Veslajuci kako okolnosti dozvole, susretoh i Radu, staroga znanca. Veslamo nedaleko jedan od drugoga pazeci na valove. Taman kada se žestoko zamorismo vidjesmo pogodno mjesto za pristajanje i predah. Uputismo se tamo.
Nakon pristajanja, izvukosmo kanue na obalu, van domašaja valova i uputismo se prema društvu koje je tu odmaralo a koje nas pozva. Usput vidjesmo i neobican hladnjak koji je pretrpan sredstvima za osvježenje. Onako iscrpljeni, poludehidrirani cežljivo zavirismo u njega.
Na obali nekoliko šatora, neka stara gradevina, veliki stol, klupe, stolice i odabrano društvo Duška i Žarka, ciji gosti postadosmo. A oni u duhu dobrih domacina dadoše se na posao. Podijeliše caše, napuniše ih rakijicom, upotrijebiše noževe da sasjeku kobasice, slaninicu, rajcicu, papriku ... Nesebicno podjeliše sa nama ono što su imali.
Popricasmo sa njima, razmjenismo price sa Dunava, pogostismo se . . .
. . . malo i zapjevasmo pjesme koje vežu ljude, bude sjecanja . . .
Sve što je dobro kratko traje. Put je pred nama i suocismo se sa stvarnosti. Odmorni, okrepljeni, duhom zadovoljni. Hvala svim domacinima na doceki, gostoprimstvu i rastanku koji nam priredoše.
Poslije nekoliko kilometara puta valovi se malo smiriše. Plovimo lakše i opuštenije.
Uz put susrecemo druge regataše iz podunavskih zemalja. Ulismo im snagu okrijepom koju smo imali. Malo popricasmo i krenusmo dalje. Takvi susreti na rijeci su mi narocito dragi. Malo se okrijepimo, popricamo onoliko koliko se možemo sporazumjeti, predahnemo i idemo dalje.