LEGENDARNI ZLATNI GRADOVIAtlantida i Mu se danas izjednačavaju sa nestalim kulturama. Potpuno je drugačije sa zemljama koje se opisuju kao zlat-
ne zemlje ili zlatna mesta. Prvenstveno na afričkom i američkom kontinentu se navodno nalaze gradovi ili čak i cele zem-
lje u kojima ima zlata u ogromnim količinama. Mnogi avanturisti i osvajači su preduzimali ekspedicije koje su trajale veko-
vima kako bi otkrili Eldorado, Sibolu, Kiviru, Opir, Piru, Punt i druga mesta, ali najčešće bez opipljivih rezultata.
PREDISTORIJAŠpanska kruna je početkom 16. veka bila veoma zadužena.Godine 1492. završena je kapitulacija mavarskog carstva
Granade, posle vise godina
rekonkista, ponovnog osvajanja Kastilje (odnosno, Španije). Španski kralj Ferdinand
II je proterao ili ubio sve nekatolike što je dovelo do velike štete u privredi. Pošto su ratni aparat i španska armada
još uvek postojali, i pošto su trošili velike količine novca,morali su da se pronađu novi izvori zlata. Kristifor
Kolumbo, koji se vratio sa svog prvog puta doneo je rešenje, tako što je španskom kraljevskom paru izložio svoje
nade o zemlji zlata. Čak i kada je Kolumbo sa svojih kasnijih putovanja doneo zlato i kada mu je bilo dozvoljeno da
zadrži nešto od toga, izdaleka ga nije bilo dovoljno da bi se zadovoljio španski kralj.
U tom smislu je španski osvajač Ernan Kortes bio uspešniji - ogromna blaga koja je on poklonio svom kralju porasla
su u pričama španskog naroda u legendarna i izgradila su osnovu za priču o „Sedam zlatnih gradova Sibole".
Kako je još zlatnih bogatstava dolazilo u Španiju, ovog puta verovatno ne samo od Kortesa, već i od Fransiska Pisara,
izmišljena je čak i zlatna zemlja, Kivira, koju su navodno našli pri daljim pohodima u pravcu istoka.
SIBOLA I KIVIRAPotraga za zlatnim gradom Sibola i zlatnom zemljom Kivira u bliskoj je vezi sa pričom o španskom osvajaču
Fransisku Vaskes de Koronadu (1510-1554) koji je sledio poziv svog prijatelja Antonija de Mendose, vicekralja
španske kolonije „Nova Španija" i preselio se za Srednju Ameriku. Tamo mu je 1539. godine poveren zadatak da
pronađe oba legendarna zlatna grada i da ih zaposedne u ime Nove Španije.
Ekspedicija kroz Severnu Ameriku je trajala tri godine i povela je Koronada i njegove ljude od Meksika kroz
današnje države Arizona, Nju Meksiko, Oklahoma i Teksas.Pošto 1541. godine još uvek nisu pronašli „Sedam gradova
od zlata", Koronado jc promenio plan i zaputio se u pravcu istoka kako bi direktno pronašao zlatnu zemlju.
Prodrli su do Kanzasa, a da nisu pronašli Kiviru, da bi potom obeshrabreno odustali i vratili se za Meksiko.
Ipak se tamo nisu vratili praznih ruku, jer su na svom putu pokorili plemena Pueblo Indijanaca Tiva, Zuni i
Hopi, čime je Koronado za špansku krunu osvojio ogromnu novu oblast, medutim pao je u nemilost jer nije ostvario
željeni rezultat.Danas je sasvim sigurno da obe sage nisu nastale u Novom svetu, već na osnovu preuveličanih predstava
u Španiji. Koronado i svi koji su išli njegovim stopama, lovili su maštariju Starog sveta. Opčinjenost zlatom je očigledno
bilo toliko velika da su ove sage opstale još nekoliko stotina godina i da su sve više kićene. Jedna izmena priče o Kiviri je
ubrzo potom sama postala legenda - Eldorado.
PRVE POTRAGE ZA ELDORADOMZa razliku od legenda o Siboli i Kiviri, saga o Eldoradu („Zlatnom") svoje poreklo ima u današnjem Ekvadoru.
Tamo se pričalo o narodu u Južnoj Americi, Muiska indijancima, koji su prilikom stupanja u službu novog
vladara prinosili ritualnu žrtvu Bogu Sunca. Telo novog vladara se presvlačilo zlatom, a on bi na kraju odveslao
sa četiri pratioca na sredinu planinskog jezera Gvatavita, gde bi u vodu bacio dragocenosti od zlata i dragog kamenja
koje je poneo sa sobom. Konačno bi i on sam skočio u jczero, gde bi se zlatna prašina sprala sa njegovog tela.
Odatle bi vladar otplivao do obale, dok bi prašina potonula na dno jezera, do ostalog blaga.
Kada su španski kolonisti sredinom 16. veka zapisali ovu legendu, sudbina Muiska indijanaca i mnogih drugih
njihovih južnoameričkih sunarodnika bila je već zapečaćena, iako su tek nekoliko godina ranije (1536. godine) bili
otkriveni. Opisivanjem jednog običaja koji očigledno više nije primenjivan, zarobljeni Muiska Indijanci su skrenuli
pažnju na Eldorado, pa se španski osvajač Fransisko de Oreljana (1490-1546) nije nimalo pomučio da pronađe investitore
za svoje ekspedicije, koje je trebalo da vode duž reke Rio Negro.
Između 1541. i 1542. godine on je istražio Južnu Ameriku i stigao je čak do Amazona. Čak i pored toga što
njegova potraga nije bila uspešna, on je izvestio o velikim gradovima i prostranim plodnim oblastima koje bi trebalo
da upućuju na velika bogatstva. Kada su sredinom 17. veka misionari prodrli u Južnu Ameriku duž Oreljanine rute,
zatekli su tek nekoliko lovaca u jednostavnom smeštaju. Oreljana je u istoriju užao kao lažov, a u zaborav ga je pratila
tokom narednih decenija i legenda o Eldoradu.
NOVA SAZNANJAU 20. veku naučnici su otkrili tragove koji su Eldorado predstavili u drugačijem svetlu. Kao prvo, 1969. godine je u jednoj
pećini blizu starog Muiska naselja nađen takozvani „Zlatni splav iz Eldorada", splav od zlata dugačak 18 centimetara sa figurama,
a koji predstavlja ceremoniju na jezeru Gvatavita koju su Muiska Indijanci opisali. Kao drugo naučnici Univerziteta u Pensilvaniji
su ispitali prašumsko tlo kod Rio Negra i pri tom su našli linije i šare koje prekrivaju ogromno zemljište i hiljade izolovanih zemljanih
uzvišenja obraslih šumom. Detaljnije ispitivanje niskih brežuljaka pokazalo je da se tu nekada nalazio sistem kanala kroz koji je voda mogla da se dovodi do polja.
Osim toga, nađeni su ostaci grnčarije i drugi tragovi koji su pokazivali da su ovde nekada živeli ljudi.
Iako u daljim ekspedicijama nije bilo moguće naći Eldorado, uočili su terra preta, tamnu zemlju, koja je prekrivala više hiljada hektara
ove oblasti. Analiza je otkrila da se kod ove zemlje ne radi o uobičajenom
zemljištu, već o mešavini peskovite zemlje, krečnjaka i drvenog uglja. Zahvaljujući ovoj neobičnoj mešavini, Muiska Indijanci su postigli da se hranljive materije ne ispiraju iz tla.
Tamna zemlja je nekoliko puta efikasnija od drugih poznatih đubriva.
Naučnici pretpostavljaju da se kod ove zemlje radi o pravom blagu Eldorada i da zlato Muiska Indijanaca ne potiče iz rudnika zlata,
već od trgovine sa drugim indijanskim narodima. Međutim, još uvek nije razjašnjeno iz kojih razloga je nestala kultura Indijanaca 100 godina posle Oreljanovog proputovanja.
Pretpostavlja se da su beli osvajači doneli neku epidemiju koja je bila zla kob za Indijance. Ipak, i za ovu teoriju postoji jednako malo dokaza kao za postojanje zlatnog jezera Gvatavita.