|
Rušili i jugovelikane
Fudbalska sezona 1976/77. jedna je od najuspješnijih u istoriji Borca u onoj nezaboravnoj jugoslovenskoj Prvoj ligi. Banjolučani su na kraj prvenstvene trke zauzeli šesto mjesto s 36 bodova, koliko je sakupila i petoplasirana Rijeka.
Ispred njih su bili Crvena zvezda, koja je te godine osvojila šampionsku krunu, Dinamo Sloboda i Partizan, dok su iza sebe ostavili Vojvodinu, Velež, Hajduk, Željezničar, Sarajevo, Olimpiju.
U toj sezoni pred Kovačevićem i drugovima padali su, Partizan (2:0), Dinamo (3:1, u Kupu su ih pobijedili čak s 5:1), Hajduk (2:0), Olimpija (5:0), Budućnost (5:0), Sarajevo (6:2), Napredak (5:1), dok je jedino Crvena zvezda, od velike četvorke, uspjela da se trijumfalno vrati s Gradskog stadiona (1:4). Mnogi i danas pamte tu sjajnu borčevu generaciju
Momčilo Spasojević, je iz Partizana stigao u Borac i ostao u njemu do kraja karijere. Dao je veliki doprinos uspjehu one prve generacije, koja je izborila prvoligašku vizu. Bio je trener ekipe koja je osvojila šesto mjesto što je, uz onaj plasman na četvrto mjesto (1990/91), najbolji prvoligaški plasman. Još jednom je bio na klupi Borca kada je on već bio otpisan, ali je u tandemu s Alagićem uspio da sačuva klub u drugoligaškim vodama. Danas Spasojević broji penzionerske dane, živi u Banjoj Luci, uči klince prvim fudbalskim koracima.
Zvonko Vidačak, mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom kad je iz čapljinskog Borca došao na Gradski stadion, govorili su da je to još jedan fudbalski promašaj. Iako po dolasku nije bio u prvom planu popularni Ceka je upornim radom izborio ne samo status prvotimca, nego je izrastao u ključnog borvčevog igrača, nezamjenjivog prvotimca. U Borcu je proveo jedanaest godina.
Danas živi u Šibeniku, jedno vrijeme je bio direktor tog hrvatskog prvoligaša, ali više ne radi u fudbalu.
Berislava Bukovića, u Hajduku su otpisali kao neperspektivnog, a u Borcu je doživio punu fudbalsku afiramciju. Kasnije je izrastao pravi fudbalski slučaj Bukovića kada su Splićani željeli da ga vrate, a Banjolučani smatrali da su propisi na njihovoj strani. Krasila ga je izuzetna borbenost, skok igra. Živi u Banjoj Luci, bavi se prvatnim biznisom.
Nenad Gavrilović, borčev čovjek. Počeo i završio karijeru na Gradskom stadionu. Igrao je u generaciji koja se preko Čačka vinula u jugoelitu, bio pomoćnik Fazliću, Kužeo i Vukši kad je Borac osvojio Kup Jugoslavije, izborio povratak na prvoligašku scenu, odnosno prigrlio prvu šampionsku titulu u Republici Srpskoj. Igračka i trenerska karijera za ponos. I danas je Gavrilović tamo gdje mu je i mjesto, u Borcu, trenira mlađe kategorije.
Muhamed Ibrahimbegović, iz malog Naprijeda došao u Borac i postao najuspješniji strijelac u njegovoj istoriju. Postigao je u jugoeliti 76 golova, a na evrosceni sa šest golova, pet protiv Rimelanža i pobjedonosni u okršaju s Anderlehtom. Prije dvije godine bio sportski direktor Borca, danas je potpredsjednik kluba.
Fuad Đulić, u Borcu proveo šesnaest godina, od 1965. godine do 1981. Dugo je bio u sjeni nezamjenjivog Marjana Jantoljaka, učio od njega, a kad je stao na gol, izrastao je u jednog od najboljih golmana. Mnogi poznati jugoslovenski prvoligaši zvali su ga u svoje redove ali, on je ostao vjeran Borcu. Karijeru je završio u Austriji gdje i danas živi i radi u jednom klubu.
Abid Kovačević, as za sva vremena. Fudbalski biser. Svi koji su ga gledali, igrali s njim ili protiv njega govorili su da je Bida majstor nad majstorima. Imao je sve, dribling, centaršut, šut. Za koji god klub je nastupao (Borac, Dinamo, Etnikos) bio je glavni igrač. Završio je karijeru na Gradskom stadionu, jedno vrijeme bio je i direktor kluba. Sad živi u Istri, nema veze s fudbalom, ali i danas je ostalo sjećanje na nenadmašnog asa s Vrbasa.
Smail Alagić, cijeli život u Borcu. Kao igrač i trener ostavio dubok trag. Godinama je bio nezamjenjiv prvotimac, član je one čačanske generacije koja je vratila Borac na jugoscenu. Poslije je radio kao pomoćnik mnogim stučnjacima. Bio je strah i trepet za fudbalere jer je bio zagovornik reda, rada i discipline. Živi na relaciji Danska - Banja Luka ne radi u fudbalu, iako, bi svojim bogatim iskustvom u mnogim klubovima bio od koristi.
Izet Redžepagić, je iz Krajišnika (Velika Kladuša) stigao na Gradski stadion kao jedan od najpersektivnijih igrača krajiške zonske lige. Isticao se eksplozivnošću i golgeterskim umijećem i strijelac 800 pogodaka za Borac. Nažalost, nije više među živim.
Hikmet Kušmić, uz Abikda. Kovačevićev rekorder po broju nastupa za Borac. Cijeli fudbalski vijek proveo na Gradskom stadionu. Mnogi navijači ga pamte po onoj utakmici sa sarajevskim Željezničarem kada je napravio makazice, a gosti došli do pobjede. Dugo je poslije toga bio u nemilosti, ali velikom upornošćo Kušmo se vratio u fudbalski život i poslije toga postao standardan prvotimac. Živi u Rijeci ne radi u fudbalu.
Dževad Kreso, borčevo dijete i karijeru je posvetio crvenom dresu. Kad je ulazio u tim navijači ga nisu prihvatili, ali zalaganjem na utakmicama ubrzo je postao ne samo njihov ljubimac, nego i jedan od kreatora igre banjolučkog prvoligaša. Godinama je bio glavna motorna snaga tima i bez njega se ekipa Borca nije mogla zamisliti. Jedan od rijetkih koji je odigrao oproštajnu utakmicu. Bilo je to 16. jula 1984. protiv Crvene zvezde. Kreso živi u Americi, bavi se privatnim biznisom.
Vladimir Ćulafić, četiri godine proveo na Gradskom stadionu i ostavio trag u crvenom dresu.
Pamtiće se kao odličan klupski igrač, ali i po incidentu s trenerom Borisom Marovićem prije utakmice s Rimelanžem, nakon čega je on napustio redove banjolučkog prvoligaša. Iz Borca je otišao u OFK Beograd, a danas i živi u srbijanskoj prestonici.
Mirsad Sejdić, iz jajačke Elektrobosne stigao na Gradski stadion, gdje je već bio njegov saigrač Dragan Marjanović. U Borcu proveo četiri sezone, poslije otišao u Olimpiju, pa u Tursku. Jedno vrijeme bio trener mladih kategorija u Borcu, danas živi u Americi.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
