Siguran sam da je ovo već sistemski problem.
,,Nevin dok se ne dokaže suprotno“ je načelo koje je kod nas na izdisaju. Posljednji slučaj navodne pedofilije je pokazatelj toga. Bez želje da ulazim u sutinu problema, jer ni ja, kao ni mediji, nisam taj koji može reći da je neko pedofil ili nije, a i nisu poznate sve činjenice (kao što nisu bile ni novinarima jer je istraga još u toku), ja ću se pozabaviti činjenicama koje su prethodile naslovu ,,uhapšen (pao) banjalučki pedofil“.
Prema javljanjima naših portala, lišenju slobode ovog lica prethodilo je dopisivanje novinara jednih dnevnih novina, koji se predstavio kao djevojčica, sa pomenutim licem. U raspravi na Twitter-u sam došao do dileme da li ovdje ima kažnjivih radnji i na čijoj strani. (napominjemo da iz rasprave izuzimamo sve eventualne dalje činjenice i dokaze koji se mogu pojaviti nakon objavljivanja pomenutih tekstova, dakle pišemo sa činjenicama kojima su raspolagali i novinari u vrijeme pisanja tekstova)
Problem je sljedeći, djelo nije učinjeno, to je jasno; ovdje je bio očigledno nepodoban objekat prema kome je usmjerena radnja (nije riječ o maloljetnom licu) i na kraju djelo nije ni pokušano, već je samo raspravljano o tome putem društvenih mreža. Na drugoj strani imamo lice koje bez naredbe suda sprovodi posebne istražne radnje i time bi moglo da čini podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela. Čak ni kada službeno lice sprovodi posebne istražne radnje, kao što je prikriveni istražitelj, on ne smije da podstrekava lice na izvršenje krivičnog djela. To su činjenice i otvorena pitanja.
Da pojednostavimo problem, a i da, iz razloga osjetljivosti, priču usmjerimo na apstraktan slučaj:
zamislite da osoba A preko društvenih mreža ponudi osobi B da kupi kokain, a u stvari mu nudi šećer. Osoba B pristane na to, ali nikada ne pokuša da osobi A plati za taj ,,kokain“. Da je osoba B zaista platila taj šećer, misleći da je kokain, bilo bi riječi o nepodobnom (neprikladnom ili nemogućem) pokušaju (član 21. Krivičnog zakona RS), za koje se lice redovno proglašava krivim, ali se može osloboditi od kazne. Konkretan slučaj u teoriji se naziva apsolutno nepodobnim pokušajem, jer nikako nije moguće kupovinom šećera učiniti krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Međutim, pošto ovdje nije došlo do stvarnog pokušaja djela, nego samo do pričanja, eventualnog dogovaranja i pripremanja, autor ovog teksta smatra da ne može biti govora ni o nepodobnom pokušaju. ,,Pokušaj“ je započinjanje izvršavanja krivičnog djela, ali se isto ne dovrši. Pokušaj je umišljajno započeto, ali nedovršeno djelo, i kako i u Komentaru KZRS-a i KZBiH-a piše ,,nužno je da se izvršilac više svojim radnjama ne nalazi u fazi pripremanja, već da je ušao u stadij izvršenja“. Iz ovoga je jasno da u konkretnom ne može biti riječi o pokušaju. U tom slučaju, ukoliko nemamo ni nepodoban pokušaj, ne može se kazniti ni osoba A čije ponašanje bi se eventualno moglo smatrati kao podstrekavanje osobe B da učini krivično djelo, ali ni osoba B se ne može kazniti jer nije ni pokušala da izvrši krivično djelo. Ovdje bi se moglo govoriti da li su navedene radnje pripremne radnje, i ako jesu da li je onda izvršeno krivično djelo ,,pripremanje krivičnog djela“ iz člana 361a. ZK RS-a, ali to je već pitanje za detaljniju raspravu. (autor smatra da zbog nepodobnosti objekta nije moguće ni govoriti o pripremanju koje predviđa ,,stvaranje uslova za neposredno izvršenje krivičnog djela“, jer ti uslovi u konkretnom nisu stvoreni)
Dakle, na osnovu činjenica koje imamo, zaključujemo da djelo nije ni pokušano, a sve i da je pokušano ne bi moglo biti učinjeno zbog nepodobnosti objekta. Ali, na osnovu tih činjenica novinari ipak mogu da osude. U slučaju kada je i teoretski jako teško odrediti može li se govoriti o krivičnom djelu (gdje autor opet podvlači da je njegovo mišljenje da se u konkretnom ne može raditi o nepodobnom pokušaju, a pogotovo ne o pripremanju krivičnog djela, dakle samim tim ni o kažnjivim radnjama), gdje se može naći dosta argumenata i za jednu i za drugu tvrdnju, novinari sebi daju za pravo da odmah osude lice.
Da li je to sloboda govora?
Svaka sloboda jednog lica ograničena je pravima i slobodama drugih. Dokle god ne štetite drugom, ili ne ugrožavate druge, vi ste slobodni da nešto radite. Načelo ,,nevin dok se ne dokaže suprotno“ nije slučajno jedno od ključnih u svim pravnim državama. Kada ga neko ovako grubo prekrši, jasno je da je povrijedio prava lica koje nije osuđeno za krivično djelo. Govoreći da je neko učinilac krivičnog djela prije nego što sud donese presudu je laž, jer je u trenutku pisanja čovjek bio nevin. Sve i da sud donese presudu kojom oglašava lice krivim, prethodni tekstovi koji su ga već osudili nisu ispravni, jer je do momenta presude lice bilo nevino.
Da se vratimo na konkretan slučaj, šta će biti ako policija utvrdi da nema dokaza da je lice ikada počinilo krivično djelo za koje su ga novinari već osudili? Šta će biti sa njim i porodicom kada su mediji tako obazrivo izvjestili sve njegove komšije da je on počinilac? Šta će biti sa njegovom djecom u školi, na igralištu, na treningu? Misli li iko od novinara o tome? Očigledno da ovi pojedini, koji su objavili takav tekst, ne misle i da ih nije ni briga.
Kleveta nije krivično djelo i mi smo svjedoci posljedica toga. Mislim da je eksperiment propao i da se pod hitno Kleveta mora naći u posebnom dijelu KZ RS-a, ako ništa, a onda samo da upozorava da olako iznošenje neistina može ozbiljno i trajno da šteti drugim ljudima i da mora biti kažnjeno.
A što se tiče predmetnog slučaja, pustićemo policiju, tužilaštvo i sud da urade svoj dio posla, pa ćemo pisati detaljnije analize. Istraga je u toku, moguće je da postoje i drugi dokazi koji će olakšati posao sudu i tužilaštu, ali dok oni ne urade svoj dio posla, naše je da čekamo i vjerujemo njihovoj procjeni. Mi definitivno ne znamo još uvijek sve činjenice, a i da znamo, sud je taj koji odlučuje da li je neko kriv ili nevin.
Da mihi facta, dabo tibi ius
(daj mi činjenice, daću ti pravo)
FAQ
Poslato: 08 Mar 2015, 12:27 
