Živimo u vremenu i prostoru kada nam i te kako dobro dođu srodne osobe da se sa njima družimo, da se ispomažemo, da si potpomognemo da ova teška vremena lakša budu. Stvaramo poznanstva na sve strane, vežemo se sa pojedinim ljudima i počinjemo ih kroz druženja, prijateljima zvati.
U prijatelje više vjerujemo, čvršce se na njih oslanjamo, veću pažnju im posvećujemo nego poznanicima. Ulaze nam bliskije u naš život, nekako intimnije i bliže su nam srcu nego li poznanici. Postavljamo ih u životu kao stupove - oslonce koji će nam pouzdano dati stabilnost i oslonac u trenucima kada se nesigurno osjećamo, kada nas život poljulja, kada nas samopouzdanje počinje napuštati.
Da li svakoga možemo nazvati prijateljem? Svakoga tko nam je više od poznanika. Kako da uopšte prepoznamo razliku izmedu poznanika i prijatelja?
Šta biva kada se prevarimo u svojim procjenama i osjećajima i spoznamo da su osobe koje smo smatrali prijateljima u biti vrlo slabi poznanici. Koga krivimo zbog toga? Sebe ili te osobe? Ili tu nema krivnje. . .
Upoznah ljude preko jednoga foruma i podružih se sa njima. Čak sam i aktivno sudjelovao u radu na forumu čiji su vlasnici. Dobih od njih i lijepih i povoljnih kritika na ono što napisah. Susretali smo se nekoliko puta iako je razdaljina izmedu njih i mene dosta velika, ali ne i nepremostiva.
Idila druženja u živo i preko elektronskih medija potrajala je izvjesno vrijema. Razmjenjivali smo misli, informacije, iskustva sa rijeka.
Poprilično materijala sam ostavio na njihovome forumu. Materijala koji je bio dobro prihvaćen, čitan, na koji su padali povoljni komentari i koji se i sada čita. Priče su tekle sve dok im ne zasmeta jedna postavljena tema. Tema koja je, po mome mišljenju, prihvatljivija od rasprave o cukama i macama koja se u to vrijeme u nedogled vodila na forumu.
I onda je tu puklo. Prestao sam biti član njihovoga foruma, prestao sam postavljati pričice. Ali se nisam posvadao sa vlasnikom foruma. Nisu nikakve teške, a niti lake rijeci padale. Ostavio sam jednostavno po strani sve ne želeći potencirati ikakve polaritete.
Smatrao sam da ne treba poduzimati ništa po tome pitanju računajuci da ćemo kao znanci uvijek moći pozdraviti jedno drugo, popričati ili popiti pićence ako to bude u prilici. Smatrao sam da će naš susret, kada se dogodi, biti susret znanaca, susret ljudi koji se poznaju, prijatelja, radostan susret.
Jedno je šta sam smatrao, a što se u stvarnosti dogodilo.
Ove godine plovio sam kanuom po Dunavu od Beograda do Brze Palanke ( grada u Srbiji nedaleko Bugarske granice). Na nešto manje od 200 km nizvodno od Beograda odnosno oko 900 km od Zagreba (računam riječne daljine) susretoh osobe koje sam još uvijek smatrao prijatelje. Susresmo se na ulazu u Lepenski Vir.
Obradovah se tome susretu tako daleko od kuće. Mahnuh im više puta, vidio sam da sam primjećen i - ništa. Niti na pozdrav ne odgovoriše. Prodoše pored mene na nekoliko desetaka metara, odoše prema Beogradu. Ispratih ih pogledom gotovo zaprepašten ovakvim njihovim postupkom.
Potom se upitah. Šta sam uopšte i očekivao? Pozdrav, susret na vodi, čašicu razgovora. I uhvati me razočaranje. Ne prema njima već prema sebi. Prema svojoj krivoj procjeni što krive ljude nazvah prijateljima, a u biti su cijelo vrijeme bili moji - znanci. Da li i znanci? . . .
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
