Ne mogu se izgovoriti da drugačije nisu mogli. Organizirali smo u svojoj "civilizaciji" uređena smetišta, organizirali redovne odvoze smeća ispred naših kuća. Organizirali i povremene odvoze glomaznoga otpada. I sve to se kupi i odvozi ispred naših dvorišta, kuća, stambenih zgrada. Ne moramo čak niti daleko ići da bi to smeće ostavili, a ono bilo zbrinuto.
Uređeni su i prostori gdje sami možemo dovesti smeće ako ga stvorismo prije nego je došao red da se ono odvozi ispred naših kuća. Imamo uređene sve alternative da što manje onečišćujemo okolinu, da je što manje devastiramo, da je što manje trujemo sebi samima i pokoljenjima koji dolaze iza nas.
Unatoč svemu tome mi sve po starome. Smeće u rijeku pa neka ga voda nosi. A kome ga nosi? Nama samima od nas samih. Velikoga djela napravismo. Djela za ponos.
Da li smo ponosni kada takva djela napravismo ili nam ponekad crv savjesti proradi i zastidjesmo se takvih postupaka. Da li ...?
Sudeći po količini smeća i raznoraznoga otpada izgleda da se ne sramimo. Izgleda da nam miruju crvići savjesti. Najužasnije je što smo na takve postupke oglugali. Postali smo ravnodušni, apatični, nekritični.
A to nije dobro kako za nas same tako i za naše potomke koje već sada vodimo za ručice u prirodu pokazujući im prirodne ljepote na jednoj strani, a na drugoj iza sebe ostavljamo gomile otpadaka u toj istoj prirodi.
A priroda nam ništa ne skriva. Niti svoje ljepote, a niti naša (ne)djela koja joj učinismo. Stoički podnosi sve naše neljudske hirove i ponašanja. Čeka da se opametimo...
Da li će to i dočekati da je stvarno, svojim djelima , shvatimo da nam je majka. Da je naša tvoriteljica, naša hraniteljica i davateljica svih blagodeti u kojima uživamo.
Da li ćemo mi doći pameti i shvatiti da je moramo paziti i čuvati. da je ne smijemo zagađivati. Da je moramo očuvati za budućnost, da smo njeni i da je ona naša. Da li će scene koje sada pokazujem biti neka daleka prošlost nad kojom ćemo se svi crvenjeti, ali i biti ponosni da smo je prevazišli, da smo se promjenili.
Da li ćemo stvoriti uvjete da uživamo u rijećnim prizorima, da u njima liječimo dušu, punimo životne baterije, da nas opuštaju. Hoćemo li ...
Hoćemo li se okrenuti prirodi. Njenoj ljepoti, zanosnosti, njenim mirisima, pjevu raspjevanih ptica, praćkanju riba u vodi, ljubavnim zovu jelena ....
Hoće li doći vrijeme da se glasno upitamo ZAŠTO SMO TAKVI BILI?. Zašto? Ako dođe do toga pitanja onda smo zaista puno učinili. I vrijedni smo ovakve slike.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
