Dan prviVeoma sam uzbuđen prvo putovanje avionom. Stigao sam na aerodrom, predao torbu, izvadio boarding pass, prošao pasošku kontrolu i ušao u čekaonicu. Bilo nas je dvoje, odjednom je krenula pristizati masa svijeta. Svi putuju za BG. Malo sam čačkao po telefonu čekajući voz za Brezu.
Niodakle se stvorio avion propelerac, koji je koristio Indiana Joans na svojim putovanjima, uhvatila me jeza, jer sam mislio da se tim avionima više ne leti. Počelo je ukrcavanje, sjeo sam iza u prvi red, i avion je počeo polako da se kreće. Odjednom kada je došao na pistu vruuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuum, uzletili smo vrlo brzo, predivan osjećaj kada se odvajaš od zemlje. Međutim, tu moji strahovi tek počinju, kada je napravio okretanje prema BG, jer ko zna gdje je ova pista okrenuta, avion se nagnuo na jednu stranu i krilo je krenulo propadati, ja sam pretrnuo. Zamolio sam stjuardesu u godinama da je držim za ruku. Ona je sjedila na vratima pilotske kabine.
Bilo je oblačno vrijeme, od buke propelera nisam ništa čuo pilota šta je pričao, uglavnom iznad oblaka doživljaj je neopisiv. Gore je bilo sunačano vrijeme, a oblaci su pravili nevjerovatne oblike. Snježna bjelina me je prevarila. Mislio sam da surfamo po snijegu, htio sam izaći i uživati. To je jedan totalno drugačiji svijet, da nije bilo buke motora mislio sam da sam u raju. Ogromno bijelo prostranstvo. Uglavnom BG se ukazao za nekih 45 minuta, prepoznao sam most na Adi i beogradski hipodrom.
Slijetanje je bilo OK, malo je avion tupnuo, ali ništa strašno, ni drmanje aviona nije bilo strašno, više se drmam u kolima ili autobusu. Kada sam izašao iz aviona čekao nas je gradski autobus, na kome je pisalo Aerodrom - Beograd, tu sam imao mali ispad, jer sam mislio da je to autobus koji vozi za BG, pa nisam ušao na njega već sam krenuo pješke, ubrzo su me dobri ljudi vratili u autobus i objasnili da on razvozi putnike po aerodromu.
U BG nisam imao problema, brzo sam našao izlaz za avion Brisel, e to je bio avion u pravom smislu te riječi, BOING 737, letio sam na visini od 11 000 metara i brzini od 870 km/h.
Kada sam prilazio Briselu, kada sam ugledao njihova sela pomislio sam ma to je svugdje isto, ali prilikom slijetanja vidio sam da to nije isto, kuće su ima uglavnom sagrađene od tamne cigle i u centru svakog sela se nalaze velelepne crkve, a na pašnjacima aerodroma mogu se vidjeti na desetine zečeva.
Kada sam ušao na briselski aerodorom, pomislio sam da sam ušao u drugu dimenziju, mnogo svijeta, mnogo blještavih radnji, luksuza, ja sam imao avion za Lisabon za nekih 40 minuta, silazi niz stepenice, trči kroz hodnike, moli osobolje da ti pomogne i na kraju sam došao pred pasošku konrolu za ulazak u šengen. Red je bio ogroman, pomislio sam da od daljeg putovanja nema ništa, ali išlo je nekako, lijepa teta me je pitala za razlog posjete, ja sam bio iskren, pokazao je pozivno pismo i da kod sebe nemam novca, jer kako su rekli pare će mi dati kada odem tamo. Udarila mi je pečat u pasoš i ja sam nastavio dalje.
Srce mi se ubrzo popelo u grlo kada sam čuo na razglasu svoje ime i prezime i glas koji me poziva da se što prije ukrcam u avion, trčao sam kao sumanut i uspio sam stići. Noćni let za Lisabon, predivan.
Kada sam sletio tamo, čekalo me je novo razočarenje, na traci za prikupljanje torbi, nije bilo moje torbe, čekao sam sve dok se traka nije zaustavila, ali ništa, znao sam da to nije nemoguće, ali gdje baš meni da se to desi, pa prvi put letim. Obratio sam se aerodromskom osoblju, rekli su da će se pobrinuti, ali ja sam bio učesnik jednog važnog skupa, međutim nije mi dala nikakve grancije da će torba biti pronađena u razumnom roku. Ja sam onako potužen sjeo u metro za hotel i bez para i torbe krenuo za hotel. Torba mi je pronađena poslije 3 dana. Puno brate, punp.
Ostatak priče u narednoj epizodi.
Prijavite se
Registruj se
FAQ
Pretraga
