Ljubitelj sam prirode, njenih ljepota, čistoće, mira, mirisa koji u njoj vladaju . . . Kada god imam vremena gledam da odem u prirodu, da se prošećem po njoj, ili plovim njenim vodama, nadišem se svježega i čistoga zraka, a potom "napunjenih" baterija vratim se u urbanu civilizaciju u kojoj živim.
U prirodu često odem sa prijateljima, ali i sa svojim "tjelohraniteljem", kako iz dragosti zovem svojega psa Bena, hrabroga pudla, pobjednika nebrojenih susreta sa mačkama u mojemu dvorištu.Nekako sa njime mi je šetnja zanimljivija i ugodnija, a njegova radoznalost i nestašluci na putu me zabavljaju i vesele.
Danas smo odlučili da se malo umorimo na jugozapadnim obroncima Medvjednice, da posjetimo slap Sopot koji se skrio u njedrima šuma, tamo negdje na potoku Vrapčak.
Sam put nije težak, zahtjevan ili opasan, već spada u kategoriju šetnice po šumi uz blagu uzbrdicu ili nizbrdicu. Od mjesta gdje smo ostavili auto vide nas putokazi u šumu.
Šimski put je široki, čisti, moglo bi se autom njim, ali nije fora ići prijevoznim sredstvom već polako na svojim nogama, prošetati, pogledati, uživati u miru.
Moj "tjelohranitelj" i ja hrabro krenusmo šumom. Njega je zbunjivalo toliko puno drveća. Gledao ga je u čudu misleći valjda :"Tko će ih sve popišati i tako osvojiti tere? Odakle toliko mokraće u meni?"
Za one kojima šuma nije poznata, na vidljivim mjestima postavljene su razne table koje upoznavaju prolaznike sa karakteristikama šume kroz koju prolaze.
Lijepo vrijeme, lagani put, dobro raspoloženje i sve je odmah ljepše. Zadovoljno kročimo dalje kroz prekrasnu prirodu.
Na jednome mjestu zastadosmo jer se pružao prekrasan vidik prema hrptu Medvjednice. Vidik je čaroban, zelenilo umiruje dušu, a tišinu prekidaju povremene pjesme i dozivanje ptica.
