Onaj moj Borac mogao je da, kada krene sa svojom prepoznatljivom pas igrom, dobije bilo koju ekipu na svijetu. Barselona, Zvezda, Milan, Dinamo, bilo nam je svejedno, kada imamo svoj dan, u Banjoj Luci svi su padali. Prvo poluvrijeme s Metalistom utakmica je života te ekipe. Tvrdim da niko nikad s ovih prostora nije odigrao bolje poluvrijeme. Pogledajte snimak te utakmice, niti ima šta dodati, ni oduzeti. Savršenstvo! Nismo prošli dalje, ali ostalo je sjećanje na velikih 90 minuta, koje će teško ko nadmašiti - priča Lupić, koji je po plasmanu Borca u Prvu ligu SFRJ pronašao angažman u francuskom drugoligašu Ginjonu, a potom je uslijedio povratak, prvo u Sarajevo, pa i u Borac. Na debiju savladan je Pelister, a Lupa je postigao gol, kada je rat sve prekinuo.
- Danas zaista ne znam ništa, ne samo o Borcu, već o fudbalu uopšte na ovim prostorima. Ne uklapam se ja u ova vremena. Naravno, i dalje sam u kontaktu sa svim igračima iz generacije. Obavezno se moram javiti kapitenu Damiru Špici (smijeh), pa Kari, Ćeli, Sulji, Tonći, Lipetu, Bikiju, često se sastanemo i duboko u noć prisjećamo se svojih vremena. Na sreću, ostalo je mnogo neispričanih priča, ali i velikih utakmica - nastavio je Lupić, koji je te godine, kada je Borac uzeo trofej Kupa Jugoslavije, bio ubjedljivo prvi strijelac tog takmičenja s 19 pogodaka.
- Kada smo uzeli Kup, bila je velika borba da se plasiramo u jedinstvenu Drugu ligu. Gotovo sve golove one ključne na tom putu postigao sam ja, a sve se srećno završilo u posljednjem kolu kada smo mojim golom savladali brčansko Jedinstvo (1:0). Nastala je euforija, Evropa, borba za ulazak u Prvu ligu. Trener Josip Kuže bio je veliki motivator. Kada me je pitao koliko mogu postići golova u sezoni, kao iz topa sam odgovorio 25! On kaže, dosta je 19, toliko nam treba za Prvu ligu. Ne treba ni pogađati koliko sam ih na kraju dao, baš 19. Pored Kužea, velika zahvalnost ide i na adresu Hune Fazlića, ali čovjek koji me je preporodio bio je Đorđe Gerum. Iako nikad to nisam želio priznati, on mi je na dres stavio broj 11, a tada se počeli i golovi - poručio je Senad Lupić, igrač koji je obilježio zlatnu eru banjolučkog fudbala.
Daću gol glavom
Dan pred utakmicu sa Crvenom zvezdom u Beogradu poslije zvanične pres-konferencije, Lupić je u špaliru novinara, većinom beogradskih pred svima rekao:
- Daću gol glavom, i to će odlučiti pobjednika!
Nastao je smijeh u redovima sedme sile, ali 24 sata kasnije, Lupić je održao svoje obećanje postigavši najvredniji gol u istoriji Borca, i to baš glavom.
Nemoj mene, Josipe, molim te
Još jedna antologijska utakmica Borca jeste svakako s Proleterom za ulazak u Prvu ligu, koju su odlučili penali, kada je junak bio golman Ante Jakovljević, zaustavivši dva udarca.
- Na centru terena, trener Josip Kuže određuje izvođače penala i čita moje ime. Ja sam još prije utakmice bio sve dogovorio sa Francuzima oko transfera i nije mi padalo na pamet, da se, ne daj bože, oprostim od Borčevih navijača promašajem. Nemoj, Josipe, ako boga znaš, mene. Međutim, on je ostao neumoljiv. Na sreću, pogodio sam, ali i sada mi zadrhte noge od tog detalja. Tih 40 metara sa centra do bijele tačke prošao sam u polusnu. Ko nije doživio ne zna kakve su to muke - prisjeća se Lupić
Lupa, raja sa Mejdana ga je uvijek gotivila, jedno vrijeme je stanovao i nesem komsiluku, uvjek je bio za raju, nas mlade je gotivio maksimalno. Tada su bila neka druga vremena, cijeli grad je zivio za Borac, ali mislim da lagano se ide opet tim putem. Inace Lupa svrati svake god u BL (zivi u Belgiji, drzi kafanu
), pricao nam je da je svartio do kluba prije par godina, i da ga niko nije htio da pozdravi, ali hvala Bogu danas su podpuno drugi vijetrovi u nasem Borcu.
I naravno vec tradicionalno sutra ekipa lagano krece za Siroki, preko Mostara, po nova 3boda
FAQ
Poslato: 18 Avg 2011, 06:36 
