banjalukaforum.com

Kome i koliko biti vjeran u životu, pitanje je sa kojim se gotovo svakodnevno susrecemo u životu. S druge strane tko je zaslužio i cime našu vjernost, naše dobrovoljno odustajanje, odricanje od necega drugoga samo da bi prvoga favorizirali.

O tim pitanju puno sam razmišljao. Kopkalo me na svim putovanjima na koja sam išao. Tražio sam pravi odgovor na njega, prethodno sagledavši problem iz svih uglova.






Razmišljao sam da li ostati uz tihu, mirnu vodu koja svojim jedva primjetnim kretanjem ipak protice koritom rijeke. Tako mirna, tiha i dostojanstvena ipak je imala veliki uticaj na krajeve kroz koje je proticala. Svojom mirnocom i ustrajnosti obilježila ih je i oblikovala prema svojim željama.

Ili možda da se priklonim malo živahnijim vodama koje svojim veselim skakutanjem preko kamenja uveseljavaju pogled, cine plovidbu žvahnijom i zanimljivijom, oplemenjuju uši svojim žuborom što smirujuce djeluje na organizam.





Takve živahne ponekad mogu postaviti iznenadne prepreke koje znaju biti i ozbiljnije. Teže ih je savladivati, ali zato daju veci užitak kada ih se savlada.





Ali i u tom savladavanju prepreka mora se biti oprezan jer mogu preci granicu sigurnosti, a onda postaju opasne. Sklisko tlo na tim preprekama dodatno povecavaju opasnost. Medutim kada se i takve prepreke savladaju onda osjecamo cvrstinu, snagu i samopouzdanje da smo sposobni uhvatiti se u koštac i sa ozbiljnijim preprekama.





Rijeka kao rijeka. Prevrtljive je cudi. Ponekad od mirne vode naraste u divlju i hirovitu, za plovidbu cak i izrazito opasnu. Kada je takvu vidimo sa strahopoštovanjem se u nju zagledamo, dobro je razgledamo i odustajemo od namjere da u njoj tako hirovitoj zaplovimo.

Lijepa je za gledanje i samo gledanje.





Takva hirovita prepuna sirove energije odaje svu svoju snagu i cudi vec prvim pogledom na nju, na njenu virovima i vrtlozima uzburkanu površinu iz koje struji nekakva neobuzdana preteca energija koja nas s jedne strane straši, ali sa druge strane i privlaci.





Unatoc tako preteceg izgleda šaramo ocima po njoj i njenoj površini tražeci nekakve putove kroz vrtloge i virove kojima bi mogli proci njome na siguran nacin. I što više tražimo takve putove, to nam rijeka svojim tokom mjenja zamišljene puteve mjenjajuci i mjesta svojih virova i skrivenih zamki.





Ali kada rijeka sasvim podivlja, kada nabuja, kada dade sama sebi oduška, onda se moramo cuvati. Moramo izbjegavati kretanje po njoj jer je preopasna, jer se preobrazila u opasnu neman. Takva valja i nosi sve pred sobom. Njena dubina se povecava, a vrtlozi i virevi postaju izuzetno jaki i opasni.

Pa ipak oni koji vole rijeku, kao ja, ostaju joj vjerni i u tim trenucima kada se preobrazi u neman, strpljivo cekajuci da se smiri i ponovo postane "ona stara" sa svim karakteristikama zbog koje je zavoljesmo.





Pored rijeke volim i ravnicu. Nepreglednu, šumovitu, travnatu ili poljima obradenu. Ravnicu koja se tamo daleko na horizontu spaja sa oblacima. Ravnicu punu prostora, slobode, mirnoce ... U njoj kao da vrijeme zastane, kao da smo prestali stariti. Imamo osjecaj da cemo vjecno mladi biti u njenim prostranstvima.





Takve širine nas osnažuju, daju nam nekakvu svemirsku snagu koja nas vodi kroz život. Uvijek se zaticemo da nam pogled odlazi negdje u daljinu ispitujuci prostranstva i tjerajuci nas da idemo prema horizontu da vidimo šta ima iza njega. Da se uvjerimo u širine ravnice.

_________________
Živim snove, ne sanjam život

Mada neki koji su rodeni u brdima baš ne vole ravnicu jer se osjecaju bespomocni u njenim širinama, meni ona puno znaci. Ona je kolijevka iz koje potekoh, snaga koju imam i svjetonadzor koji je u mene usadila.





Mada sam djete ravnice planine obožavam. Volim u njih ici, kretati se njihovim skrivenim stazama, odmarati se na mjestima sa kojih pucaju prekrasni vidici. Mirisi cvijeca u njima su poseban doživljaj. Nigdje cvijece tako opojno ne miriši kao u planinama.





Kameni krš i hridi stijena nekako su mi se uvukli pod kožu. Uz rijeke i ravnicu planine su moja posebna ljubav. Penjuci se po njima kao da sam ulazio u nekakav poseban svijet, nekakvu drugu planetu, nekakvo drugo vrijeme. A sve je bilo prožeto mnoštvom emocija.





Mada uspon uz njih nije baš lagan. Napori koje cinimo krecuci se planinama su pojacani, iscrpljuju nas cesto nam oduzimajuci dah. Opet ih volimo na poseban nacin. Osvrt na prijedene putove kroz planine je pun strahopoštovanja prema planini, ali i samome sebi.





Tek osvrnuvši se na predeni put spoznasmo koliko je u nama snage, koliko upornosti i izdržljivosti da sve to predemo. Nagrada za to su prekrasni pogledi i predivni ambijenti koje doživljavamo na planinskim stazama.





Vjeran ostajem i moru. Golemoj površini vode koja prividno miruje. Pradomovini svega života na zemlji. Odlazim na njega u vremenu kada je miroljubljivo, dobrocudno. Kada nam pruža nezaboravne slike svoje ljepote.





Snaga tako goleme vodene mase nekako osnažuje i nas koji ga posjecijemo. Valovi koji se uspinju uz obalu mora kao da i kroz nas prolaze utiskujuci svoju energiju u naša tjela, snažeci ih.





A tek predvecerja, smiraji dana. Kakvim nas oni mirom obuhvacaju smirivajuci sve kovitlace energije upijene od morskih valovima na plažama. Mirnoca okoline kao da se na nas prenosi oslobadajuci nam sva cula.





Ma koliko se trudio da budem vjeran rijeci nekako mi to ne uspijeva. Volim je i prihvacam sa svom njenom mirnocom, njenim hirovima, njenom preobrazbom u neman, pa poslije povratom u ono mirno, blaženo stanje. Ne mogu joj biti vjeran jer volim i nizinu, njena prostranstva, na horizontu oblake koji iz nizine izlaze...

Volim i planine, njihove hridi, jedva vidljive staze, uzbrdice i teške uspone, oduševljenje i ushit kada se popnem na njihove vrhove.

More takoder volim. Mada ga ne poznajem kada je hirovito, kada je ljuti neprijatelj svima koji njime plove, volim ga onakvim kakvo sam ga upoznao.

Volim ih sve i svima sam vjeran. Sve ih cuvam i pazim jer su dio prirode. Ne zagadujem ih. Svjestan sam da nihove ljepote treba sacuvati za buduca pokoljenja. Da se prema njima moramo obazrivo odnositi sa puno pažnje i ljubavi. Moramo im biti vjerni i odani.





Cesto se pitam da li svoju vjernost mogu pokloniti samo rijekama, samo nizinama, planinama ili moru. I uvijek mi se namece isti odgovor.

I nizine, i planine, rijeke i more stvorila je priroda. Na nama je da ih upoznamo, zavolimo, uživamo u njima uvažavajuci ih takve kakve jesu. Svaka ce nam podariti dio necega što je svojstveno njoj, necega što ce nam pružiti ugodaj i užitak, nešto što ce nas nadopuniti, dati nam novu energiju i poticaj da idemo dalje.

Ali unatoc svemu, unatoc ljepotama nizine, planine i mora, emocijama koje sam doživio u njima, vracam se rijekama. One su uz mene, dio mene koji nadvladava sve ostale. Sve ih volim i nizine, more i planine, svima sam vjeran, ali rijekama se uvijek vracam. Svojim povratkom njima, ostajem im najvjerniji.

_________________
Živim snove, ne sanjam život