banjalukaforum.com

Nakon dobro provedene operacije Oluja i netom nakon operacije Maestral hrvatsko Pounje bilo je pod izrazito jakim topnièkim udarom srpskih snaga iz tzv. Republike Srpske. Pod jakim je udarom bila Hrvatska Kostajnica, a cesta Hrvatska Kostajnica-Dvor bila je praktièki zatvorena. Trebalo je nešto uèiniti. Nošeno euforijom nakon uspjeha ljetnih operacija, hrvatsko vrhovništvo se na prijedlog predstavnika SAD-a odluèilo za jednu brzu i nepripremljenu operaciju. Naime, Richard Holbrooke je 14. rujna sugerirao hrvatskom vrhu napad na Prijedor s podruèja Banovine i Pounja. U Glavnom stožeru Hrvatske vojske vladalo je mišljenje da postoje realni izgledi za provedbu takve operacije. Akciju je inicirao sam dr. Franjo Tuðman i dogovorio je s Davorom Domazetom i Antom Gotovinom i Gojkom Šuškom. U èitavu akciju je bio ukljuèen i general Vinko Vrbanac, tadašnji naèelnik Operativne uprave Glavnog stožera. Zanimljivo, za operaciju “Una” uopæe nije znao niti tadašnji naèelnik Glavnog stožera general zbora Zvonimir Èervenko koji je procijenio da akcija “Una” ne može poèeti bez kvalitetne pripreme i razrade, jer æe u suprotnom doæi do tragedije. U pronaðenim transkriptima na Pantovèaku otkriveno je da je 18. rujna 1995. u 10.50 sati k Tuðmanu u ured došao vidno uzrujani naèelnik Glavnog stožera Zvonimir Èervenko. Na Tuðmanovo pitanje: “Generale, izvoli, što je razlog?” Èervenko se nije mogao zaustaviti: “Gospodine predsjednièe, ja ne želim ništa objašnjavati, ja sam samo došao da vam ovo predam i da vam objasnim ovo što se mimo mene, odnosno bez mog znanja ide. Da upozorim što treba dolje uèiniti, da ne doðe do nekih stvari koje su neželjene. Ja sam donio kartu. Ako treba, gospodine predsjednièe, ja æu zauzeti Kragujevac, ja æu tamo prvi iæi, ali molim s koordinacijom, s pameæu.” General Èervenko, prije nego što je došao na posao to jutra, oèito nije znao da kreæe operacija “Una”. „Gospodine predsjednièe hoæu znati što je cilj operacije, što treba zauzeti i kako. Ja æu to izvršiti gospodine predsjednièe”, nastavio je Èervenko. Bio je posve uvjeren kako Tuðman u njega nema povjerenja i da zbog toga nije upoznat ne samo s odlukom da se prijeðe Una nego niti s pravom svrhom operacije. “Ja æu to izvršiti, ali trebam o tome nešto znati. O tome se radi… Ako sam ja odgovaram za to na Uni, ako æu ja sutra odgovarati, godspodine predsjednièe, za poginule… Ja nisam èovjek kalibra našeg visokog èasnika, koji kaže da mu se, da oprostite, j... koliko æe vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.” Kasnije se doznalo da je izjavu "j... mi se koliko æe vojnika poginuti, jer su oni i tako za jednokratnu upotrebu.” dao general Vinko Vrbanac.
Ciljevi operacije
Ciljevi operacije su bili sprijeèavanje topnièkih udara na Pounje i Hrvatsku Kostajnicu kako bi se ubrzao povratak proganika i poveæala sigurnost na tom podruèju stavljanje rijeke Une i Unske pruge pod nadzor HV-a i Armije BiH
odbacivanje srpskih snaga prema Prijedoru i Banjoj Luci èime bi se zauzelo više teritorija i time osigurale bolje pozicije pred predstojeæe pregovore
jedan od tajnih razloga je i bio ne dopustiti 5. korpusu ABiH izlazak na Savu
Pogrešne pretpostavke Hrvatsko vojno vrhovništvo nije dobro pripremilo napad. Zakazala je obavještajna služba. Oèekivalo se kako su srpske snage na tom podruèju slabe. No nije bilo tako. To je bilo podruèje u kojemu je bila stacionirana sva izvuèena tehnika Banijskog korusa SVK, ali i tzv. specijalne postrojbe SVK, one iste koje su mjesec dana prije izbjegle sa Banovine. Zbog Maestrala na juznim dijelovima Republike Srpske napad HV-a se oèekivao. Srpska se vojska psihološki oporavila i dobro ukopala èekajuæi napad HV-a. Osim toga, provedena je opæa mobilizacija jer je bio u pitanju opstanak ili neopstanak Republike Srpske, svaki civil je bio naoružan i motiviran za obranu. S druge strane, priprema operacije HV-a je krajnje zakazala, za razliku od pomne pripreme Oluje. Nije bila angažirana inženjerija koje je mogla u kratkom roku postaviti prijelaze na manje riziènim toèkama preko Une èime bi se zaobišli i okružili gradovi Bosanski Novi, Bosanska Kostajnica i Bosanska Dubica. Nije u dovoljnoj bila angažirana raketno-topnièka priprema. Zakalaza je i logistika. Za prelazak Une nisu bili osigurani kvalitetni èamci nego se planiralo Unu preæi obiènim drvenim èamcima. Takoðer, potpora 5. Korpusa ABiH je izostala, jer koordinacija s njima nije bila dobra, pa su bošnjaèke postrojbe mirovale u Bosanskoj Krupi i Bosanskoj Otoci.
Postrojbe
U operaciji su sudjelovale snage Zbornog podruèja Zagreb s 1. gardijskom brigadom HV (Tigrovi), 2. gardijskom brigadom (Gromovi) i dio snaga Zbornog podruèja Bjelovar. Najveæi dio vojnika 1. i 2. gardijske brigade HV-a bio je tada na godišnjim odmorima, pozvani su odmah da se jave 17. rujna 1995. u svoje postrojbe. Nisu znali zbog èega su pozvani ili kuda se ide. Procjenjuje se kako je u operaciji “Una” sudjelovalo 1500 hrvatskih vojnika iz sastava gardijskih brigada i još toliko iz dviju domobranskih pukovnija.
Tijek operacije
Operacija Una poèela je 18. rujna 1995. Prelazak hrvatskih postrojbi preko Une odvijao se u vrlo nepovoljnim uvjetima kad je rijeè o prirodnoj prepreci kao što je rijeka. U prvih nekoliko sati operacije poginulo je 49 pripadnika Prve i Druge gardijske brigade, a petorica su se utopila u Uni i danas se vode kao nestali. Mostobran preko Une hrvatske postrojbe su radile pri brzini rijeke od 4 m/s što je vrlo rizièno, nekoliko èamaca se prevrnulo, no unatoè tomu i 1. i 2. gardijska brigada uspjele su uæi u Bosansku Dubicu i Bosanski Novi osvajajuæi dijelove naselja. U tim gradovima su se vodile uliène borbe. Iako su za prijelaz preko Une bili su spremni i hrvatski tenkovi oni nisu prebaèeni, tako da su mostobran pokušavale uspostaviti samo pješaèke postrojbe. Meðutim, s one strane Une doèekala ih je dobro ukopana srpska vojska koja ih je poèela tuæi iz sveg oružja. Mostobran nije bio kvalitetno uspostavljen u takvim uvjetima rijeènog toka, nije bilo dovoljno snaga da se slomi takav srpski otpor. U meðuvremenu, hrvatska obavještajna služba dobila je informacije kako su iz Srbije s aerodroma Batajnica na banjaluèki vojni aerodrom Mahovljani sletjeli srbijanski MIG-ovi i nešto Super Galebova G-4 s ciljem da napadnu hrvatske snage koje su se veæ nalazile na teritoriju Republike Srpske.
Prekid operacije
Dan nakon poèetka operacije 19.rujna 1995. donesena je zapovijed za prekidom akcije i to ne zbog amerièkih prijetnji kako se nakon toga prièalo veæ promašenih odluka i krivih obavještajnih procjena o stanju u srpskoj vojsci. Nakon neuspjele operacije prièalo se da je jedan dio hrvatskih snaga stradao pri samom povlaèenju.
Što bi bilo da je bilo...
Iako je èista špekulacija, pogledom na kartu jasno je da bi pomno pripremljena operacija zapoèeta otprilike u isto vrijeme kada je bila provedena operacija Južni potez donijela krucijalnu stratešku korist saveznièkim snagama. Razbijanjem snaga I korpusa VRS i zauzimanjem gradova Bosanske Dubice, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Novog pod kontrolom HV-a bi se vjerojatno našlo cijelo bosansko Pounje, podruèje Knešpolja, te dio planine Kozare. Koordinacijom s ABiH u pitanje bi došlo i Potkozarje s Prijedorom èime bi se dala osnova za napredak prema Omarskoj, Ivanjskoj i Dragoèaju. Banja Luka bi bila znatno ugrožena s boka.
Epilog
Operacija Una informativno je ignorirana i vrlo brzo potisnuta iz kolektivnog sjeæanja. Informacija nije bilo, tako da se o stvarnoj situacije doznavalo tek iz razgovora s obiteljima branitelja koji su sudjelovali u akciji. Sisak je tih dana brujio o poginulim pripadnicima 2. gardijske brigade, od kojih su mnogi bili Sišèani. Danas je se uglavnom sjeæaju sudionici i obitelji poginulih hrvatskih vojnika. Postrojba koja je znaèajnije stradala jest 1. bojna 2 gardijske brigade, udarna postrojba zvana "Crne Mambe"