Ljeti, odnosno vec u proljece kada se rijeka smiri, a dani postaju topliji, malo nizvodnije od gradskog kupališta Sišcana, u vrbiku izraslom izmedu nasipa i obale rijeke Kupe, na zaravnjenom platou iskrcenom od žbunja, postavi svoj šator zajedno sa svojim dugogodišnjim društvom "šatoraša".
Preseli tamo sve što mu je potrebno za život, instalira si rijecnu kuhinju sa protocnim lavaboom i useli u šator.
Gotovo sve tople proljetne, ljetne i prve jesenjske dane proboravi ovdje na obali rijeke. Društvo mu je raznoliko po godinama i profesiji, a jedinstveno po tome što voli rijeku, rijecni mir i prirodu.
Kuci, u stan u gradu navrati kao gost da ga obide, vidi da li je sve u redu, popuni zalihe, pa opet nazad na rijeku. I supruga je sa njim na rijeci. Sinovi mu poodrasli, poženili se i zasnovali svoje porodice, te žive odvojeno od njega. Svakodnevno sluša radio i ako bi najavili veci poremecaj vremena dobro zabarikidira šator i u stanu saceka da nevrijeme prode i onda evo ga opet na rijeci. I tako iz godine u godinu, vec desetljecima.
Ponudio mi se da mi pripazi na moju brodicu i od dana kada je ona uplovila u Kupu vodi brigu o njoj. Za lijepoga vremena sjedi na krmi, pijucka kakvo picence što ostavimo u kabini brodice, postavi štap i peca ribu. Uživa satima na suncu u koritu rijeke i moga "Olimpa" tetoši kao staroga prijatelja.
A što se tice rijeke, živa je enciklopedija svih pojava, zbivanja ili neobicnosti na rijeki. Sve o njoj zna, prati i uvijek je spreman pomoci. Uvijek sa sobom nosi fotoaparat tako da fotografira sve šta mu se ucini zanimljivo.
Eto toliko o jednome obicnom covjeku, ljubitelju i štovatelju rijeke i prirode, covjeku kojega neobicno cijenim kao poznavaoca rijecnih cudi, ali i covjeka koji je covjek prema svima i svi ga kao takvoga vole. Covjeka obicnoga, ali tako neobicnoga....