Putujući rijekama usput sam upoznavao i ljude. Sa svima sam popričao o nevažnim stvarima ili rijekama, putovanjima ili dogadajima. Pa čak i sa ribolovcima u Mađarskoj našao sam "zajednički" jezik i popili bismo piće koje bih ja njima ili bi oni mene počastili. Tu i tamo probati ću vam ponešto od toga predstaviti.
Danas me nekako kopkalo da vam predstavim Bukaru. Tako ga naime zovu oni koji ga poznaju.
Upoznao sam ga u Zabranu (mjestu iza obrenovačke krivine rijeke Save, prema Beogradu). Priprost čovjek kojemu naočare uvećavaju dobrodušne oči. Prosječne je visine prešao četrdesetu godinu. Stanuje u nekoj zgradi koju i ujedno čuva a ona se polako adaptira za ugostiteljski objekat jer je dvadesetak metara od rijeke. Ne radi nigdje, a i nešto posebno ni nezna raditi, ali uskače u pomoć vlasnicima skela kojih tamo sve više ima, malo ih pričuva i tako živi od onoga što dobije. Žena ga ostavila i otišla sa njegovim najboljim prijateljem, o čemu priča bez imalo emocija.
Kako sam po nevremenu doplovio iz Šapca do Zabrana, nesebično mi je omogućio da prespavam u "njegovoj" kući, da nisam vani u šatoru po nevremenu, što sam i prihvatio. Slušajući ga kako priča o svojem ispraznom životu bez sutrašnjice, ciljeva i planova, bilo mi ga je žao jer nije pokvareni čovjek, a zbog svoje neprosvjećenosti (da ne budem stroži), vodi takav, neizvjestan život. Uz njega se vrzma desetak kojekakvih pasa sa kojima podjeli ono što ima, a i na čiji racun izmoli hranu za sebe i njih od izletnika, vlasnika skela ili putnika namjernika.
Iako je takav kakav jeste, ostao mi je u ugodnom sjećanju. Vjerujem da oni koji kod Zabrana love ribu sigurno za njega znaju, a možda, imaju drugačije mišljenje o njemu nego ja. Ako ovo pročitaju i njega poznaju neka ga pozdrave u moje ime. Zaista mi je pozitivno obogatio moju enciklopediju likova koje sam upoznao.
