|
Nezaboravni gol-majstor
Sedamdesetih godina mnogi su dolazili u Jajce da vide supertalentovanog Dragana Marjanovića kako kao od šale trese protivničke mreže. Prozvali su ga jajački Gerd Miler, po čuvenom njemačkom golgeteru. Omalen, nabijen, s nevjerovatnim osjećam za gol, dovodio je golman do očaja, a navijači počeli o njemu pričati fudbalske bajke, kovati ga u zvijezde, a emiseri klubova nudili mu brdo para samo da potpiše ugovor.
- Mogao sam te 1974. godine birati gdje ću igrati. Zvao me Željezničar, Sloboda, Čelik, Olimpija, Zagreb, niški Radnički, Sarajevo... Iskren da budem, malo sam se prepao sve te pompe, svih tih obećanja, odlaska u veliki grad. Tada je jedne noći u moju kuću došao Esad Komić, koji je branio za Elektrobosnu, i Josip Pelc, prvotimac Borca. Pozvali su me da dođem na Gradski stadion. U trenutku sam prelomio, idem u Banju Luku, blizu je Jajca, uz mene će biti Komić i Pelc, koji će mi pomoći da se priviknem na novu sredinu - prisjeća se Dragan Marjanović, popularni Kime, dolaska u Banju Luku.
Stigavši s fudbalskom legitimacijom golgetera, jer je u dvije sezone bio kralj strijelac Krajiške zonske lige, Marjanović je dočekan kao spasilac Borca, trebalo je da ga svojim golovima vrati u Prvu ligu.
- Kad sam došao Borac je već bio ispao iz prvoligaškog društva, ali su svi najavljivali ekspresan povratak. U klubu su tad bili, Kovačević, Jantoljak, Vidačak, Brnjac, Ibrahimbegović, Kreso, Smileski, Ćulafić, Lazić, Vukelja, Jurković... Fudbalski zadak bio je uspješno obavljen, nakon samo jedne drugoligaške sezone ponovo smo se našli na prvoligaškoj sceni - kaže Marjanović.
Crveni dres nosio je deset godina (šest u Prvoj ligi, četiri u Drugoj), a najviše žali da porazom u finalu Kupa Jugoslavije davne 1974. godine.
- Iako nam je rival tad bio moćni Hajduk, za kojeg su igrali sve sami reprezentativici, Šurjak, Mužinić, Oblak, Buljan, Žungul, Jerković... nijednog trenutka nismo igrali podređeno ulogu. Najmanji igrač na utakmici, Boljat, gol nam je dao glavom. Poslije smo imali sjajnu šansu za izjednačenje. Cetina je zahvatio loptu glavom, a ona je na putu ka preznoj mreži pogodila u leđa Smileskog. Nismo imali sreće, a i sudija Ćajić bio je uz "bile". I danas pamtim taj tim koji je igrao u finalu, Jantoljak, Vukelja, Kušmić, Vidačak, Brnjac, Kreso, Jurković (Lazić), Smileski, Cetina (Ivanović), Marjanović i Kovačević. Bila je to odlična ekipa, šteta što nije osvojila srebreni pehar, koji će 1988. još jedna sjajna generacija Borca, u kojoj je bio Špica, Malbašić, Karalić, Lipovac... ipak donijeti na Gradski stadion. Nama je za utjehu ostalo što smo igrali u Kupu pobjednika kupova i da smo jedni savladali Anderleht, koji je te sezone osvojio trofej - sa uzdahom će Marjanović.
I danas se prepričavaju golovi koje je Marjanović postigao makazicama i volejima, takve majstorije bile su njegov zaštitni znak.
- Uživao sam da pogodim protivničku mrežu. Bilo je i smiješnih golova, kad me lopta jednostavno pogodi, ali bilo je i onih za evropske špice. Čak dva puta su gledaoci moje pogotke postignute makazicama proglašavali za najljepeše. Bilo je to sa Osijekom i Crvenom zvezdom. Od utakmica pamtim onu s Hajdukom na Gradskom stadionu. Splićani su vodili 0:2, a mi za poluvrijeme preokrenuli na 3:2, a ja sam postigao odlučujući gol, ili kup utakmicu sa Crvenom zvezdom na "Marakani", kada je simultanku odigrao Abid Kovačević, pobijedili smo 4:1.
Kad je bio u zrelim igračkim godinama (28) u Borcu su mu rekli da nije više potreban.
- To su najbolje godine za fudbal, a meni i Laziću su zvaničnici Borca rekli da mogu potražiti drugu sredinu, a te sezone bio sam najbolji strijelac kluba, a prethodne sam postigao čak 23 gola. Bilo mi je teško i sad me to boli - tužno će Kime.
Fudbalski put ga je vodio u Elektrobosnu, austrijski Kaftenberg, banjolučki BSK, da bi karijeru završio u trnskoj Slogi.
- U svim tim klubovima bio sam najbolji strijelac. Pomogao sam Eletrobosni da uđe u Republičku ligu, BSK-u Međurepubličku, u Kaftenbergu, u koji me je doveo bivši igrača Borca Tomo Knez, bio sam golgeter u trnskoj Slogi, takođe. Bilo mi je lijepo u svim tim klubovima. Možda sam pogriješio kad sam se vratio iz Kaftenberga. Nudili su mi sjajne uslove, ali ubila me je nostalgija, srce i duša su mi bili u Borcu, na Gradskom stadionu u Banjoj Luci. Više nisam mogao izdržati preko granice, da sam, ostao umro bih - kaže Marjanović.
Anđelko Grhovac, bivši predsjednik Borca, ponudio mu je trenersko mjesto u klubu.
- Uvijek ću biti zahvalan Grahovcu što me je vratio u klub koji volim svim srcem. Treniram klince, uživam sa njima. U omladinskom pogonu rade veliki borčevci, Stojan Malbašić, Nenad Gavrilović, Velimir Stojnić... Ogroman problem su nam uslovi za rad, muku mučimo, ali iz Borčeve škole izlaze igrači. Još malo pa ću i u penziju, ali u onu fudbalsku neću, jer ću opet, baš kao i sad, visiti na Gradskom stadionu, biti u pobjedama uz svoj Borac, ali i u porazima - kaže Dragan Marjanović, popularni Kime, Borčev legendarni golgeter, koji se ne zaboravlja.
Ćubić prvi izbor
Dragan Marjanović kaže da ga je obradovalo što je za predsjednik kluba izabran Ljubomir Ćubić.
- Mislim da nismo mogli dobiti ni boljeg čovjek ni boljeg predsjednika. Drago mi je što se vratio u klub. Vidim da ima namjeru da posveti mnogo veću pažnju omladinskoj školi i uslovima za rad. Mnogi moji prijatelji koji rade kod Ćubića u "Niskogradnji" rekli su mi da je on čovjek od riječi, da što obeća to i ispuni. Siguran sam da ćemo dobiti pomoćna igrališta - kaže Kime.
Kopanja najzaslužniji
Borac posljednjih dvije godine zna samo za uspjehe. Osvojio je titulu, Kup BiH, drugi put uzastopno će na međunarodnu scenu.
- Da nije bilo Željka Kopanje pitanje je kako bi sve bilo. On je bio ta pokretačka snaga koja je usmjerila, zajedno sa svojim saradnicima, Borčev fudbalski brod ka uspjesima - ističe Marjanović.
|
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
